Nogomet je najčešće korištena metafora uspjeha uz koju se vežu pojmovi kao što su požrtvovnost, zajedništvo i vještina. Stoga nogometne euforije potiču propitivanje širih društvenih stanja i procesa. Najčešće se čuje pitanje: zašto smo tako dobri u nogometu, a tako loši u drugim stvarima (politici, gospodarstvu, znanosti…)?
Prvo je trivijalno: da bi bili dobri u bilo kojemu sportu, morate imati puno jako dobrih sportaša. OK, Kostelići i još neki su iznimka, ali kod nas se često ruše sva pravila pa su generalizacije teške. I individualni sportovi često izmiču generalizacijama. Srećom, u slučaju nogometa generalizacija je moguća jer je masovan kolektivni sport, a Hrvatska ima jako puno vrhunskih nogometaša.
Prema ovom izvoru, Hrvatska ima 37 nogometaša u ligama petice i prema tom kriteriju je 14. na svijetu. Od 14.-og na svijetu u bilo kojem sportu očekuje se da u prosjeku ostvaruje izvrsne rezultate i da se povremeno uključi u borbu za sam vrh.
Izvor: fbref.com
Još važnije, tablica pokazuje da Hrvatska već jest svjetski prvak prema kriteriju broja igrača u ligama petice na milijun stanovnika. Kriterij naravno nije pravedan prema velikim južnoameričkim državama koje mnoge velike igrače zadržavaju u svojim jakim ligama, ali govori puno toga o sustavnom uspjehu zemlje s malim brojem stanovnika kao što je Hrvatska.
Kod Hrvatske postoji još jedna važna stvar. Hrvatska nema jaku domaću ligu, ali domaći klubovi – prije svega Dinamo – uključeni su u najjača natjecanja. Zbog toga i „domaći“ igrači imaju puno pravih utakmica u nogama i nije toliko čudo kada presudne stvari odigraju Livaković, Oršić i Petković.
Dakle, nije čudo to što Hrvatska od 1996. povremeno igra važne role na velikim nogometnim natjecanjima. „Čudo“ treba tražiti u omjeru prema kojem smo već svjetski prvaci. Deset top igrača na milijun stanovnika nemaju ni Španjolci koji organiziraju jednu od liga petice i koji su napaljeni na nogomet i vrući barem kao Hrvati.
Kako to objasniti?
Prvo, nogomet privlači djecu i mlade (i njihove roditelje koji ih potiču) jer postoji tradicija. Uspjeh povlači uspjeh. Sjećanje na 1998. proizvelo je generaciju 2018. i ove nove klince koji daju tako važan doprinos 2022.
Drugo, nogomet privlači djecu i mlade (i njihove roditelje koji ih potiču) jer je u velikoj mjeri fer, otvoreno natjecanje. Nogomet nije lišen korupcije; u nekom klubu i tatin sin dobije nezasluženu šansu ako tata doprinese, ali u ligi petice nitko od tih naših 37 igrača nije zaigrao zbog tatinog novčanika nego zbog vlastite sposobnosti, rada i kompetitivnosti.
Sociološkim rječnikom, nogomet je kanal vertikalne mobilnosti za uzdizanje na društvenoj ljestvici do ugleda i novca kakav se niti jednim drugim kanalom ne može ukazati. U društvu u kojem su neki uobičajeni kanali vertikalne mobilnosti prilično zakrčeni, sportski kanal je vrlo privlačan (ovo naravno prenose roditelji i uzori; djeca o tome nemaju pojma – ona samo obožavaju loptu).
Treće, Hrvatska je odavno integirana u europsko nogometno tržište. Prijenos znanja, informacija i igrača funkcionira glatko; ekonomisti bi rekli s minimalnim transakcijskim troškovima i bez pretjeranog uplitanja vlasti i birokracije, na temeljima privatnog poduzetništva. Srećom, nikome još nije palo na pamet da osnuje državno poduzeće koje će se baviti sportskim školama i transferima igrača. Važnost te otvorenosti i umreženosti sjajno je objasnio Tomislav Globan u ovom nastupu na HRT-u kojeg preporučam pogledati.
Ipak, ako još jednom bacimo pogled na tablicu, postavlja se pitanje zašto je Hrvatska bolja od sličnih malih država koje su vrlo visoko plasirane – Danske, Urugvaja, Portugala, Norveške, Srbije, Belgije, Austrije i Švicarske? Ako ćemo iskreno Danska, Urugvaj te naročito Portugal jesu nešto kao mi, ali na ovom mjestu dolazimo do one meni mistične komponente o kojoj nemam pojma.
Stoga ne mogu dalje; o samoj igri ne znam ništa. Pa umjesto da lamentiram o ulozi izbornika (koji je očito uspio maknuti sve „eksterne utjecaje“ iz svoga posla i zaradio neovisnost), kapetana, talenta, zajedništva, „zone“ i taktike, na kraju se vraćam onome što se vidi iz podataka, a to je preduvjet koji objašnjava zašto smo u nogometu dugo tu gdje jesmo: imamo puno dobrih nogometaša – pojedinaca.
Nema dobrog orkestra bez dobrih glazbenika čak i ako pred njih dovedete von Karajana. Dakle, nema dobrog i konkurentnog gospodarstva bez dobrih poduzetnika, nema dobre znanosti bez dobrih znanstvenika koji nešto znače u svjetskoj znanosti (znanost je po definiciji „svjetska“, kao i nogomet).
A dovoljnoga broja dobrih poduzetnika u Hrvatskoj nema jer poduzetništvo nije dovoljno privlačno. A poduzetništvo nije dovoljno privlačno jer je tržište malo i učmalo, i jer po njemu vršljaju birokrati, administratori, mnoštvo državnih poduzeća i naručitelja i mnoštvo onih koji bi nešto poticali ili štitili. Nema ni tradicije uspjeha (ona se tek počela formirati). Nema ni osjećaja (ni objektivne realnosti) da se uglavnom igra fer igra u kojoj pobjeđuju oni koji su u tom trenutku najbolji. Samo otvorenost prema svijetu i discipliniranje birokrata mogu to promijeniti.
Pretjerano pojednostavljenje? Naravno da je. Ali ima nešto i u tome.