Gdje je industrija u Hrvatskoj danas?

Objavljeno

Ilustracija: Iqoncept / Dreamstime

Kakvi su strukturni parametri razvoja hrvatske industrije, koje djelatnosti prolaze kroz filtre globalne konkurentnosti a koje su najdalje od prolaza i što bi trebalo učiniti kako bi se hrvatska industrija pomakla u vis na skali konkurentnosti, tehnološke složenosti i sadržaja znanja, piše prorektor Sveučilišta u Dubrovniku Nebojša Stojčić

Ad
Ad

Kada je 2013. godine Europska komisija u svom Izvješću o konkurentnosti izdvojila prerađivačku industriju kao motor budućega razvoja europskog gospodarstva, mnogi su to protumačili kao formalnu potvrdu zaokreta u europskoj ekonomskoj politici koji se valjao iza brda još od početka gospodarske krize. U Hrvatskoj tih godina, opterećenoj recesijom i usmjerenom na turizam, malo tko se bavio perspektivama industrije. U novije vrijeme, međutim, sve je jača svijest da oslanjanje na jedan sektor, k tome iznimno osjetljiv na eksterne šokove kao turizam, i nije baš najsretnija formula održivog razvoja. Čini mi se stoga nekako prigodno u trenucima dok dio nacije zdvaja je li srpanjska turistička rupa mit ili realnost, a drugi sa strepnjom osluškuju hoće li kolovoz spasiti sezonu, osvrnuti se na stanje i perspektive naše industrije.

Razloge zanimanju za industriju treba tražiti u njenom potencijalu prelijevanja kako unutar sektora tako i prema drugim sektorima gospodarstva. Neke procjene govore, primjerice, kako je doprinos industrije istraživanju i razvoju gotovo četiri puta veći nego njen utjecaj na bruto domaći proizvod. Nemaju svi industrijski sektori jednak potencijal rasta. Pojednostavljeno rečeno, nije svejedno sudjeluje li neka zemlja u standardiziranom segmentu proizvodnje sa niskom dodanom vrijednosti ili u znanjem i tehnološki intenzivnim dijelovima proizvodnog lanca kao što su istraživanje i razvoj, dizajn i sl. Radno intenzivne aktivnosti mogu pružiti impuls rastu na nižim razinama razvijenosti, ali tranzicija od srednje ka visokoj razini dohotka zahtijeva jačanje konkurentnosti u sofisticiranim segmentima proizvodnog procesa te u konačnici razvoj domaćih inovacijskih kompetencija.

 

Industrijski krajolik Europske Unije kroz proteklih nekoliko desetljeća obilježila su dva trenda. Udio industrije u zaposlenosti kontinuirano se smanjivao na razini EU, dok je udio njene dodane vrijednosti u bruto domaćem proizvodu rastao (Slika 1). Navedeno se može interpretirati kao strukturna promjena unutar same industrije u smjeru znanjem i tehnologijom intenzivnih djelatnosti.

Unutar same EU postoje razlike u odvijanju i odrednicama ovog procesa. Među starim članicama EU (EU15), zamjetan je znatno niži udio industrije i u zaposlenosti i u dodanoj vrijednosti i bruto domaćem proizvodu, čije uzroke treba tražiti prvenstveno u tercijarizaciji gospodarstva uslijed rasta životnog standarda, oslanjanju poduzeća unutar industrije na vanjske izvore usluga uslijed fragmentacije proizvodnog procesa te premještanja određenih, u pravilu radno intenzivnih segmenata proizvodnje u nove članice EU u središnjoj Europi (CEE).

Tzv. novu EU odnosno nove članice iz središnje Europe odlikuje rast udjela industrije i u zaposlenosti i u dodanoj vrijednosti u gospodarstvu. Industrijski procesi u ovom dijelu EU prvenstveno su pokretani premještanjem proizvodnje iz razvijenih zemalja te uspinjanjem domaćih poduzeća u globalnom lancu dodane vrijednosti ka sofisticiranim segmentima proizvodnog procesa koji su im priskrbili epitet najvećeg europskog proizvodnog huba. Međutim, neka od istraživanja koja sam proveo proteklih godina u sklopu projekta „Mogućnosti reindustrijalizacije hrvatskog gospodarstva“ sugeriraju kako unutar same strukture industrije postoje razlike između starih i novih EU članica na svim razinama tehnološke složenosti. U strukturi CEE skupine prevladavaju proizvodni segmenti lanca dodane vrijednosti dok u EU15 znatno veću ulogu imaju istraživanje i razvoj. Kako smo već istaknuli, takav konkurentski profil zemlju može pogurati ka visokim razinama dohotka, ali za ostajanje na takvoj razini ipak je potrebna izgradnja domaćih inovacijskih kapaciteta.

Obilježja hrvatske industrije od samog početka tranzicije drugačija su od onih ostalih srednjoeuropskih zemalja. O procesima koji su se dogodili u ranim etapama tranzicije već je dosta toga rečeno, ali nije zgorega podsjetiti da su Hrvatsku zbog kombinacije ratnih događanja, unutarnjih problema, neodgovarajuće ili nepostojeće industrijske politike te kasne integracije u regionalne, europske i svjetske ekonomske integracije zaobišli dosadašnji valovi inozemnih ulaganja u proizvodne aktivnosti. Štoviše, dok su ostale srednjoeuropske države gradile svoju konkurentnost na tržištu starih članica EU, hrvatskim proizvođačima pristup ovom tržištu bio je znatno otežan gotovo do druge polovice 2000ih uslijed kasnog potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju što je, između ostalog, priječilo i korištenje hrvatskih inputa u proizvodima koji su nastajali u našem srednjoeuropskom susjedstvu.

Zbog svega navedenog udio industrije u zaposlenosti i dodanoj vrijednosti u Hrvatskoj tijekom desetljeća se smanjivao. Za očekivati je bilo da bi se taj trend mogao preokrenuti ulaskom u EU. Kako Slika 2 pokazuje,  u 2018. jedino Latvija je imala niži udio prerađivačke industrije u bruto domaćem proizvodu, dok je udio industrije u zaposlenosti bio manji samo u Litvi i Latviji. Zanimljivo je usporediti i udio industrije u Hrvatskoj i ostalim srednjeeuropskim zemljama sa sličnim udjelima u razvijenim europskim gospodarstvima kao što su Njemačka ili Italija, najvažniji hrvatski trgovinski partneri. U zemljama Višegradske skupine, Sloveniji i Bugarskoj udio industrije u zaposlenosti veći je nego primjerice u Italiji i Njemačkoj. Hrvatska se uz Latviju ubraja u skupinu novih članica EU u kojim je udio industrije i u zaposlenosti i u dodanoj vrijednosti niži nego u dvama spomenutim starim članicama EU.

Kako smo već spomenuli, potencijal rasta industrije ovisi o njenom tehnološkom intenzitetu. Nalazi postojećih istraživanja sugeriraju kako je inicijalni impuls reindustrijalizaciji srednjeeuropskih zemalja došao od radno intenzivnih djelatnosti dok je s vremenom došlo do uspinjanja u globalnom lancu dodane vrijednosti ka tehnološki intenzivnijim i sofisticiranijim segmentima proizvodnje. Slika 3 prikazuje odnos udjela industrije u dodanoj vrijednosti gospodarstva i udio visoko tehnološki intenzivnih aktivnosti u dodanoj vrijednosti prerađivačke industrije u 2017. Kako se može primijetiti, zemlje s visokim udjelom industrije u dodanoj vrijednosti ujedno su i zemlje s visokim udjelom visoko tehnološki intenzivnih djelatnosti u dodanoj vrijednosti industrije, što sugerira kako se u ovim slučajevima radi o strukturnoj transformaciji industrije ka aktivnostima koje nose viši potencijal rasta i omogućuju održivost na višim razinama razvijenosti.

Hrvatska se i prema ovom kriteriju nalazi na začelju skupine novih EU članica sa drugim najnižim udjelom „high-tech“ proizvoda u dodanoj vrijednosti industrije i dodane vrijednosti industrije što sugerira nepovoljnu industrijsku strukturu za održivi rast na visokim razinama dohotka te nisku konkurentnost u segmentu tržišnog natjecanja putem kvalitete. Štoviše, Hrvatska je uz tri baltičke zemlje jedina u skupini novih EU članica u kojoj udio visoko tehnološki intenzivnih proizvoda u dodanoj vrijednosti industrije ne prelazi 30%.

Industrijski razvoj u zemljama središnje Europe potaknut je kako smo već objasnili premještanjem proizvodnje iz razvijenih članica EU. Primarni motiv za navedeno premještanje bilo je iskorištavanje troškovnih prednosti srednjeeuropskih zemalja te se značajan dio proizvodnih aktivnosti u ovim zemljama odvija u svrhu izvoza. Analiza strukture izvoza i udjela industrije u ukupnom izvozu (Slika 4) pokazuje za Hrvatsku također nepovoljnu sliku. Udio izvoza industrije u ukupnom izvozu među nižim je u novim članicama EU jednako kao i udio „high-tech“ izvoza u strukturi izvoza prerađivačke industrije.

Sve prethodno rečeno sugerira nisku konkurentnost hrvatske industrije. Međutim, kako bi se stekla jasnija slika o tome koji sektori uspješno posluju na međunarodnom tržištu, potrebno je razmotriti konkurentnost pojedinih segmenata unutar same industrije. S obzirom da je pitanje od ključnog interesa za budući razvoj industrije u Hrvatskoj, konkurentnost u segmentu tehnološki intenzivnih djelatnosti moguće je ocijeniti uz pomoć OECD-ove podjele industrija prema tehnološkom intenzitetu na nisko, umjereno nisko, umjereno visoko i visoko tehnološki intenzivne djelatnosti.

Sposobnost natjecanja u pojedinom tržišnom segmentu moguće je utvrditi promatranjem obrasca trgovinske razmjene te odnosa jediničnih vrijednosti uvoza i izvoza. Uobičajeno se smatra kako rast omjera jediničnih vrijednosti uvoza i izvoza sugerira poboljšanje konkurentnosti i vertikalnu intra-industrijsku razmjenu, dok obratno vrijedi za slučajeve smanjenja navedenih jediničnih vrijednosti. Također, bliske jedinične vrijednosti uvoza i izvoza sugeriraju postojanje horizontalne intra-industrijske razmjene karakteristične za slične stupnjeve razvoja.

Primjenom prethodno opisane procedure moguće je identificirati razlike u konkurentskom profilu pojedinih segmenata prerađivačke industrije u Hrvatskoj, CEE zemljama te Njemačkoj i Italiji koje koristimo kao primjere razvijenih članica EU (Slika 5). Primjerice, u Njemačkoj i Italiji visoko i umjereno visoko tehnološki intenzivne industrije karakterizira vertikalna razmjena u kojoj jedinične vrijednosti izvoza nadvisuju iste vrijednosti uvoza. Navedeno vrijedi i za ostale podskupine u Italiji. Obrazac razmjene u zemljama središnje Europe u mnogome je sličan onom Njemačke, što je i očekivano ukoliko se uzme u obzir integriranost ovih zemalja u proizvodne lance njemačkih proizvođača.

Hrvatska, međutim, pokazuje obrazac suprotan od svega izrečenog. Izuzev sektora umjereno visokog tehnološkog intenziteta u kojem je dominantan obrazac horizontalne razmjene, u svim drugim segmentima industrije jedinične vrijednosti izvoza niže su od onih uvoza. Međutim, i u industrijama umjereno visokog tehnološkog intenziteta jedinične vrijednosti uvoza nadvisuju one izvoza, ali u omjeru koji se uobičajeno uzima kao pokazatelj horizontalne, a ne vertikalne intra-industrijske razmjene. Navedeni obrazac svojstven je zemljama suočenima s gubitkom konkurentnosti i uvoznom orijentacijom gospodarstva, što su sve odlike Hrvatske.

Navedeno, naravno, ne znači da i u Hrvatskoj ne postoje industrije koje odlikuje pozitivan omjer izvoznih i uvoznih jediničnih vrijednosti. Tablica 1 prikazuje 5 sektora s najvećim, te 5 sektora s najmanjim omjerom jediničnih vrijednosti izvoza i uvoza. Kako se može vidjeti, najveći omjeri jediničnih vrijednosti su u visoko sofisticiranim elektroničkim industrijama, sektorima povezanim sa automobilskom industrijom te proizvodnji oružja i streljiva. S druge strane, na začelju se nalaze predstavnici drvne i tekstilne industrije te industrije koje karakteriziraju neki od hrvatskih kroničnih velikih i srednje velikih gubitaša.

Iz svega navedenog može se zaključiti kako hrvatsku industriju odlikuje niži tehnološki intenzitet nego u ostalim zemljama središnje Europe te posljedično slabija zastupljenost visoko tehnološki intenzivnog izvoza u ukupnoj strukturi izvoza. Štoviše, obrasci trgovinske razmjene upućuju na to da u svim skupinama sektora hrvatsku industriju odlikuje nepovoljan omjer jediničnih vrijednosti uvoza i izvoza što je nalaz svojstven uvozno orijentiranim gospodarstvima ili zemljama sa gubitkom izvozne konkurentnosti. Osobito je nepovoljna činjenica da se nalazi nepovoljne konkurentnosti nalaze u praktično svim industrijama bez obzira na njihov tehnološki intenzitet.

Tablica 1: Sektori sa najvećim i najnižim omjerom jediničnih vrijednosti izvoza i uvoza

Industrije sa najvećim omjerom jediničnih vrijednosti izvoza i uvoza
NKD kod Opis
2611 Proizvodnja elektroničkih komponenata
2711 Proizvodnja elektromotora, generatora i transformatora
2660 Proizvodnja opreme za zračenje, elektromedicinske i elektroterapeutske opreme
2441 Proizvodnja plemenitih metala
1512 Proizvodnja putnih i ručnih torba i slično, sedlarskih i remenarskih proizvoda
Industrije sa najnižim omjerom jediničnih vrijednosti izvoza i uvoza
NKD Opis
2319 Proizvodnja i obrada ostalog stakla uključujući tehničku robu od stakla
2651 Proizvodnja instrumenata i aparata za mjerenje, ispitivanje i navigaciju
3020 Proizvodnja željezničkih lokomotiva i tračničkih vozila
1013 Proizvodnja proizvoda od mesa i mesa peradi
1320 Tkanje tekstila

Pitanje koje proizlazi iz svega dosad navedenog je, na koji način je moguće unaprijediti konkurentnost industrije i njenu tranziciju ka tehnološki intenzivnim segmentima. Konvencionalni recepti ekonomskog sustizanja uglavnom preporučuju put izgradnje domaćih tehnoloških kompetencija privlačenjem inozemnih investitora i integracijom u globalne lance dodane vrijednosti. Ovaj put kojim su tijekom 1990ih i 2000ih prošle ostale srednjoeuropske zemlje u današnjim uvjetima nije nužno optimalan. Suvremeni industrijski krajolik, naime, odlikuju dva procesa koja ugrožavaju temelje modela rasta temeljenih na globalnim lancima dodane vrijednosti i privlačenju inozemnih investicija.

S jedne strane, rastući protekcionizam smanjuje inicijative za premještanje proizvodnje u cjelini ili njenih dijelova iz matične zemlje u inozemstvo. S druge strane, razvojem umjetne inteligencije i njenom penetracijom u proizvodni proces, prvenstveno u njegove standardizirane radno intenzivne segmente, umanjuje se značaj troškovnih prednosti zemalja u razvoju što dodatno smanjuje inicijative za ulaganje u inozemstvo i dovodi u pitanje budućnost globalnih lanaca dodane vrijednosti kakve danas poznajemo. U takvim uvjetima, sposobnost dostizanja svjetske tehnološke granice kao preduvjeta održivog rasta na visokim razinama dohotka ovisit će sve više o izgradnji vlastitih kapaciteta tehnologije i znanja.

Ukoliko ne možemo tražiti svoju priliku u postojećim industrijama u kojima je „kolač“ već raspodijeljen, a ulazni troškovi učenja su veliki, logično se nameće ideja da mogućnosti reindustrijalizacije treba tražiti u novim, nadolazećim industrijama. Još 1980ih Carlota Perez i Luc Soete pisali su o prozorima prilika koji se otvaraju slabije razvijenim zemljama pojavom novih tehnoloških paradigmi. U pravilu, takve pojave resetiraju postojeća znanja i omogućuju ulazak na svjetsku scenu pri znatno nižim troškovima nego što bi to bio slučaj u postojećim industrijama. Takve industrije pružaju prednost i zbog činjenice da u svojim ranim etapama razvoja privlače manju pozornost razvijenih zemalja usmjerenih na razvoj i unaprjeđenje proizvoda unutar postojećeg tehnološkog okvira kako bi zadovoljili potrebe postojeće potražnje. Povijest je puna primjera zemalja koje su ciljanjem takvih industrija uspjele preskočiti nekoliko stepenica u svom razvoju. Takvo nešto ne dolazi preko noći i zahtijeva promišljanje dugoročne gospodarske strategije što do sada kod nas nije bio slučaj.


Nebojša Stojčić izvanredni je profesor i prorektor za poslovanje na Sveučilištu u Dubrovniku. Doktorski studij završio je na Staffordshire University u Velikoj Britaniji 2011. na temu industrijske konkurentnosti u zemljama središnje i istočne Europe. Prema podacima vodećih svjetskih baza Web of Science i Scopus autor je najcitiranijeg znanstvenog rada hrvatske ekonomije u posljednjem desetljeću. Voditelj je projekta „Mogućnosti reindustrijalizacije hrvatskog gospodarstva“ financiranog od strane Hrvatske zaklade za znanost.