Kada započne bilo kakva rasprava o poreznom opterećenju u Hrvatskoj, etatisti (na braniku teze kako „država“ nije prevelika) najčešće započinju argumentacijom kako je RH manje oporezovana u usporedi s prosjekom zemalja EU. Strogo gledano, to je točno (iako se više zemalja nalazi ispod nego iznad RH). Grafički prikaz je dan na slici 1 (zadnji dostupni podaci su za 2015. godinu).
Izvor: Eurostat
No, ono što je važnije su ukupni prihodi opće države (dakle, uključujući i sredstava iz EU fondova, prihode od imovine (kamate, dividende, prodaje, koncesije), prihode od naknada i kazni, prihode javnih i državnih poduzeća i ustanova koje se smatraju dijelom opće države i sl.).
Situacija na slici 2 izgleda sasvim drukčije: možemo vidjeti kako se Hrvatska nalazi u samom gornjem dijelu ove ljestvice (ovdje imamo svježe podatke za 2016.).
Izvor: Eurostat
Već ovo bi bilo dostatno za zaključak kako hrvatski javni sektor zbilja natprosječno sudjeluje s većim udjelom u BDP-u u odnosu na veliku većinu drugih članica EU. To bi se naročito vidjelo ako bi u priču uključili i kvalitetu usluge koju dobivamo od države za taj novac. Kad bismo imali kvalitetne institucije, dobre politike i efikasan javni sektor, možda to i ne bi predstavljalo toliko otegotnu okolnost. No, kao što možemo vidjeti na slici 3, gdje je prikazan Worldwide Governance Indicators (WGI) Svjetske banke za pokazatelj „Government Effectivness“ (efektivnost vladinog sektora), Hrvatska je sve samo ne bolja po tom pitanju od većine zemalja EU28. Očit je nerazmjer u odnosu na položaj na slici 2.
Izvor: Svjetska banka, Worldwide Governance Indicators
“Government Effectivness” (efektivnost vladinog sektora) – indeks bilježi percepciju kvalitete javnih službi, kvalitetu državne službe i stupanj neovisnosti od političkih pritisaka, kvalitetu formuliranja i provedbe politika te vladinu vjerodostojnost predanosti takvim politikama. Procjena uspješnosti upravljanja kreće se od -2,5 do 2,5.
Pravi kontekst priče o oporezivanju i nametima države možemo dobiti kada u analizu uključimo i stupanj razvijenosti. Bogate, razvijene i institucionalno uređene zemlje mogu si priuštiti relativno veće oporezivanje. Naime, prvo treba imati jake institucije i snažno poduzetništvo, a tek onda su mogući veći porezi koji neće znatnije gušiti gospodarski rast (da je rast moguće postići većim oporezivanjem, sve države bi to pohitale uraditi).
Stoga je na slici 4 prikazan prihod države od poreza i doprinosa za svaku pojedinu članicu EU u odnosu na njezin stupanj razvijenosti, a koji se mjeri BDP-om po glavi stanovniku (PPS) kao postotak prosjeka EU zemalja (EU28=100%).
Napomena: Zbog specifičnosti njihovih ekonomija i radi same preglednosti, iz prikaza su isključeni Luksemburg i Irska.
Izvor: Eurostat
Na slici 5 je prikazan ukupan prihod opće države u odnosu na stupanj razvijenosti (ovdje imamo svježe podatke za 2016.) koji, očekivano, izgleda vrlo slično kao prethodni prikaz.
Napomena: Zbog specifičnosti njihovih ekonomija i radi same preglednosti, iz prikaza su isključeni Luksemburg i Irska.
Izvor: Eurostat
Na slikama 4 i 5 možemo uočiti dvije stvari: 1) jasnu korelaciju između stupnja razvijenosti gospodarstva i mogućnosti njegovog oporezivanja, te 2) kako Hrvatska značajno odskače od linije očekivane vrijednosti (kolike prihode opće države očekujemo u prosjeku za zadanu razinu razvoja) za EU uzorak zemalja. Usporedimo to s jednom Rumunjskom, zemljom koja je na istom stupnju razvoja kao Hrvatska, ali se za razliku od nje nalazi značajno ispod očekivane linije. Ako znamo da je Hrvatska zemlja koja se muči s postizanjem bilo kakvog gospodarskog rasta, a Rumunjska istodobno ima jedno od najbrže rastućih gospodarstava u EU, to nam daje naslutiti da upravo (i) zbog visokog poreznog opterećenja Hrvatska gubi korak za Europom. Provjerimo drži li ta teza vodu.
Usporedimo brzinu gospodarskog rasta skupine zemalja koje se nalazi ispod ove očekivane linije sa skupinom zemljama koje se nalaze iznad linije i pogledajmo postoji li značajna razlika. Pod pretpostavkom da se prihodi opće države kao % BDP-a ne mijenjaju prebrzo, možemo to uraditi na više načina. Možda najprikladnije je da to učinimo tako da usporedimo kako je koja članica u posljednjih 5 godina relativno napredovala u odnosu na prosjek EU28. Rezultati su prikazani u slijedećoj tablici.
Izvor: Eurostat
Gledajući samo zadnji stupac desno (Razlika), vidi se da zemlje koje su relativno manje oporezovane tj. one koje se nalaze ispod očekivane linije, ostvaruju osjetno brži gospodarski rast. Čak 11 od 14 zemalja koje se nalaze ispod linije su ostvarile relativni gospodarski rast u odnosu na prosjek EU28, a od onih iznad linije je 9 od 12 zemalja ostvarilo relativni gospodarski pad. Ovo su silno zanimljivi rezultati.
Naravno, korelacija nije isto što i uzročnost pa se dio ovako velike razlike u izvedbi može opisati i npr. stupnjem dostignutog razvoja zemlje. Slabije razvijenim zemljama je puno lakše postići više stope gospodarskog rasta od onih koje su već visoko razvijene („Catch-up growth“ vs. „Cutting-edge growth“) – zato možemo primijetiti kako zemlje s lijevog dijela slike u prosjeku brže rastu. No, već na primjeru Hrvatske, kao druge najslabije razvijene zemlje EU, vidimo da to ne igra ključnu ulogu jer smo danas po standardu još dalje od prosjeka EU nego što smo bili 2012., iako bismo u teoriji zbog niskog polazišta lako trebali postići gospodarski rast.
Dakle, jedan od nezanemarivih uzročnika toga što RH ubrzano ne konvergira ka prosjeku EU članica, za razliku od novih članica EU, je činjenica da smo izrazito visoko porezima i nametima opterećena zemlja. To bi, stoga, trebala biti polazna točka u svim daljnjim raspravama o izmjenama u poreznom sustavu.
Porezi na potrošnju, rad i kapital
Porez na nekretnine je potaknuo raspravu o pravednosti poreznog sustava u Hrvatskoj i njegovoj strukturi. Tako se u ovom članku profesor Šimović sa EFZG bavi pitanjem kako Hrvatska stoji u EU po porezu na potrošnju, rad i kapital. Neki implicitni zaključci analize su krajnje upitni te stoga valja reagirati kako bi se ukazalo na činjenicu da treba biti vrlo oprezan u tumačenju određenih podataka. Naime, pitanje udjela pojedinih poreznih oblika treba staviti u kontekst te razdvojiti na pitanje osnovice i pitanje stope. Udjeli se ne mogu razmatrati bez da se ta pitanja odmah ne razdvoje i ne gledaju posebno, jer u suprotnom nije moguće izvući ispravne zaključke. No, krenimo redom.
Na prvoj slici autor pokazuje kako RH uvjerljivo prednjači u EU po porezima na potrošnju tj. porezima prikupljenima od PDV-a, trošarina i sl. (prikazano kao % BDP-a). To ide u prilog tezi kako je Hrvatska zbilja preopterećena porezima i tu nemamo što posebno komentirati. Ipak, osim činjenice da imamo visoku stopu PDV-a od 25% koja je druga najviša u EU, valja reći da za dio ovako znatnijeg odstupanja imamo i „olakotnu okolnost“ – veliki broj turista i njihova potrošnja u RH.
U ljetnim mjesecima u Hrvatskoj boravi u prosjeku 800 tisuća do milijun turista dnevno, što predstavlja 20-25% domicilne populacije, stoga se visoko mjesto na ljestvici može dijelom opisati i jakim turizmom. Zato ako već moramo biti neslavni prvaci u ovim ljestvicama poreza (a ne moramo), te ako još uzmemo u obzir da su porezi na potrošnju možda najmanje štetni, onda je najmanje loše da to bude kod potrošnih poreza.
Ono što autor posebno naglašava je kako su potrošni porezi, posebno PDV, regresivni porezi, odnosno prosječno više opterećuju slojeve stanovništva s nižim dohocima. Regresivni efekti PDV-a su mogući, ali oni ne mogu biti značajni, naročito ako znamo da RH primjenjuje nižu stopu PDV-a na kruh, mlijeko i sl. što umanjuje mogući regresivni efekt PDV-a. Važnije je regresivnost promatrati u cjelini poreznog sustava tj. ako ista i postoji kod PDV-a, ona se ispravlja drugim instrumentima poput progresivnog oporezivanja dohotka (koje je kod nas vrlo izraženo). Tako u RH imamo situaciju da 50% obveznika u sustavu poreza na dohodak (oni s nižim dohodcima) uopće ne plaćaju porez na dohodak nakon zadnjih poreznih izmjena, a ogroman dio prikupljenog poreza na dohodak dolazi od onih s najvišim dohocima. Kolika je progresivnost ovog poreza možemo vidjeti ovdje, u analizi stanja za 2014. (znači prije zadnjih intervencija u sustavu poreza na dohodak) koju je radio i sam autor gore spomenutog članka: „…S druge strane, zaposlenih koji spadaju u najviši porezni razred (40%) ima tek 2,6% ali doprinose s 33,7% u ukupnim prihodima od prireza i poreza na dohodak.“.
Time dolazimo do druge točke i usporedbe prihoda od poreza na rad u EU članicama. Prikazano je samo kako Hrvatska prikuplja relativno manje od poreza na rad od prosjeka EU28 i bez puno pojašnjavanja se nastavlja dalje, stoga se prosječnom čitatelju nameće implicitni zaključak kako Hrvatska uopće nije imala previsoko opterećenje rada u 2015., a naročito danas, jer se uz napomenu kako među tranzicijskim zemljama RH ima jedno od viših opterećenja kaže i slijedeće: „Posljednjih godina svjedoci smo snižavanja poreznog opterećenja rada u Hrvatskoj, s ciljem oporavka osobne potrošnje, te je za očekivati da će se pozicija Hrvatske u podacima za naredne godine dodatno smanjiti“.
Treba bolje pojasniti razlog zašto se Hrvatska nalazi ispod prosjeka EU po prikupljenom porezu na rad u odnosu na BDP. Jedan od ključnih razloga je niska stopa zaposlenosti u RH (dakle, problem osnovice). Na slici 6 možemo vidjeti kako se Hrvatska, zajedno s Italijom, nalazi na pretposljednjom mjestu po stopi zaposlenosti i za prosjekom EU zaostaje gotovo punih 10 postotnih bodova (podaci su prikazani za 2015. kako bi bili usporedivi, ali poredak je isti bio i u 2016.).
Izvor: Eurostat
Kad bismo imali stopu zaposlenosti kao prosjek EU28, to bi značilo da imamo 240 tisuća više zaposlenih. Kad bismo pak dosegli stopu zaposlenosti jedne Švedske, govorili bismo o pola milijuna zaposlenih više u Hrvatskoj. Naravno da bismo u tim slučajevima prikupljali znatno više od poreza na rad i Hrvatska bi se nalazila u gornjoj skupini zemalja EU prema kriteriju udjela poreza i doprinosa na rad.
Dakle, glavni uzrok tome da RH prikuplja relativno manje prihoda od poreza na rad je nizak broj zaposlenih (osnovica), a ne premali porezi na rad (stope). To je vrlo bitna razlika, jer bez razdvajanja osnovice i stope neupućene se može navesti na krivi trag (ka zaključku da je nužno povećano oporezivanje rada kako bi se približili prosjeku EU). Valja naglasiti da u istom dokumentu na koji se autor poziva (Trendovi u oporezivanju u EU) stoji i tablica u kojoj se vidi da Hrvatska i dalje ima višu stopu poreza na rad (onu najvišu) od prosjeka EU. Razlika je zadnjim izmjenama poreza na dohodak smanjena, ali i u 2017. ona iznosi 42,4% (36% + prirez) za RH naspram 39,2% u EU.
Porezi na kapital preniski?
Što se tiče poreza na kapital, autor kaže: „Slika 3 prikazuje da Hrvatska spada među zemlje koje najmanje oporezuju kapital u EU, jer udio poreza na kapital iznosi 4,1% BDP-a.“. Slično kao i kod poreza na rad, točno je da RH prikuplja relativno manje od poreza na kapital nego EU28 prosjek, ali to ne znači da manje oporezuje kapital. To je bitna razlika; opet moramo razlikovati problem stope i problem osnovice.
U daljnjoj raščlambi autor radi usporedbu strukture poreza na kapital u EU i Hrvatskoj itd., ali ne spominje najvažnije: kapitalna osnovica u Hrvatskoj je relativno mala u usporedbi s EU i to je glavni uzrok što prikupljamo relativno manje poreza na kapital.
Hrvatska ima porez na dobit poduzeća koji je veći od većine zemalja novih članica EU. 2012. je uveden porez na dividendu, zatim je uveden porez na kamate na štednju, potom je prošle godine uveden porez na kapitalnu dobit, a otprije imamo komunalnu naknadu i porez na kuće za odmor (što se sad želi objediniti porezom na nekretnine), te porez na promet nekretnina i još neke oblike terećenja imovine.
Kada bismo težili odmah doseći prosjek EU28 od 8,4% BDP-a, to bi značilo da država mora svake godine prikupiti dodatnih 14 milijardi kn od poreza na kapital. Taman da se uvede i porez na nekretnine kojim bi se porezno opterećenje povećalo za 3 puta od dosadašnje komunalne naknade, ne bismo prikupili ni polovicu toga iznosa. Dakle, nije problem u visini i brojnosti poreznih oblika na kapital, već u maloj kapitalnoj osnovi, tipičnoj za slabije razvijene europske zemlje.
Rješenje je u jačanju kapitalne osnove, a da bismo to postigli, moramo stvarati uvjete za privlačenje novog kapitala u zemlju (u čemu dosad nismo bili naročito uspješni upravo i zbog visokih, a ne niskih poreza). Gospodarstvo mora jačati i kapital mora više vrijediti kako bi se prikupljalo više poreza na kapital.
Gotovo polovicu ukupnog poreza na kapital Hrvatska prikuplja od poreza na dobit trgovačkih društava. U 2015. tako je od poreza na dobit prikupljeno 6,2 milijarde kn, a kad je u 2016. gospodarski rast ubrzao na 3%, poreza na dobit se prikupilo 7,2 milijardi kn ili čak 15% više. U prvoj polovici ove godine, kako BDP nastavlja rasti sličnim stopama, ponovno vidimo dvoznamenkaste stope rasta od poreza na dobit, unatoč tome (ili možda baš zato?) što je od 1.1. ove godine smanjena opća stopa na 18% i uvedena niža stopa od 12% za male poduzetnike.
Isto vrijedi za druge oblike oporezivanja kapitala. Trebamo razvoj, pa će nekretnine vrijediti više, više će se njima prometovati, i više će se prikupiti i od sadašnjih poreznih oblika.
Dakle, samo propulzivno i kapitalno snažno gospodarstvo nosi veće porezne prihode prikupljene od kapitala, a ne jače oporezivanje koje može imati samo kontraefekt u dugom roku.
Zaključno valja reći kako je u svoj ovoj „drami“ oko poreza na nekretnine dobro da se povela rasprava o porezima u Hrvatskoj. No, podaci se moraju pažljivo interpretirati kako bi se donijeli ispravni zaključci, a naročito kada dolaze od stručne javnosti. Odluke pak o novim porezima su u domeni politike, ali sigurno je da bi se u našem slučaju o tome trebalo razmišljati samo u kontekstu ukupnog poreznog rasterećenja ako želimo imati jači i održiviji gospodarski rast.