Odluka Visokog trgovačkog suda donijeta u petak kojom je potvrđena nagodba o Agrokoru, formalno je označila formiranje novog Agrokora čija vlasnička struktura sada izgleda ovako:
Napomena: moguće su manje pogreške u vlasničkoj strukturi s obzirom da je slika iz medija prije datuma Nagodbe
Kako je među imateljima obveznica najviše američkih hedge fondova, a još neke američke pravne osobe naći će se na gornjoj listi, i dok su ruske banke kao najveći kreditori u vrhu (ali ipak ukupno s manje od 50%), očito je da «smo» kroz odluke bivšeg vlasnika Todorića i projekt Lex Agrokor uspjeli “zavezati” «Ruse» i «Amerikance» u nizozemskoj kompaniji koja je vlasnik značajnog dijela poljoprivrednog i prehrambenog sektora te maloprodaje u Hrvatskoj.
Prvo bismo se s tom činjenicom mogli kiselo našaliti: sada niti jedan sastanak na vrhu SAD-a i Rusije neće proći bez priče o tome «kako stvari stoje dolje na terenu». Sarkazam bi mogao eskalirati ako pomislimo da će se prilično napeti odnosi dviju svjetskih sila (od kojih je druga ipak samo blijeda sjena prve) lakše rješavati sada kada imaju ovako značajan zajednički interes.
Međutim, sigurno ne nedostaje teoretičara zavjere koji će pomisliti da je sve ovo bilo davno planirano i da je Hrvatima oteto nešto strašno vrijedno (npr. plodne slavonske ravnice?). Baš smo jadni kako su moćnici sve to razgrabili!
S druge strane, informirani i razboriti ljudi znaju da se stvari ne zamišljaju i ne realiziraju tako lako. Ruske banke su izgubile ogromne svote. U Sberbanci su letjele glave na vrhovima zbog Agrokora. Nema te geopolitike radi koje se bilo kome bacaju milijarde eura u bunar u tamo nekoj Hrvatskoj.
Osim toga, «Rusi» i «Amerikanci» nisu dva tijela s dvije glave. Dok se za ruske banke koje su državne može pretpostaviti da imaju neku «koordinaciju» kada su u pitanju veliki poslovi, «Amerikanaca» je u investicijskoj igri lijepa gomilica. Tko to može koordinirati? Oni putuju svijetom s milijardama u džepu a da ih pritom i nije previše briga za State Deparment. Još su i privatna vlasnička prava tako čvrsto zacementirana da mnogi privatni poduzetnik ne razmišlja puno hoće li nekom državnom službeniku reći ne, ako smatra da mu je to u najboljem interesu.
Unutar te gomilice nerijetko postoje i međusobno suprotstavljeni interesi. Kotarski je ovdje izvrsno objasnio kako funkcionira SAD i kako se kod njih privatni i državni geopolitički interesi rijetko hijerarhijski odnosno pozadinski usklađuju onako čvrsto kao u nedemokratskim režimima. Dok Rusi i Kinezi u poduhvatima širom svijeta gube milijarde rukovođeni (geo)političkom logikom, «Amerikanci» čuvajući privatnu autonomiju i (radeći i u skladu s njenim interesima) osiguravaju ekonomsku efikasnost koja ih čini vodećom svjetskom silom.
I taman kad razuman čovjek pomisli da iza ishoda slučaja Agrokor ne može biti ništa drugo do niz poteza i strateških odnosa koje u nekom davnom početku nikakav mastermind nije mogao zamisliti, a kamoli provesti, dogodi se ovo: upravo na dan kada je Visoki trgovački sud u Zagrebu poput kakvog sretnog matičara ozakonio rusko-američki brak u novom Agrokoru, Trump pozove Putina u Washington!
Pero: «Kakva slučajnost!» Jura: «Budalo, takve stvari se ne događaju slučajno!»
Jura nastavlja: «Zar si ti stvarno slijep kraj otvorenih očiju? Ovo se sve dogodilo dan nakon što je sud u Londonu donio odluku o izručenju Todorića i jedan radni dan prije no što će Dalićka predstaviti svoju knjigu o Agrokoru! Pa zar ti treba crtati?!»
Jura je uvjerljiv, zar ne? Sve se lijepo slaže…
Što se slaže? Informacije o događajima koji i dalje mogu biti nasumični samo ih povezuje ista tema? Ono što nedostaje je objašnjenje – teorija o tome kako bi ti događaji mogli biti povezani.
To je glavno obilježje teorija urote: događaji koje povezuje ista tema naizgled su uzročno-posljedično povezani, osobito ako ih netko poput Jure «povezuje» na uvjerljiv način na razini dojma; međutim, ako se analizira dubina uzročno-posljedičnih veza, vidi se da ih nema ili su jako dobro skrivene. To je još jedna varijanta dobro poznate pouke da korelacije nisu isto što i uzročnost.
Na primjer: (1) Martina Dalić i Jutarnji list su sigurno znali za datum ročišta u Londonu i vjerojatno prema tome podešavali datum promocije knjige koja se najavljuje, ali kako bi netko poput njih mogao unaprijed znati odluku Londonskoga suda? (2) Kako bi Londonski sud, kada je zakazivao ročište od prošloga tjedna (što je bilo mnogo ranije), mogao znati da će Trump u petak pozvati Putina u posjet Americi? (3) Postoji li itko normalan tko bi bio uvjeren u to da američka administracija odlučuje o pozivu Putinu vodeći računa o odluci tamo nekog Trgovačkog suda u Hrvatskoj?!
U pozadini problema slučajnosti nalazi se informacijski problem. Za početak, ključno je razlikovati ex ante i ex post informacijske skupove. Nešto što ex ante izgleda nasumično, više se ne doima takvim nakon što se događaji realiziraju. Smisao se ex post ostvaruje.
Na primjer, nakon što su Japanci napali Pearl Harbour, američki vojni obavještajci postavili su hipotezu da su analitičari napravili propust i previdjeli mnoštvo informacija o tome da će Japanci napasti. Koliko se sjećam priče, u početku su čak neki i okrivljeni. Međutim, kasnije, kada su se u takvim ocjenama počele primjenjivati sofisticiranije statističke matematičke i statističke tehnike, utvrđeno je da su informacije prije napada bile – nasumične! Drugim riječima, nitko razuman nije mogao unaprijed «povezati točke» (famozna fraza “connect the dots”) i konstruirati plauzibilnu teoriju o skorom napadu.
Drugim riječima, slučajnost je mjera našeg neznanja.
Međutim, to je tek jedna od mogućih teorija slučajnosti. Ovoj definiciji nedostaje jasan kriterij razlikovanja subjektivnog i objektivnog (ne)znanja.
Na primjer, zamislimo da se nalazimo pred zadatkom mjerenja visine hrastova u Slavoniji. Postoje dva načina kako možemo obaviti taj zadatak. Prvi je da idemo od hrasta do hrasta, izmjerimo visinu, a zatim mjerimo i analiziramo druga svojstva hrastova – starost i druga biološka obilježja. Na taj način dolazimo do točnog podatka o visini svakog pojedinog hrasta i do točnog objašnjenja razlika u visini. Ne treba nam nekakav prosjek ili slična statistika, jer o slavonskim hrastovima znamo sve. Sve nam je jasno i tu nema više rizika i neizvjesnosti. Znanje je potpuno, baš poput znanja da se ovo računalo na kojem pišem nalazi na stolu. Ok, ima mala, jako mala šansa da nije tako, ali ne bih sad baš o tome…
Primjer s hrastovima pokazuje da je znanje jako skupo proizvesti. U stvarnosti ga često nije moguće postići. Moramo se osloniti na aproksimacije, na nešto što ćemo ocijeniti kao “dovoljno dobro”. I tu na scenu nastupaju prividi, prikaze, duhovi, prevare, manipulacije, sva ta ergela zabluda koje nesavršeni ljudski mozak proizvodi jer je kronično faličan.
Na primjer, iz satelita se mogu aproksimirati visine slavonskih hrastova, moguće samo na uzorku. Iz tako prikupljenih podataka izračuna se distribucija visine drveća i neke njene statistike poput prosjeka, medijana i slično, kao i pogreške tih ocjena. Time ćemo doći do realno mogućeg znanja, točnije, do aproksimacije znanja o slavonskim hrastovima. Umanjit ćemo našu subjektivnost i dojam (osjetilima uvijek pokupimo samo nešto anegdotalno) i nadati se da imamo “dovoljno dobre” informacije. Kontrolirajući za pogrešku statistčikog mjerenja, podsjećat ćemo se da nikada nismo u zoni 100%-tne sigurnosti.
U životu se gotovo uvijek nalazimo u situacijama u kojima smo osuđeni na aproksimacije i procjene koje uključuju pogreške. Slavonski hrastovi nam možda i nisu toliko bitni (iako šumarima, biolozima i drvnoj industriji jesu), koliko su nam bitni «Rusi», «Amerikanci», «Agrokor» i je li bilo sukoba interesa, tko je zaradio i izgubio pošteno, a tko nepošteno. Osuđeni na aproksimacije i pogreške, osuđeni smo i na to da radimo ono što nas ni kod kuće ni u školi nisu učili: da donosimo zaključke u uvjetima rizika, neizvjesnosti i nepotpunih informacija. Čak i ako smo učili statistiku i račun vjerojatnosti, nitko nas nije učio tome kako da nas netko ne «zavalja» u stvarima o kojima ne znamo mnogo.
Ipak, ima načina da se te stvari povežu. Samo treba redovito trenirati misaoni proces. Prije nego što na kraju pokažem kako, samo ću vas podsjetiti na ovaj sjajan Polšekov prikaz Roslingove knjige Factfulness. Rosling se zapravo bavio ovom istom temom, samo u kontekstu drugog problema. Mučilo ga je što ljudi, kada se postavi pitanje o stanju i trendovima u svijetu (jesu li ljudi zdraviji, bogatiji i sl.), gube sposobnost racionalnog rasuđivanja. Ne vjeruju čak ni očitim statistikama (“svojim očima”) ako prije toga formiraju neko vjerovanje na bazi emocija (npr. “svijet ide kvragu” ili “divan je ovaj svijet”). Rosling je zaključio da je riječ o deset psiholoških pogrešaka – misaonih obrazaca koji su nam nekada davali evolucijsku prednost, a danas nas limitiraju – i preporučio deset metoda kako se te pogreške mogu otkloniti.
Slično tome, postoji nekoliko jednostavnih načina kako se može trenirati misaoni tok pri općenitom rješavanju problema zaključivanja u uvjetima neizvjesnosti. Takvi nam alati mogu pomoći pri konzumaciji svakodnevnih vijesti kako ne bismo upadali u zamke konstrukcija uzročno-posljedičnih odnosa tamo gdje ih nema (kao npr. kod teorija zavjere).
Prvo, moramo znati da naši umovi evolucijski imaju sklonost proizvodnje smisla tamo gdje ga nema. Metafore i asocijacije su najčešći alat, pa tako u oblacima vidimo ovčice, a u tragovima aviona kemijsku paučinu koja nas truje. U naslovnoj slici ovog teksta vidimo obris karte svijeta ili plesače u dimu iako je matematički zajamčeno riječ o rezultatu slučajnog procesa. Psiholozi kažu da je to zbog bildanja samopouzdanja. Bilo bi nam nepodnošljivo kada bismo stvarno znali kolika nas količina slučajnosti okružuje i određuje naše živote. Mnogi bi ljudi bez samozavaravanja i bildanja samopouzdanja pali u krevet zbog depresije ili proveli život u strahu zatvoreni u četiri zida.
Drugo, postoje tri male i jedna velika stvar koje nam omogućuju proboj kroz rizike i neizvjesnosti. Prvo, ne nasjedajmo na podudarnosti. To što se neki događaji doimaju povezani jer su dio iste šire priče ili teme, ne znači da među njima postoje uzročno-posljedične veze. Drugo slijedi izravno iz prvog: uvijek tražimo indicije i dokaze o uzročno-posljedičnim vezama; ne damo se zavesti pukim korelacijama i podudarnostima i ne smatramo ih automatski uzrocima i posljedicama. Treće: uvijek razlikujmo informacije koje imamo ex post od informacija koje je netko mogao imati ex ante. Kao u slučaju Pearl Harbour.
I za kraj, ona velika stvar: razmišljajmo probablistički. U statističkom smislu, to se svodi na promatranje cijele distribucije umjesto jednog broja kao što je prosjek ili medijan. Bit ćemo pametniji ako gledamo cijelu distribuciju uzorka hrastova u Slavoniji, nego ako gledamo samo jedan broj koji ju predstavlja (npr. prosjek). U svakodnevnom smislu, to se svodi na zamišljanje scenarija koji generiraju različite događaje.
Na primjer, kada me Kardum na TV-u pita jesu li događaji na burzama znak skore recesije, objašnjavam da neki modeli (npr. oni razvijeni u banci JP Morgan) daju 50%-tnu šansu za recesiju u SAD-u 2020. i pritom nisam dovoljno dobar jer sam trebao spomenuti i rezultate drugih modela koji daju različite vjerojatnosti, ali to kompenziram time što nabrajam faktore rizika i objašnjavam kako bi svaki od njih mogao utjecati na krizu. To je posve suprotno od uobičajenih načina komunikacije u medijima, ali je iskreno jer komuniciram i limite svog znanja.
S obzirom da se cijelo vrijeme služimo statističkim analogijama, na kraju se postavlja pitanje kako se u svakodnevnim primjenama poslužiti nekim alatom koji oponaša ulogu statističke pogreške? Uvijek moramo znati da nas i pravila dobrog odlučivanja ne mogu posve spasiti od manipulacije, nema čarobnog alata koji jamči da ćemo uvijek biti u pravu. Ponekad, kao u filmu Trumanov show, cijeli set-up može poprimiti zastrašujuće uvjerljiva obilježja iako je u pozadini velika prevara. Kao što mi je davno objasnio jedan prijatelj psiholog: «Ako imaš maniju proganjanja, to nije dokaz da te nitko ne proganja.» Stoga, uvijek pokušavajmo zamisliti i ekstremne scenarije u kojima netko nama vješto manipulira i promišljajmo o tome koliko su vjerojatni, i još važnije, kako bi se mogli ostvariti.