U proteklome tjednu nisu bili važni ni Horvat i Tolušić, ni HDZ-ov Sabor, ni Trump i Kim, ni posjet Angele Merkel Pekingu (tko je to uopće zabilježio?). Zvijezda je bila jedna birokratska umotvorina pod nazivom EU Uredba o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka (GDPR). Prašina koju je podigla predstavlja simptom dublje društvene patologije. Stoga je ovaj pregled tjedna uglavnom posvećen tom opskurnom komadu teksta i njegovim neočekivanim izvedenicama.
Eteričnost birokratskoga uma
Zbog jedne eterične (čitaj: ne da se uhvatiti ni za glavu ni za rep) uredbe, primili ste na desetke suvišnih mailova. Prestao je raditi HROK. Srušila se stranica nadležne državne institucije (AZOP), a mediji i eksperti danima su brujali o nečemu što se zove GDPR. I sve bi to bilo dobro da se na kraju nešto razjasnilo. No poanta je da na kraju – ništa više nije jasno.
Osobne podatke valja štititi. Njihov promet i obrada trebaju biti uređeni nekim propisom. To je osnova čuvanja privatnosti, a privatnost je veoma važna. Međutim, pitanje je kakav je propis na snazi.
Već pri letimičnom pregledu može se vidjeti da s GDPR-om nešto nije u redu. Riječ je o omanjoj knjižici koju 99,99% ljudi nikada neće pročitati, čak i ako bi htjeli. Pisana je teškim birokratskim jezikom. Samo preambula ima 173 točke.
U tekstu piše da se od odredbi propisa izuzimaju, osim uobičajenih kazneno-pravnih situacija, i situacije «zaštite od prijetnji javnoj sigurnosti» te obrade podataka koje «provodi fizička osoba tijekom isključivo osobnih ili kućnih aktivnosti».
Javna sigurnost je eteričan pojam. Rječnici, zakoni (npr. Zakon o sigurnosno obavještajnom sustavu Republike Hrvatske) i državni dokumenti (npr. Strategija nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske) u isto vrijeme koriste pojmove javne i nacionalne sigurnosti te nacionalnih interesa, a u praksi se koristi još i državna sigurnost. Međutim, većina tih pojmova nema jasnu definiciju u nekome zakonu, što znači da su podložni ad hoc političkim određenjima.
Ta određenja ipak nisu posve proizvoljna. Postoji Ustav, praksa i sudovi, pa se otprilike znade o čemu je riječ. Unatoč tome, u mladoj i pogubljenoj demokraciji poput naše, građanin se treba plašiti birokrata i špijuna koji bi revno štitili to što već štite ili misle da štite.
Ograničenja GDPR-a ne vrijede kada obradu informacija obavljaju fizičke osobe tijekom osobnih ili kućnih aktivnosti. To su tek pojmovi koje je teško definirati. Evo primjera: sretnu se dva prijatelja na cesti i kaže prvi drugome: «Jesi li vidio Marijana kako je oćelavio?», a drugi će: «Jesam. I jako se udebljao!».
Marijan i njegove karakteristike (osoba-podatak) podložni su obradi (otkrivanje prijenosom) pri čemu Marijan nije dao ovlasti ni jednome ni drugome da raspolažu podacima o njemu. Nesporno je i da se ne radi o kućnoj aktivnosti, tako da ostaje samo jedna dvojba. Njeno razrješenje eventualno može spasiti ova dva izgledna prijestupnika: postavlja se, naime, pitanje nije li ovo ipak isključivo osobna aktivnost? Ostavimo utješnu mogućnost da bi neki sudac možda presudio da jest.
Kako reagiraju ljudi koji se boje svoje države
Interpretacija slučaja s Marijanom je malo karikirana, ali takva je s razlogom. Samo stavljanjem zakonskoga teksta u ekstremne pa i apsurdne kontekste, može se testirati kvaliteta propisa.
Takvi su testovi osobito važni u zemljama kao što je Hrvatska. Ovdje je mnogo veća šansa nego u Frankfurtu ili Amsterdamu da ćete naići na sumanutog birokratu ili preambicioznog špijuna koji će propis shvatiti onako kako ga nitko normalan ne bi protumačio. Zbog toga se treba bojati države odnosno vlasti, a ne vjerovati prodavačima magle koji nas uvjeravaju da su oni ovdje da nas štite, pomažu nam i zapošljavaju.
Ovo nije neki apstraktan stav ili plod ideološkoga uvjerenja autora teksta. Riječ je o činjenici. Dokaz pretjerane ambicioznosti naših zakonodavaca i administracije vidi se i po tome što tekst europskoga propisa omogućava zemljama članicama da u prijelaznom periodu početka primjene GDPR-a ne primjenjuju kazne, nego samo izriču upozorenja, izdaju smjernice i slično. Naši su, za razliku od Austrijanaca, s gnušanjem odbacili takvu mogućnost. Ima li u životu birokrata išta smislenije od onog orgazmičkog momenta kada, žvačući gablec pola sata prije službene pauze (glad je glad), ispisuje globu ili uskraćuje kakvu informaciju ili dozvolu ogoljenom građaninu koji jedva stoji s druge strane pulta dok ga rastući tlak lupa direktno u crvene obraze? Taj vrhunac torture ne propušta se tako lako!
Naravno da je najveći dio javne gungule s GDPR-om histerija. I naravno da su tumačenja poput ovoga u slučaju dva Marijanova prijatelja ili onoga na temelju kojeg je zastao rad HROK-a pretjerana. Točno je da GDPR nigdje nije podigao toliko prašine kao u histeričnoj Hrvatskoj. Ali, dajte shvatite: rijetko tko ima iskustvo s vlašću kao mi.
Općenito, histerija je opravdana, jer države odnosno vlasti se treba bojati, a ova naša iz dana u dan pruža sve više dokaza zašto je strah opravdan. Stoga, jedini način za slobodno disanje zajedno s vlašću je da ju se demokratski nadzire i čvrsto uokviri unutar jasnih pravila, tako da radi točno ono i samo ono za što je potrebna. A ne da političari i birokrate pišu loše propise koji će im omogućiti da rade ono za što su potrebni sami sebi i maltretiraju nas ostale.
Kako se zatire liberalizam
Još od one «ne spominji Božje ime uzalud», traje sukob u kojem se s jedne strane nalaze nejasna, eterična pravila igre (što to, kvragu, znači uzalud?) i njihovi prerevni provoditelji, dok se s druge strane nalaze «obični ljudi» koji se pokušavaju snaći u mreži neprozirnih pravila i čudnih birokrata koji ih provode.
Neki misle da je to urota, ali nije. Taj paralelni svijet pravila koje više niti jedan ljudski um ne može sagledati ni u dovoljno velikim fragmentima, nastao je jer su ljudi dozvolili da nastane. Ljudi su demokratski tražili da nastane. Zbog obrane i zaštite. Zbog očekivanog napretka. Koji se nije desio. Hipernormirani svijet ubio je inovativnost i sposobnost za jasno poimanje osobne odgovornosti.
Neprozirna regulacija koja se prostire hodnicima naše birokracije samo je meki odgovor na potražnju za sigurnošću i poticajima od majčice države. U jednoj grubljoj formi, odgovor na tu naraslu potražnju dolazi u obliku novih formi diktatura i dokidanja svih oblika liberalizma.
Tako je komentator Ivica Šola prošloga tjedna u Globusu, pozivajući se na poljskog europarlamentarca i filozofa Legutka, izjednačio komunizam i liberalizam. Komunizmu i liberalnoj demokraciji navodno je zajedničko to što se postavljaju kao zadnje referentne točke u društvu i oboje se uvode uz pomoć bombi i tenkova. I komunizam i liberalna demokracija prema Šoli imaju totalitarnu narav, i žele stvoriti novog čovjeka. Taj agent je za prve bio proleter, a za druge homo-inter-trans-seksualac.
Liberalna demokracija Šoli, doduše, nije čisti ekvivalent komunizma. Taj je valjda bio «hard» diktatura kad liberalnu demokraciju naziva «soft», smještajući ju tako uz bok fašizmu i komunizmu koje je pobijedio, ali baš zato što je pobijedio, misli Šola, liberalizam mora biti prevladan, «promišljen i propitan», kako ne bi zavladali ekonomizam i diktatura eksperata.
Ovo je primjer kako se usporedo sa širenjem nejasnih propisa i moći birokracije širi totalna konfuzija o liberalizmu i liberalnoj demokraciji koji se izjednačavaju s lijevim i totalitarnim, jer se ne vidi (ili se želi sakriti) činjenica da je liberalna demokracija političko utjelovljenje tolerancije – jedini do sada poznati društveni sustav koji omogućava produktivno sučeljavanje i dijalog tradicionalnog i modernog, teističkog i ateističkog, znanstvenog i neznanstvenog… Prepreka svakom totalitarizmu, a ne tek jedna od njegovih formi, liberalna demokracija ne gradi novog čovjeka kao što misli Šola, već svakome čovjeku omogućuje da izrazi svoju osobnost ako nije destruktivna.
Šola je pobrkao liberalnu demokraciju s lijevim ekstremistima koji na svaki iskaz konzervativizma i tradicionalizma viču fašisti!, fašisti!, ali je time trasirao put upravo onome protiv čega se naizgled bori – nekom novom totalitarizmu koji će zamijeniti liberalnu demokraciju kao institucionalno i idejno utjelovljenje tolerancije.
Vjerojatno nije slučajno da se besprizorne zamjene teza i drastične pogreške tako lako pakiraju i plasiraju u medijima danas, kada je sve postalo s jedne strane moguće, a s druge neprozirno. Jednoga će se dana ovo doba, koje izmiče do sada poznatim definicijama, možda nazivati doba neprozirnosti, kako bi se ilustrirala činjenica da društveni sustavi više nemaju naziva i da ljudi više ne mogu znati što je dozvoljeno, a što nije. Netko će reći da je to posljedica previše liberalizma, a netko će inzistirati da je to posljedica njegova deficita. I to što još nema dijagnoze slika je neprozirnosti od koje je sastavljen ovaj svijet.