Kada pročitaju da je Rumunjska sustigla, a Poljska prestigla Hrvatsku prema realnom dohotku po stanovniku, mnogi ljudi pomisle da su takvi pokazatelji prestrogi ili neprecizni. Ipak se ovdje ne živi tako loše?
Uistinu postoje pokazatelji koji Hrvatsku svrstavaju oko ili iznad europskoga prosjeka.
Jedan važan takav pokazatelj je indeks kvalitete života. Osim realnog dohotka po stanovniku koji mjeri kupovnu moć, indeks uzima u obzir kakvoću okoliša, sigurnost, zdravlje ljudi, klimu i vrijeme koje ljudi gube na putu s posla i na posao. Hrvatska je osamnaesta zemlja na svijetu prema kvaliteti života. Prva je Danska, a Francuska je, zamislite, iza Hrvatske – uvjerite se klikom na gornji link.
Eurostat je objavio drugi važan pokazatelj: rizik siromaštva djece u dobi do 17 godina. Hrvatska je oko prosjeka EU. Iza nas su, osim očekivane Rumunjske, Bugarske i Litve, neke zemlje – iznenađenja: uz omiljenu emigrantsku destinaciju Irsku, među zemljama s većim postotkom djece u ugrozi od siromaštva su i Ujedinjeno Kraljevstvo, Portugal, Španjolska, Italija, Grčka, Mađarska i Cipar.
Moramo precizno utvrditi što se ovdje zapravo mjeri. Nije riječ o siromaštvu, nego o riziku siromaštva obitelji u kojoj dijete živi. Obitelj je u riziku od siromaštva ako je zadovoljen barem jedan od sljedeća tri uvjeta:
- Raspoloživi dohodak kućanstva manji je od 60% medijalnog raspoloživog dohotka kućanstva u zemlji.
- Intenzitet rada u obitelji je nizak, što znači da su radno sposobni članovi kućanstva radili svega do 20% raspoloživog radnog vremena.
- Obitelj si ne može priuštiti barem tri od sljedećih devet stvari (Eurostatova definicija materijalne deprivacije): (1) obitelj ima problema s plaćanjem najma za stan, kredita za stan ili računa za komunalne usluge, (2) ima problema s adekvatnim grijanjem, (3) ima problema ako naiđu neočekivani izdaci, (4) ne može redovito osigurati proteine (meso), (5) obitelj ne ide na odmor, (6) nema TV uređaj, (7) perilicu rublja, (8) automobil ili (9) telefon.
Riječ je, dakle, o vrlo širokoj definiciji rizika od siromaštva. Na primjer, ako odrasli u obitelji rade i familija si može priuštiti svih devet stvari iz točke 3 ali su im dohoci niski, kriterij (1) će ih svrstati u obitelji zahvaćene rizikom od siromaštva. Takav je vjerojatno slučaj u razvijenim zemljama s nejednakim raspodjelama dohotka (Irska, U.K.). Tamo je i 60% medijalnog raspoloživog dohotka dovoljno za priuštiti svih devet stavki kojima se mjeri materijalna deprivacija.
Činjenica da u prosjeku oko četvrtina djece u EU (oko 25 milijuna) živi u obiteljima koje zadovoljavaju barem jedan od tri gornja uvjeta rizika od siromaštva, ne izgleda odveć optimistično. Međutim, u većini zemalja se njihov broj i udjel znatno smanjio u odnosu na 2010. (osim u Grčkoj, Italiji, Nizozemskoj i na Cipru). Smanjenje rizika se dogodilo i u Hrvatskoj koja po ovom pokazatelju ne odstupa od europskoga prosjeka (slika).
Najveći napredak u vidu smanjenja postotka djece do 17 godina zahvaćene rizikom od siromaštva, osim Hrvatske, u razdoblju 2010.-2016. zabilježile su Estonija, Latvija, Litva, Poljska i Mađarska. U Sloveniji je ovaj pokazatelj otprije među najnižima u EU.
Niti jedan pokazatelj ne mjeri sve. Realni BDP po stanovniku mjeri proizvodnu moć društva. Pokazatelji kvalitete života i rizika od siromaštva, ma koliko bili korelirani s realnim BDP-om, mjere neke druge stvari. Međutim, bez obzira na moguća kratkoročna odstupanja i razlike u raspodjelama dohotka, u dugom roku upravo proizvodnja određuje društveni standard. Stoga postupno zaostajanje Hrvatske za drugim zemljama prema kriteriju realnog BDP-a po stanovniku (Rumunjska nas je sustigla i još je samo Bugarska iza nas u EU) jako zabrinjava. Upitno je koliko će Hrvatska još dugo moći održavati relativno visok socijalni standard ako ne ubrza gospodarski rast.