Vlasti vole inflaciju. U toj tvrdnji nema ničeg novog. Vlasti su kroz povijest, često uz pomoć ekonomista, zloupotrebljavale tehnologije proizvodnje novca pa su nakon prestanka konvertibilnosti dolara u zlatu 1971. bile prisiljene vraćati krediblitet novcu nikad viđenim mjerama – davanjem neovisnosti i mandata za suzbijanje inflacije središnjim bankama. Uspjeh tog eksperimenta u proteklih pola stoljeća (u Hrvatskoj gotovo 30 godina) odgurao je u zaborav ona vremena u kojima je inflacija (odnosno inflacijski porez) služila podebljavanju prihoda državnih proračuna i smanjenju realnih tereta nabujalih državnih dugova. Ta povijesno prokušana metoda bila je naročito korištena u vremenima ratova i nakon njih (npr. u Hrvatskoj do 1993., a u većem dijelu Europe i SAD-u u vrijeme i neposredno nakon svjetskih ratova). Međutim, nedavno se pokazalo da ova stara političko-ekonomska tehnologija još uvijek dobro služi financiranju država kada se zatresu temelji društva, kao što je bio slučaj u vrijeme pandemije – velikog zatvaranja.
Bilo bi pogrešno misliti da je riječ o determinističkom mehanizmu koji funkcionira poput stroja: podesiš printaonicu novca na točno određeni zubac, i na izlazu dobiješ točno naciljanu inflaciju, preraspodjelu i prihod proračuna. Odnosi i procesi su dinamični, složeni i jako se razlikuju među državama.
U tom šarenilu, kao što ćemo pokazati, Hrvatska se u post-pandemijskoj epizodi pokazala kao zanimljiv, štoviše poseban slučaj. Prošli tjedan objavljeni fiskalni podaci za prošlu godinu pokazuju fiskalni spektakl koji je doveo do suficita proračuna sektora opće države, a kako su u isto vrijeme objavljeni i podaci o tržištu rada (plaće i zaposlenost), u prilici smo tumačiti aktualne događane obogaćeni podacima koji pružaju više nego zanimljiv uvid.
Fiskalni spektakl
Kao što vidimo na prvoj slici, Hrvatska je prošle godine (kada je vlada još najesen očekivala deficit od 1,5% BDP-a) ostvarila suficit sektora opće države u iznosu od 0,4% BDP-a. To je tek treći fiskalni suficit u povijesti Hrvatske nakon 2017. i 2019. godine. Rezultat nije iznenađenje, najavio sam ga u nekoliko zadnjih tekstova o ovoj temi, ali vrijedi zabilježiti i službenu brojku.
Izvor: Eurostat
Omjer javnog duga i BDP-a nastavio se brzo smanjivati što zbog suficita, što zbog naraslog nominalnog BDP-a (nazivnika). Pao je na neočekivano niskih 68,4% BDP-a.
Na drugoj vidimo da se Hrvatska prema visini omjera čvrsto ugnjezdila bliže svojoj srednjoeuropskoj peer grupi država nego prosjeku EU kojem je težila pred nekoliko godina. Položaj između Njemačke i Slovenije doima se ugodan, a udaljavanje od susjedne Mađarske izaziva i određeni osjećaj zadovoljstva s obzirom da je Mađarska godinama imala niži omjer javnog duga od Hrvatske. Viktor Orban je dugo jahao na valu fiskalnog konzervativizma i čak ukinuo drugi stup mirovinskoga sustava, ne bi li podebljao tekuće prihode proračuna od mirovinskih doprinosa. Susjedima to nije pomoglo, naprotiv.
Izvor: Eurostat
U odnosu na maksimalne omjere javnog duga i BDP-a iz zatvaranjem opustošene 2020. (plavi stupci), Hrvatska je zabilježila četvrto najveće smanjenje omjera javnog duga u EU nakon Grčke, Portugala i Cipra.
Dublji uvid u procese koji su doveli do ovog rezultata zahtijeva odvojeno promatranje prihodne i rashodne strane proračuna opće države u odnosu na bruto domaći proizvod. Sljedeća slika pokazuje da se suficit i smanjenje omjera javnog duga mogu zahvaliti smanjenju udjela javnih rashoda u BDP-u i stabilnosti udjela prihoda proračuna u BDP-u. Dakle, unatoč deklariranim poreznim reformama i „rasterećenjima“ prije pandemije, udjel prihoda u BDP-u dugoročno nije pao te je i dalje na razini oko 45% BDP-a za gotovo 3 postotna boda BDP-a veći nego 2013. godine.
Izvor: Eurostat
Četvrta slika pokazuje da je Hrvatska prema udjelu prihoda opće države u BDP-u (oko 45%) i dalje u pogrešnom klubu razvijenih država, s većim relativnim opterećenjem od jedne Nizozemske, tik uz prosjek EU-a, i daleko ispred svoje peer grupe država.
Izvor: Eurostat
Prema tome, javni sektor u Hrvatskoj i dalje zahvaća prevelik dio dodane vrijednosti s obzirom na dosegnutu razinu gospodarskog razvitka, a Hrvatska propušta ovu fazu gospodarskoga rasta i inflacije iskoristiti za strukturna fiskalna rasterećenja građana i poduzeća. No, isto tako možemo zaključiti da visoka inflacija 2022. godine nije dovela do dramatičnog povećanja ugriza ukupnih državnih prihoda u BDP-u.
Tržište rada
U isto vrijeme, plaće su u prošloj godini rasle sporije od cijena. To je dovelo do pada realnih plaća. Međutim, zaposlenost je rasla, a broj uplatitelja doprinosa rastao je još brže, pa dok se ne objave godišnji podaci po vrstama prihoda sektora opće države, rano je za zaključke o ukupnim prošlogodišnjim kretanjima. Službena zaposlenost prema preliminarnim podacima kontinuirano raste po stopi od oko 2,5% na godinu (kada se preliminarni podaci usporede s prošlogodišnjim preliminarnima), što kompenzira pad realnih plaća i ublažava pad udjela rada u BDP-u u inflacijskim uvjetima. Nominalne plaće su prošle godine rasle 7,3%, a cijene u prosjeku 10,8%, pa uz rast zaposlenosti preostaje mogućnost za pad udjela rada za oko 1% BDP-a ukoliko nije došlo do značajne promjene distribucije plaća. Dobra je vijest da se rast zaposlenosti jednakim tampom nastavlja i ove godine, što će doprinijeti brzoj normalizaciji udjela inflacijom pogođenog rada u BDP-u.
Izvor: DZS
Brzini normalizacije doprinijet će istovremeni rast zaposlenosti i realnih plaća. Oporavak realnih plaća u ovoj je godini očekivan zbog smirivanja inflacije i nastavka gospodarskog rasta u uvjetima nedostatka domaćih radnika. Međutim, brzina oporavka je brža od očekivanja koja su ranije bila centrirana oko prijelaza realnih plaća u zeleno sredinom i u drugoj polovici godine. Međutim, rast prosječne neto plaće za siječanj (isplata u veljači) i veljaču (isplata u ožujku, kada je prosjek dostigao 1106 eura) gurnuo je prosječnu realnu neto plaću naglo u pozitivnu godišnju zonu već u ožujku (+1% u odnosu na ožujak 2022.).
Izvor: DZS, vlastita obrada na temelju deflacioniranja indeksom cijena za mjesec u kojem je isplaćena plaća (a ne kao službeno, za mjesec)
To je vrlo dobra vijest u kontekstu izgleda za ovu godinu koji se revidiraju prema gore. Dok su se očekivanja prognostičara pred samo tri mjeseca približavala nultoj stopi rasta s gornje strane, sada se sve češće čuje da je najizglednija stopa rasta za ovu godinu oko 2%. MMF je pred nekoliko dana objavio očekivani rast za Hrvatsku od 1,7% u ovoj i 2,3% u idućoj godini.
Zaključak
Prikazani odnos fiskusa i tržišta rada tipičan je za hrvatsku situaciju koju već gotovo dvije godine vidim kao podlogu za kratkoročni optimizam i dugoročni pesimizam. U Hrvatskoj su se stvari posložile kao nikada u povijesti: EU (fondovi), ERM II pa euro, Schengen, nadajmo se uskoro i OECD, i to sve u trenutku kada je na scenu stupila nova generacija poduzetnika i kada su tereti prošlosti (veliki gubici u državnim poduzećima, teška i besperspektivna industrija, veliki dugovi za neefikasne državne investicije iz perioda prije 2009., nekonkurentna brodogradnja…) bili riješeni. Takva je konstelacija osigurala izvanredno brz oporavak od pandemijske recesije i početak ozbiljnije konvergencije prema europskome prosjeku dohotka po stanovniku. Prolazak kroz razdoblje visoke inflacije, nastavak rasta zaposlenosti i neočekivano brz oporavak realnih plaća u 2023. godini pokazuju da taj val na kojem je zasnovan kratkoročni optimizam još nije rekao posljednju riječ.
Međutim, nerazmjerno velik i opterećujuć državni sektor koji je u ovom tekstu ilustriran visokim omjerom prihoda opće države i BDP-a, i dalje visi kao Damoklov mač nad glavom hrvatske budućnosti – kao razlog za dugoročni pesimizam. Da je fiskalni suficit ostvaren s omjerom prihoda opće države manjim za barem 3% BDP-a bilo bi predobro da bi bilo istinito.