Indeks lakoće poslovanja IFC-a i Svjetske banke koji je na sveobuhvatan način opisivao i rangirao poslovnu i investicijsku klimu u gotovo 200 država svijeta odlazi u mirovinu, priopćili su iz Svjetske banke. Istovremeno je objavljen neovisni WilmerHaleov izvještaj o nepravilnostima u izradi rangiranja prema Doing Business-u, u kojem se može pročitati sljedeće:
- Istražene su ranije prijavljene nepravilnosti u rangiranju Kine, UAR, Saudijske Arabije i Azerbejdžana.
- Istraženo je tko je sudjelovao u izmjenama podataka za spomenute zemlje i
- Istraženo je kako se moglo dogoditi da se podaci naknadno mijenjaju.
Naravno, najzanimljivija je priča o Kini i pritiscima koje su njeni dužnosnici izvršili na vodstvo Svjetske banke, osobito na tadašnjeg predsjednika banke Kima i direktoricu Kristalinu Georgievu koja je danas izvršna direktorica Međunarodnog monetarnog fonda, što ovom slučaju daje posebnu težinu.
Kina
Prvi rezultati za 2018. godinu (koji su objavljeni najesen 2017.), dok su još bili preliminarni tj. interni, pokazali su velik pad Kine na ljestvici sa 78. na 85. mjesto na svijetu. U kabinetu predsjednika banke Kima sljedeći dan (17.10.2017.) održan je sastanak na temu „kako podići ranking Kine na ljestvici“. Razmatrane su metodološke promjene koje bi mogle pomoći Kini, uključujući i neke paradoksalne, kao na primjer da se Kini u metodološkom smislu „priključe“ Hong Kong i Tajvan koji imaju sjajne položaje na Doing Business ljestvici.
Sljedeći dan gospođa Kristalina Georgieva, koja je tada bila interna direktorica Svjetske banke, preuzima inicijativu: iz političkih razloga je jasno da se Hong Kong i Tajvan ne mogu „utopiti“ u Kinu, ali Georgieva inzistira da se pronađe rješenje kako bi se položaj Kine na ljestvici poboljšao.
Nekome na tom sastanku pada na pamet da se snažnije ponderiraju rezultati za gradove Beijing i Šangaj koji u poslovnom smislu predstavljaju solidna okružja, iako čine razmjerno mali dio Kine. Idućeg dana stručni tim obavještava direktoricu da ta metodološka promjena nije moguća (točnije: ne bi bitno podigla Kinu na ljestvici jer bi se i položaji drugih zemalja promijenili) te bi bilo najbolje objaviti rezultate kakvi su prvobitno izračunati.
Ipak, popodne istoga dana dio Doing Business tima započinje s manjim modifikacijama u pojedinim područjima mjerenja lakoće poslovanja koje će vratiti Kinu na 78. mjesto na svijetu. Tako je i objavljeno.
Metodologija
Priča ima dvije strane, stručnu (metodološku) i političku. Prva je dosadna, a druga uzbudljiva, no ipak ću prvo potrošiti malo vremena na metodološku stranu priče.
Doing Business metodologija napadana je od samog početka 2003. Najviše od političara niskorangiranih zemalja. Za njih su objave svake jeseni bile veoma neugodne. Pratili su ih mediji, a kvantificirane su brojne administrativne prepreke poslovanju koje imaju puno veću težinu kada se pretvore u brojke nego kad se o njima govori apstraktno. Na primjer, broj dana potrebnih za pokretanje poduzeća, broj dana potrebnih za registraciju vlasništva nad nekretninom, broj godina za provedbu stečajnog postupka itd. – sve su to bili vrlo konkretni rezultati iz kojih se moglo nešto zaključiti o poslovnoj klimi, adminitrativnoj i pravosudnoj (ne)efikasnosti. I u Hrvatskoj su objave Doing Businessa praćene na taj način.
Analitičarima i konzultantima Doing Business je bio koristan alat. Na primjer, u nedavnom radu za Udruženje stranih ulagača u Hrvatskoj (Bijela knjiga 2020.) zaobišao sam neke manje konkretne indikatore (npr. ocjene kvalitete nekih zakona), ekstrahirao najkonkretnije pokazatelje koji mjere trajanje postupaka i usporedio podatke za Hrvatsku s podacima iz usporedivih zemalja u srednjoj i istočnoj Europi kako bismo se fokusirali na koncept poslovne brzine koji je jedan od ključeva konkurentnosti.
Ako u tražilicu na Labu upišete „Doing Business“, dobit ćete listu od nekoliko desetaka tekstova u kojima se spominje ovaj sustav mjerenja kakvoće poslovne klime. Sustav je, podsjetimo, mjerio deset područja: (1) pokretanje poslovanja, (2) dobivanje građevinskih dozvola, (3) spajanje na električnu mrežu, (4) registraciju vlasništva nad nekretninama, (5) pristup kreditima, (6) zaštitu manjinskih dioničara, (7) plaćanje poreza, (8) regulaciju međunarodne trgovine, (9) provedbu ugovora i (10) rješavanje nesolventnosti (stečajevi).
Inicijalno je sustav obuhvaćao i jedanaesto područje – radne odnose – no kako su zemlje s liberalnijom regulacijom radnih odnosa bile bolje rangirane, orkestrirani pritisak politike i Međunarodne organizacije rada odavno je izbacio taj kriterij iz utjecaja na rangiranje zemalja.
Prema tome, politički utjecaj na metodologiju Doing Business nije ništa novo. Na koncu, Svjetska banka je politička institucija par exellance (dioničari Svjetske banke su države).
Također nije sporno da spomenuti indikatori ne mjere cjelinu poslovne i investicijske klime nego tek neke njezine dijelove. Ipak, kroz dva desetljeća ovaj je sustav pokazatelja okupirao pažnju svjetske politike, stručne i poslovne zajednice, jer je nešto značio. Političari se ne bi trudili oko pritisaka da taj sustav nije ništa značio.
Na koncu, oni koji nisu imali dovoljnu političku moć prilagodili su se sustavu što mu je i bila primarna svrha. O tome se mnogo polemiziralo i u našoj javnosti, gdje su pažnju često izazivali slučajevi zemalja kod kojih se nije mogla uočiti korelacija između tempa ili stupnja razvoja i kvalitete poslovne klime. Najčešće su isticani primjeri Gruzije i Makedonije koje su imale dobar rezultat – i slabe razvojne rezultate.
Radilo se o tome da su vlasti tih zemalja u jednom trenutku uzele Doing Business kao alat za reforme s ciljem poboljšanja položaja zemlje na ljestvici. Bio je to signal investitorima (“Dođite!”), ali i plus za aktualne vlasti u očima međunarodne zajednice i kreditora. Točno je da Doing Business nije mjerio opću kvalitetu institucija i korupciju, pa su i neke korumpirane i nedemokratske zemlje zaslužile dobar rejting, no postavlja se pitanje što je loše u tome ako se neka zemlja podiže na ljestvici zbog toga što je brže, jeftinije i jednostavnije trgovati, osnovati poduzeće, platiti poreze, registrirati vlasništvo? Tim Svjetske banke koji je osmislio i vodio Doing Business imao je od početka upravo tu ideju – stvoriti alat za reforme koje će olakšati poslovanje.
Politika
Iako WilmerHaleov izvještaj na kraju iznosi preporuke kako poboljšati sustav upravljanja sustavom pokazatelja Doing Business u Svjetskoj banci, vodstvo institucije odlučilo je ubiti vola zbog šnicle i – ukinuti Doing Business.
Na prvi pogled takav je potez logičan, jer sustav je kompromitiran; kako u tako slabo kontroliranom i političkom pritisku podložnom sustavu znati da kod svih zemalja nije bilo neke „muljaže“? Ima li tu pravde?
S druge strane, tko je takvim potezom “došao na svoje”? Svi koji su bili loše rangirani, uključujući i Kinu: jedan kamenčić u cipeli manje. Naravno, neće nedostajati ni generala poslije bitke koji će podsjećati kako su govorilo da sa tim sustavom mjerenja nešto nije u redu.
Ipak, ako bolje razmislimo, spomenutim izvješćem nije kompromitiran Doing Business nego Svjetska banka kao organizacija koja ga je proizvodila.
Sada su svi fokusirani na karijernu sudbinu gospođe Georgijeve jer doista je (najblaže rečeno) upitno može li osoba koja je imala glavnu ulogu u spomenutoj epizodi kredibilno voditi MMF.
Sljedeća tema koja će okupirati pažnju je uloga Kine: koliko njezina rastuća moć kompromitira globalne institucije, naročito one koje su afirmirane nakon Drugog svjetskog rata u okviru globanog poretka koji kolokvijalno nazivamo Pax Americana, a koje su oslabljene nakon okretanja Amerike same sebi? Pitanje ima posebnu težinu nakon pandemije koja je srušila sliku o benignoj Kini koja želi samo proizvoditi i trgovati.
Međutim, ako zagrebemo malo ispod površine, uočit ćemo da je problem mnogo, mnogo dublji.
Pogledajmo životopise dva ključna globalna tehnokrata koji se spominju u ovoj priči i proširimo pogled na još dva koji zauzimaju čelne pozicije u institucijama koje „drmaju“ globalnim gospodarstvom. Gospođa Georgieva je ekspert za ekonomiku zaštite okoliša. Spomenuti bivši predsjednik Svjetske banke Jim Yong Kim je liječnik i antropolog. Američku središnju banku FED vodi pravnik Jerome Powell, a predsjednica izvršnog odbora Europske središnje banke koja je na to mjesto došla s položaja koji sada drži gđa Georgieva je također – pravnica.
Kako biste reagirali na informaciju da, na primjer, Svjetsku zdravstvenu organizaciju vodi arhitekt, a američki i europski CDC pravnici, bi li to bilo normalno? Ekonomisti koji su eksperti za makroekonomiku i financije potpuno su istisnuti s ključnih globalnih tehnokratskih položaja u institucijama koje se bave – makroekonomijom i financijama. Slučajnost? Naravno da nije. Političari i velik dio javnosti složni su u tome da se svijet ne može prepustiti ekonomistima jer naš je pogled navodno preuzak, “ekonomistički” – redukcionistički. Jednom rječju, ekonomisti su opasni. OK, ja ne bih epidemiju prepustio epidemiolozima jer mislim da nemaju dovoljno široku sliku da sagledaju sve posljedice epidemioloških intervencija, pa samim time moram priznati da ne inzistiram na tezi da se ekonomija treba prepustiti ekonomistima – vrijede ista načela.
Naravno da to nije jedina bitna činjenica u ovoj priči, ali je indikativna i stoga treba biti spomenuta kako bi se osvijetlio i taj važan element u nimalo jednostavnoj slagalici. Očito je riječ o krizi multilateralizma – globalnoj političkoj krizi u u kojoj karijerni tehnokrati opće prakse imaju važnu ulogu. Naravno, i karijerni tehnokrati opće prakse, bogatog političkog iskustva, visoke inteligencije i s velikim upravljačkim vještinama u kompleksnim sustavima mogu biti dobri direktori, predsjednici i guverneri. Ipak, teško se oteti jednome dojmu: što je manje temeljnih znanja o području kojim čovjek upravlja, politički će se pritisak lakše ostvariti; jer, čovjekova prirodna težnja kompromisu prevladat će nad oprezom zbog posljedica kompromisa koje ekspert koji prije toga nije zagrebao dovoljno duboko jednostavno ne može sagledati.
Naravno da nema nikakvoga jamstva da profesionalni ekonomisti isto tako ne bi podlijegali političkim pritistcima. Neki koji su ranije vodili Svjetsku banku i MMF nisu slavno završili. James Wolfensohn (Svjetska banka 1995.-2005.) bio je prisiljen odstupiti zbog nepotizma, ali i on je bio pravnik, doduše s backgroundom u investicijskom bankarstvu. Ekonomist (sa socijalističkim backgroundom) kojeg smo pronašli povećalom, Francuz Dominique Strauss-Kahn (MMF, 2007.-2011.), također je bio prisiljen odstupiti, ali zbog seksualnih afera. Jasno je da osoba s takvim sklonostima lako može biti ucijenjena i – eto kanala da netko sastrane, iz pozadine, sofisticiranim načinom bez “plave kuverte”, tek jednom ispravno intoniranom rečenicom – neprikrivenom prijetnjom, ostvari svoj cilj.
Kriza je to koja je mnogo veća od Doing Businessa koji je na brzinu prinesen kao žrtva na oltar multilateralizma. I naivan je svatko tko misli da će se stvari time primiriti. Prava priča tek počinje, a ukidanje umjesto reforme Doing Businessa tipična je brzopleta reakcija koja vrlo vjerojatno nosi više štete nego koristi i koju treba tumačiti kao indikator ozbiljne unutarnje slabosti.