U Novinarskom domu u Zagrebu u utorak 7. lipnja predstavljeno je novo izdanje GEM-a (Global Entrepreneurship Monitora). GEM je sustav međunarodno usporedivih pokazatelja koji mjeri intenzitet i karakteristike poduzetničke aktivnosti. Ovaj projekt Centra za politiku razvoja malih i srednjih poduzeća i poduzetništva (CEPOR) koji se već 20 godina odvija pod vodstvom profesorice Slavice Singer i njenog tima suradnica s Ekonomskog fakulteta u Osijeku pratim od samih početaka i ne sjećam se kada sam u tih 20-ak godina ovo tradicionalno godišnje predstavljanje rezultata doživio s više optimizma.
Poveznica na rezultate istraživanja je ovdje, a za početak evo sažetka nekoliko glavnih rezultata koji su me toliko oraspoložili:
- Hrvatska je iznad prosjeka EU prema učestalosti percepcije poslovnih prilika. Daleko smo od europskih prvaka (zadnjih godina ponekad je to Poljska, a ponekad Švedska), ali smo natprosječni, dok smo pred 5, 10 ili 15 godina tavorili na puno nižim razinama.
- Samopouzdanje ljudi je jako naraslo; europski smo prvaci prema percepciji osobnih sposobnosti za pokretanje poslovnog poduhvata! To može biti dvosjekli mač jer može značiti da ljudima nedostaje iskustva, osjećaja za realnost i rizike, ali u tome ima i tragova promijenjenog društvenog i gospodarskog ambijenta.
- TEA indeks koji mjeri stvarnu učestalost pokretanja novih poslovnih poduhvata je također iznad prosjeka EU i zadnjih je godina narastao. Nismo kao europski prvak Latvija, ali smo konzistentno u top 6 zemalja članica EU (od onih koje sudjeluju u istraživanju, a to je 15-ak država članica).
- Hrvatska je europski prvak po poduzetništvu zaposlenika unutar korporacija. To je tek kontroverzna tema na koju ću se vratiti malo kasnije u kontekstu prikaza rasprave na panelu koji sam moderirao nakon što je profesorica Sanja Pfeifer predstavila rezultate studije za 2021.
Sljedeći rezultati ipak svjedoče o tome da nije sve ružičasto (da se ne zanosimo):
- Učestalost pojave odraslih, zrelih poduzeća, ne raste u Hrvatskoj. Poduhvati se pokreću razmjerno velikom učestalošću, ali se to još ne vidi i kroz robusnost i opstojnost (odrastanje) pokrenutih tvrtki. Infobip, Rimac i mnogi drugi manje poznati daju naslutiti da bi se to uskoro ipak moglo promijeniti.
- U Hrvatskoj i dalje postoji natprosječan strah od neuspjeha. S obzirom na to kakvo nam je porezno, administrativno, regulatorno i pravosudno okružje, nije ni čudo. Onaj ranije spomenuti individualni optimizam očito se pretvara u realizam kada ljudi počnu razmišljati o poslovnom okružju.
- Percepcija statusa poduzetnika u društvu i dalje je ispod prosjeka EU. Nekada smo to zvali „anti-poduzetnička klima“ i pripisivali raznim faktorima kao što su socijalističko nasljeđe i kroni-kapitalizam. I dalje ne znamo do kraja objasniti ovu pojavu, ali činjenica je da ne treba ići dalje od Bregane da se prijeđe crta iza koje je percepcija o društvenom statusu poduzetnika daleko, daleko bolja iako su i susjedi pred desetak godina zatvorili poglavlje svoje inačice kroni-kapitalizma. Možda je to u korelaciji s izvanredno dobrim performansama gospodarskoga rasta koje susjedna Slovenija bilježi proteklih nekoliko godina (i početkom ove)?
Studiju GEM podržavaju Ministarstvo gospodarstva Republike Hrvatske i suorganizatori promocije Hrvatska udruga banaka i HUP, pa sam i ove godine pozvan da nakon predstavljanja moderiram panel raspravu povodom predstavljanja studije. Odlučio sam ju usmjeriti prema nekim novim temama koje se otvaraju u kontekstu neočekivano brzih globalnih promjena. Ranijih godina smo uvijek puhali u isti rog: „Nije dobro, trebamo strukturne reforme i bolju poslovnu klimu, ali nitko nas ne čuje…“. Ove godine polazišta za raspravu sam postavio malo drukčije:
- Digitalizacija i R&D su super, i svi znamo da ima puno subvencija iz EU sredstava za te namjene, ali pitanje je možemo li priču o IT-u i R&D-u pretvoriti u priču o ekspanziji izvoza i internacionalizaciji gospodarstva? Sjajan sugovornik za tu temu bio je Ivan Jelušić, direktor i jedan od osnivača osječke tvrtke Orqa koja inovira tehnologiju brzine prijenosa slike, ima ugovore s američkom vladom (vojskom) i proizvodi „virtualne naočale“ u kojima je sadržano 500-injak što hardverskih što softverskih komponenti od kojih se velika većina proizvodi u Hrvatskoj.
- R&D i energetika idu ruku pod ruku; svi znamo da smo sada u takozvanoj zelenoj tranziciji koju EU također podupire izdašnim sredstvima, ali kako to stvarno izgleda „na terenu“, osobito u velikim korporacijama (jer energetske korporacije su u pravilu velike), koje su nam zanimljive i zbog spomenutog zapažanja o izvrsnom položaju Hrvatske prema poduzetništvu zaposlenika u korporacijama? Sjajan sugovornik za tu temu bio mi je Zoran Miliša, bivši direktor njemačkog RWE za Hrvatsku (RWE je treća energetska kompanija po veličini u Europi), a sada mali poduzetnik u sektorima poljoprivrede i energetike.
- Trenutačno vruća tema – globalni lanci nabave koji „pucaju“, i onaj stari „outsourcing“ i „offshoring“ koji se pretvaraju u „nearshoring“ radi smanjenja rizika i troškova, i to ne samo u transportu – otvaraju neke nove prilike. Sve nas je zanimalo gdje je u tim procesima mjesto Hrvatske i može li se dogoditi da se neki dijelovi globalnih lanaca vrijednosti u predstojećem globalnom restrukturiranju lociraju u Hrvatskoj. Tko bi mogao biti bolji sugovornik na tu temu od čovjeka koji svakodnevno upravlja globalnim lancima nabave u velikoj međunarodnoj korporaciji, Zvonimira Šiljkovića, menadžera iz TEVA-e (TEVA API R&D).
- Kako se uza sve spomenute teme plete i europski novac, državna tajnica Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva, koje godinama podupire GEM istraživanje, gđa Nataša Mikuš-Žigman, približila nam je državnu politiku i prigode koje se otvaraju u okviru realizacije Nacionalnog plana oporavka i otpornosti i sljedećeg Višegodišnjeg financijskog okvira 2021.-2027., pri čemu je novitet da se nove prilike za korištenje EU sredstava otvaraju i za veća poduzeća.
Jelušić iz Orqae je poentirao već na početku kada je rekao da su inovacija i proizvod ključni („nismo mi našli američku vojsku nego su oni našli nas“), što podrazumijeva izrazitu hrabrost i sklonost riziku ulaska u najrizičniju oblast istraživanja i razvoja u kojoj pogibaju i puno veće i stabilnije kompanije od tamo nekog startupa iz Osijeka u Hrvatskoj. U tom „napikavanju zlatnog zrna“ treba imati i nešto sreće, ali i jako puno poduzetničkog duha, što je Jelušić proširio temom o različitosti ključnih ljudi. To je onaj dio priče o unutarnjem poduzetništvu u korporacijama. Jelušić je to povezao s različitošću. Iako je Orqa startala pred samo pet godina, oni nisu čekali postati veliki da bi u vodstvu poduzeća izmiješali različite karaktere i profesionalne backgrounde ljudi, nego su od početka startali s ključnim ljudima različitih struka, sklonosti, ali i karaktera, čime su postigli neku vrstu kolektivne inteligencije koja je jača od uobičajenih predstava o genijalnim pojedincima – individualcima koji zahvaljujući svojoj ingenioznosti karizmatično vode startupe od početka do kraja.
Jelušić je također istaknuo da je Hrvatska, jednim dijelom zbog nesreće sa sporim oporavkom od recesije 2009.-2014., danas globalno konkurentnija nego pred nekoliko godina u pogledu cijene rada visokokvalificiranih inženjerskih kadrova što upućuje na dobru poziciju za privačenje sofisticiranih poslova, dakle, nešto na tragu onoga što rade puno poznatiji Rimac i Infobip. Možda nećemo zapošljivati tisuće ljudi u velikim montažnim pogonama za velike globalne serije proizvoda, ali možemo biti konkurentni u inženjeringu, konzaltingu, R&D-u, dakle poslovima visoke dodane vrijednosti, samo moramo biti još hrabriji i inovativniji, skloniji riziku, i više cijeniti kapital koji želi preuzeti enormne rizike ranih faza razvoja kompanija.
Bila je to i jedna od poanti državne tajnice gospođe Mikuš-Žigman. Naglasila je nužnost hitne reforme obrazovnog sustava, onoga što već uobičajeno nazivamo „prilagodbom obrazovnog sustava potrebama tržišta rada“.
Ujedno je predstavila nove izdašne EU programe u područjima zelene energije, digitalizacije i – posebno važno – restrukturiranja lanaca nabave. Naime, dio programa Next Generation EU koji se realizira kroz Nacionalni plan oporavka i otpornosti alociran je upravo za nearshoring – uspostavljanje proizvodnji koje su dio globalnih lanaca vrijednosti u okviru EU i susjednih država. S gledišta geopolitičke sigurnosti i transportnih troškova u „geopolitički novom normalnom“ nearshoring se sada smatra strateški boljom opcijom od dalekih azijskih opcija poput Kine, koje su profitirale u prethodnoj fazi nekontrolirane globalizacije. Tu leži prilika i za Hrvatsku.
Od pustih milijardi mogućnosti za korištenje EU sredstava koje je državna tajnica spomenula nisam zapamtio puno, jer programa će očito biti mnogo, ali gospođa Žigman je rekla jednu važnu stvar koju vrijedi dobro zapamtiti: iako dnevno-politička logika nalaže distribuciju EU novca prema logici „svima ponešto“, takav pristup možemo zaboraviti. Bit EU programa je u strateškom fokusu na područja koja se s gledišta industrijske politike smatraju ključnima. R&D i inovacije su jedno od takvih područja koje ima smisla poticati.
Zoran Miliša se na to nadovezao pričom o energetici. Zelena tranzicija nema više puno veze s R&D i inovacijama. Riječ je o starim i dugo poznatim tehnologijama. To što mi kasnimo s njihovim primjenama, pa nam se čine nove, samo je naš problem. U energetici se sada rješava sljedeća generacija tehnoloških problema, a to su skladištenje energije i vodik kao pogonsko gorivo. Baterijske tehnologije napreduju i nastavit će napredovati po svojim fizičkim performansama. I Hrvatska u tome ima nešto za reći na globalnoj razini. Ne samo zbog Rimčevih baterija odnosno načina njihova uklapanja u sustave naprednih automobila; u Hrvatskoj ima i drugih inovatora i proizvođača komponenti koji razvijaju svoje proizvode i usluge u segmentu baterijskih tehnologija. A s rastom cijene električne energije baterije će već na sadašnjem stupnju tehnološkog razvitka postajati sve isplatljivije. I on sam nešto “kuha” na tu temu u novom poduhvatu koji je pokrenuo.
Miliša se osvrnuo i na temu poduzetništva u velikim korporacijama. Publici je približio vlastito iskustvo: naime, kako je došao u poziciju osam godina voditi RWE Hrvatska? Miliša je krenuo kao poduzetnik u energetici sa svojim partnerom, a onda ih je RWE preuzeo, čime je „usisao“ poduzetnički mindset (slična priča kao u Hrvatskoj dogodila im se i u Slovačkoj). Taj mindset se nastavio manifestirati u okvirima puno većeg korporativnog organizma. Inače, takav „efekt zaraze“ kroz preuzimanje dinamičnih malih kompanija je poznata tehnika koju koriste (neke) velike korporacije, između ostaloga i kako bi prevenirale organizacijsku atrofiju i birokratizaciju starijih dijelova korporacije. Naravno, uvijek je pitanje tko na kraju pobjeđuje.
Milišina priča nije prva koju sam čuo o hrvatskim menadžerskim timovima koji dinamično i inovativno funkcioniraju u okviru većih globalnih korporacija. Veći sustavi im daju okvir da utjecajem nadrastu okvire lokalnih operacija. Odmah mi pada na pamet priča o Slobodanu Školniku i nedavno prodanoj Emmezeti – Školnikov tim iz Zagreba uspješno vodi operacije u nekoliko zemalja.
Zvonimir Šiljković iz TEVA-e sjajno se nadovezao na ovaj dio rasprave (a zapravo je potvrdio ono što je govorio Jelušić i na čemu je poentirala Mikuš-Žigman kada je spominjala važnost obrazovanja), naglasivši nešto što će vam možda zvučati neobično: Hrvatska ima talente!
Ako itko poznaje načine funkcioniranja businessa širom svijeta, onda je to Zvonimir, Hrvat povratnik rođen u Chicagu, kemičar po struci i MBA, danas stacioniran u Zagrebu odakle sudjeluje u upravljanju TEVA-inim globalnim lancima nabave. On može usporediti naš poslovni mentalitet i funkcioniranje s obrascima djelovanja poduzetnika i menadžera širom svijeta, i o tome zaključuje: otvoreni smo, komunikativni, iskreni, funkcioniramo u timovima, imamo ono što je danas na cijeni – talent! Usto se slaže s Jelušićem da je cijena rada naših talenata postala relativno konkurentna na globalnoj razini (iako ima još puno prostora za napredak).
Pitao sam ga da li to znači da u restrukturiranju globalnih lanaca vrijednosti (nabave), koje je već započelo, i Hrvatska ima svoje mjesto? I što netko tko na dnevnoj razini vodi te operacije može reći o njihovim karakteristikama i vrsti ljudi koje treba imati da bi se takvim sustavima uspješno upravljalo. Moje pitanje je glasilo: je li restrukturiranje globalnog lanca nabave poput operacije koju vodi ruska vojska u kojoj general vodi sve odozgo, dok oni na terenu imaju vrlo mali prostor za donošenje autonomnih odluka, ili je operacija više nalik modelu funkcioniranja američke vojske (eto, po drugi put ju spominjemo nakon Jelušića i Orqae) gdje je u vrhu zacrtana jasna strategija dok operativci uživaju široku autonomiju odlučivanja kako bi se prilagođavali i ispravljali greške na terenu (to je ono više puta spominjano poduzetništvo unutar velikih organizacija).
Naravno da moraš biti kao Amerikanci, očekivano je odgovorio Šiljković, sam Amerikanac koliko i Hrvat, ali je naglasio da nema uspjeha u improvizaciji. No, danas taj rutinski operativni dio dobrim dijelom odrađuju aplikacije i IT, tako da ako imaš dobru IT upravljačku tehnologiju, onda se ljudi (talenti!) mogu posvetiti kvalitetnim odlukama i stvaranju konkurentnih prednosti kroz kreaciju.
Na to se poantom cijele priče ponovo nadovezao Zoran Miliša: čitajte knjige o menadžmentu koje pišu američki Sealovci, misleći pritom na knjigu Extreme Ownership Jocko Willinka i Leifa Babina. Sad svi … na Amazon!
Nadam se da sam vam ovime uspio približiti dio atmosfere s predstavljanja GEM istraživanja kao i razloge zašto sam iz Novinarskog doma otišao ispunjen osjećajem optimizma, barem za jedno poslijepodne.