Pišući početkom travnja dijagnostiku hrvatskog zaostajanja u pogledu visokog obrazovanja, autorica Ekonomskog laba Amina Ahec Šonje predstavila je usporedbu s drugim članicama EU prema ključnom pokazatelju: udjelu stanovništva u dobi 30-34 godine koji imaju visoko obrazovanje. Hrvatska se nalazila pri dnu liste EU28 za 2016. s udjelom od 29,5%. Među novim članicama iza nas se nalazila samo Rumunjska s udjelom od 25,6%.
Štoviše, Hrvatska je uz Slovačku bilježila i najveći neuspjeh u pogledu ostvarenja ciljane vrijednosti pokazatelja do 2020., koju si je sama zadala. Zadani cilj je nedostižan (35%).
Ipak, očekivalo bi se kakvo-takvo približavanje cilju iz godine u godinu. Međutim, upravo je ovih dana objavljena nova statistika za 2017. koja je pokazala da se Hrvatska – udaljava od cilja! Nakon postizanja udjela visokoobrazovanih u populaciji od 30 do 34 godine starosti od 29,5% 2016., udjel je u prošloj godini pao na 28,7%.
Hrvatska je inače poznata po izrazito visokoj stopi napuštanja fakulteta, pa godišnje oscilacije ove velike brojke lako izazovu spomenuti pad.
Slika u nastavku se odnosi na 2017. Pokazuje tri ključne stvari. Prvo, nismo najgori u EU; iza nas su Rumunjska i Italija. Drugo, dramatično zaostajemo u odnosu na cilj koji smo si sami postavili za 2020. Sigurno je da ga nećemo ostvariti. Isto se može reći za Irsku, Luksemburg, Francusku, Slovačku, Njemačku i Portugal (iako EU u cjelini postiže cilj od 40%). Treće, tridesetak postotnih bodova zaostatka za Luksemburgom, Ciprom i Irskom i više od desetak za EU prosjekom gotovo da jamči relativnu dugoročnu stagnaciju, jer je obrazovanje jedna od ključnih odrednica dugoročne sposobnosti društva za gospodarski rast.
No, je li to baš tako? Uočite da mnogo razvijenije Češka i Njemačka nemaju mnogo veće udjele visokoobrazovanih u dobi od 30 do 34 godine starosti od Hrvatske. Očito je da moćne industrijske zemlje rano upošljavaju ljude kroz afirmaciju strukovnog obrazovanja. Važniji su im majstori nego fakultetlije s filozofije.
Hrvatska međutim nije industrijska sila i jako joj trebaju obrazovani, ali i inovativni i poduzetni ljudi. Stoga se postavlja pitanje može li hrvatski visokoškolski sustav izbacivati takav profil ljudi?
Na ovo pitanje nema jednoznačnog odgovora. S jedne strane, unatoč anegdotalnim pričama o mnogim velikim poduzetnicima koji nisu završili fakultete, visoko obrazovanje u prosjeku proizvodi ljude koji bolje razumiju svijet oko sebe, poduzetniji su i skloniji riziku u jednoj fazi svojih života. Zbog toga položaj Hrvatske na slici izaziva zabrinutost.
S druge strane, hrvatski školski i visokoškolski sustav ne potiče kreativnost, samostalnost, timski rad i rješavanje problema. Pitanje je znači li dulji ostanak u obrazovnom sustavu neki veliki dobitak, osobito tamo gdje su syllabusi i metode poučavanja zastarjeli. Uz naše fakultete (odnosno, uz dio naših fakulteta koji objektivno ne znače ništa u međunarodnim okvirima te zaostaju) i uz rektora najvećeg sveučilišta koji javno žali što se žene koje odlaze na usavršavanje i rad van vraćaju neudane i bez djece, pitanje je kakvu bismo korist kao društvo imali da još 10% ili 20% mladih ljudi po generaciji završi takve visokoškolske programe. Otvoreno je pitanje napuštaju li ljudi fakultete jer su im preteški, zbog mentalnog sklopa i kulturnog naslijeđa u kojem se slabo razumije korist od obrazovanja, ili zbog toga što ljudi racionalno procijene da im znanja koja dobivaju neće koristiti u životu.