Hrvatska je u zadnjih desetak godina, kao i mnoge druge europske zemlje, prošla kroz dvije uzastopne gospodarske krize. Prva je bila povezana s financijskim poremećajem koji se prelio iz Amerike u Europu, a druga sa sličnim poremećajem koji je došao iz Grčke. Opis izvora i djelovanja spomenutih pojava i drugih relevantnih čimbenika dostupan je ovdje i ovdje.
Utjecaj na proizvodnju i zaposlenost
Spomenuti vanjski šokovi izazvali su značajno smanjenje hrvatske proizvodnje i zaposlenosti. Tako je realni BDP pao 7,4 posto u 2009. godini i još 1,7 posto u 2010. godini. Nakon „pauze“ u 2011. godini, proizvodnja je u 2012. ponovno značajno pala, i to za 2,2 posto, a negativan rast od 1,1 posto zabilježen je i u 2013. godini. Naposljetku, proizvodnja se dodatno smanjila u 2014. godini za 0,5 posto. Ukupan pad realnog BDP-a u razdoblju od 2008. do 2014. godine iznosio je 12,6 posto.
Što se tiče zaposlenosti, prosječan broj registriranih zaposlenih, prema podatcima Državnog zavoda za statistiku, smanjio se s 1.554.805 u 2008. godini na 1.342.149 u 2014. godini. Riječ je o gubitku 212.656 radnih mjesta odnosno 13,7 posto ukupne početne zaposlenosti. Posljedice gospodarskih kriza bile su, dakle, veoma teške.
Slika 1 prikazuje izrazito čvrstu statističku vezu između međugodišnje promjene proizvodnje i zaposlenosti tijekom promatranog kriznog razdoblja i neposredno prije njega, pri čemu je rast zaposlenosti reagirao na rast proizvodnje ne samo u istoj, već i u prethodnoj godini. Uočljiv je velik pad zaposlenosti u 2009. i 2010. godini te njezino daljnje opadanje sve do 2014. godine.
Slika 1: Rast proizvodnje i zaposlenosti u Hrvatskoj 2006.-2014.
Izvor: DZS, autorovi izračuni. Prema: HZZ, Analitički bilten, 2015., god. 17, br. 1, str. 5.
Napomena: u zaposlene nisu uključeni individualni poljoprivrednici; ponder pri izračunu vaganog prosjeka iznosi 0,57 za tekuću godinu i 0,43 za prethodnu.
Kanali utjecaja, novac i potražnja
Krize u inozemstvu utjecale su na hrvatsko gospodarstvo uglavnom putem smanjenja izvoza i priljeva financijskog kapitala, barem u početnoj fazi. Smanjenje realnog izvoza izravno je utjecalo na proizvodnju, a obje su pojave pridonijele padu deviznog priljeva. To je stvaralo pritiske u smjeru slabljenja (deprecijacije) kune prema euru na koje je reagirala središnja banka (HNB) prodajom deviza i drugim instrumentima u cilju „obrane“ tečaja, što je negativno djelovalo na rast novčane mase, a time i domaće potražnje.
Spomenute aktivnosti središnje banke započele su nakon eskalacije međunarodne financijske krize u 2008. godini, kao što se može pročitati u godišnjem izvješću HNB-a: „Posljedica svjetske financijske krize bili su i pritisci na slabljenje kune pa je dio mjera djelovao na smanjenje kunske likvidnosti u razdobljima deprecijacijskih pritisaka.“ Konkretnije, u zadnjem kvartalu 2008. godine „HNB je proveo deviznu intervenciju prodaje deviza poslovnim bankama, istodobno smanjujući kunsku likvidnost“. Prema izvješću HNB-a za 2009. godinu, slične aktivnosti nastavile su se početkom te godine. Osim što je tijekom prva dva mjeseca „dvaput intervenirao prodajom deviza poslovnim bankama“, HNB je u siječnju „povećao dio devizne obvezne pričuve koji se izvršava u kunama s 50% na 75%“. Drugim riječima, HNB je tada natjerao poslovne banke da i one prodaju devize i povlače novac iz optjecaja. Treba dodati da su odjeci svjetske financijske krize i pogoršanje gospodarskih okolnosti vjerojatno umanjili međusobno povjerenje aktera na financijskom tržištu, što je pridonijelo padu kreditiranja i novčane mase.
Na slici 2 prikazana je statistička veza između rasta deviznih rezervi središnje banke i rasta novčane mase mjerene monetarnim agregatom M1. Uočljivo je usporavanje rasta deviznih rezervi u 2008. godini, a potom i njihov pad u 2009. godini koji je donio i pad novčane mase. Nakon toga, rast deviznih rezervi ubrzao se i postao pozitivan u 2010. godini, ali u sljedeće dvije godine ponovno je došlo do njihova usporavanja. Treba napomenuti da je središnja banka tijekom kriznog razdoblja nastojala ublažiti nepovoljna kretanja na deviznom tržištu smanjujući u više navrata stopu minimalno potrebnih deviznih potraživanja poslovnih banaka.
Slika 2: Rast deviznih pričuva središnje banke i novčane mase u Hrvatskoj 2005. – 2012.
Izvor: HNB, autorovi izračuni. Napomena: rast je međugodišnja promjena prosječnog mjesečnog iznosa; novčana masa je monetarni agregat M1.
U 2013. i 2014. godini došlo je do bržeg rasta novčane mase, koji nije prikazan na prethodnoj slici, što je rezultat djelovanja nekih drugih čimbenika, a ne promjena u iznosu deviznih pričuva. Zacijelo je riječ o utjecaju povećanja međusobnog povjerenja aktera na financijskom tržištu zahvaljujući ulasku Hrvatske u Europsku uniju.
Statistička veza između rasta novčane mase i rasta realne domaće potražnje prikazana je na slici 3. Vidljiv je velik pad realne domaće potražnje u 2009. godini, što je bilo posljedica smanjenja novčane mase u istoj godini i usporavanja njezina rasta u prethodnoj. Izrazito opadanje realne domaće potražnje nastavilo se i u 2010. godini uslijed djelovanja negativnog novčanog rasta.
Slika 3: Rast novčane mase i realne domaće potražnje u Hrvatskoj 2006. – 2014.
Izvor: HNB, DZS, autorovi izračuni. Prema: HZZ, Analitički bilten, 2014., god.16, br. 1, str. 18.
Napomena: domaća potražnja je zbroj osobne i državne potrošnje te bruto investicija u fiksni kapital; novčana masa je agregat M1; pri izračunu vaganog prosjeka ponder za tekuću godinu iznosi 0,6, a za prethodnu 0,4.
Prikazana veza bila je umjereno čvrsta od 2006. do 2013. godine, ali u 2014. godini došlo je do potpunog razilaženja u kretanju. Rast realne domaće potražnje bio je tada znatno niži nego što se moglo očekivati na temelju rasta novčane mase u istoj i prethodnoj godini te njihova dotadašnjeg odnosa. Potražnja se „trebala“ znatno oporaviti u 2014. godini, ali nije. Izgleda, dakle, da je neki čimbenik u toj godini poništio pozitivno djelovanje visokog rasta novčane mase na rast realne domaće potražnje.
Je li država mogla upotrijebiti monetarnu politiku?
Budući da je politika održavanja stabilnosti tečaja u okolnostima smanjenog deviznog priljeva dovodila do opadanja novčane mase ili njezina smanjenog rasta te opadanja realne domaće potražnje, a i nije pridonosila neto izvozu, neki su ekonomisti predlagali značajnu devalvaciju (namjerno slabljenje) kune kao način da se krize ublaže. Nasuprot tome, tada dostupno istraživanje podataka iz čak 57 zemalja upućivalo je na zaključak da devalvacija domaće valute ima zapravo destimulativan učinak na gospodarski rast ako su ekonomski akteri visoko zaduženi u stranoj valuti. Kako su u Hrvatskoj i država i građani i tvrtke na početku kriznog razdoblja bili u velikoj mjeri zaduženi u devizama odnosno uz tzv. deviznu klauzulu, slabljenje kune bilo bi znatno povećalo relativan teret njihova duga i tako destimuliralo potrošnju i investicije. Devalvacija bi bila donijela, dakle, više štete nego koristi – ona bi bila kontraproduktivna. Država se stoga nije mogla poslužiti monetarnom odnosno tečajnom politikom da ublaži krize.
Usput rečeno, neki su ekonomisti predlagali da se prije velike devalvacije valute ukinu devizne klauzule u kreditnim ugovorima, ali takav potez u tadašnjim uvjetima bio bi doveo banke u veoma težak položaj jer bi se devalvacijom bila smanjila devizna vrijednost njihovih potraživanja. To bi bilo uplašilo štediše te potaknulo povlačenje depozita i bijeg financijskog kapitala u inozemstvo, a isti bi učinak bila ojačala i vjerojatna pojava glasina o prisilnoj pretvorbi („redenominaciji“) deviznih depozita u kunske itd. Već i sama najava mogućnosti provedbe takvih ideja bila bi, dakle, izazvala veliku paniku na financijskom tržištu s nesagledivim gospodarskim posljedicama.
Je li država mogla više upotrijebiti fiskalnu politiku?
Što se tiče fiskalne politike, mnogi ekonomisti smatraju da povećanje fiskalnog deficita ima pozitivan učinak na gospodarstvo, pogotovo kada se ono nalazi u kriznom stanju. Obično se pretpostavlja da povećano zaduživanje države na domaćem financijskom tržištu, posebno u velikim zemljama, podiže nominalne kamatne stope što smanjuje traženu količinu novca odnosno ubrzava njegovo kolanje i time stimulira ukupnu potražnju za proizvodima. Osim toga, smatra se da povišene kamatne stope privlače strani financijski kapital čime se povećava devizni priljev i stvaraju pritisci u smjeru jačanja domaće valute koji mogu dovesti do povećanja ponude novca ako središnja banka vodi politiku stabilnog tečaja. Isti učinak ima, naravno, i izravno zaduživanje države u inozemstvu. S druge strane, povišene kamatne stope obeshrabruju investiranje u fizički kapital i kupnju dugotrajnih potrošnih dobara pa je opseg neto učinka pitanje na koje treba odgovoriti empirijsko istraživanje.
U Hrvatskoj je zaista došlo do povećanja fiskalnog deficita tijekom kriznog razdoblja, kao što pokazuje slika 4. Deficit opće države, izražen kao udio u BDP-u, povećao se s 2,8 posto u 2008. godini na 6 posto u 2009. godini, a potom na 7,8 posto u 2011. godini. Hrvatska je država, dakle, s namjerom ili bez nje, vodila ekspanzivnu fiskalnu politiku, barem tijekom prve polovice kriznog razdoblja.
Slika 4: Deficit opće države u Hrvatskoj 2006. – 2014.
Izvor: Eurostat.
Učinkovitost ekspanzivne fiskalne politike, kao što je prethodno napomenuto, empirijsko je pitanje. Jedna domaća studija našla je relativno velik pozitivan učinak na proizvodnju odnosno visok „fiskalni multiplikator“, ali neke druge nisu. Što se tiče međunarodnih istraživanja, komparativna studija podataka iz 44 zemlje pokazuje da je ekspanzivna fiskalna politika učinkovita u uvjetima stabilnog („predodređenog“) tečaja, što je u skladu prethodnim teorijskim argumentom koji u središte pozornosti stavlja priljev stranog financijskog kapitala. Na temelju toga moglo bi se pretpostaviti da je povećano zaduživanje hrvatske države pozitivno djelovalo na gospodarstvo jer je ublažilo pad deviznog priljeva, a time i novčane mase. Ukupan utjecaj na devizni priljev teško je procijeniti, ali podatci o inozemnom dugu opće države pokazuju da je njegov rast u pojedinim godinama kriznog razdoblja bio veoma visok, kao što je vidljivo na slici 5.
Slika 5: Rast inozemnog duga opće države u Hrvatskoj 2006. – 2014.
Izvor: HNB (Ministarstvo financija), autorovi izračuni. Napomena: prikazana je među-godišnja promjena prosječnog mjesečnog iznosa inozemnog duga izraženog u kunama.
Spomenuta međunarodna studija, međutim, nalazi i da pozitivan učinak ekspanzivne fiskalne politike nestaje nakon što javni dug prijeđe iznos od 60 posto BDP-a. U Hrvatskoj je javni dug prešao tu granicu 2011. godine, dosegnuvši iznos od 65,2 posto BDP-a. Stoga se može zaključiti da je država maksimalno iskoristila odnosno potpuno iscrpila mogućnost vođenja učinkovite ekspanzivne fiskalne politike već u prvoj polovici kriznog razdoblja.
Epizoda fiskalne devalvacije
Kada je riječ o fiskalnoj politici, treba spomenuti i pokušaj da se druga recesija ublaži smanjenjem relativne cijene rada. Država je, naime, u svibnju 2012. godine snizila stopu doprinosa na plaće za zdravstveno osiguranje s 15 na 13 posto, a prije toga je povećala stopu PDV-a za dva postotna boda. Takva mjera naziva se prihodovno neutralnom fiskalnom devalvacijom jer, slično valutnoj devalvaciji, domaće proizvođače dovodi u bolji troškovno-cjenovni položaj naspram stranih.
Kakav je bio učinak opisane fiskalne devalvacije? Na slici 1 vidi se da je opadanje zaposlenosti u 2012. godini bilo nešto sporije nego što se moglo očekivati na temelju opadanja proizvodnje u istoj i prethodnoj godini te njihova dotadašnjeg odnosa. To odstupanje vjerojatno je bilo posljedica spomenutog poteza države. Izgleda, dakle, da je pojeftinjenje rada destimuliralo otpuštanje radnika odnosno potaknulo njihovo zapošljavanje i tako usporilo opadanje zaposlenosti, ali i rast produktivnosti rada. Odstupanje izgleda neveliko, ali ako je sniženje troškova rada pozitivno utjecalo i na proizvodnju, onda odstupanje podcjenjuje učinak na zaposlenost. S druge strane, povećanje poreza na potrošnju vjerojatno je negativno djelovalo na proizvodnju. Neke procjene upućuju na zaključak da je neto učinak fiskalne devalvacije na proizvodnju iznosio od 0,3 do 0,5 posto. Budući da podatak o rastu proizvodnje za 2012. godinu koji je prikazan na slici 1 odražava vagani prosjek iste i prethodne godine, od njega je potrebno oduzeti još manji iznos. Na temelju navedenog može se procijeniti da je fiskalna devalvacija povećala stopu promjene zaposlenosti u istoj godini za otprilike 0,7 postotnih bodova. Riječ je, dakle, o relativno malom učinku koji nije zaustavio opadanje zaposlenosti.
Vraćanje stope doprinosa
Država je već u travnju 2014. godine vratila stopu doprinosa za zdravstveno osiguranje na prethodnu razinu, zadržavši stopu PDV-a na istoj razini, u cilju snižavanja fiskalnog deficita. Hrvatska je, naime, kao nova članica Europske unije, krajem 2013. godine ušla u proceduru prekomjernog deficita koja je nametnula fiskalnu konsolidaciju. Vraćanje stope, međutim, nije bilo dovoljno, pa je udio deficita u BDP-u ostao nepromijenjen, kao što je vidljivo na slici 4.
Što se tiče ekonomskih posljedica tog troškovnog šoka, podatci nacionalnog računa pokazuju da se smanjio nominalni bruto operativni višak i mješoviti dohodak, što je vjerojatno destimuliralo privatne investicije. Osim toga, smanjili su se i izdatci opće države za stjecanje dugotrajne imovine. Podatci pokazuju pad ukupnih realnih bruto investicija u fiksni kapital u 2014. godini od 2,8 posto premda je u prethodnoj godini bio ostvaren njihov rast, a pala je i realna finalna potrošnja.
Što se tiče zaposlenosti, njezino je opadanje, kao što pokazuje slika 1, bilo nešto brže nego što se moglo očekivati na temelju opadanja proizvodnje u istoj i prethodnoj godini te njihova prijašnjeg odnosa. Poskupljenje rada zacijelo je ubrzalo otpuštanje radnika odnosno destimuliralo njihovo zapošljavanje. Ovdje je potrebno napomenuti da se ta pojava ne može pripisati povećanju plaća jer se prosječna bruto plaća tada povećala samo 0,2 posto.
Izgleda, dakle, da je negativan troškovni šok izazvan podizanjem stope doprinosa odnosno poskupljenjem rada bio onaj čimbenik koji je poništio pozitivno djelovanje visokog rasta novčane mase na realnu domaću potražnju u 2014. godini i time produljio razdoblje recesije odnosno odgodio početak gospodarskog oporavka. Da će spomenuto djelovanje u većoj ili manjoj mjeri poništiti čimbenici u sferi fiskalne politike moglo se i predvidjeti.
Autor je rukovoditelj Odjela za analize i istraživanja u Središnjem uredu Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Članak odražava autorova osobna gledišta koja se ne moraju nužno podudarati sa službenim stajalištima ustanove u kojoj radi. Članak se temelji na dijelovima rukopisa pod naslovom Tvorci masovne nezaposlenosti – Centralne banke, ekonomske krize i putovi oporavka. Kontakt: darko.oracic@hzz.hr.