Tekst sastavljen u suradnji s Hrvatskom udrugom turizma objavljen i u tiskanom izdanju Večernjeg lista. Cijelu studiju i prezentaciju možete pročitati ovdje.
U ove zimske dane brzo zaboravljamo onaj ljetni turistički šušur koji krene oko Uskrsa (kad se krene brojati promjena broja turista „u odnosu na isto razdoblje prošle godine“), nastavi se u „predsezoni“, zatim se šušur pretvori u kolektivnu paniku u doba neizbježne „srpanjske rupe“, koja u najmanju ruku najavljuje bankrot države, da bi se taj ciklus očekivanja i strepnje zaključio velikim olakšanjem potkraj kolovoza i početkom rujna. Tada, uz malo hladnije dane, stignu u pravilu ne tako loši obračuni turističkih učinaka. Kreće borba za zasluge za „još jednu rekordnu sezonu“.
Prijelaz u jesen u slavljeničkom raspoloženju najčešće pobudi i malo zavisti. Kada se umorni i zaslužni turistički radnici primire, kreću priče o turističkom „rentijerstvu“. Sluša se o velikoj zabrinutosti jer se navodno pretvaramo „u narod kuhara i konobara“, u ljenjivce koji rade tri-četiri mjeseca u godini. Prigovara se što nam gospodarstvo zavisi o turizmu najviše u Europi … I tu negdje se zatvara taj tipično hrvatski krug percepcija i zabluda o turizmu, njegovom značenju – ekonomskom, socijalnom i kulturnom – i perspektivama te važne gospodarske grane.
Opisani krug percepcije počiva na dvije velike zablude.
Prva glasi: turizam je jedan. Turizam se promatra kao homogena gospodarska djelatnost za koju je jedino bitno koliko će nam stranaca stići ljeti autocestom. I mediji se lako prepuste zamci stvaranja nacionalnog raspoloženja na temelju HAC-ovih priopćenja o tome koliko se puta podignula rampa na naplatnim kućicama (opet: u odnosu na isti vikend prošle godine).
Druga zabluda glasi: turizam je renta, i od turizma se živi solidno ili barem „ne-loše“ – radi se nekoliko mjeseci u godini, a ostalo vrijeme se odmara.
Ove arhetipske slike, odnosno socijalno i medijski posredovanje zablude, proteklih su se godina počele sramežljivo propitivati.
Prvo su ekolozi počeli upozoravati da takozvani masovni tip turizma dovodi do kratkotrajnih vršnih opterećenja koje lokalna infrastruktura u mjestima duž Jadrana i na otocima ne može izdržati. Zatim su sami turistički eksperti počeli upozoravati na to da nisu svi gosti isti – potrošnja većine stvara relativno malu dodanu vrijednost u Hrvatskoj. Nedostaju gosti (a to znači i kapaciteti za turiste) više platežne moći, kojima će se pružati složene turističke usluge visoke dodane vrijednosti.
I dok se ova ideja na općenitoj razini odavno probila do ušiju široke javnosti, još uvijek se broji koliko će se puta podići rampe na Lučkom. U glavama još nismo povezali da broj trzaja rampi više nije toliko bitan i da rast turizma u budućnosti više neće dolaziti od broja turista nego od kvalitete – broja i vrijednosti usluga koje ćemo turistima prodati. Malo grubo rečeno, kao i u svakoj zdravoj trgovini, ovisit će o tome koliko ćemo im novca uspjeti izbiti iz džepova.
Problem kvalitetni – nekvalitetni turizam sigurno se ne može jednostavno preslikati na problem hotela naspram drugih tipova turističkog smještaja. S jedne strane postoje nekvalitetni hoteli, a s druge strane kvalitetni kampovi i nekretnine za kratkoročni turistički najam (ono što se nekada pogrešno zvalo „privatni smještaj“). Međutim, hoteli su ipak ozbiljnije organizacije u prosjeku, bez obzira posluju li kao mala samostalna poduzeća ili u okviru većih turističkih korporacija. Stoga upravo kroz raširenost hotelskog tipa smještaja možemo vidjeti gdje leži suštinski problem hrvatskog turizma.
Očekivalo bi se, naime, da jedna globalno prepoznata turistička destinacija poput Hrvatske „vrvi“ hotelima. Stvarnost je međutim – posve suprotna.
Broj hotela prema veličini mjerenoj brojem soba 2017.
Izvor: Eurostat
Podatke u tablici samo je na prvi pogled teško usporediti. Italija ima nerazmjernih 33 puta više hotela od Hrvatske, a niti je 33 puta veća niti ima 33 puta dužu obalu ili 33 puta više stanovnika. Isto vrijedi za omjer puta 20 za Španjolsku i puta 10 za Grčku. Nešto s tim hotelskim omjerima nije u redu.
U tablici nema Islanda koji ima gotovo polovinu hotela kao Hrvatska, iako se turizmom ozbiljno bavi tek petnaestak godina i ima svega 330 tisuća stanovnika. No, ne treba ići daleko na sjever da bi se uvidjelo kako je broj hotela u Hrvatskoj neobično nizak. Dovoljno je pogledati Cipar koji prema broju hotela gotovo dostiže Hrvatsku iako ima oko četiri puta manje stanovnika i oko tri puta kraću obalnu liniju bez otoka (ako uključimo otoke, hrvatska linija obale je više nego 10 puta duža od ciparske). Naročito je zanimljiva susjedna Crna Gora koja je dosegla do trećine hrvatskoga broja hotela, iako je broj stanovnika Hrvatske više nego šest puta veći od broja stanovnika Crne Gore, a crnogorska obalna linija ne doseže ni pola ciparske odnosno šestinu hrvatske (bez otoka). Nameće se pitanje: gdje su nestali hrvatski hoteli?
Nije ih nikada ni bilo. Socijalistički turizam bio je narodni – jeftin, masovan, u lošem smislu te riječi. To nije bio ozbiljan posao nego improvizacija, tu i tamo uz poneku iznimku. Nasljeđe je ostavilo tragove. Izravni trag su socijalističke turističke tvrtke koje su kasno išle u privatizaciju zbog političkih odluka da se čuva „obiteljsko srebro“, valjda dok vrijednost srebra ne naraste (činilo se logičnim ne prodavati vrijednosti u loša vremena). No, time je samo odgođen pronalazak zlata – strukturna transformacija hrvatskog turizma.
Neizravni trag iz prošlosti odnosi se na snažan upliv lokalnih zajednica koje su u kratkovidnim razmišljanjima često vidjele sukob između razvoja velikih turističkih korporacija i objekata s jedne i malog obiteljskog smještaja kojim se bavila većina stanovnika s druge strane. Iskustva nekih gradova u Istri svjedoče da smo još uvijek jako daleko od konflikta te vrste – različite forme turizma kompatibilne su ako se njima pametno upravlja na lokalnoj razini. Vrijedi spomenuti i cijeli niz drugih razloga – naše uobičajene prepreke ulaganjima, neriješena pitanja turističkog zemljišta i općenito pravnu nesigurnost.
Razmjere do sada propuštene prigode u razvoju ozbiljnog turističkog biznisa shvatit ćemo tek ako imamo u vidu da Hrvatska ima 1777 kilometara obalne linije bez otoka i čak 7368 kilometara s uključenim otocima i prema tom kriteriju je petnaesta država na svijetu odnosno peta u Europi, iza Norveške, Grčke, Ujedinjenog Kraljevstva i Italije. (Pretekla bi nas i Danska, ali samo ako bismo joj brojali dužinu obale Grenlanda koji je sam za sebe drugi u Europi iza Norveške.).
Moguće je da će netko pomisliti kako i nije loše da imamo razmjerno malo hotela: time čuvamo obalu, izvornost, „Mediteran kakav je nekad bio“. Međutim, država razvojem hotelskog biznisa može lako upravljati radi čuvanja održivosti. Štoviše, lakše je nametati stroge ekološke standarde korporacijama nego tisućama lokalnih ljudi koji rade u niskoprofitabilnom masovnom turizmu koji ne može podnijeti veće troškove čuvanja okoliša.
Ovdje je, u širem smislu, riječ o tome da Hrvatskoj nedostaje kvaliteta što zapravo znači da zbog malog udjela visokokvalitetnog smještaja nedostaju dvije bitne sastavnice ekonomskog rasta – visoka dodana vrijednost i dobar profit. Zbog toga, loša vijest glasi da smo propustili dobru priliku. No, dobra vijest glasi da se prigoda stigne iskoristiti u godinama koje dolaze i da država može upravljati tim procesom. Vlast razumnom regulativom s jedne strane može osigurati održivost ozbiljnog turističkog biznisa, a s druge strane zajamčiti isto lokalnim zajednicama što se prije svega odnosi na okolišnu održivost većih i produktivnijih turističkih kapaciteta.