Iako to ljudi većinom ne vide ili jednostavno prihvaćaju bez puno filozofiranja, velika nogometna natjecanja nisu ništa drugo do privatni sajmovi. Države iz političkih i marketinških razloga privatnim organizacijama poput nacionalnih nogometnih saveza i njihove međunarodne udruge FIFA-e, prešutno i bez naknade iznajme prava na korištenje nacionalnih zastava, himni i amblema, dok se na terenima pokazuju vještine ljudskog kapitala s kojim se trguje. To je nešto kao filmski festival u Cannesu ili Berlinu na kojemu bi režiseri i glumci istrčavali u dresovima s nacionalnim bojama (valjda bi u konkurenciju ušao i neki nigerijski film jer su im dresovi neponovljivi), ali bi se prije projekcija intonirale nacionalne himne.
Publika ipak ne bi navijala za vrijeme projekcija jer nema smisla navijati dok nema protivnika, a buka smeta pri razumijevanju filma. Nasuprot tome, zbog izravnog sraza protivnika uz jasna pravila igre i veličinu terena koja asocira na bojište (na površinu nogometnog stane 17 košarkaških terena[1]), nogomet je ljudima mnogo zanimljiviji od košarke i filmskih festivala. Zbog toga se na terenu i oko njega vide i čuju mnoge metafore koje uvelike nadilaze samu igru. Ovo je stoga priča o nogometnim metaforama koje simboliziraju sveukupan društveni i gospodarski razvitak, kao i različite vrste populizma.
«Argentina je sramota Amerika»
U vrijeme velikih natjecanja svaka analiza nogometa koja izlazi izvan okvira same igre riskira biti proglašena orjunom, deficitom domoljublja i veseloga duha ili u najboljem slučaju, intelektualnim elitizmom i anti-narodnim prenemaganjem. Međutim, bujica materije za analizu navire u tolikim količinama da nije moguće odoljeti analitičkom porivu i tupo potonuti u hektolitrima piva.
Vidjelo se, na primjer, kako argentinski navijači s tribina pljuju vlastite igrače. Jedinstveno iskustvo. Veliku pažnju i moralistički prijekor izazvao je i bijeg Messija i selektora Sampaolija neposredno nakon sučeva zadnjeg zvižduka s terena, bez pozdrava naših (iako su se ostali argentinski igrači pristojno na kraju pozdravili). Društvene mreže su se podijelile između stava kako je riječ o dokazu neke pogreške u nesportskom karakteru Argentinaca (iako ih je oko 80% postupilo sportski), do ukazivanja na to da 0:3 za njih nije poraz nego nezamislivo poniženje. Pobjednik, ako je dovoljno velik, u tome ne bi trebao tražiti razlog za moraliziranje zbog nepružene ruke (nije li to cipelarenje?), nego bi trebao okrenuti glavu od ljudi u nemjerljivoj duševnoj boli i uživati u samome sebi.
Drugi stav polazi od toga da argentinsku dramu nije lako zamisliti nekome tko nije Argentinac. Maradonine grimase na tribini bile su tek blijedi indikator osjećaja koje su milijuni Južnoamerikanaca proživljavali taj dan. Jer, kao što je u kameru rekao jedan argentinski tinejdžer iz argentinskoga glavnog grada: «Argentina je najveća sramota Amerika.».
Sraz s Hrvatskom tamo nije bio tek sraz Argentine s Hrvatskom, nego i sraz Amerika s Europom. Na prvi pogled je paradoksalno govoriti o nekom zajedničkom južnoameričkom (ili američkom?) identitetu na kontinentu koji je duboko razjedinjen i iscrpljen suludim političkim idejama, korupcijom i siromaštvom. Ne bi li se prije trebalo govoriti o europskom identitetu na kontinentu koji je mnogo bolje organiziran i, za razliku od Južne Amerike, politički ujedinjen? Unatoč tome, ovdje (ne samo u Hrvatskoj nego i širom Europe) sraz Južne Amerike i Europe shvaća se kao posve periferna priča koja je važna jedino za minutažu sportskim komentatorima. Sve bitno se svodi na priču o srazu nacija – u ovom slučaju, Hrvatske i Argentine. Otkud onda potječe ona izjava momka iz Buenos Airesa?
Južnoamerički populizmi
U izvrsnoj knjižici Casa Mudda i Cristobala Rovire Kaltwassera (prvi sa Sveučilišta Gerogia drugi sa Sveučilišta iz Santiaga de Chile) Veoma kratak uvod u populizam, evolucija populizma u Južnoj Americi promatra se kroz tri faze. Populizam se definira kao ideologija sraza bijelog i crnog, naroda i (denunciranih) elita, siromašnih i bogatih, običnih i privilegiranih, nas i njih. Tako shvaćen, populizam je više instrument nego ideologija. To znači da se prije ili kasnije mora osloniti na neku pravu ideologiju čija je priroda također zasnovana na jednostavnoj i emotivno snažnoj konfrontaciji. To su najčešće rasizam i šovinizam (rasa A protiv ostalih rasa, narod A protiv ostalih naroda – etnopopulizam) ili socijalizam/komunizam (siromašni i besperspektivni protiv bogatih i privilegiranih).
Mudde i Kaltwasser pišu da se južnoamerički populizam u prvoj fazi (od sredine XX stoljeća) zbog naslijeđa siromaštva i nejednakosti koje je simbolizirao imperijalizam samo usputno hranio socijalističkim idejama. Primarno je počivao na priči o srazu naroda i elita i južnoameričkoj integracionističkoj komponenti koja je bitno drugačija od internacionalističkih ideja europskih komunista koji su polazili od ideologije radničke klase. Predvodnici američkog internacionalizma (Americanismo) bili su Vargas (Brazil), Peron (Argentina) i Velasco Ibarra (Ekvador): slična kolonijalna povijest, već spomenuto siromaštvo i ekonomske poteškoće bili su osnova za integraciju populizma i zajedništva «Amerika». Pod time se mislilo na ono što geografski označavamo srednjom i južnom Amerikom. Dakle, još od tih vremena, na jugu Amerika mnogo je važniji bio populistički sraz naroda i elita, koji tek u novije vrijeme susrećemo u europskoj politici, nego radničke klase i kapitalista ili naroda i rasa međusobno.
Evo Morales će kasnije, u trećoj fazi južnoameričkog populizma, kao prvi predsjednik pripadnik autohtonog južnoameričkog naroda, početi eksploatirati sukob starosjedilaca i europskih došljačkih elita. No, to je već bila drugačija, zrela faza. Južna Amerika će naime, prema Muddu i Kaltwasseru, nakon prve proći joj dvije faze populizma. Druga je faza neoliberalnog populizma (Carlos Menem u Argentini, de Mello u Brazilu i Fujimori u Peruu) 90-ih godina prošloga stoljeća. Treću, ovostoljetnu fazu, najbolje predstavljaju Chavez u Venezueli i Morales u Boliviji. Argentina je pritom imala Kirchnerove (peroniste) koji nisu išli krajnje lijevo kao Chavez ili Morales, ali su se isto tako služili populističkim instrumentarijem koji uništava ne samo institucije nego i samu ideju liberalne demokracije i vladavine prava ogreznuvši u korupciji, iako su polazili iz perspektive lijevog (socijaldemokratskog) populizma.
To je najvažnija odrednica populizma kao instrumenta demontaže odnosno sprječavanja razvoja liberalne demokracije: zadržavaju se povremeni izbori kao temelj demokracije (kako bi vlast imala narodni legitimitet), ali se odbacuje najvažnija komponenta njenog liberalnog sadržaja – vladavina prava. Zamjenjuje ju politička samovolja. Umjesto izgradnje stabilnih i neovisnih institucija koje ravnopravno tretiraju sve ljude, prostor društvenog i političkog vidi se kao prostor borbe između nas i njih, crnih i bijelih – prostor borbe za osvajanje institucija u korist ljudi – pravih, čistih, naših, običnih ljudi. Pri tome se, barem u početku, izbjegava pozicioniranje na osi klasične lijevo-desne političke dihotomije.
Livno, Casilda i Divlje priče
Zanimljivo je da je ideja amerikanizma (zapravo zajedničke povijesne sudbine na kontinentu) unatoč evoluciji južnoameričkog populizma ostala živa u narodu tako da posve mladi ljudi još i danas doživljavaju sraz Argentine s Hrvatskom kao pitanje obraza Amerika. To širenje odgovornosti nogometne igre daleko izvan granica same igre, sve do sraza nacija, kontinenata i različitih povijesti, samo je kamenčić u mozaiku teških tereta koje si Američani natovaruju na svoje krhke duše sklone eksplozijama.
Ne svjedoče samo Maradonine grimase ili Neymarove suze koje tako često i neutješno natapaju nogometne travnjake o tome o kako se krhkim dušama radi. I sraz izbornika Sampaolija i Dalića također ilustrira emotivne, kulturne i socijalne razlike koje su se toga dana susrele na terenu.
Pogledajmo prvo koliko tu sličnosti ima: oba selektora dolaze iz provincija u kojima je nogomet tradicionalno jedan od glavnih puteva ekonomskog i društvenog uspona – prvi je rođen u gradiću Casilda (oko 35,000 žitelja) u pokrajini Santa Fe, drugi u Livnu (oko 37,000 žitelja) u pokrajini Hercegovini u BiH. Društvo iz kojeg su obojica ponikli obilježeno je nestabilnim i korumpiranim institucijama, tradicijom, religijom, emigracijom i poviješću visoke inflacije zbog koje se ljudi oslanjaju na stranu valutu (marku odnosno euro u Hercegovini, američki dolar u Argentini); pripadaju istoj generaciji (Sampaoli je rođen 1960., Dalić 1966.), uspjeli su i ozbiljno se obogatili upravo od nogometa, a ponikli su iz kultura koje se označavaju temperamentnima, južnjačkima, obilježenima mediteranskim mentalitetom. Štoviše, Sampaoli je potomak susjeda Talijana od čije emigracije potječe gotovo 50% populacije današnje Argentine. Ali, unatoč frapantnim sličnostima, Sampaoli izgleda kao da je jučer izašao iz Alcatraza i ponaša se kao histerik na ozbiljnoj količini farmaceutskih preparata, dok Dalić izgleda kao da je netom izašao iz vrhunskog restorana i ponaša se kao, kako se to kod nas kaže, «gospodin».
Naravno da je u nogometu i životu puno toga nasumično. Osobito kada su protivnici izjednačeni kao u slučaju Hrvatske i Argentine. Što bi bilo da je Perez pogodio zicera, a da Willy Caballero nije krenuo raditi po Kariusovim naputcima? Smije li se takvo pitanje uopće postaviti u pivom optočenoj Hrvatskoj? Zbog neposredne blizine alternativnih svemira bilo bi jako neozbiljno iz ove priče o izbornicima izvlačiti neke dalekosežne zaključke. Sampaolijeve nepodnošljive tetovaže i preuske majčice s V-izrezom ispod posve neprimjerena sakoa nekome (Jošku Jeličiću na primjer) mogu ići na živce za razliku od Dalićevog pristojno tankog končanog puloverčića, no naravno da to ne znači ništa, osim što može biti povod za priču o razlikama između Hrvatske i Argentine.
A razlike su ogromne. Dominiraju unatoč nevjerojatnim sličnostima. Stoga je svaki pokušaj povlačenja paralela između Hrvatske i Argentine preko povijesti visokih inflacija, korupcije i utjecaja mediteranske kulture osuđen na neuspjeh. Čak i pokušaji da se kulturnom produkcijom oslikaju neki elementi ovdašnjeg mentaliteta (od legendarnih Prosjaka i sinova preko karikiranih Metastaza do premalo zabavnog Ministarstva ljubavi) umjetničkom kvalitetom i snagom emocije nisu ni do koljena argentinskim Divljim pričama (obavezno pogledajte Wild Tales ako već niste).
Taj omnibus, za kojeg na IMDB-u piše da «istražuje ekstremne oblike ljudskog ponašanja pod stresom» mogao je nastati samo na mjestu kao što je Argentina. Film se doduše može usporediti s najboljim uradcima talijanskog realizma od prije pola stoljeća, ali taj film treba gledati ne samo sa svrhom pokušaja razumijevanja Messija i Sampaolija, nego i zato da bi se shvatilo, koliko god to nevjerojatno zvučalo, da su Hrvati za Argentince – Skandinavci.
Što Skandinavija znači u političkom smislu?
Skandinavija je politički relativan pojam. To će se vidjeti i po tome što Hrvatsku na Prvenstvu sada dočekuju osebujni Skandinavci – stari znanci Islanđani (od kojih su ovi isti momci gubili u kvalifikacijama), koji se po nekim svojim dominantnim kulturnim obrascima dosta razlikuju od primjerice Šveđana. Zbog toga je zanimljivo pogledati gdje je Hrvatska naspram Islanda i Argentine u ne-nogometnim stvarima. O Islandu smo već detaljno pisali na Labu nakon utakmice prošle godine, pa će za ovu priču dobro poslužiti i suhoparne brojke.
Podaci u tablici u nastavku pokazuju da je Hrvatska ekonomski razvijenija od Argentine i mnogo slabije razvijena od Islanda. To se vidi i u odnosima očekivanog trajanja života (Hrvat živi malo dulje od Argentinca i mnogo manje od Islanđana iako Islanđani u prosjeku rade 47 godina a Hrvati 33 – taj podatak nije u tablici ali je sa sigurnog izvora, Eurostata). Nezaposlenost je malo niža u Argentini nego u Hrvatskoj, iako će hrvatska stopa ove godine pasti približno tu negdje gdje je argentinska bila 2016. Međutim, prema drugoj grupi od pet pokazatelja, premda je poredak isti – Island je prvi, a Argentina čvrsto na začelju – odnosi su drugačiji: Hrvatska je jako ispred Argentine, približno na pola puta do Islanda, ili čak bliže sjevernome otoku. Približno smo na pola puta između Argentine i Islanda kada je riječ o prometnim nesrećama s tragičnim posljedicama (opet: svakako gledati Wild Tales!). Oko polovice između sjevernog i južnog kriterija smo pozicionirani i prema vladavini prava. Malo smo bliži Argentini kada je riječ o kvaliteti javne infrastrukture (što mjerimo brzinom priključka novog pogona na električnu mrežu), ali smo znatno bliži Islandu kada je riječ o (mnogo manjim) nejednakostima u raspodjeli dohotka. Praktički smo kao Island kada je riječ o učestalosti adolescentskih trudnoća, što je dobra aproksimacija za siromaštvo. Razlika u odnosu na Argentinu, gdje 17% urbane populacije živi u slamovima (kojih u Hrvatskoj i na Islandu nema), je ogromna.
Argentina, Hrvatska i Island: odabrani pokazatelji
| Argentina | Hrvatska | Island | |
| BDP per capita, PPP, u tekućim dolarima 2016. | 19,940 | 23,422 | 50,746 |
| Stopa nezaposlenosti | 8,7% | 10,8% | 2,5% |
| Očekivano trajanje života muškaraca pri rođenju* | 73 | 75 | 81 |
| Stopa pogibji u prometnim nesrećama | 14 | 9 | 5 |
| GINI indeks nejednakosti** | 42,4 | 29,8 | 24,1 |
| Stopa adolescentske (15-19g.) trudnoće na 1000 žena | 63 | 9 | 5 |
| Broj dana za dobivanje priključka za struju | 95 | 65 | 22 |
| Indeks vladavine prava*** | -0,89 | 0,32 | 1,71 |
*Uzet je podatak za muškarce jer je u prosjeku osjetljiviji na dostignuti stupanj društvenog razvoja; **Podatak za Argentinu iz baze Svjetske banke World Development Indicators, podaci za Island i Hrvatsku s Eurostata (GINI indeks varira od 0 do 100: vrijednost 0 je uravnilovka – svi imaju jednako – vrijednost 100 je kada jedan dobiva sav dohodak); ***Indeks vladavine prava iz World Governance Indicators Svjetske banke (min: -2; max: 2).
Izvor: World Development Indicators, Svjetska banka
Dakle, ako bismo pojam skandinavizacije u političkom smislu željeli definirati izvan uže ekonomskih pojmova kao što su BDP, stopa nezaposlenosti ili stopa aktivnosti radne snage, mogli bismo reći kako je riječ o vrlo urednom suživotu ravnopravnih ljudi prema unaprijed poznatim pravilima što se osigurava vladavinom prava i efikasnom javnom infrastrukturom. Pri tome je teško reći jesu li male nejednakosti u raspodjeli dohotka na Islandu nastale zbog djelovanja poreznog sustava (Island nema velike porezne terete kao npr. Danska) ili zbog visoke zaposlenosti, male nezaposlenosti i najdugotrajnijeg radnog vijeka na svijetu (već spomenutih 47 godina u prosjeku), no za ovu našu priču to i nije toliko važno.
Natrag na populizam
Za ovu je priču važno shvatiti zašto je Argentina sušta civilizacijska suprotnost Islandu, a Hrvatska međuzemlje između njih. Glavni bi razlog mogao ležati u populizmu. Kao što je zapisano na početku, Mudde i Kaltwasser definiraju populizam kao politički instrument denuncijacije elita i obećanje neke čiste narodne demokracije u kojoj će država ljude konačno osloboditi okova njihovih stvarnih života. Populizam sam po sebi nije ni dobar ni loš, jer sve zavisi o tome u koju se svrhu koristi. Južna Amerika je, međutim, prošla kroz tri duga vala loših populizama – negacija liberalne demokracije – postavši tako svjetski laboratorij lošeg populizma s poraznim rezultatima. U isto vrijeme, na sjeveru Europe izgrađivana je liberalna demokracija.
Prije nego što su se još mogli očitovali rezultati tri vala južnoameričkog populizma nakon Drugog svjetskog rata, točnije oko 1950. godine, Argentina i Island bile su ekonomski podjednako razvijene zemlje. Realni BDP po stanovniku u Hrvatskoj je bio oko 2,5 puta niži. Na kraju Domovinskoga rata, 1995., Hrvatska je i dalje zaostajala za Argentinom oko 28%, dok je Island već bio daleko odmakao s realnim BDP per capita 90% iznad argentinskoga. Danas je Hrvatska prema ovom kriteriju oko 25% razvijenija od Argentine, a Island je razvijeniji od Argentine oko 2,5 puta.
Zastrašujuća je spoznaja da jedno društvo može toliko relativno nazadovati (propuštati prigode) kao Argentina. To mora biti izvor strašnih unutarnjih sukoba i frustracija koje izbijaju na površinu u gotovo svim područjima života.
Možda ćete pomisliti da ni kod nas nije bolje? Varate se, evo što kažu brojke. Argentina je od 1952. do 2016. prema kriteriju realnog BDP-a po stanovniku rasla po prosječnoj godišnjoj stopi od svega 1,3%. Čile svjedoči da se ne radi ni o kakvoj južnoameričkoj sudbini: prema istoj mjeri Čile je rastao u prosjeku 2,2% na godinu. Ova naizgled mala razlika se kumuliranjem kroz 64 godine od 1953. do 2016. pretvara u dramatičnu razvojnu razliku: Argentina je kumulativno realno rasla 128%, a Čile 298%. Usporedbe radi, Kina je u istom razdoblju rasla u prosjeku 4,3% na godinu ili 1405% kumulativno.
Hrvatska u tome društvu, na vaše veliko iznenađenje, prolazi dobro. S prosječnom godišnjom stopom rasta od 2,7%, realni BDP po stanovniku je 2016. u odnosu na 1952. povećan 443%, dok su iste te stope na Islandu iznosile 2,6% odnosno 417% (izvor: Maddison Project Database). Rezultat je za Hrvatsku kontraintuitivan na isti način kao što je brzina od 120 km/h kontraintuitivna kad ju doživimo nakon usporavanja sa 160 km/h, jer smo ju prije toga posve drugačije doživjeli dok smo ubrzavali od nule. Naš osjećaj gospodarskog i društvenog neuspjeha općenito je subjektivan, velikim dijelom povezan s ulaskom u prvu ligu u kojoj se nalaze neke od najuspješnijih razvojnih priča na svijetu u ovome stoljeću: Estonija, Litva, Latvija, Češka, Slovačka, Rumunjska, Poljska. S njima mi gubimo trku. S Argentinom ju dobivamo, iako smo, zabrinjavajuće, u proteklih 10 godina zbog dramatičnog pogoršanja kvalitete politika i uzleta svih oblika populizma jednako neuspješni kao i oni.
Zbog toga ovu nogometnu metaforu u pauzi između dva tako različita nogometna protivnika treba iskoristiti kao podsjetnik da je svatko kovač svoje sreće. U povijesti nema toliko nužnosti koliko se na prvi pogled čini. Uspjeh ili neuspjeh su dobrim dijelom stvar odabira. Iako nas na nogometnom sajmu predstavljaju sve sami gastarbajteri, oni ipak simboliziraju ono što i Hrvatska može napraviti kada je integrirana u Europu odnosno svijet, kada je otvorena i radi po pravilima i kriterijima svjetskoga tržišta. Stoga ovo međuzemlje zvano Hrvatska, koje stoji zaglavljeno na pola puta između Argentine i Skandinavije, mora uskoro napraviti povijesni odabir. Upravo smo pomeli drugu skupinu gastarbajtera – predstavnika jedne jako neuspješne zemlje uništene populizmom kakvom bi i Hrvatska mogla postati. Uskoro ćemo na teren s trećom skupinom gastarbajtera – predstavnika jedne jako uspješne zemlje, obilježene razvijenom liberalnom demokracijom kakvom bi i Hrvatska mogla postati. Kao da vječito stojimo na raskrižju.
[1]Standardna dimenzija nogometnog terena je 105×68 metara ili 7,140 m2, a košarkaškog 28×15 ili 420 m2 (NBA teren je nekoliko centimetara veći).