Željezni zakon nekonzistentnosti ideja kaže da smo zbunjeni majmuni koji bezuspješno pokušavaju skupiti rasute ideje u logičnu cjelinu, ali nam to baš i ne polazi za rukom.
Na to me podsjetio Frank Zappa, čiju sam izjavu neki dan podijelio na Fejsbuku (sa stranice @Duga nota). Zappa u jednoj izjavi koja po mojoj procjeni potječe negdje s kraja 70-ih godina prošlog stoljeća objašnjava kako su se nove muzičke forme pojavile u trenutku dok su glazbenom industrijom upravljali stari likovi sa cigarama u zubima, koji su gledali kako prodati što više ploča: „Nemamo pojma što je ovo što slušamo, ali prodaje se, daj da prodamo još!“, bio je njihov moto. Imali su hrabrosti pokušati.
Nakon njih, kaže Zappa, došli su mladi menadžeri. Oni su mislili da znaju ukus publike i što će se prodavati. Nisu željeli riskirati, nego odlučivati. S njima je izgubljen poduzetnički duh i počela je kriza glazbene industrije.
Slagali se ili ne slagali sa Zappom, ovo kratko razmišljanje otkriva bit tržišta i poduzetništva: preuzimanje rizika, eksperimentiranje, uloga faktora sreće … Propovijedanje je to kakvo bismo i očekivali od čovjeka koji je 70ih i 80ih smatran jednom od najutjecajnijih ikona moderne glazbe i pronositelja ideja koje su se uz nju vezale.
Zappu su neki smatrali libertarijancem koji je imao snažan utjecaj na intelektualce. Prijateljevao je s Vaclavom Havelom, a njegova je glazba bila svojevrsna ulaznica u praški kulturni underground krug gdje su se kuhale ideje koje će eruptirati nakon pada Berlinskog zida u studenom 1989. Prag i Zappa voljeli su se javno. Prerano preminuli umjetnik održat će svoj posljednji koncert upravo u Pragu 1991., a u Vaclavu će mu podići spomenik 1994., otprilike u isto vrijeme kada je ime Zappafrank dobio i jedan – asteroid.
Zappa je bio jedan od najproduktivnijih autora generacije (57 albuma u manje od trideset godina, od kojih su mnogi bili dvostruki i trostruki), a usput je otkrivao talentirane gitariste koji će ostaviti dubok trag u povijesti moderne glazbe; Stanley Jordan i Steve Vai, obojica u top 10-20 svih vremena, bili su njegova otkrića.
Duboko ukorijenjena hiperaktivnost koja se vidi u izjavama i intervjuima pokazuje se kao iskaz duha i inteligencije. No, Zapa je ipak ostao najviše zapamćen po tome što je u modernu glazbu uveo – humor. Nakon prežvakanih ljubavi, patnje i drugih uobičajenih ljudskih drama, sa Zappom je konačno stigao zdravi humor. Kako drukčije opisati tekstove koji veličaju smrdljive noge ili žuti trag u snijegu na kojeg bi Eskimi trebali posebno paziti (ok, potonji tekst bio je na tragu upozorenja da takav snijeg nije dobro jesti).
Upitan u jednom intervjuu da li ga duga kosa čini ženom, Zappa je voditelju za kojeg se znalo da ima drvenu nogu odgovorio protupitanjem čini li ga ona stolom. Povrh takvih anegdota, za našu je glavnu današnju temu čije sam uvođenje u priču malo odgodio svakako najzanimljivija ona poznata situacija kada je Zappa pokušao definirati ozbiljne države: „Ne možete biti prava zemlja ako nemate svoje pivo i avio-kompaniju. Pomaže ako imate nogometnu momčad ili nuklearno oružje, ali u najmanju ruku morate imati – pivo.“ Treba li posebno isticati kako je izjava bila muzika za češke uši, s obzirom da je Češka svjetska velesila upravo u proizvodnji – piva?
Takva su generalna mišljenja o tome kako bi trebalo izgledati novo društvo i nove države bila aktualna u doba promjene društvenih sustava i uspostave novih država na prijelazu iz 80-ih u 90-e godine 20. stoljeća. Ovo je kolateralno prisjećanje i uvod u tridesetu godišnjicu pada Zida 9. studenog.
No, promotrimo li Zappinu izjavu iz drugog kuta i potražimo u njoj dublje značenje ili konzistentnost, razotkrit ćemo zabrinjavajuću konfliktnost: Da li bi avio-kompanija doista trebala biti državna (Hrvati su poslušali savjet)? Čemu spominjanje nuklearnog okružja u ovom kontekstu; treba li se netko čiji cjelokupan svjetonazor odražava slobodarsku orijentaciju poigravati s takvim stvarima?
Prije nego što zaključite da davim u potrazi za logikom i ozbiljnošću tamo gdje je nema, prisjetite se početka teksta: željezni zakon ideološke nekonzistentnosti kaže da smo zbunjeni majmuni koji bezuspješno pokušavaju skupiti rasute ideje u logičnu cjelinu, ali nam to baš ne polazi za rukom. Drugim riječima, ovdje se ne radi o humoru i stilu jednog osebujnog umjetnika (ili pokušaju da učvrsti svoju tržišnu poziciju na tržištu koje je za njega bilo vrlo lukrativno tih godina), već je moguće kako se radi o iskazu dublje idejne nekonzistentnosti.
U mogućnost željeznog zakona ideološke nekonzistentnosti sam sam se uvjerio („znanstveno“), radeći pred dosta godina na jednoj velikoj anketi o ekonomskim stavovima ljudi. Poučak glasi: ne očekujte da ljudi imaju konzistentan stav o kompleksnim pitanjima (a ekonomski stavovi kao i stavovi o tome kako bi trebala izgledati dobra država svakako spadaju u tu skupinu tema). Evo dokaza, još samo malo koncentracije molim:
Zamislite niz od 15 pitanja, za svako pitanje postoje samo dva moguća odgovora, A i B. Za ekonomske liberale se očekuje kako će uvijek odgovoriti sa A, a za ne-liberale se uvijek očekuje B. Na primjer, zamislite da prvo pitanje glasi: „Za uspjeh poduzeća na tržištu odgovorni su: A) vlasnici, direktori i radnici u poduzeću, B) država“ (očito mora biti A :-)); drugo pitanje glasi „Visoki porezi mogu našteti gospodarskom rastu: A) DA, B) NE“ (očito mora biti A :-)), itd. Očekivali biste, dakle, da postoje ljudi koje možemo nazvati ekonomskim liberalima i koji će uglavnom odgovarati sa A, i oni drugi, koji će uglavnom odgovarati sa B.
Željezni zakon ideološke nekonzistentnosti kaže da takvi ljudi ne postoje. Kakvu god apriornu strukturu mišljenja očekivali od ljudi, na kraju će samo zanemariv broj imati konzistentne stavove (vrijedi za ekonomiju, a za ostala problemska područja ne znam, nisam testirao – psiholozi i sociolozi možda znaju?).
Kao što pokazuje slika, udjel ispitanika koji odgovaraju konzistentno (očekivano na zadnje i sva prethodna pitanja) već nakon nekoliko pitanja past će vrlo blizu nule: vrlo je mali udjel ljudi koji na veći broj pitanja odgovaraju kao da imaju logičan, konzistentan misaoni sustav. Za ekonomske liberale je stoga zastrašujuće da gotovo nitko nije konzistentan u liberalizmu, jer dosljednost u davanju odgovora rapidno pada kako se složenost (broj) pitanja povećava. No, utješno je da nema niti mnogo konzistentnih ne-liberala. Prema tome, i za drugu stranu također vrijedi da su zbunjeni majmuni koji bezuspješno pokušavaju skupiti rasute ideje u logičnu cjelinu, ali im to baš ne polazi za rukom tj. mozgom.
Željezni zakon ideološke nekonzistentnosti: udjel ispitanika koji su ideološki konzistentno odgovorili na zadnje i sva prethodna pitanja
Prema tome, oni su malo mi, a mi smo malo oni. Možda su u mnogim područjima života oni malo mi, a mi malo oni, iako se tako volimo podijeliti u dva sukobljena kampa (sa’će serija izbora, veselimo se!). Naravno, niti jedna strana drugoj ne želi priznati sličnost (niti drugoj, niti samima sebi), što je, priznat ćete, smiješno.
Da, to je situacija u kojoj se humor pojavljuje kao izlaz – neka vrsta mača koji rezom razrješava umjetno stvorenu napetost.
Pročitate li još jednom Zappinu rečenicu s početka teksta, uvidjet ćete da je glazbenik na kraju, nakon što je odvagnuo važnost avijacije, nuklearne energije i nogometa, odabrao – pivo. I pogodio! Jer, Češka je trideset godina kasnije najuspješnija bivša socijalistička zemlja koja ima dobre izglede da na europskoj ljestvici razvoja uskoro preskoči Italiju. Ipak zahvaljujući liberalizmu.