Prošlog se tjedna najviše događaja vezalo uz Uljanik zbog štrajka i, mnogo manje, zbog raspada Amsterdamske koalicije. Pametno je iskočilo s vlaka koji nije vodio nikuda od samog početka, a osobito nakon što je otkriven Jakovčićev aranžman s Dankom Končarom. Pored svih europskih i domaćih obaveza istarski je multitasker nalazio vremena skoknuti do nekog finskog brodogradilišta koje je, zahvaljujući neprijepornom industrijskom iskustvu, u Kermasovo ime nadzirao.
Onda je vlada na sjednici u četvrtak (sic! na zatvorenom dijelu sjednice) proširila jedno državno jamstvo za Uljanik. Time su oslobođena sredstva za isplatu plaća za srpanj i kolovoz i kupljeno je cca tri-četiri tjedna mira suprotno pravilima Europske komisije i uz povećanje rizika za hrvatske porezne obveznike. Koje nitko ništa nije pitao.
Saga se tako nastavlja uz državu koja je sve dublje umočena u plitko more Sjevernoga Jadrana. Čovjek se nakon svega mora ironično zapitati zašto Todoriću nisu dali par sto milijuna koje je tražio, pa da ne bude sve one gungule. Iz današnje perspektive posve su smiješna, neprirodna i prolazna bila ona ritualna javna obećanja o tome da se u spašavanje Agrokora neće utrošiti ni kune poreznih obveznika. Osobito jer je sljedeća na navozu Petrokemija. Pa opet Borovo, i tako ukrug, naći će se još poneko poduzeće. Možemo biti prilično sigurni da će se još mnogo problema u takvim poduzećima rješavati na teret građana odnosno poreznih obveznika.
Na neki perverzan način, volio bih da jednog dana neki sud presudi u korist Ivice Todorića i svakog drugog poduzetnika koji završi u stečaju, likvidaciji ili kvazi-stečaju kakav je Lex Agrokor, jer „nisu tretirani ravnopravno na tržištu kao i drugi poduzetnici“. Ima li tu posla i za Ustavni sud koji stoji na braniku socijalne države? Evidentno je, naime, da svakom poduzetniku u poteškoćama treba pomoći kakvom garancijicom, ako već ne subvencijicom, čim malo zaškripi. Zašto dati samo nekima; zašto ne svima? Ne bi li to bilo pravedno i humano?
Kada čovjek pogleda sve te naše socijalističke mastodonte u stanju sporog raspadanja, pomislio bi da je sve u rasulu. I problemi nesolventnog Agrokora (mislim na grupu koja je bila kolekcija bivših socijalističkih firmi skupljenih u konglomerat kroz pretvorbu i privatizaciju) predstavljeni su kao problemi koji će zemlju rastaviti na komadiće.
Međutim, u post-materijalističkom svijetu, rast se događa u uslugama, uz pomoć mnogo znanja, u virtualnom i kripto svijetu. Ni klasičnih industrijskih proizvoda više nema bez kompleksnog spleta usluga koje se strukturiraju oko materijalnih proizvoda. Taj uslužni svijet, za razliku od starih metalno-betonskih divova i dimnjaka, ne vidi se s udaljenosti od dvadeset kilometara i kad nije idealno vedar dan. U tom dijelu gospodarstva, koje ne asocira na plamene zore i tvorničke sirene, već je pohranjeno u nekim cloudovima, Hrvatskoj ne ide tako loše. Ne samo zbog turizma.
Podulji uvod nas je doveo do naslova ove ekonomske matineje: Hrvatska pri vrhu EU prema trenutnoj brzini rasta gospodarstva?! Ovo zvuči kontroverzno, neprirodno, nečuveno. Treba detaljno objasniti zašto je naslov u tehničkom smislu besprijekoran.
Vjerojatno ste primijetili da je prošli tjedan objavljen podatak o rastu BDP-a u drugom tromjesečju ove godine za 2,9% u odnosu na drugo tromjesečje 2017. To je ona uobičajena logika mjerenja rasta godina-na-godinu (što se označava engleskom kraticom y-o-y). Šira javnost je ovladala ovom jednostavnom statističkom tehnikom prateći TV izvještaje s naplatnih kućica naših autocesta u ljetnim mjesecima. Kao da izvještavaju sa stadiona na kojem igra nogometna reprezentacija, reporteri pred neizbježnom kulisom metalnih kućica u pozadini i sretnim Česima u izvrsnim Škodama (na koje bi valjalo usmjeriti naše političare umjesto skupljih modela koje radije biraju), educiraju narod izvještavajući o porastu prometa za x% u odnosu na isti vikend prošle godine.
Kada Državni zavod za statistiku izvijesti o promjeni y-o-y, onda ujedno izvijesti i o rastu prema komponentama uporabe finalnih proizvoda: osobnoj i državnoj potrošnji, bruto investicijama, izvozu i uvozu. Tako se prošlog tjedna moglo saznati da osobna potrošnja, ujedno i najvažnija komponenta uporabe finalnih proizvoda, i dalje raste po stopi iznad 3% (y-o-y, drugo tromjesečje ove u odnosu na drugo tromjesečje prošle godine); državna potrošnja raste sporije, ali se ne da (malo iznad 2% y-o-y), a investicije također rastu za malo iznad 3%, što je za ovu inače dosta kolebljivu komponentu BDP-a razmjerno niska stopa rasta koja ukazuje na velike rezerve ali i poznate prepreke značajnijim ulaganjima.
Svakako najzanimljiviji dio standardnog year-on-year prikaza je rast izvoza. Usluge u koje se ubraja turizam nisu imale bitan utjecaj u drugom tromjesečju. Ključ je bio u rastu izvoza roba za 7,1%, što znači da kronični problemi u tradicionalnim industrijama više nemaju bitan utjecaj na ukupna ekonomska kretanja. Ukupan izvoz je u drugom tromjesečju rastao brže od uvoza (y-o-y). Dakle, draga gubitaška industrijo, ni statistici više nisi teška.
Stope rasta tromjesečje na isto tromjesečje prethodne godine
Izvor: DZS
Međutim, u ekonomiji su važne oportunitetne veličine. U prijevodu, nije važno samo što jest, nego i što bi bilo – kad bi bilo. Što bi, dakle, bilo kad bi sve te brodogradnje, Petrokemije i druge slične priče umjesto gubitaka proizvele dobit i rast (tj. što bi bilo da svi ti ljudi rade nešto drugo)? Ovo pitanje ima smisla s obzirom da Hrvatska u okviru ove y-o-y logike ocjenjivanja rasta ne stoji dobro u međunarodnoj perspektivi (drugim riječima, može bolje). Tako se prošli tjedan u prvim komentarima također moglo čuti da je naša stopa rasta od 2,9% niža nego u svim drugim zemljama Nove Europe, sve tamo do nedostižnih 5% y-o-y u Poljskoj.
Ne treba smetnuti s uma da y-o-y logika mjerenja rasta ne otkriva puno o tome što se trenutno događa. Stopa promjene o kojoj je ovdje riječ zavisi o događajima od drugog tromjesečja 2017. (što je bilo pred cca 15 mjeseci) do drugog tromjesečja 2018. (što je bilo pred cca tri mjeseca). Da bi se više približili onome što se događa u zadnje vrijeme, sve zemlje mjere rast prema tome koliko se BDP promijenio u zadnjem izvještajnom razdoblju naspram predzadnjeg izvještajnog razdoblja.
Problem s tom vrstom mjerenja (nazovimo ga q-o-q) su sezonski utjecaji. Ljeti je veća aktivnost zbog graditeljstva i turizma, a opet u drugim djelatnostima manja zbog godišnjih odmora; zimi se proizvodi više energije (točnije, tako je bilo dok se nisu proširili klima uređaji, pa su sada vrhunci u najhladnijim i najtoplijim danima). Da bi se ekonomska aktivnost ispravno mjerila q-o-q, treba statistički otkloniti sezonske utjecaje.
Sezonski prilagođeni rast u zadnjem u odnosu na predzadnje izvještajno razdoblje projiciran na godišnju razinu je svjetski standard i primjenjuje se u svakoj normalnoj zemlji (u ovoj se ne primjenjuje). Kada smo nedavno mogli pročitati da američko gospodarstvo raste po za razvijenu zemlju fantastičnih 4% na godinu, to nije značilo da je aktivnost u drugom tromjesečju bila 4% veća naspram drugog tromjesečja 2017., nego je značilo da je u drugom u odnosu na prvo tromjesečje nakon sezonskog prilagođavanja podataka registriran rast od oko 1%, što na godišnjoj razini daje oko 4%.
Ako se tako gleda na rast u Hrvatskoj, onda je stopa rasta u drugom tromjesečju iznosila 1,1% što je dobrano iznad 4% na godišnjoj razini, a to je brže nego u SAD-u. Štoviše, to je drugi najbrži rast na tromjesečnoj razini u EU nakon Rumunjske:
Izvor: Eurostat i DZS
Podatak treba uzeti s rezervom iz dva razloga. Prvo, sezonsko prilagođavanje uvijek sadrži pogrešku koja zbog izrazito sezonalne aktivnosti u Hrvatskoj može biti osobito velika. Drugo, rast u jednom kvartalu ne mora značiti ništa; ne znači da će se istim tempom protegnuti na nadolazeće kvartale.
Prema tome, y-o-y mjeri prošlost na bazi zadnje godine. Q-o-q mjeri budućnost jer zadnju poznatu (kvartalnu) stopu rasta projicira na godišnju razinu uz pomoć ekstrapolacije, kao da će se zadnji zabilježeni rast nesmetano nastaviti (što naravno ne mora biti slučaj).
Bez obzira na sve skrivene zamke statističkog mjerenja, poruka je da se utezi oko nogu hrvatskog gospodarstva smanjuju. Oni sve teže sprječavaju da se zdravi dio gospodarstva razvije. Zdravi dio gospodarstva jako je narastao u protekle četiri godine i danas težinski dominira u statistikama tako da više nitko iz tradicionalnih gubitaških grana ili privilegiranih koncerna ne može glumiti da je „strateški“ i „strašno važan“ ne bi li opravdao svoje razno-razne dilove s državom.
Još se jedino država ne da. Neumitnom političkom logikom hrani ove u problemima, iako nikome pametnom ne može biti jasno kako glasi odgovor na pitanje: ako ste (do sada) rješavali Agrokor bez angažmana novca poreznih obveznika, kog jarca vam taj novac treba za deset ili dvadeset puta manja poduzeća?