Hrestonija: može li takva zemlja postojati?

Foto: Ekonomski lab, stari grad Toompea

Ad
Ad

Većina ekonomskih usporedbi Hrvatske i Estonije izgleda poput ovih na slici. Zemlja koja je pred samo četvrt stoljeća daleko zaostajala, danas je u svakom pogledu mnogo naprednija od Hrvatske. Točnije, naprednija je u mjerljivim dimenzijama razvoja poput realnog BDP-a, skora lakoće poslovanja … rezultate PISA testova neću ni pokazati; slutite i sami.

*Realni BDP per capita u % prosjeka EU, 2018.
Izvor: Eurostat, www.doingbusiness.org,

Relativno zaostajanje Hrvatske, ne samo za Estonijom nego i za Litvom, Latvijom, Poljskom, Mađarskom, Slovačkom (sa Slovenijom i Češkom se ipak nikada nismo mogli mjeriti), izvor je mnogih frustracija i nesporazuma. Frustracije su nalik sportskima: tko gubi, ima pravo da se ljuti. Nesporazumi su problematičniji. Tiču se mjerenja i uzroka: jesu li prikazane mjere točne (ili postoji nešto nemjerljivo što stvarnu razliku u kvaliteti života čini manjom); i, što uzrokuje razlike?

„Kutak europskih vrijednosti“

Splet okolnosti proteklih mjeseci neočekivano mi je otvorio prigodu za dublje pronicanje u život male zemlje s manje od 1,4 milijuna stanovnika na dalekome sjeveru Kontinenta. Organizatori Konferencije Zagrebačke burze došli su na zamisao da 45 minuta pred auditorijem razgovaram s bivšim estonskim premijerom Taaviom Roivasom. Objeručke sam prihvatio. Još od početka 2000.-ih, kada je postalo jasno da Estonija i cijeli Baltik grabe velikim koracima naprijed dok mi stojimo ukopani pod teretom loših institucija, politika, lokalno usidrenih interesa i arhaičnih ekonomskih ideja, zanimale su me tajne koje leže iza estonskoga uspjeha. Mlađahni ex premijer (sada mu je tek 40.-ta, a premijer je bio 2014.-2016., dakle u dobi od 35 do 37 godina) učinio mi se sjajnim sugovornikom za shvaćanje dubine događaja iza kulisa.

Foto: Ekonomski lab, Tallinn

Roivas je prije našeg razgovora u Rovinju imao dvadesetominutno izlaganje koje je započeo prikazom mape na kojoj je pokazao neveliku Estoniju. Nazvao ju je najdaljim kutkom europskih vrijednosti. Aludirao je na zemljopisni i ljudski beskraj susjedne Rusije. Bijeg od Rusa (a kasniji razgovor je to potvrdio), bio je jedan od ključnih pokretača estonske utrke s reformama, modernizacijom, stranim investicijama, liberalizacijom … njihova žurba sa svime onime što je u povijesno gledano kratkome vremenskom roku moglo pokazati da je Estonija zemlja koja zapravo pripada središtu Europe bila je potaknuta (logičnom) idejom da moraju pokazati Europi i svijetu da je njihova zemlja vrijedna življenja, razvoja, prostora i – budimo otvoreni, onog najvažnijeg – obrane (zlu ne trebalo, s obzirom na strah od istočnog susjeda). To su jaki, fundamentalni motivi (strah, afirmacija – kolektivno samoostvarenje).

I ranije sam znao za taj dio priče. Više od toga zanimalo me što je skriveno iza kulisa; potraga za onim što ne znamo, što se ne vidi iz daljine. Igrom slučaja, dogodilo se da mi je kćer otišla na jedan semestar Erasmusa na arhitekturu u Tallinn. Tako sam na sjever ubacio “svog čovjeka” – moju Malu Matu Hari koja je bila zadužena za prikupljanje pozadinskih dojmova i informacija. Iako zbog obaveza na poslu (i onih vezanih uz pisanje na Labu J) nisam stigao posjetiti Estoniju, poslali smo i turističku izvidnicu – suprugu i mamu Aminu. Ona je u nekoliko dana u studenome stvorila turistički površne dojmove o toj dalekoj zemlji i poslala nekoliko fotografija.

Tako je nastao ovaj neobičan tekst: kolaž sastavljen od slika, zapažanja, sjećanja na intervju s bivšim premijerom Roivasom iz Rovinja u listopadu ove godine, a sve začinjeno s dva intervjua o Estoniji koja sam vodio s mojima Malom Matom Hari i Aminom, a sve to ne bih li sastavio cjelovitu sliku koja je mene, a nadam se da će i vas, na kraju navesti na pomisao ne bi li bilo divno živjeti u Hrestoniji – zemlji koja kombinira ponajbolja obilježja Hrvatske i Estonije. Hrestoniji ćemo se vratiti na kraju priče.

Skype je čudo, ali demokracija još i više

Taavi Roivas je mlad, naočit, lijepo odjeven (imao je prugasto odijelo) bivši premijer. Već u nastupnoj prezentaciji u Rovinju pokazao je razliku između estonskih i hrvatskih političkih elita. Možda ćete reći: nije on „reprezentativan uzorak“. Ali, ako pogledamo ovostoljetni niz naših premijera (Račan, Sanader, Kosor, Milanović, (Orešković), Plenković), Roivas, osim godinama, od ovih naših (s izuzetkom Oreškovića) odstupa prosjekom kvalitete po četiri kriterija: radi se o kvaliteti javnog nastupa, power point prezentacije, sadržaja i izgovora engleskog jezika.

Negativna selekcija na sjeveru očigledno nije „odradila svoje“ u politici. Na tom tragu bila su i moja pitanja: kako stvarate pametne ljude (otkud i svi ti IT poduzetnici), kako potičete ljude na poduzetništvo, kako ste postigli jedan od najviših stupnjeva digitalizacije gospodarstva i društva na svijetu, jesu li reforme bile rezultat djelovanja neke prosvijećene vlade ili grupe ljudi, ili su izvirale „odozdo“, jer je narod to tražio?

Da skratim dugu priču: Roivas je posebno naglasio tri stvari. Prvo, Skype. Rani globalni uspjeh ove estonske mega-kompanije doveo je do toga da u zemlji koja je prema ukupnom broju zaposlenih dovoljno mala za usporedbu s Volkswagenom (koji globalno zapošljava oko 700 tisuća ljudi), svatko iole poduzetan i informatički pismen sanja ponoviti uspjeh Skypea. Tako su nastali TransferWise i mnoge druge estonske IT firme po kojima je ova zemlja prepoznata u Europi i svijetu. Tako je nastalo i mnoštvo mikro i malih IT tvrtki koje danas čine jedan od najmodernijih IT sektora u EU.

Drugo, rani početak projekta e-vlade (Estonci odavno glasaju na izborima putem računala, a jedino što ne možete obaviti elektronskim putem je – svadba). Razvoj sustava počivao je na brojnim i izdašnim ugovorima – narudžbama za domaće IT kompanije. Nije im padalo na pamet povjeriti poslove razvoja državnim poduzećima, već su kroz izdašne narudžbe IT usluga stvorili oblake malih i srednjih kompanija koje su kasnije nastavile svoj poslovni život na tržištu.

Foto: Ekonomski lab, tipične zgrade i fasade otkrivaju hanzeatsku prošlost Tallinna

Treće, nakon što su ljudi počeli osjećati neposredne koristi od e-vlade, stvoren je demokratski pritisak za tom vrstom reformi. Opstanak garniture na vlasti počeo je ovisiti o tome jesu li ljudi zadovoljni vladinim uslugama. Premda mlad, Roivas je iskusan političar; on zna da reforme ne mogu uspjeti bez široke demokratske potpore, a posao je političara isporučiti ono što narod očekuje.

Advent s nekoliko kućica

Korupcija je naravno mogla uništiti cijelu operaciju. No, Estonci su „Finci“ u smislu funkcioniranja institucija. Ne znam objašnjava li to išta, ali Aesti su jako star narod koji pripada ugro-finskoj skupini i prema nekim procjenama nastanjuje baltički prostor od brončanoga doba, oko 1800 g. p.K. Kakve seobe, molim vas; da li zbog starosti, kulture, tradicije, klime, povijesti, čega već, tamo gore nema južnjačkoga divljanja (osim kad je alkohol u pitanju). Nema ovoga ludila koje mi, posve poremećeno, doživljavamo vrlinom iako su u našim kafićima i restoranima buka i ljudsko razmetanje objektivno često nepodnošljivi.

Iako je Tallinn relativno velik grad od oko 450 tisuća stanovnika (što je ogromno u zemlji koja nema ni 1,4 milijuna stanovnika), te je solidno turistički posjećen zbog staroga hanzeatskog grada Toompee, njihov se advent sastoji od nekoliko kućica. Tradicionalne pjesme čiji se tonovi provlače među parama kuhanoga vina snene su i tugaljive – kako i priliči beskrajnim baltičkim noćima u kojima ljudi lišeni D vitamina ozebli čekaju sunce.

Foto: Ekonomski lab, advent u Tallinnu

Estonija ima za naše pojmove male poreze, iako državni izdaci nisu mali (u postotku BDP-a među zemljama Nove Europe samo Hrvatska, Mađarska i Slovenija imaju „veću državu“). Zbog toga se i kod njih vode bitke oko državne potrošnje. Nedavno uveden besplatni javni prijevoz u Tallinu Roivas označava kao loš populizam. No valja spomenuti da Estonci s javnim rashodima mogu činiti što žele dok su porezno atraktivna zemlja koja ima uravnotežen proračun; Estonija praktički nema javni dug, tj. omjer javnog duga i BDP-a jednocifren je – daleko najniži u EU.

Siromašnih u relativnom smislu ima približno koliko i u Hrvatskoj, no estonski je problem koncentracija siromaštva među ruskom manjinom koja je uglavnom slabo integrirana, živi u zasebnim naseljima, a sami Estonci ne čine mnogo za njihovu integraciju u estonsko društvo. Naslijeđe teške prošlosti još uvijek opterećuje odnose Estonaca i Rusa: ne tako davno, situacija je bila obratna – među „vladajućom elitom“, do osamostaljenja, iznadproporcionalno su bili zastupljeni Rusi.

Sovjetska socijalistička prošlost tj. okupacija ostavila je u Estoniji duboke, trajne ožiljke, mnogo trajnije no što ih vidimo kod nas, osobito u arhitekturi. Time se otvara pitanje (smisla) usporedbe Estonije i Hrvatske.

Foto: Ekonomski lab, Mala Mata Hari u akciji protiv ostataka socijalizma u središtu grada

Usporedba očima turista

Amina se uputila u kratki posjet Maloj Mata Hari u Tallinn (otišle su i do Tartua) te je iskusnim okom dugogodišnje profe ekonomike bila u stanju zapaziti i stvari koje bi nekom drugom možda i promakle.

***

VŠ: Estonia je Skandinavska zemlja, no u usporedbi sa Švedskom i Finskom koje si ranije vidjela, kakve su razlike (osim u stupnju razvoja)?

Estonci djeluju kao “skandinavci” po jednostavnosti. Hladni su, gotovo kao “roboti” (malo pregruba riječ), no razlika je još uvijek velika … daleko su još od skandinavske efikasnosti i praktičnosti. Osjeti se skandinavski duh, no oni kao da ne znaju što bi s njim, kao da ih je dugogodišnja sovjetska čizma uspavala, ne mare recimo za kvalitetu javnih dobara.

VŠ: Koji su prvi dojmovi kad turist dođe u Estoniju, još k tome zimi?

Dojam je … a moram biti iskrena, provincija. Ni blizu kao kad dođeš u glavni grad Slovenije, Češke, Poljske, Mađarske, Hrvatske :-). Kao da si došao u mali provincijski gradić. Urbanistički gledano, Tallinn kao da nema urbanističkog plana. Gradom dominira stara Toompea, hanzeatski srednjovjekovni grad. On je živopisan, zadržali su njegove konture, trude se održati taj štih, a turistička ponuda je dobra. Turist bi očekivao procvat glavnog grada u zadnjih 30 godina, no u samome centru, a izvan zidina Toompee, i dalje ima zapuštenih površina bez namjene. Prometna povezanost u gradu je nikakva. Iz razgovora s taksistom saznala sam da je prometna povezanost unutar grada loša, a to su sve još stare, naslijeđene prometnice. Kao što sam rekla, ne mare previše za kvalitetu javnih dobara; ceste, nogostupi, rasvjeta, javne površine, parkovi. Sve što se može vidjeti u glavnom gradu i isplati se vidjeti jest Toompea. Jako čudi zapuštenost obale: ostaci sovjetskih monumentalnih zapuštenih građevina na mjestu gdje bi recimo mogla biti luka. Ima dosta propalih industrijskih postrojenja posvuda izvan zidina Toompee, nešto od toga se uređuje (uglavnom ugostiteljski objekti). Uslužnost i ljubaznost … pa, kao i Skandinavci; hladnoća prekrivena ljubaznošću. Furaju se na gender equality: nema muških i ženskih zahoda, svi su isti! Važan trend im je veganstvo, i po tome su … kao skandinavci.

VŠ: Prema Eurostatu, hrvatski realni BDP po stanovniku iznosi 63% prosjeka EU, estonski 82%, je li to realno, vidljivo “na terenu”?

Tih 20 bodova razlike nimalo se ne vidi ako je suditi prema nekim indikatorima koji su turistu vidljivi kao što su kuće, stanovanje, automobili, stil odijevanja, hoteli, kafići, restorani, turistička ponuda … Imaju isključivo svoje lance supermarketa (tamo nisam nigdje vidjela neki poznati lanac supermarketa, kao u drugim zemljama EU).

VŠ: Kakve su cijene u restoranima usporedive kvalitete, slične kao kod nas?

Cijene su slične, gotovo iste kao i kod nas u kafićima i restoranima usporedive kvalitete.

***

Usporedba očima studenta

OK, mali je problem što je život gore ipak bolji, barem ako je suditi prema tome što uz slične cijene u Tallinnu kao u Zagrebu Estonci imaju znatno veće prosječne plaće (prema Eurostatu). No, pustimo tu statističku gnjavažu. Već je jasno da su Estonci puno efikasniji, organiziraniji, inovativniji od Hrvata, ali su i zatvoreni, više okrenuti individualizmu, moguće je da i zbog toga ne mare za kvalitetu javnih dobara kao mi, iako je i to možda rezultat težeg socijalističkog naslijeđa. Turistički posjet ipak nikada ne može donijeti onakve uvide kakve donosi dulje življenje u nekom stranom gradu, stranoj zemlji. Stoga, da vidimo što kaže Mala Mata Hari:

VŠ: Kako bi u ekonomskom smislu usporedila život u Tallinu i Zagrebu, gdje se materijalno živi bolje?


Vjerujem da je materijalno gledajući bolje u Estoniji, iako je većinom bolje samo Estoncima. Treba ipak uzeti u obzir da je to zemlja gdje živi puno Rusa, ali i Ukrajinaca i drugih. Isto tako, to je zemlja koja riskira. Bila je jedna od prvih na Baltiku ali i šire koja je uvela flat tax … Uzimajući u obzir i očite zabrinjavajuće aspekte, puno ljudi govori u korist flat taxa jer je otvorio i potencirao strane i domaće investicije, poduzetništvo. U slučaju Estonije to je imalo pozitivan učinak.

VŠ: Hajdemo na neekonomske teme: po čemu su Estonci različiti od Hrvata, što su im običaji, neke važne navike koje si uočila, a koje bi mi mogli nazvati – čudnima (ili barem nešto što mi – nemamo)?

Ne rade vikendom. Kad kažem da ne rade vikendom, mislim da su potpuno nedostupni. To je vjerujem tipični sjevernjački/skandinavski mentalitet kojem možda jesu bliži nego susjedima na sjeveroistoku. Primijetila sam da Estonci obožavaju posjedovati. Nije da će pokazati; za razliku od nas, fine aute voze jer im pašu, a ne zato da ih pokazuju, da im se drugi dive. Ali, imaju … neke obitelji čak i po 3 auta. Možda je to način samoostvarenja koji je bio neizbježan nakon godina susprezanja i otimanja?

Foto: Ekonomski lab

VŠ: Možemo li govoriti o “životu na sjeveru” koji je oblikovan klimom?

Depresija je nažalost uobičajena za vrijeme zime, ali nema lijeka protiv toga osim vitamina D, manje rada i isključivanja preko vikenda. Rekla bih da je ovo jedna od rijetkih kultura koje smatraju prirodu nužnom za odmor i dokolicu. Kultura branja gljiva, sadnje, odlaska na vikendicu koja je blizu grada prilično je rasprostranjena. Sauna je isto tako jedan od oblika druženja specifičan za sjever. U početku sam naivno mislila da je to luksuz, no pokazalo se da je sauna kroz povijest bila totalna nužnost u low-income naseljima. Ljudi nisu imali kupaonice, pa bi se u sauni, osim što bi se družili, i oprali. Jasno, danas kupaonice svuda postoje, ali im je ostala potreba za ovim oblikom socijalizacije.

VŠ: Kakvi su odnosi Estonaca i Rusa?

U teoriji svi misle da su dobri. Svi su svjesni da je vrijeme netolerancije prošlo, ali činjenica je da nitko ne potiče učenje jezika. Estonskog u slučaju Rusa i obrnuto. Jezik je čista baza uspješne komunikacije, osobito ako dva naroda žive na istom teritoriju. Tu je i prostorna segregacija. U vrlo lijepom dijelu Tallinna, koji se smatra tradicionalnim i reprezentativnim, živi 80 % Estonaca, a 75% Rusa živi u socijalističkim blokovima na periferiji. Ali nitko se ne buni, jer je Rusima očito i dalje preskupo živjeti u „boljim“ dijelovima Tallinna. I osjećaj zajednice je potreban, što vjerojatno postoji u tim velikim stambenim zgradama. Možda malo spekuliram, ali postoji jedna prešućena tenzija.

Foto: Ekonomski lab, arhitektonski odnos Estonaca i Rusa

VŠ: Osjeća li se u svakodnevnom životu ono po čemu je Estonija prepoznatljiva – e-država, sve na internetu, sve informacije i procedure dostupne, brze i jeftine?

Svaki put kada trebam koristiti neki javni sustav (prijave i slično), jednostavno je i brzo. Prijava prebivališta, odlazak doktoru, čak i mjesta u restoranima rezerviraju se online. To definitivno olakšava život, ali realnost je da se taj „hi-tech“ ne osjeća toliko u svakodnevnom životu. Naprotiv, populacija stari, a mladi se orijentiraju više prema Finskoj. Jako je čudno doći u kino u kojem nema nikoga. Možda ti nitko i ne treba. Imaš kartu, tamo je neki automat s hranom, ali ima nešto dehumanizirajuće kada si potpuno sam u kinu i pitaš se tko je upravo pustio ovaj film, ima li ijedne osobe koja operira ovim prostorom? Što ako se bilo što desi: zaključaju se slučajno vrata – kome se obratiti?

VŠ: Studirala si u tri države, Hrvatskoj, Belgiji i Estoniji, što je prilično jedinstveno iskustvo; možda si zapazila razlike koje nemaju veze sa samim programom studija, već s nekim “dubljim” stvarima kao što su stilovi predavača, odnos prema studentima, otvorenost/zatvorenost u komunikaciji, pristup edukaciji… je li to skroz individualno od profesora do profesora, ili možemo prepoznati neke nacionalne “crte” u visokom obrazovanju koje se razlikuju?

Kada bih trebala grupirati, Hrvatska i Estonija idu u jednu košaru, a Belgija u drugu, barem što se tiče znanja koje se nudi. Hrvatska me opremila vrlo dobrim tehničkim znanjem arhitekture no nije mi dozvolila da razvijam svoj senzibilitet (iako ga nije ni sprječavala). Naprosto, u prve tri godine studija uz gust raspored ne stigneš razmišljati o vlastitom izričaju i interesima. Belgija mi je noćna mora, jer dobila sam sve ono što nisam htjela: vrlo moderan syllabus i predmete čija predavanja izgledaju kao Ted Talkovi – vruće i aktualne teme, a u četiri sata predavanja nitko ne uspije reći ništa relevantno, samo puno ljevičarenja i elaboracije tema koje se tiču održivosti i suvremene arhitekture. Tamo svi govore o ultra skupim i zdravim materijalima, ali misle da bi to trebalo biti besplatno. Međutim, biti u obrazovnom sustavu koji ti se ne dopada kod mlade osobe može razviti i pozitivne stvari. Meni se to gadilo, pa nisam radila što se od mene tražilo. Unaprijed sam pristala na jadnu ocjenu iz jednog predmeta, a zauzvrat bila sam slobodna istraživati i misliti. U moru gluposti, ali vjerojatno i pritiska da moraju biti moderni, otvorenog uma, Belgija posustaje u osnovnoj ulozi obrazovanja, a to je kritičnost. Estonija je tu puno sličnija Hrvatskoj – realnija, ali investira u infrastrukturu i po prvi puta imam priliku raditi na brzim računalima, koristiti VR naočale, 3D printere. Ali, onda se i ovdje na kraju semestra pitam što sva ta nova tehnologija znači … Ipak, Estonija je mjesto gdje, po prvi puta, fakultet nije izvor stresa. Nema straha od profesora, od toga da neću moći svladati neki predmet i sadržaj. Osjećam se prilično sigurno u svoje znanje i vještine, što je vjerojatno i do odnosa profesora i studenta, do lakog sistema i njihovog stava da uvijek postoji rješenje.

VŠ: Kako bi ocijenila razlike u arhitekturi, ne toliko stilske (jer znamo da je njihova arhitektura skandinavska, a naša austro-ugarska i mediteranska), već materijalne – kvaliteta stanovanja, očuvanost zgrada izvana, iznutra, materijali…

Daleko najgora kvaliteta stanovanja je u Belgiji. Od smrzavanja u vrlo skupoj zgradi za vrijeme noći do kuhanja već u lipnju. Materijali su vrlo često prejeftini, a fasade oblikovane samo da zadive. Neću previše o Hrvatskoj … znamo kako je. U najboljem slučaju dobiješ to što platiš. Estonija je arhitektonski zanimljivija, jer ovdje je stanovanje moguće pratiti kroz etape kada je što građeno. Od zapada se puno očekuje pa lako razočara, a  od Estonije se ipak još uvijek ne očekuje puno, ali zato nema razočaranja. Ima socijalističkih blokova, ali i i lijepih kućica s vrtom. Ima i tornjeva, staklenih nebodera, ali i čudnih staljinističkih projekata stanovanja. Tradicionalni materijali su drvo i kamen. Drvo, jer je jeftino: 50% Estonije je šuma. Kamen se dosta koristi jer drvo previše gori tako da su javne zgrade iz doba industrijalizacije počele biti građene u kamenu. I privatne drvene zgrade sada počinju biti odvojene debelim kamenim zidom. No, velika mana u Estoniji je tradicija imitacije. Toliko su zaljubljeni u te svoje drvene kućice da niču svuda, ali drvo više nije dozvoljeno u većini četvrti radi straha od požara. Ipak, uporni Estonci oblikuju betonske panele da nalikuju na drvenu fasadu, što je vrlo čudno i glupo. Vrlo je česta situacija koja je već dobro znana prenamjena industrijskih četvrti u high-end stanovanje, što naravno većina smatra lošim, gentrifikacijom. Hrvatsku još nisu zadesile ove teme, ali mogle bi uskoro.

***

Zaključak: putovanje u Hrestoniju

Kada čovjek shvati razmjere razlika, postavlja se pitanje smisla usporedbe brojki u tako različitim zemljama kao što su Hrvatska i Estonija. Zadnji sam koji će reći da usporedbe realnog BDP-a ili realnih plaća nemaju smisla, ali lako ću priznati da naše ekonomske usporedbe zahvaćaju (pre)mali dio šire slike. Slika je slojevita, puna nijansi i sjena. Stoga mi se na kraju ovog europskog putovanja od Zagreba preko Genta (Belgija) do Tallinna nameće ideja o nekoj imaginarnoj europskoj zemlji – Hrestoniji – u kojoj se miješaju ponajbolja obilježja iz našega i njihovoga svijeta, tako južnog i tako sjevernog. Zamislite koja bi to obilježja bila. I razmislite možemo li Hrestoniju pronaći jednostavnom zemljopisnom geometrijom, kao da povučemo liniju na karti od Zagreba do Tallinna i točno na polovici pronađemo poljsku Warsawu (je li Hrestonija u Poljskoj?) … ili je Hrestonija samo plod moje mašte – mjesto koje ne postoji jer šansu nastanka nikada nije ni moglo imati?