Moram priznati da sam se iznenadio pročitavši da se Europska komisija odlučila malo popraviti očekivanja rasta BDP-a za Hrvatsku u ovoj i idućoj godini. 2,8% u obje godine uopće nije loše. Doduše, to je niže nego u drugim zemljama srednje i istočne Europe. Ne ohrabruje niti to što Komisija misli da će BDP rasti svega 2% 2020. Unatoč tome, 2,8% uopće nije loše u zemlji koja ima vladu opsjednutu konceptom političke stabilnosti.
Stabilnost ćete najbolje osigurati ako ne riskirate i nikome se ne zamjerate. A to znači – reforme non passaran. Pusti nek traje, sve dok traje – dobro je. Kada uz takvu vladajuću logiku, koja nije samo vladina nego odražava duboke kulturne preferencije naroda, imate rast od 2,8% na godinu u uvjetima pada broja stanovnika, to je jako, jako dobro.
Vlada – Djed božičnjak i nenamjeravane posljedice
Ako se politička nirvana može dodatno obogatiti poklončićima za zainteresirane dijelove biračkoga tijela, utoliko bolje. Tada se svijet u očima političara približava nirvani (ne riskiramo ništa, sve je stabilno, i još „dajemo“). Dobar je to osjećaj, pruža neki viši smisao životu, inače prepunom sumnji.
Tako otprije znamo da stiže božićni poklončić u vidu nižeg PDV-a na meso, ribu, jaja i još štošta. Spominjem to, jer je bila riječ o uvertiri u ove nove poklončiće koji su nam naknadno darovani (točnije, čije je darovanje najavljeno – Sabor sve još mora izglasati). Bezreceptni lijekovi također idu na najnižu stopu PDV-a, a onaj famozni regres, božićnice, nagrade i još štošta, što se radnicima svake godine može isplatiti bez plaćanja poreza i doprinosa do 2,500 kuna, sada će se povećati na 7,500.
Poput Djeda Božićnjaka koji u svojoj prevelikoj nabubrenoj torbi krije poklone svih boja, mirisa i oblika, i vlast svoju narav i ambiciju ostvaruje kroz raznolikost instrumenata kojima može pogodovati puku. To su ujedno i instrumenti kojima mu nešto uzima, ali to se manje vidi; ljudi su navikli na to, oguglali.
U tome odnosu, razvidnost i jednostavnost najveći su neprijatelji svake vlasti. Jer, tek kada postoje stotine različitih poreza, doprinosa, tereta, pristojbi i naknada, birokratski i politički um, sjedinjeni u crnoj rupi Velike Kompleksnosti, mogu u miru prokuhavati svoje interese i tu i tamo odigrati neku povratnu loptu narodu željnom olakšanja i aplauza.
Nevolja je, doduše, što se jako teško iskobeljati iz živoga blata stotina tereta koji su međusobno isprepleteni. Na primjer, ako neoporezive regrese, božićnice, nagrade i još štošta povećate s 2,5 na 7,5 tisuća kuna, pitanja kreću kao salva: što ako netko radnicima smanji plaće ne bi li ih sve, ili dio, u prosincu isplatio u vidu nagrada, pa proračun bude na gubitku; što je s onim trojbenim vlasnicima-menadžerima-radnicima koji će si isplatiti nagrade umjesto dobiti (koja je, naravno, oporeziva). I tako dalje, i tako dalje …
Političko-birokratski um takve probleme rješava pravilnicima i odlukama. Kroz njih se u sustav dodaje još jedan sloj administrativnih pravila tipa ako-onda,ali ako ne-onda. Mreža tako buja, buja, lomeći zdravo tkivo koje vrlo brzo više nije u stanju sagledati sav taj ako-onda svijet političkih pravila. A nitko se i ne trudi učiniti ih međusobno konzistentnima i analizirati sve njihove nenamjeravane posljedice, rekli bismo efekte drugog i trećeg reda.
Kada se svemu tome dodaju još i one niže stope i među-stope PDV-a po nekim nejasnim nomenklaturama, pa se izračuna da sve to skupa znači rasterećenje od, recimo, 3 milijarde kuna, čovjek se mora zapitati zar nije bilo jednostavnije smanjiti doprinose, i time zaposlenima u prosjeku ostaviti 2,000 kuna godišnje?
Istina, time bi relativno više ostalo onima s većim plaćama. Ovako će meso, riba i još štošta pojeftiniti i onima s nižim plaćama, i umirovljenicima, nadaju se u vladi. Moramo brinuti o nejednakostima! Ali, s druge strane, veće neto plaće ili niži trošak rada smanjili bi nezaposlenost koja je najveći generator nejednakosti, povećali produktivnost, a to i brži rast bi povratno stvorili sredstva za bolje ciljanu socijalnu politiku, možda i za veće najniže mirovine. Ne bi li to također moglo smanjiti nejednakosti na višoj razini razvoja?
Sve je tako povezano. Samo je razlika u tome što se u prvom scenariju radi o preraspodjeli postojećeg kolača, a u drugom se pokušava izravno pogodovati gospodarskome rastu.
Zašto mi o ovome razgovaramo: pola reda optimizma
Rasprava pokazuje da je vlastima, osim primarnog cilja stabilnosti, kratkoročna kontrola nejednakosti važnija od razvoja. Razvoj se u Hrvatskoj događa uglavnom spontano.
Mnogo prije nego što će državna mašinerija pokrenuti svoje zahrđale kotačiće na projektima EU fondova, i u vrijeme dok je ugriz poreza i doprinosa u BDP-u snažno rastao (što znači da je država gušila rast), u Hrvatskoj je, nekim čudom, počeo rasti izvoz i pojavio se dinamizam u sektoru malih i srednjih poduzeća. Danas znamo da je i Agrokor, u kojeg su se mnogi kleli na tragu doktrine da samo veliki mogu pokrenuti male, tih godina (govorimo o razdoblju 2014.-2016.), najblaže rečeno, „štekao“. Unatoč tome, rast se kapilarno, kao voda, dizao odozdo. Sve ono što je pritiskalo odozgo nije ga uspjelo ugušiti, a to se ima zahvaliti nevjerojatnom nervu, ingenioznosti i debeloj koži tisuća pravih hrvatskih poduzetnika (mislim na one koji ne tavore na državnim narudžbama formalno uživajući vlasnička prava u svojim “privatnim firmama”).
Pripremajući ovogodišnju seriju Inkubator koja kreće od sljedećega tjedna, shvatio sam koliko su se te kapilare proširile i kako različiti sokovi njima teku. Gledajući samo poduzeća s prihodom većim od 100 milijuna kuna i izvozom u prethodnoj godini od barem milijun kuna koji je zabilježio godišnji rast od barem 5%, prošle sam godine pronašao 231 poduzeće s rastom izvoza od 5% ili većim (2016./2015.), a ove čak 380 (2017./2016.). Pratite to detaljnije sljedeći tjedan na Labu.
O takvim se stvarima slabo govori. Kao što se zbog zaluđenosti re-industrijalizacijom i turizmom ne govori o rastu hrvatskoga uslužnog sektora.
Epileptične industrijske katastrofe poput Uljanika i Petrokemije zasjenjuju moguće priče o uslužnim sektorima čiji se uspjesi kriju iza donje slike. Nije li sjajno da su zaštitari i privatni detektivi u drastičnom padu (valjda ih manje trebamo nakon što je tržišni lider ispao iz zagrljaja s Ivicom Todorićem), dok daleko prednjače programeri? I neki oblici prijevoza, proizvodnja filma i video sadržaja te stručne, znanstvene i tehničke djelatnosti jako brzo rastu.
Veliki mudraci i trolovi sada će reći: neće nam čistačice zamijeniti industrijske inženjere (doista, pogledajte kako usluge čišćenja brzo rastu), ali nije li sjajno da potražnja za uslugama čišćenja ovako rapidno raste? To znači da se nekome tko je do jučer čistio oslobađa vrijeme za nešto drugo, za nešto produktivnije i bolje, a ljudima s najnižom razinom obrazovanja, koji se bave čišćenjem, najbrže će rasti plaće. Možda i neki loše plaćeni birokrat pronađe lukrativniju sudbinu s krpom u ruci ako ga to ne “vrijeđa”. Takvo je gospodarstvo: sve je povezano ne samo na razini očitog, nego i u drugom i u trećem krugu.
I nije li sjajno što ova slika usluga ne zavisi o turizmu koji puni novinske stupce, i što trgovina automobilima ovako napreduje (druga s desna), i postižu se novi rekordi u prvim registracijama vozila (samo u rujnu blizu 10,000, više od 2,000 više nego u rujnu 2017.), a da to u isto vrijeme ne uzrokuje deficit na tekućem računu bilance plaćanja, jer oni ranije spomenuti izvoznici donose devize? To se jako razlikuje od situacije kakvu smo imali do 2008.
Izvor: DZS
Doduše, nesretan sam zbog izdavačke djelatnosti koja je još u minusu, ali zato je Ekonomski lab izdao knjigu Makroekonomika I koja se prodaje na ovogodišnjem Interliberu. Sajam je sjajan i siguran sam da će doprinijeti preokretu prikazanog trenda (naša mala knjiga sigurno neće). Danas, u nedjelju 18.11. od 17h do 18h možete u paviljonu 5 na štandu 11d (Mate) navratiti kupiti knjigu ako već niste i popričati s nama; bit ćemo tamo jedan od autora (Milan Deskar-Škrbić) i ja, urednik Laba i knjige, vaš domaćin na nedjeljnim matinejama.
Moram ponoviti glavnu poruku jer sam malo odlutao od glavne ideje: sve ovo s gospodarskim rastom dogodilo se bez obzira na djelovanje vlasti ili njoj usprkos. Proračun se počeo bolje puniti zahvaljujući privatnom sektoru i vlast je kao švercer na pulferu zajahala na taj val i počela raditi ono što znade – brinuti za političku ravnotežu i raspodjelu.
Nije da taj posao nije važan. Naprotiv. Ali, to nije sav posao i narav politike. S druge strane, možda smo već trebali naučiti da moramo biti zadovoljni s malim. Možda je maksimum na ovim prostorima kada se ne vuku jako pogrešni potezi u krivome smjeru (a mislim da ova vlada to ne čini). Možda ne bismo trebali očekivati kruha iznad pogače i tražiti od vlasti da u to malo vremena što ima, radi još i neke teške reforme.
Pesimizam-fatalizam za kraj
Nisam nesklon takvom političko-ekonomskom realizmu. Dođe to s godinama. Ipak, s godinama dođe i sjećanje na krize. Na to kako su uvijek dolazile iznenada, kako je dugo trajalo negiranje njihove prisutnosti i kako se na njih nikada nije adekvatno reagiralo. Nosim tri desetljeća takvih sjećanja, pa me eto strah.
Tako se vraćam onim prognozama Europske komisije s početka teksta. Nikada ne treba zaboraviti kako su upravo najuglednije službene institucije poput MMF-a i EK notorno neuspješne u predviđanju kriza. Zato, dok neka sljedeća kriza ne udari, uživajmo u trenutku: neka muzika počne!