Na web stranici HNB-a u utorak se pojavila štura vijest: “Hrvatska narodna banka je na današnjoj operaciji fine prilagodbe otkupila vrijednosne papire Republike Hrvatske nominalnog iznosa 9,529 milijardi kuna. O eventualnim budućim operacijama fine prilagodbe – otkupima vrijednosnih papira, HNB će pravovremeno informirati sudionike.”
Na temelju ove HNB-ove vježbe iz telegrafije odmah je započela igra pokvarenog telefona u kojoj je javnost u večernjim dnevnicima pogrešno obaviještena o stvarnom iznosu emitiranog novca i sudionicima ove financijske operacije. Nije emitirano 9,529 milijardi kuna nego znatno više, a koliko možemo slutiti, prodavatelji vrijednosnih papira nisu bile banke, barem ne najvećim dijelom.
Minimalni standardi javne komunikacije središnjih banaka nalažu objavu izvještaja s aukcija koji sadrže detaljne ili minimalno orijentacijske informacije o sudionicima koji su uspjeli HNB-u prodati državne vrijednosne papire, točnom iznosu transakcija, ukupno ponuđenom iznosu (kako bi ostali tržišni sudionici mogli procijeniti odnos ponude i potražnje) i o ostvarenom prinosu, odnosno cijeni obveznica. Na ovoj poveznici možete se i sami uvjeriti kako to HNB inače školski radi. Utoliko je još čudnije zašto HNB nije tako postupio i ovaj put, kao ni prošla dva puta kada je otkupio državnih obveznica u ukupnom iznosu oko 4,3 milijarde kuna..
Moguće je da je i sam HNB iznenađen iznosom novca koji kreira otkako je zbog korona krize započelo kvantitativno popuštanje otkupima državnih obveznica. Naime, 9,529 milijardi kuna je nominalni iznos kupljenih obveznica. Kako je njihova tržišna vrijednost veća od nominalne, može se procijeniti da je HNB ove obveznice platio oko 11 milijardi kuna. Točan iznos nije objavljen.
Tko je te obveznice prodao HNB-u? Na domaćem tržištu postoji samo jedna skupina igrača koja ima toliku količinu obveznica i spremna ih je prodati kako bi došli do nove likvidnosti radi kupnje nove runde državnih obveznica čije se izdanje uskoro očekuje. To nisu banke, nego obvezni mirovinski fondovi.
Oni i inače nisu oličenje transparentnosti pa se postavlja pitanje što ovakva operacija znači za vrijednost naših mirovinskih računa u drugom stupu i je li ona u našem najboljem interesu? Očekuju li fond menadžeri da će povrat na novo izdanje obveznica koje će kupiti novcem dobivenim u utorak biti jednak ili veći od povrata koji bi do dospijeća imali na portfelju koji su prodali HNB-u?
Jučerašnju transakciju treba staviti u kontekst niza mjera na domaćem tržištu koje je HNB poduzeo od početka krize. Evo podsjetnika:
- stopa obvezne rezerve smanjena je s 12% na 9% čime je oslobođeno oko 10 milijardi kuna, od čega veći dio u kunama, nakon čega su banke ministarstvu financija odobrile sindicirane kredite u iznosu oko 6 milijardi kuna (ovo se zbivalo još u ožujku);
- također u ožujku, kada se na tržištu pojavio pritisak prodaje državnih obveznica, čiji je prinos zbog toga prijetio ozbiljnijim povećanjem, HNB je stabilizirao tržište otkupom obveznica u iznosu od oko 4,3 milijarde kuna i na taj način stvorio pretpostavke za uredno financiranje proračuna;
- sada je otkupljeno obveznica ukupne vrijednosti oko 11 milijardi kuna i najavljeni su novi otkupi, što znači da će se ova politika nastaviti u svibnju, moguće i u toku lipnja.
Generalno ne vidim problem u politici kvantiativnog popuštanja u ovako iznimnim okolnostima. Ali, pogledajmo iznose o kojima je riječ: do sada se s pridodanim efektom smanjenja stope obvezne rezerve ukupno radi o 25 milijardi novih kuna ili 6,25% BDP-a (iz 2019; u odnosu na ovogodišnji BDP odnos će biti mnogo veći jer će BDP pasti). Od toga će 17-20 milijardi kuna posredno završiti u financiranju deficita proračuna, a taj tok će se u skoroj budućnosti nastaviti. U sljedećih 30-60 dana vjerojatno će dosegnuti oko 10% BDP-a, od čega će više od 60% posredno završiti u kupnji novih državnih obveznica kojima se financira ovogodišnji korona-deficit.
Novac nije vladin, nego javni, a operacije koje pratimo nisu “tehnički detalji”, iako naziv “operacije finog prilagođavanja” može zavarati neupućene. Takozvana “fina prilagođavanja” zapravo su teška financijska artiljerija. Stoga javnost i tržišni sudionici imaju pravo i potrebu znati detalje o transakcijama ovih razmjera.
HNB-u osim ranije spomenute veće transparentnosti informacija preporučam neumorno tumačenje razloga ovakve politike, namjera i očekivanih posljedica. Ljude interesiraju jednostavne stvari: pogoduje li se na ovoj način nekome; je li ovo “tiskanje novca” – helikopterski novac ili nešto treće; mogu li ovakve operacije ugroziti naš ulazak u europodručje; hoće li takva politika izazvati inflaciju; gdje su limiti ovakve monetarne politike, tj. može li ona trajati dugo a da ne izazove neke neželjene posljedice; koje su to neželjene posljedice koje će HNB nastojati izbjeći, itd.
Važnost ovih pitanja ne može se precijeniti u uvjetima kada HNB indirektno postaje jedini kreditor države čiji se deficit širi. Dogovori inače neovisnog HNB-a i Vlade – takozvana koordinacija monetarne i fiskalne politike – normalna su stvar u svakoj zemlji, osobito u zaoštrenim tržišnim uvjetima kad je kriza. Upravo zbog toga, ti dogovori zahtijevaju više transparentnosti, informiranja i educiranja javnosti. Standardi bi u ovim operacijama trebali biti veći, a ne manji no što je uobičajeno.