Stara ideja o prešutnom „bratstvu“ krajnje ljevice i krajnje desnice (sjetite se sheme političkog pejzaža u vidu kružnice koja se spaja otraga umjesto pravca koji ide lijevo-desno) potvrđuje se točnom. Nismo trebali čekati ni 48 sati od početka ruske invazije na Ukrajinu za potvrdu. Radnička fronta (K. Peović) s krajnje ljevice odbija saborsku deklaraciju o Ukrajini jer ona „iskupljuje američki imperijalizam i politiku NATO“. U Saboru nemamo radikalno desni pandan Radničke fronte, ali društvene mreže vrve sličnom retorikom s druge strane. Taj povijesni dodir krajnje ljevice i desnice, ujedinjen u historijskom glavinjanju na temi Ukrajine, vidi se i u Njemačkoj kroz sličnost retorike radikalno desnog AfD-a i istaknutih lica s kranje ljevice.
Kaotičan pejzaž ideja slikaju i oni vječno zabrinuti zbog „neoliberalizma“ i privatizacije koja je stvorila oligarhe. Ne vide nikakvu nekonzistentnost u tome što pušu u isti rog s Putinom koji je u govoru u ponedjeljak 21. veljače uoči priznanja Donjecka i Luganska adresirao ukrajinske oligarhe kao izvore zla, ponudivši sebe – šefa jedne puno moćnije oligarhije – kao rješenje (vidjeti točku 11 u mom pregledu od petka). To nije samo propaganda nego i teški paradoks u njoj, osim ako ruskog predsjednika ne smatramo ozbiljnim polit-ekonomistom. (Ja bih ga prije smatrao ekspertom iz područja energetske ekonomike zabrinutog za ogromna nalazišta plina u Crnom Moru koja još nisu u fazi eksploatacije, a po međunarodnom pravu pripadaju Ukrajini).
Traljava strategija i slab početni odgovor Zapada na krizu koja jako dugo puzi, a bila je na stolu još od događaja u Gruziji 2008. koji su zaključeni konceptualno identičnim ratom – što spomenutu traljavost čini još većim problemom jer znači da Zapad već desetljeće i po nema ideju što raditi – povezani su s kaotičnim idejama i interesima na samome Zapadu. Kako inače objasniti činjenicu da je Rusija – država s BDP-om manjim od talijanskog do sada prolazila kroz neusporedivo moćniji Zapad kao kroz švicarski sir? Pri tome ne mislim na fizički prolaz ruske vojske kroz Ukrajinu, iako ni to ne ide baš prema Putinovim zamislima; mislim na opisani politički i duhovni prolaz kroz umove zapadnjaka. U nastavku objašnjavam da je takvo stanje uvjetovano slabostima Zapada. One su ujedno i razlog zašto se Putin ohrabrio baš sada krenuti na Ukrajinu u nadi da će sve riješiti za par dana kao u Gruziji (12 dana). Idejni i politički kaos na Zapadu rastao je godinama i na kraju se manifestirao i u lutanjima u pandemiji i, posredno, u Putinovoj odluci da krene u krajnje rizičnu ratnu igru koju će na ovaj ili onaj način izgubiti.
Problem liderstva
S jedne strane je Putin, jak čovjek, diktator koji zasad ne preza ni pred čim, s jasnom strategijom i priličnim resursima. S druge strane je Zapad, uglavnom s ostarjelim i/ili bezidejnim i/ili sumnjivim i razjedinjenim liderima koji, unatoč nemjerljivoj ekonomskoj i tehnološkoj snazi svojih zemalja, češće izgledaju kao karikature nego kao lideri. Prvi dan u četvrtak je to izgledalo ovako: valjali smo se između smijeha i užasa prateći zabrinutost Talijana zbog toga što će prvi paket sankcija zakočiti njihovu industriju cipelica kojoj su ruske metropole ključna tržišta; čitali smo o visokom američkom dužnosniku Johnu Kerryu koji je izrazio nadu da će Putin ostati aktivan sugovornik u borbi protiv klimatskih promjena; svi smo treperili pred Trudeauovom osudom Rusije, jer nije teško zamisliti kako se riječi „maminog sina meke diktature“ koji zamrzava bankovne račune demonstranata protiv pandemijskih mjera odbijaju o zidove Kremlja dok među njima hodaju likovi koji samo namignu a policija u roku od sat vremena pohapsi par stotina ili tisuća anti-ratnih demonstrata širom Rusije, u barem 50 gradova.
Još u četvrtak nametala su se i ovakva pitanja: nije li taj navodno djelotvorni Putin s kojim su mnogi na Zapadu u Trumpovom stilu očekivali velike dealove svojevrsni role-model, nedosanjani san svakog wannabe zapadnog moćnika frustriranog time što je demokratski izabran da u ime naroda nosi moć koju mu taj isti narod ograničava? Ne bismo li stoga aktualne događaje i njihove uzroke trebali poimati šire, u vezi s konfuzijom koju smo gledali u protekle dvije pandemijske godine, pa i prije toga? Glavna je teza da je glavinjanje Zapada od Gruzije 2008. do početka napada na Ukrajinu 24. veljače 2022. uzrokovano gubitkom poimanja jasnih granica između demokracije i diktature, slobode i tiranije – upravo na Zapadu.
Putin konzistentno, od prvog dana na čelu Rusije, putuje u prošlost i pokušava ponovo napisati povijest SSSR-a nakon 11. ožujka 1985. kada je Mihail Gorbačov došao na čelo komunističke partije. Nije Putinu do komunizma. Davno je s time raskrstio shvativši da je upravo komunizam bio glavni izvor slabosti SSSR-a. Cilj je obnoviti globalnu moć ruskog imperija s BDP-om manjim od Italije ali boljom gospodarskom perspektivom i dalje zasnovanom na jedinoj ruskoj snazi – energentima. Stoga potraga za unificirajućom idejom i strateškim odgovorom Zapada na takvu rusku strategiju i agresiju treba krenuti od postavki iz osamdesetih godina 20. stoljeća. Prošlost na prošlost: Putinu se na putu u prošlost moguće suprotstaviti samo idejom iz tog vremena.
Tada je na čelu SAD-a bio Reagan, republikanac, koji je u antologijskom govoru na Brandenburškim vratima u lipnju 1987. („Mr Gorbachev, tear down this wall!“) naglasio „praktičnu važnost slobode“ (lajt-motiv mojeg i Polšekovog „Prešućenog trijumfa liberalizma“) – obećanje boljeg života u slobodi nakon tada već de facto propalog socijalizma. Na čelu Ujedinjenog Kraljevstva (tada u EZ!) bila je Margaret Thatcher koja je zaustavila (relativan) pad ocvalog imperija. Njemačku je vodio ujedinitelj Kohl, demokršćanin koji je s prethodno dvoje dijelio vrijednosti i većinu ekonomskih ideja. Njemački ponos nakon historijskog poraza 1945. vraćen je kroz ultra-uspješno gospodarstvo koje je Reaganu u govorima služilo kao mamac za materijalno frustrirane stanovnike s istočne strane. No, gospodarske stvari su sekundarne, dobrodošle kao sredstvo, ali upregnute u širu idejnu priču. Francuski predsjednik Mitterand politički je odudarao od trojca Reagan-Thatcher-Kohl jer je bio socijalist, no u bitnim civilizacijskim pitanjima odnosa prema SSSR-u, ujedinjenja Njemačke i budućnosti Europe, njegova je prisutnost u četvercu bila izvor dodatne snage. Ta čvrsta centristička alijansa, utemeljena na idejama liberalne demokracije, protežna od lijevog do desnog centra, koja je obuhvaćala mnogo više od 50% glasačkog tijela u svim ključnim državama, izgledala je kao moćan historijski blok liberalne demokracije – i to je tako izgledalo i s jedne i s druge strane Zida koji je zbog toga pao! Ne zbog geopolitike i energenata, nego zbog ljudi i njihovih aspiracija, uvjerenja.
Naravno da su gospodarska i tehnološka slabost SSSR-a te blaga narav i strategija Mihaila Gorbačova odigrali važnu ulogu u mirnoj europskoj revoluciji 1989., ali upravo zbog toga možemo postaviti pitanje nije li tadašnja relativna snaga (ne samo personalna, nego i gospodarska i idejna) Zapada prisilila ili barem motivirala Ruse da izaberu takvog vođu i prihvate rješenja iz onog vremena? Nije li Zid baš zbog toga šaptom pao? Fast forward u današnje vrijeme, isto pitanje sada izgleda ovako: nisu li upravo slabosti zapadne politike Putinu omogućile da pomisli kako ratom u Europi može ostvariti svoj cilj? Ne bi li se Zapad trebao zagledati u ogledalo kako bi možda otkrio demona na svome ramenu?
Kolaps povjerenja i autokratski agens
Kada povlačimo paralele s drugom polovinom osamdesetih ne mislim da bi se povijest trebala ponoviti. Svijet se promijenio, a Rusija za sada ima vojnu inicijativu, dok je tada bila u općoj defanzivi. Tek ćemo vidjeti koliko će trenutna ofenziva trajati. Bitna stvar u ograničavanju njena trajanja idejna je mobilizacija Zapada. Jer, moguće je da su i bezidejnost, spremnost na kompromisna brisanja granica između demokracije i diktature, slobode i tiranije, ohrabrili Putina na ovo pokretanje ratnog stroja.
Odakle na Zapadu toliko političkog cinizma, nevjerice u demokraciju, tržišno gospodarstvo, liberalne vrijednosti, individualnu slobodu općenito, pa i nacionalnu slobodu koja je u biti neodvojiva od individualne? Kako je vrijeme od pada Berlinskog zida odmicalo, na Zapadu su jačale intelektualne i političke struje čiji je cilj bio prikazati liberalne ideje slabima, neodrživima, proturječnima – stranputicama koje „povijesnom nužnošću“ vode ka lijevim (socijalistička revolucija „potlačenih“) ili desnim (fašizam) krajnostima. I tako smo dočekali Putinov govor 21. veljače neposredno prije priznanja odmetnutih „republika“, koji putem TV-a drži predavanje upravo o tome; kao kakav predavač na katedri zapadnoga ekonomskog ili filozofskog fakulteta priča da je sloboda nakon 1991. značila neostvariv san o zapadnoj civilizacijskoj orijentaciji, što su zloupotrijebili korumpirani oligarsi koji su doveli do deindustrijalizacije Ukrajine i buđenja nacizma. Narod će, obećaje, ubuduće štiti njegova čvrsta ruka. Kakav paradoks, kakva zamjena teza čovjeka koji upravlja upravo – oligarhijom! Duboka je to konfuzija. Stoga moramo dublje zaorati da dođemo do temelja snage stava na kojem je počivao ideološki i politički sporazum i snaga osamdesetih.
Treba shvatiti tadašnju povijesnu ulogu liberalizma, ideje dovoljno moćne da se Zapad oko nje okupi u toku Hladnoga rata, a osobito pod njegov kraj. Liberalizam je poput one zastavice u sredini konopa kojeg snažne momčadi navlače na jednu ili drugu stranu. Ta metafora olakšava poimanje središnje uloge liberalne ideje u stvaranju ravnoteže u politici i povijesti koja je došla do izražaja upravo osamdesetih. U metafori potezanja konopa, ta zastavica pokazuje da momčad koja nadjača onu drugu završi na leđima. Ekstremisti su osuđeni na poraze u pobjedama. Sada prolazimo kroz jedan takav proces – jedan će ekstremist biti poražen. No, da bi se poraz dogodio što prije, Zapad se mora ponovo ujediniti oko ideje slobode i demokracije. A da bi se to dogodilo, intelektualne i političke elite moraju odgovoriti na pitanje kako se dogodilo da je granica između slobode i tirajnije, demokracije i diktature, na Zapadu postala tako blijeda.
Ono što je dovelo do naglog pomicanja zastavice na Zapadu nije moguće jednostavno i kratko opisati. Riskirajući pojednostavljenje pokušat ću zajednički nazivnik svesti na dvije riječi – autokratski agens.
Ne želim završiti na priči o Mađarskoj i Poljskoj gdje, uistinu, tretman pravosuđa, medija, civilnog društva pa i medija od strane vlasti ima autokratske, nedemokratske elemente. Ne mislim (samo ni prije svega) na to, jer to je politička površina. Uostalom, vidimo kako se oni sada brzo vraćaju pod okrilje zapadnih institucija i ideja.
Priča se, opet na površini, često fokusira i na bivšeg predsjednika SAD-a Trumpa koji je u svojoj pitoresknoj ambiciji povratka tradicionalnog političkog strongmana uz podršku alt-right pokreta često odlazio predaleko (i što je najgore, o Europi pojma nije imao), ali ne mislim (samo ni prije svega) na to. Prošli tjedan je opet glorificirao Putina, a onda, u za njega tako tipičnoj maniri obrata, tvrdi bez pokrića da svega ne bi bilo da je on predsjednik (možda ga za Ukrajinu i Europu ne bi bilo briga, s Putinom bi brzi deal sklopio?).
U priču se na kraju uvijek uplete i teza od podrivačkom, rušiteljskom djelovanju tajnih službi i trolova vezanih uz ojačale diktature – Rusiju i Kinu – ali ne mislim (samo ni prije svega) na to. Mislim, prije svega, na autokratski agens koji je stvoren iznutra, u okviru zapadne liberalne demokracije. On je vlastit, dio je zapadnoga bića, i prolazi uglavnom nezapažen.
Iako su nedemokratske tendencije u jednom dijelu političkog spektra bile vidljive i prije pandemije, ona je taj agens učinila vidljivim. Vidljivim i kod onih koji deklarativno stoje „na braniku“ liberalne demokracije. Upravo oni ga ne vide. Kako bi ga mogao vidjeti Justin Trudeau koji nije htio ni razgovarati sa svojim narodom prije nego što mu je na temelju sumnjivog zakona o izvanrednom stanju počeo blokirati bankovne račune, kada je on (samo)uvjeren da čini najbolje u interesu blagostanja ljudi? Kako bi ga mogle vidjeti australske vlasti kada su one u najboljoj namjeri činile sve da ostvare nultu zaraznost? Kako bi ga mogao vidjeti Macron kad je on u najboljoj namjeri prijetio terorom necijepljenima? Kako bi ga mogli vidjeti svi oni birokrati koji su vidljivo nekonzistentnim mjerama izludili djecu u školama, građane, a kad su se isti pobunili, bacili su ih medijskim lavovima da im rastrgaju ljudsko dostojanstvo proglašavajući ih maloumnima, ubojicama staraca i fašistima? Autokratski agens je bio dubok; raširio se cijelom širinom političkoga spektra, cijelim društvom, ne samo u pandemiji nego već i prije nje, postavši gotovo jednako raširen koliko je osamdesetih bio raširen zapadni sporazum o slobodi i demokraciji kao temelju za budućnost cijele Europe.
Fundamentalni je to obrat u samo tri desetljeća. Povijest je i prije pokazala da su tri desetljeća dovoljna za promjene dominantnih ideja. Putin je to detektirao, nanjušio, malo i aktivno pogurao, koliko je mogao preko svojih partnera i klijenata na Zapadu.
Zasad nema odgovora na pitanje kako je točno do toga došlo. Teško da su samo “vanjski utjecaji” iz nedemokratskoga dijela svijeta. Možda je riječ o univerzalno negativnoj selekciji političkih elita; možda je riječ o pretjeranoj moći birokrata i tehnokrata koje u njihovim nabujalim državnim aparatima više nitko ne može kontrolirati, ni odozgo od strane političkih nalogodavaca, ni odozdo od strane javnosti. Možda je nešto treće: demografske promjene, promjene komunikacijskih tehnologija i medija … U svakom slučaju, nema jednoznačnog/jednostavnog objašnjenja. Jedino je sigurno da genezu takvog stanja ne možemo objasniti klasičnim obrascem iz 20. stoljeća, koji je pojavu autokratskog agensa objašnjavao gospodarskim krizama, posljedicama ratova, nezaposlenošću i glađu. Nakon takvih razdoblja jačala je podrška autoritarnim rješenjima, ali takvih pojava ne samo da u našemu vremenu nije bilo, nego je svijet uistinu bio bogatiji nego ikad, Europa socijalno pravednija nego ikad, a gospodarstva i radna mjesta oporavila su se od pandemijske recesije brže i snažnije nego ikad. Zbog toga sam to novo stanje nazvao diktaturom blagostanja.
Tako smo prije ovih zadnjih događaja došli do toga da se pitamo kako stati uz vođe koji planiraju globalne covid-putovnice, koji financiraju genetske modifikacije bez dovoljno transparentne kontrole javnosti, koji žele obvezno cijepljenje protiv svega i svačega bez ranijih dugogodišnjih provjera mogućih posljedica, i koji su spremni velikom dijelu naroda zabranjivati elementarno kretanje bez dovoljnih dokaza razmjera, pri čemu su sve koji propituju opravdanost mjera spremni proglasiti maloumnicima i ekstremistima.
Povjerenje se urušilo zbog tolikih pitanja bez odgovora. Nisu ključni problem teorije zavjere, one su simptom. Granice između slobodnog svijeta i diktatura, između demokratski testiranih i proizvoljnih intervencija, postale su mutne, nejasne … a kada nema povjerenja, toga orijentira kojem se vjeruje, onda homogenizacija i odgovornost koje povjerenje proizvede na poziv, preporuku ili zamolbu više ne funkcioniraju. Sve što vlasti preostaje je sila; a onda kreće spirala udaljavanja ljudi i vlasti. Podjela na „elite“ i „narod“ odjednom postaje svima vidljiva. A to jedino što preostaje – sila, diktatorska sila bez dubljeg utemeljenja, to je nešto što od kraja imperijalističke faze nije bio forte Zapada. Ovaj dio svijeta kojem i mi konačno pripadamo je, gledano kroz zadnjih stotinjak godina, najveće pobjede izvojevao kada se borio za vrijednosti liberalne demokracije, slobodu čovjeka. Išao je naprijed kada je ljudima bilo dano da glasno govore, protestiraju, da se bore za svoja uvjerenja, da ih vlast ne može šikanirati, zatvarati, stigmatizirati, da ne može biti samovoljna, da građanske obveze budu uravnotežene s pravima. Ljudi koji osjete te vrijednosti ili im teže, pronalazili i snagu da žestoko brane to obećanje.
Rusija, s druge strane, za demokraciju ne zna. Ona je oduvijek diktatura. I to zna raditi jako dobro. Ruse nikad ne podcijeni; jer u srazu diktatura Rusija dobiva! Ili nemoj postat diktatura.
A sushi?
Na žalost, takvo se stanje dezorijentacije Zapada moglo predvidjeti. Brisanje jasne granice između diktature i demokracije, tiranije i slobode, opisao sam u seriji tekstova kojima sam pratio pandemiju. Serijal je počeo pred dvije godine kada sam artikulirao tezu o pet jahača apokalipse koja je kao podnaslov ostala zabilježena u prvom izdanju knjige koju sam s Kristijanom Kotarskim napisao o društvenim posljedicama pandemije. Evo ih, tih pet jahača: helikopterski novac, samodostatnost, kompromitacija Europske unije, država-majka, kraj demokracije. Neki su se jahači primirili (uglavnom prva dva), neki još uvijek jašu (druga tri). Nije mi ambicija da ih u ovom tekstu ponovo objašnjavam i analiziram, jer poruka je jednostavna: duh je davno pušten iz boce. Duh koji nagriza Zapad iznutra.
Vjerujem da će nemušt početni odgovor Zapada na rusku agresivnost doprinijeti osvještavanju ovog problema i traženju rješenja. Prve naznake promjene već vidimo. To nije pitanje samo za europske političke elite koje odlučuju, u okviru EU ili NATO ili multilateralno. Značajni pomaci su se vidjeli već do subote: izbacivanje Rusije iz međunarodnog platnog sustava (stvarno bolno, jaka stvar koja “grize”), dogovorena pomoć, i u oružju. Zapad se pomaknuo s mjesta i to mimo NATO, na bazi spontane multilaterale, baš kako je i u prošlosti dobivao ratove.
Političari u zapadnim demokracijama osluškuju i rade ono za što znaju ili očekuju da će njihovi glasači podržati. Stoga se pred svakog građanina neke demokracije postavlja pitanje: je li ti u životu dovoljno to da sutra možeš naručiti dobar sushi? Ako ti je to dovoljno, onda uistinu ne bi trebao brinuti za sve ovo. Budi historijski cinik. Jer, danas i Rusi u bogatijim gradovima, iako žive u diktaturi, nemaju problema s naručivanjem dobrog sushija. (Uskoro bi moglo biti problema). Zaljubljuju se, rade, zarađuju, i kao i ti, mogu naručiti dostavu kući. Nije im osobito dobro, ali im je neusporedivo bolje nego ikad. Sličniji smo nego što smo ikada bili. I na tome će se odnosi moći graditi dalje jednom kad ovo prođe.
Zaključak
Putin je jasan, jednostavan, linearan; smiješno je čitati o nekakvom njegovom „velikom obratu“. Pa sve što radi od 2014. je kopija Gruzije 2008. 1:1. Putin je uz pomoć intuicije iskusnog špijuna (još jedan dokaz da špijuni ne bi smjeli postajati političari) osjetio trenutak (i uzroke) slabosti Zapada. Shvatio je da je sada, i možda više nikada, prigoda da „ispravi“ ono što je kao relativno mlad čovjek doživio kao povijesnu nepravdu i poniženje svoje zemlje. A poklopila su se i neka nova nalazišta u Crnom Moru. On više ne računa s drugom stranom vage na kojoj je i odgovornost zemlje, tamo gdje su i druge zemlje, narodi; on to ne vidi – zato je izgubio historijski kompas, balans. Ekonomika energije kao podloga njegovih poteza također je važna, no emotivna komponenta obnove je ono što ga čini nestrpljivim, agresivnim.
Putin se preračunao, a trenutak kada će to shvatiti zavisit će i o tome kako percipira snagu i slabost druge strane. To će pak zavisiti o objektivnoj snazi ove strane. A snaga ove strane je snaga demokracije koja se temelji na ideji individualne slobode. Sve politike se iz toga izvode. U demokraciji, političari koji predstavljaju narod nisu hiroviti diktatori nego ljudi čija čvrstina stava zavisi o raspoloženju u narodu. Stoga, za svakoga, pa i za onoga tko živi u uvjerenju da nije bitan jer elite rade po svom, vrijedi to ključno civilizacijsko i političko pitanje: je li ti u životu dovoljno to da sutra možeš naručiti hranu kući, ili ti je ipak važan društveni ambijent u kojem posluje tvoj omiljeni restoran?
Ne treba se bojati. Već vidimo kako se oni navodni nedemokrati – „ruski igrač“ Obran i radikalni konzervativci u Poljskoj – svrstavaju pod zastavu zapadnih institucija i vrijednosti ispod koje zapravo nikada nisu ni htjeli otići. I oni su Zapad iako su na istoku: kod Poljaka je jednostavno zbog povijesne konfrontacije s Rusijom; bez puno razmišljanja otvaraju granice Ukrajincima bez kontrole dokumenata, neslužbeno pomažu otpor, ne boje se odmazde Rusije. Orban je trenutno zaboravio na svoje veze s ruskim oligarsima i Putinom kada je nanjušio tko je na kojoj strani povijesti i da bi mu oporba mogla zamahati pod prozorom s kolektivnim sjećanjem na ruske tenkove u Budimpešti 1956. Nije blokirao niti jednu odluku jer ne želi ostati sam u obrani neobranjivog u kritičnom povijesnom trenutku. I on ima osobno, emotivno iskustvo iz 1989., ali s druge strane zida (Orban je tada bio liberal). U međuvremenu je to “malo” zaboravio, ali i to ga u vremenima kad su temeljne vrijednosti bitne odvaja od Putina. Kakav primjer kako demokracija u bitnim nacionalnim pitanjima može ograničiti diktatora – pripravnika čak i kada ovaj kontrolira većinu!
Ako Zapad bude dovoljno odlučan, ni Vučić neće moći mrdnuti. Bit će još sankcija, a Putinu će, i ne samo zbog toga, bivati sve teže. Osobito ako u isto vrijeme osjeti da su Ukrajinci na terenu tvrđi orah nego što je maštao, i dok Zapad s ove strane stavlja glave na kup i sve jače mu radi nerv obrane slobode. U ovoj fazi to nema veze s NATO, jer NATO neće ratovati u Ukrajini. To ima veze sa stavom svake pojedine zemlje, sa stavom svakog građanina svake demokratske zemlje – s onim što građani pišu i lajkaju na društvenim mrežama, kako se postavljaju glavni mediji, a onda naravno i političari. Živimo u doba grassroot demokracije, sa svim njenim prednostima i manama.
Zapad zna: mi nismo tu da bismo Putina do kraja ponizili. To mogu samo Rusi – to je njihova unutarnja stvar. Na bojnom polju ga mogu poniziti i oni koje je napao – Ukrajinci. Neka znaju da je uz njih Zapad. Mi najbolje znamo kako je teško kada cijeli Zapad nije bio uz nas. Pokazali smo da se i tako može.
Prije ili kasnije, Rusija će se morati obnoviti na nekoj drugoj ideji, a ne na ovoj Putinovoj. I da, energetski i sigurnosni odnosi u Europi morat će na neki način uključiti i Rusiju, do neke razumne mjere uvažiti i interese te zemlje, no nakon događaja u Ukrajini to vjerojatno neće biti Putinova Rusija osim ako on ne promijeni strategiju, što će biti ravno porazu.
Prava snaga Zapada je dakle u tome što mu snaga u ovom trenutku treba samo za obranu i pomoć Ukrajincima da se politički do kraja konstituiraju kao slobodan narod. Zapad nikog neće napasti. A ako je Putin već potpuno poludio, što će uskoro biti testirano, onda ga Zapad tek mora što prije zaustaviti. I tada tek postaje stvarno aktualno ono oko čega se narodi na Zapadu mogu masovno okupiti i poželjeti braniti – ideja individualne slobode, demokracije, ustava, civilizacijskih vrijednosti, a ne strongmena, njihovih praznih obećanja i diktatorskih hirova.
Glavna poruka glasi da će se ljudi okupiti i ostati okupljeni samo ako će se ta načela dosljedno provoditi u svim područjima života. Tako da svima i u svakom trenutku bude jasno gdje je granica između slobode i tiranije, demokracije i diktature. Da se onakvo zamagljivanje kakvo smo pratili u prva dva desetljeća ovog stoljeća više nikada ne ponovi. Ali, to bi već bilo previše za očekivati. Borba na granici između demokracije i diktature, slobode i tiranije, trajna je stvar.