Unatoč očekivanjima da će Kinezi riješiti narasle proteste u Hong Kongu “po kratkom postupku” kao pred 30 godina na Tienanmenu, glavna izvršna upraviteljica Hong Konga Carrie Lam povukla je Zakon o izručenju i time udovoljila jednom od pet zahtjeva demonstranata. Podsjetimo, burni protesti u Hong Kongu traju od lipnja s ciljem sprječavanja donošenja zakona koji bi omogućio izručenje građana Hong Konga stranim državama, pri čemu se strah najviše odnosi na izručenja Kini. Hong Kong jest dio NR Kine od 1997., ali u njoj funkcionira kao autonomna pokrajina (uprava) s velikim ovlastima.
Sada se može očekivati da će vlasti inzistirati na tome da je glavni zahtjev ispunjen i da daljnji protesti nemaju smisla. No, malo je vjerojatno da će demonstranti gledati stvari na isti način. U podlozi njihove pobune kriju se zahtjevi za demokratizacijom, a to, s obzirom na nedemokratsku narav režima u Kini, neće biti ostvarivo. Ova suprotstavljenost prijeti nastavkom sukoba (uostalom, ovo nisu prvi veliki protesti u Hong Kongu, bilo ih je i 2003. i 2014.), pa zaoštravanje sukoba u gradu od sedam milijuna stanovnika nije isključeno kao ni njihovo ponovno izbijanje nakon nekog vremena ako sada dođe do vjerojatnog smirivanja.
Suštinski problem leži u tome što je svršetkom britanske kolonijalne uprave 1997. ugovorom između Kine i Ujedinjene Kraljevine određeno prijelazno razdoblje od pola stoljeća do 2047. u kojem će Hong Kong funkcionirati kao autonomna pokrajina NR Kine sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom. U svim drugim, čak i monetarnim pitanjima (Hong Kong koristi svoj dolar koji je vezan uz američki dolar), grad-pokrajina zadržava autonomiju. Hong Kong je zadržao vlastite granične kontrole, putovnice, registre i, najvažnije, vlastitu internet konekciju, tako da se kineski digitalni zid (eng. the Great Firewall of China) ne primjenjuje na građane Hong Konga koji slobodno pristupaju zapadnim društvenim mrežama i medijima. Međutim, autonomija prestaje za malo više od 27 godina, što je u povijesnim razmjerima kratko razdoblje. Možda i prekratko da se sama Kina u međuvremenu demokratizira.
To je izvor straha; da se Kina neće demokratizirati prije nego što istekne polustoljetno prijelazno razdoblje. Mladi ljudi u Hong Kongu očito ne žele živjeti u kineskom digitalnom komunizmu i plaše se 2047., dobrim dijelom s razlogom, jer će današnji 20-25 godišnjaci biti na vrhuncu iskustva i životne moći, svjesni da su im šanse za realizaciju životnih snova male ako Hong Kong jednoga dana bude isto što i Kina danas, a osobito ako su im lica s protesta ostala zabilježena na nekom serveru (što sigurno jesu, a “pattern recognition” softwarei će im prepoznati fizionomije i kad ostare). Iako se protestiranje na aerodromu može činiti samodestruktivno (loše je za turizam i biznis), u osnovi je riječ o tome da ljudi žele jačanje Hong Konga kakvog poznaju, autonomnog i otvorenog, a za to je, ponovimo, demokratizacija nužan uvjet.
Hong Kong je polu-demokratska pokrajina u kojoj postoje izbori za parlament, no vlast vodi glavni izvršni upravitelj odnosno od 2017. upraviteljica – ranije spomenuta Carrie Lam – koju bira elektorski odbor sastavljen od 1200 građana koje imenuje kineska vlada. Šezdesetdvogodišnja Lam sudjeluje u lokalnoj administraciji još od 1980., dakle britanski je kadar, ali mnogo je godina prošlo od odlaska zadnjeg britanskog guvernera i karijerna je administrativka polučila uspjeh i u okvirima novog političkog ustroja. No, ona nije tvrdolinijašica; poznata je po ulozi koju je imala u pregovorima i smirivanju ranijih valova pobuna. Stoga je u ovom trenutku upitno koliko je njen zadnji potez usko dogovoren s kineskim komunistima, a koliko je odluka autonomna. Kod takvih stvari tek se naknadno saznaju svi zakulisni događaji, kojih je sigurno bilo mnoštvo.
Inače, Hong Kong je velika inspiracija kineske transformacije. Deng je detaljno proučavao iskustva Hong Konga pod britanskom upravom kada je na prijelazu sedamdesetih u osamdesete godine prošloga stoljeća odlučio pokrenuti reforme s ciljem uvođenja kapitalističkih institucija u propalo socijalističko gospodarstvo. Hong Kong je posredno transformirao Kinu. Barbarogenij kineskog komunizma sastoji se u tome što je dobrim dijelom uspio u gospodarskoj transformaciji, dok je političku transformaciju kontrolirao. Tako je komunistička partija postala do sada posve nepoznati amalgam koji bi se mogao opisati konceptom kontrolnog poduzetnika.
U međuvremenu, model je uvjerljivo preslikan u susjednom Shenzhenu (grad 3,7 a pokrajina 12,5 milijuna ljudi, dakle cca kao Bavarska) i širom NR Kine. Zbog toga Hong Kong za Kineze više nema onaj značaj kakav je nekad imao, pa otud i strah da će ga “Mainland” jednostavno – usisati. Na počecima Dengove ere Hong Kong je imao BDP kao pola Kine, a danas je to manje od 3% zahvalujući strelovitom kineskom razvoju.
Ipak, Hong Kong nije izgubio moć pokazivača smjera ili podsjetnika koliko Kina, unatoč ekonomskoj moći koju je stekla, još uvijek zaostaje. Pri tome je najmanje važno što je realni dohodak po stanovniku Hong Konga deseti na svijetu (između SAD-a i Švicarske), a Kine sedamdesettreći (između Azerbejdžana i Dominikanske Republike). Važnije je što je Hong Kong na ljestvici ekonomskih sloboda prvi na svijetu, a Kina stota, dok je prema ljestvici Doing Business Hong Kong četvrti na svijetu, a Kina četrdesetišesta. Pravo je pitanje može li se doći na vrh ljestvica konkurentnosti i kvalitete institucija bez demokracije. Do sada je to uspjelo jedino Singapuru, a čini se da nitko još nema odgovor na to pitanje kada je mnogoljudna Kina u pitanju.
Osim toga, kinesko gospodarstvo usporava i nalazi se pred izazovnim raspletom trgovačkog rata s SAD-om. Model rasta zasnovan na kombinaciji jeftine radne snage, stranih ulaganja i velikog domaćeg tržišta polako ide ka svome kraju i veliko je pitanje osjećaju li se Kinezi dovoljno jaki da zgrome mladost Hong Konga (i implicitni sadržaj sporazuma o prijelaznom razdoblju od pola stoljeća) onako kao što su to napravili pred trideset godina u svome glavnom gradu.
Može se zaključiti kako se kroz razvoj događaja u Hong Kongu prelama jedno puno važnije pitanje – pitanje budućnosti Kine i načina njenog uklapanja u svijet u 21. stoljeću: hoće li Kina odabrati put demonstracije moći u uvjerenju da će se moći nametnuti kao hegemon (što bi, s obzirom na trendove i veličinu u ekonomskom smislu mogla postati), ili će odabrati put prožimanja i traženja kompromisa? Drugi smjer isključuje eskalaciju sukoba u Hong Kongu, ali za partiju nosi velike rizike unutarnje političke transformacije.