Ljudi koji se dugoročno zadužuju suočeni su s mnogim teškim odabirima: zadužiti se u kunama ili u nekoj drugoj valuti? Uz fiksne ili varijabilne kamatne stope? Velika većina ljudi nisu financijski stručnjaci pa im javne službe pomažu u donošenju takvih odluka.
HNB u akciji
HNB je u utorak 26.9. pokrenula dvije akcije u cilju zaštite potrošača – donijela je Preporuku za ublažavanje kamatnog rizika i objavila Informativnu listu kreditne ponude potrošačima.
Regulator je tu vrstu akcije najavio još u svibnju, o čemu smo već pisali na Labu.
Preporuka je da kreditne institucije paletu kreditnih proizvoda prošire kreditima s fiksnom kamatnom stopom te omoguće, onima koji to žele, konverziju kredita s varijabilnom kamatnom stopom (takva je većina kredita) u kredite s fiksnom kamatnom stopom uz minimalne naknade.
Preporuka je neuobičajen način komunikacije regulatora s kreditorima i dužnicima. Nikoga ne obvezuje. Osim toga, dužnici su i do jučer mogli refinancirati svoj kredit uz varijabilnu kamatnu stopu kreditom uz fiksnu kamatnu stopu kod iste ili druge banke. U čemu je onda smisao HNB-ove (pre)poruke; što se sada mijenja?
Nakon zadnjih guvernerovih javnih nastupa očito je da HNB dužnicima i bankama šalje signal da promisle o kreditima uz varijabilne kamatne stope. Vujčić je naglasio problem kredita s kamatnom stopom čija je referentna stopa euribor – međubankarska kamatna stopa na europskom novčanom tržištu.
Euribor u ovom trenutku na godišnjoj razini iznosi -0,27% na rok od šest mjeseci. Osim što je negativan (znači da banke koje imaju višak novca ne zarađuju na njemu nego plaćaju da im ga netko čuva), nalazi se na povijesnom minimumu. Ako Europska središnja banka prema najavama uskoro počne mijenjati monetarnu politiku, male su šanse da bi euribor mogao dalje značajno pasti. Veća je šansa za rast nego za pad, a to znači da ima smisla razmišljati o fiksiranju kamatnih stopa na sadašnjoj razini. Jer, podsjetimo: kamatne stope su određene kao referentna stopa plus marža. Ako referentna stopa naraste, rast će i krajnja kamatna stopa za dužnika (pitanju promjena marže vratit ćemo se malo dalje u tekstu).
Pravo pitanje koje je relevantno za donošenje odluka glasi: koliko bi euribor i kada mogao rasti? Postoji osnova za predviđanje da bi rast euribora sljedećih godina mogao biti «znatan». Tko vjeruje da je povijest učiteljica, može pogledati sliku kretanja šestomjesečnog euribora od 1999. i izvući zaključak o nužnosti povratka kamatnih stopa s povijesnog minimuma prema prosjeku u dugom roku. Međutim, mnogi ozbiljni ekonomisti pišu o tome da su kamatne stope zbog demografskih i drugih čimbenika pale na niske razine oko kojih će se trajno kolebati u budućnosti. Dužnici trebaju znati da među ekonomistima nema suglasnosti ni o uzrocima trenutačno povijesno niskih kamatnih stopa, a kamoli o njihovim dugoročnim prognozama.
Slika pokazuje da je jedna mogućnost da se euribor vrati prema dugoročnom prosjeku koji je znatno veći od sadašnje razine stopa. Druga mogućnost je potvrđivanje dugoročnog trenda pada kamatne stope. (Euribor ne mora dalje pasti jer je teško pasti dalje u negativan kvadrant, ali se može potvrditi oscilacija oko neke vrlo niske razine.)
Ako netko bude ex post gledao sliku, a euribor će biti veći nego sada, moći će reći: «Bilo je lako predvidjeti da će kamatne stope 2025. biti veće nego 2017. jer su tada bile na povijesnom minimumu». S druge strane, ako se potvrdi dugoročni trend, netko, pa i taj isti, moći će reći: «Bilo je lako predvidjeti da će kamatne stope 2025. biti niske kao 2017., jer je trend očito bio prema dolje.».
Paradoks naknadne pameti uvijek podcjenjuje nasumičnost svijeta: ex post je lako govoriti o predvidivosti koja je navodno postojala ex ante, iako se tek ex post vidi u oku promatrača.
6-mjesečni euribor 1999.-2017.
Izvor: http://www.euribor-rates.eu/euribor-rate-6-months.asp
Problem je zapravo još složeniji. Euribor je tek jedna od sastavnica kamatne stope. Kamatna stopa se sastoji od referentne kamatne stope i marže. Marža se kreće pod utjecajem rizika i konkurencije među bankama. Može se zamisliti slučaj da se referentna kamatna stopa poput euribora postupno poveća, ali se marža u isto vrijeme smanji pa ukupna kamatna stopa ostane nepromijenjena ili se i ona smanji. Gospodarski rast, fiskalna konsolidacija i rast kreditnog rejtinga uz pad kamatnih stopa na državne obveznice, moguće uvođenje eura, napredak u područjima javne administracije i pravosuđa, sve to može smanjiti rizike i marže u dugom roku.
No to je teorija. Dužnike zanima konkretno: kolike su šanse da se doista dogodi pad marži? I to pitanje je spekulativno. Nitko ne može znati kolike su šanse da se marže zaista smanje u dugom roku. I što eufemizam «dugi rok» znači konkretno, u smislu broja godina? Je li to 2,4 ili 10 godina? Nitko nema staklenu kuglu.
«Navlakuša» ili polica osiguranja?
Ako je sve tako nepredvidivo, znači li (teoretska) mogućnost da smanjenje marži dugoročno kompenzira rast referentne kamatne stope da guverner «navlači» ljude u konverziju varijabilnih u fiksne kamatne stope iako bi (varijabilne) kamatne stope u budućnosti mogle pasti? To bi se moglo dogoditi ako se referentne stope u budućnosti povećaju manje nego što marže padnu. Sigurno će biti «pametnjakovića» koji će za pet godina, ako kamatne stope tada budu niže nego danas, tvrditi da je Vujčić ovom akcijom učinio baš to – navukao ljude na fiksne stope, a varijabilne su potom pale. S druge strane, ako kamatne stope na tržištu kredita budu više nego danas, Vujčić će trijumfirati («znao sam»). No tema je šira: postavlja pitanje pravnih i etičkih granica koje javna služba poput HNB-a (ne)smije prijeći pri utjecanju na slobodu individualnih odabira.
Preporuka ili jaka sugestija regulatora može ga učiniti odgovornim ex post ako ljudi donesu neku financijsku odluku rukovođeni informacijama dobivenim od regulatora, a tržišni odnosi se okrenu u drugu stranu, nepovoljniju za potrošača (npr. svi sada fiksiraju kamatne stope, a one za 5-7 godina izađu niže od trenutačnih).
Postavlja se dakle pitanje je li HNB kroz preporuku i informiranje izabrao dobar instrument ili traži alibi za slučaj ako dođe do rasta kamatnih stopa, da može reći da su upozoravali. U tom slučaju, mnogi će na temelju naknadne pameti tražiti odgovornost zašto HNB nije zabranio varijabilne kamatne stope. Međutim, da ih HNB sada zabrani ili snažno poskupi mjerama regulacije, mnogi bi vikali o šteti koja se time nanosi slobodi odabira i mogućnosti zaduženja uz niže (varijabilne) kamatne stope.
Zbog ove u osnovi nerješive Faustovske dileme HNB je za sada odabrao «meke» mjere – navođenje, informiranje – umjesto “tvrđih” kao što su kapitalni zahtjevi, kvote, zabrane i sl. (više o “tvrdim” mjerama na kraju teksta).
Međutim, stvari su i dalje mnogo kompliciranije nego što je do sada prikazano u ovom tekstu. Svaki pokušaj izračuna isplati li se konverzija kredita s varijabilnom u kredit s fiksnom kamatnom stopom zahtijeva istovremeni proračun nekoliko vjerojatnosti. Dvije smo već naveli: (1) kada će i koliko rasti referentna kamatna stopa, (2) kako će se u budućnosti kretati marža. Osim toga, moramo znati i: (3) koliki je preostali rok otplate kredita (dulji preostali rok = više razloga za brigu u slučaju rasta kamatnih stopa), (4) kolika je razlika između fiksne (u pravilu veće) i varijabilne kamatne stope (što je razlika manja, problem je manji – treba uzeti kredit s fiksnom stopom) i (5) koliko iznose troškovi konverzije (koje HNB bankama preporuča smanjiti).
Nitko ne može pouzdano izračunati interakcije svih prikazanih parametara. Mogu se raditi samo simulacije, scenariji. Zbog toga ljudi koji nisu stručnjaci fiksnu kamatnu stopu trebaju poimati izvan domene financijsko-statističkih proračuna, kao pilulu za miran san. Premiju u vidu fiksne iznad varijabilne kamatne stope treba shvatiti kao premiju osiguranja od promjene kamatne stope – cijenu mirnog sna.
No, takav pristup otvara pitanje žaljenja. Ako se nakon otplate kredita osvrnete unazad i ustanovite da ste uz fiksnu platili više kamata nego što biste platili uz varijabilnu stopu, bit će to isti onaj osjećaj kao kada svake godine plaćate kasko, a nesreća se nikad ne desi. Iako nije razumno žaliti zbog plaćanja neiskorištenog kaska (osiguravatelji nam žaljenje ublažavaju bonusima), kod nekog će žaljenje ipak prevladati, a kod nekog drugog razumnog neće. To je stvar karaktera, kakav je vaš odnos prema prošlosti, koliko ste u stanju prihvatiti posljedice prijašnjih odluka i ići dalje.
Parametre kredita treba birati u logičnom «paketu» s valutom
Postoje dva jednostavna prečaca za rješavanje ovog problema: (1) općenito, što je fiksna kamatna stopa više veća od varijabilne, manja je vjerojatnost da će se fiksiranje stope isplatiti (jer je manja šansa da će varijabilna tržišna stopa narasti toliko da poništi razliku); (2) što je preostali rok dospijeća do otplate kredita kraći, manja je vjerojatnost da će se fiksiranje uz veću kamatnu stopu isplatiti (jer je u kraćem razdoblju manja šansa da će doći do znatnog rasta tržišne kamatne stope).
U svakom slučaju, razlika između (više) fiksne i (niže) varijabilne kamatne stope ključan je parametar za donošenje odluke.
Pri traženju informacije o visini te razlike od pomoći je drugi HNB-ov alat za zaštitu potrošača predstavljen u utorak – Informativna lista ponude kredita potrošačima. Taj pregled uvjeta kreditiranja omogućava usporedbu uvjeta kredita kakve statistika do sada nije omogućavala. Mogu se uspoređivati fiksne spram varijabilnih kamatnih stopa uz usporedbu kredita po valutama po pojedinim bankama. Kako je odabir valute (kuna ili euro) drugi važan odabir pri podizanju kredita, može se analizirati što ta dva odabira (odabir vrste kamatne stope i odabir valute) znače kada se o njima odlučuje istovremeno.
Informativna lista pruža informacije za pet banaka koje u ponudi stambenih kredita imaju i kunske i eurske (s valutnom klauzulom) s varijabilnim i fiksnim kamatnim stopama. Malo zbunjuje što u tablici za stambene kredite na dan 27.9. nema podataka za neke banke koje ih sigurno imaju u ponudi, no valjda će se alat usavršavati). Čitatelja upućujem na detaljniji uvid u izvornu tablicu na HNB-ovim stranicama. Tamo se vidi da su fiksne kamate u kunama veće od onih uz valutnu klauzulu u eurima za oko 0,3 do oko 0,5 postotnih bodova (na dan objave ovog teksta). Prema tome, zaduženjem koje kao da je u eurima, u prilici smo plaćati niže kamatne stope. I varijabilne kamatne stope su niže uz euro nego uz kunu, ali ne toliko niže kao fiksne.
No, ako se zadužimo uz valutnu klauzulu u eurima postavlja se pitanje učinka promjena tečaja? Ako kuna jača, onda smo na dobitku. Ali ako slabi, neće li pad vrijednosti valute poništiti dobitke zbog niže kamatne stope?
Tu su stvari malo predvidljivije. HNB već 24-tu godinu u kontinuitetu održava tečaj oko prosjeka 7,35-7,46 kuna za euro, uz relativno male fluktuacije. Doduše, postoje razdoblja sistematskog dobitka odnosno gubitka na tečaju. Onaj tko se zadužio uz valutnu klauzulu 1996. loše je prošao do 2000. jer je vrijednost kune dosta pala (taj sam: glavnica mog stambenog kredita s valutnom klauzulom u euru 2000. bila je veća nego 1998. kad je kredit podignut). Potom je slijedilo smanjenje rata u razdoblju aprecijacije do 2008. (taj sam: dugoročna aprecijacija mi je pomogla u tom periodu). A zatim je onaj tko se tada zadužio bio na gubitku jer je vrijednost kune padala do 2014. (taj sam: kredit sam otplatio 2013., što znači da sam u petnaest dužničkih godina prošao prva tri duga ciklusa tečaja). No tada ponovo počinje aprecijacija i dužnici uz valutnu klauzulu su na dobitku. Stvari s tečajem se ciklički mijenjaju, no najvažnije je uočiti da promjene nisu dramatične – ne prelaze nekoliko postotaka u razdobljima od po nekoliko godina. I Zakon o potrošačkom kreditiranju omogućava ljudima da jednom naprave konverziju valute kredita bez naknade ako se baš jako uplaše rasta vrijednosti strane valute uz koju imaju klauzulu (u ovom slučaju euro).
*Zadnji podatak za 2017.
Izvor: HNB
Osim toga, u Hrvatskoj se sve više govori o uvođenju eura. Ako je to plan naše vlade i HNB-a, zašto ne kažu unaprijed koliki će biti paritet zamjene valuta, pa da se iz odabira makne barem neizvjesnost u pogledu dugoročnog kretanja tečaja? To nije jednostavno, ne ovisi samo o nama, ali tome treba težiti – otkloniti dio rizika iz privatnih kalkulacija da se ljudi znaju orijentirati i prema nekom čvrstom kriteriju formirati očekivanja. To će poboljšati njihove odluke.
Čemu sva ta muka, zašto država ne «odreže» po ovom pitanju?
Odluke dužnika na dugi rok očito nisu lake. Ova kratka analiza je pokazala da nije uvijek izvjesno isplati li se oslanjati na signale i odluke regulatora. Notorna je činjenica da je svatko kovač svoje sreće. No postavlja se pitanje koliko ima smisla dopuštati širinu potrošačkog odabira. Zašto država ne bi suzila slobodu individualnog odabira i riješila potrošače muka? Svaki takav pokušaj je svojevrsna vaga koja proizvodi koristi na jednoj i štete na drugoj strani.
Na primjer, krediti s varijabilnim kamatnim stopama mogli bi se zabraniti ili otežati za osjetljive skupine potrošača. To se može učiniti na dva načina. Prvo, ispod nekoga iznosa (recimo 100 tisuća eura) mogu se dozvoliti samo krediti banaka i štedionica s fiksnim kamatnim stopama. Vlast to može opravdati nedovoljnom financijskom pismenošću «malih» dužnika koji nisu u stanju procijeniti rizik varijabilnih kamatnih stopa. To je nalik onim povicima na temelju naknadne pameti da je kredite u švicarskim francima trebalo zabraniti. Time se osigurava miran san, ali se gubi prilika za kratkoročno povoljnije zaduženje uz niže (varijabilne) kamatne stope. Sužava se sloboda odabira, moguće i umanjuje šansa da potrošači dugoročno uživaju niže kamatne stope, ali se smanjuje rizik.
Druga je mogućnost da se nekom mjerom bonitetne politike (npr. propisivanje dodatnih kapitalnih zahtjeva) krediti s varijabilnom kamatnom stopom učine prohibitivno skupima. U tom slučaju nema zabrane, ali krediti s varijabilnim kamatnim stopama učine se skupljima od onih s fiksnima. Razlika u odnosu na prethodni primjer je samo formalna. Nema eksplicitne zabrane, ali ishod je isti: svi će birati fiksne kamatne stope ako su niže od varijabilnih.
Pitanje nije samo financijsko, nego i vrijednosno: želimo li regulatore koji će smatrati da su pametniji od svih nas i koji će implicitnim ili eksplicitnim zabranama iskrivljavati djelovanje tržišta?
Postojanje takvog pristupa regulaciji otvara neka nova pitanja. Preporuka ih daje naslutiti.
Pretpostavimo da je Preporuka zapravo Naredba. Bankama koje nude stambene kredite uz varijabilne kamatne stope propisuje se obveza da imaju neograničenu ponudu dugoročnih kunskih kredita uz fiksne kamatne stope radi konverzije prvih u druge. Na eurskom tržištu postoji velika ponuda kamatnih swapova koji transformiraju novčani tok od varijabilnih kamatnih stopa u fiksne, tako da se postavlja samo pitanje njihove cijene (koja utječe na razliku fiksnih i varijabilnih stopa). Robe na tržištu uvijek ima. Međutim, takva ponuda instrumenata zaštite od kamatnog rizika ne postoji na kunskom tržištu novca. Ono je jako malo, pa nekih roba na njemu nema. Ako se želi dobiti neograničena mogućnost konverzija kredita s varijabilnim u kredite s fiksnom stopom, instrumenti zaštite moraju se umjetno kreirati.
Jedini subjekt koji to može učiniti je HNB: ili kroz stvaranje tržišta kunskih kamatnih swapova, ili kroz dugoročno refinanciranje banaka uz fiksnu kamatnu stopu na kunske kredite. U oba slučaja središnja banka na sebe, a to znači na porezne obveznike, preuzima kamatni rizik, jer će u slučaju budućih promjena kamatnih stopa (rast) ostvariti manju dobit nego što bi ju inače ostvarila, ili gubitak. A znamo da se dobit HNB-a koja nije iz tečajnih razlika prenosi u državni proračun. Dakle, ovi postupci središnje banke imaju utjecaj na porezne obveznike i korisnike proračuna.
Monetarna politika uvijek ima neke posredne učinke na proračun odnosno raspodjelu. Međutim, pitanje je razmjera tih učinaka; oni su u pravilu vrlo mali, jer kapaciteti za stvaranje velikih monetarnih redistribucijskih učinaka nisu ni politički ni financijski neograničeni. Novost u opisanom hipotetskom slučaju aktivnog regulatora je što bi se takvi učinci koji nisu izglasani u demokratskom procesu počeli pojavljivati i po osnovi politike zaštite potrošača. To otvara neke nove probleme s potencijalnim konfliktima ciljeva monetarne politike, zaštite potrošača i financijske stabilnosti (koji sada nisu prisutni). Politički aktivizam koji aktivira takve sukobe ciljeva uobičajen je u uvjetima velikih kriza kada je višak koristi nad troškovima zbog intervencija izrazito vidljiv. U normalnim vremenima postavlja se strateško pitanje treba li izbjegavati veća iskrivljenja tržišta kako bi se monetarni kapacitet čuvao za intervencije u težim vremenima kada su promjene kamatnih stopa veoma nagle, pa je i njihov potencijalno negativan utjecaj na potrošače i financijsku stabilnost puno jači.