Hrvatska u raljama klijentelizma

Foto: Izanbar / Dreamstime

Kristijan Kotarski objašnjava što je i kako funkcionira klijentelizam – političko-ekonomski sustav kakav postoji u Hrvatskoj. Koristi mnoštvo podataka, od onih koji pokazuju dominaciju identitetskih pitanja u ponašanju glasača na izborima, preko nepotizma pri zapošljavanju u državnim poduzećima, do načina vođenja socijalne politike. Izlaz vidi u pojavi liberalne političke opcije koja će imati ulogu takozvanog veto-igrača.

Ad
Ad

Klijentelizam najlakše možemo definirati kao selektivnu distribuciju koristi u zamjenu za pružanje političke podrške. Koristi koje percipiraju pobornici takve političke prakse uključuju: zaposlenje u javnom sektoru, gotovinska plaćanja, političke usluge, ugovori uz privilegirane uvjete za odabrane privatne tvrtke te selektivno pružanje javnih dobara poput obrazovanja i zdravstvene skrbi. Ne-tržišna razmjena predstavlja bitnu komponentu klijentelizma. Ipak, u svrhu još preciznijeg definiranja pojma potrebno je navesti i druge dvije iznimno važne komponente klijentelizma: predvidljivost i nadgledanje.

Predvidljivost znači uvjerenje političkih sponzora u opravdanost selektivne distribucije koristi zbog niskog stupnja ‘švercanja’ i oportunizma od strane onih kojima je namijenjeno njihovo sponzorstvo. Zapravo, u očima političke elite radi se o perverzno shvaćenom obliku neformalnih vlasničkih prava. Funkcija nadgledanja sastoji se pak upravo u sprječavanju već spomenutog ‘švercanja’ i osiguranju povrata na ulaganje političke moći.

U suvremenim i pluralnim društvima nije dostatno ostvarivati formalno nadgledanje pridržavanja dogovora zbog relativno visokih troškova povezanih s tom praksom. Stoga pokrovitelji klijentelizma često posežu za dvojakom strategijom internalizacije normi i širenja strahova, kompatibilnih s takvom vrstom politike.1 U tome važno mjesto imaju identitetske politike, manipulacije simbolima i simplificirani narativi u svrhu smanjenja transakcijskih troškova političke trgovine. Naime, pobornicima klijentelizma važno je uspostaviti obilježja za jednostavnije raspoznavanje pripadnosti određenom ‘političkom plemenu’.

U Hrvatskoj potonja vrsta osiguranja reciprociteta na relaciji politički sponzor-klijent definitivno nije nepoznanica i zapravo ima ogroman potencijal mobilizacije političkog djelovanja. Tome idu u prilog i rezultati EBRD-ove ankete Life in Transition Survey (LITS) koja analizira motive glasovanja na lokalnim i parlamentarnim izborima u 2016. godini.

Ispitanicima je bilo ponuđeno nekoliko modaliteta odgovora između kojih su trebali izabrati jedan kojega smatraju presudnim za odabir političkog kandidata (ponuđeni su odgovori: ne zna, odbija se izjasniti, kvaliteta programa, poštenje kandidata, kompetentnost kandidata, politička pripadnost i etnička/vjerska pripadnost kandidata). Nakon što se zbroje odgovori ‘politička pripadnost’ i ‘etnička/vjerska pripadnost’ te se zbroj podijeli s veličinom uzorka, vidljivo je da se Hrvatska nalazi na visokom trećem i petom mjestu (lokalni izbori i parlamentarni izbori), u usporedbi s ostalih 16 zemalja Srednje i Istočne Europe prema presudnoj ulozi identitetskih stvari u političkim odabirima (Slika 1 i Slika 2). Nažalost, kompetentnost i poštenje kandidata, te njihova programska usmjerenost, još nisu zadobili toliki značaj u očima hrvatskih birača kao identificiranje s kandidatom na temelju političke i etničke/vjerske pripadnosti.

Slika 1.

 Izvor: EBRD

Slika 2.

Izvor: EBRD

U ovom tekstu naglasak neće biti na klijentelizmu lokalnih vlasti, s obzirom da je tu temu već vrlo iscrpno pokrio Vuk Vuković u tekstu Kupovanje glasova transferima iz proračuna. Stoga će se ovaj tekst detaljnije fokusirati na druga dva područja u kojima postoji izravan dodir s klijentelističkim praksama: državna poduzeća/državno zapošljavanje i implementacija socijalne politike. No, prije seciranja spomenutih fenomena prvo valja elaborirati povijesni kontekst nastanka hrvatske inačice klijentelizma.

Povijesni kontekst nastanka klijentelizma u Hrvatskoj

 Priču o hrvatskoj inačici klijentelizma svakako treba započeti Županovljevim pojmom ‘političkog kapitalizma’, sustava koji je poprimao svoje konture krajem socijalističkog razdoblja, kada je jugoslavenska tehno-menadžerska elita u sprezi s republičkim vodstvima  počela akumulirati političku moć i ekonomske resurse.2 Nakon hrvatskog osamostaljenja spomenutoj eliti na društvenoj sceni pridružuju se nova lica čiji je uspon povezan uz sumnjivo provedenu privatizaciju. Njihova pojava bila je uvjetovana uvjerenjem jezgre novonastajućeg režima o gotovo proporcionalnom odnosu između brzog provođenja privatizacije (bez ex-ante stvaranja regulatornog okvira) i uvođenja tržišne ekonomije, a na to se je također nadovezalo i uvjerenje o potrebi stvaranja velikih poslovnih sustava kao poluga nacionalnog razvoja.

U suprotnosti s iskustvom većine tranzicijskih država koje su imale češću rotaciju državnih vodstava tijekom 1990-ih, HDZ-ov primat nije podrazumijevao kredibilnu prijetnju promjene političkog vodstva. Za razliku od ukorijenjene pretpostavke da potencijalni gubitnici reformi predstavljaju najveću barijeru provođenju dalekosežnih političkih i ekonomskih reformi, Joel S. Hellman tvrdi suprotno.3 Njegovo istraživanje tranzicije u Srednjoj i Istočnoj Europi pokazuje da se najveći otpor reformama krio u pobjednicima prvog vala reformi koji su željeli konsolidirati vlastite pozicije moći.

Iskustvo hrvatske tranzicije plastično dočarava spomenutu tezu o snazi prvobitne dominantne koalicije i njezinog otpora prema disperziji političke i ekonomske moći (npr. putem liberalizacije dotada zatvorenih sektora poput maloprodaje i dijela prerađivačke industrije ili stvaranjem kompetitivnog izbornog sustava bez političkog inženjeringa). Pri tome valja naglasiti da dominantna koalicija nije predstavljala klasičnu političku koaliciju, već interesnu koaliciju sastavljenu prvenstveno od dobitnika klijentelistički provedene privatizacije i političkih elita na nacionalnoj i lokalnoj razini.  Osim toga, drugo istraživanje Hellmana i grupe autora pokazuje da je Hrvatska 1999. godine bila jedna od ‘najzarobljenijih’ tranzicijskih država, svrstanih uz bok Rusiji i Ukrajini.4 ‘Zarobljenost’ države podrazumijeva mjeru u kojoj moćna poduzeća surađuju s političkom elitom u prisvajanju renti putem manipulacije državne moći.5

U takvom kontekstu, prijetnja stabilnosti dominantne koalicije  krajem 1990-ih zbog sve većeg nezadovoljstva većine amortizirala se kooptacijom novih interesnih skupina. U tom povijesnom trenutku kooptacija nije mogla biti provedena bez oslanjanja na socijalni klijentelizam i strategiju kupovanja socijalnog mira u nereformiranim dijelovima ekonomije poput državnih poduzeća. Naime, udio javne potrošnje i stupanj porezne presije u odnosu na hrvatski BDP neposredno nakon Domovinskog rata bio je na razini prosjeka za deset tranzicijskih država članica EU. Međutim, ubrzo nakon toga se rješenje za kontrolu organiziranog nasilja i zadržavanje stabilnosti dominantne koalicije pronalazi u široko rasprostranjenoj praksi klijentelizma, praksi koja nas sve do današnjeg dana prati vjerno poput sjene. Sustav je evidentno očuvao stabilnost, ali pod cijenu iznimne neefikasnosti.

Klijentelizam u domeni državnih poduzeća/državnog zapošljavanja

U društvima prožetima klijentelizmom korištenje političkih veza i mogućnost manipulacije državnim institucijama predstavljaju lakši put prema osobnoj sigurnosti i bogatstvu, u usporedbi s poduzetništvom i obrazovanjem.6 O tome svjedoče zadnji dostupni EBRD-ovi podaci za 2010. godinu koji pokazuju stanje preferencija prema poželjnom obliku zapošljavanja. Ispitanicima je bio ponuđen odabir preferirane kategorije zapošljavanja (samozaposlen, mala privatna kompanija, velika privatna kompanija, državno poduzeće i vlada). Izračun omjera onih koji su odabrali privatni sektor u odnosu na javni sektor pokazuje koliko je u hrvatskom kontekstu relevantna prethodno navedena konstatacija o strategijama ekonomske sigurnosti koje su orijentirane na državu. Ispred Hrvatske se prema preferenciji  zaposlenja u javnom sektoru nalaze samo Bosna i Hercegovina i Srbija (Slika 3).

Slika 3.

Izvor: EBRD

Izražena preferencija prema zapošljavanju u javnom sektoru u odnosu na privatni sektor ne bi bila toliko problematična kada bi javni sektor posjedovao atribute efikasnosti, te kada bi kanali regrutiranja u javni sektor bili percipirani kao pošteni i bazirani na meritokratskim načelima. Ipak, EBRD-ove ankete iz 2010. i 2016. godine pokazuju da je Hrvatska pozicionirana u gornjem dijelu ljestvice prema omjeru ispitanika koji smatraju da je za zapošljavanje u javnom sektoru esencijalno ili vrlo važno imati ‘vezu’ u odnosu na one koji smatraju da to uopće nije važno ili je samo djelomično važno (Slika 4). 2010. godine Hrvatska je zauzimala vrlo visoko treće mjesto, da bi  2016. ipak došlo od određenog napretka u apsolutnom i relativnom smislu. Naime, u istom periodu došlo je do pogoršanja pokazatelja za Sloveniju, Latviju i Litvu, pa je Hrvatska pala na šesto mjesto.7

Slika 4.

Izvor: EBRD

Govoreći o državnim poduzećima kao potencijalnom žarištu klijentelizma u Hrvatskoj, analiza raspoloživih podataka ukazuje na nekoliko problematičnih elemenata. Udio zaposlenih u državnim poduzećima u ukupnom broju zaposlenih pri samom je vrhu u EU, te se dotični postotak za Hrvatsku kreće oko 12,5 % u razdoblju za koje su dostupni komparabilni podaci (2010. – 2014.). Zanimljivo, jedina članica s većim postotkom zaposlenih u državnim poduzećima je Grčka (Slika 5). Ovakva koncentracija velikog broja birača u državnim poduzećima zasigurno ima inhibirajuće djelovanje na pokušaj reformskih zahvata u pravcu profesionalizacije i podizanja razine efikasnosti državnih poduzeća.

Slika 5.

Izvor: Međunarodna organizacija rada

Drugo, prisutnost klijentellističkih praksi moguće je indirektno iščitati iz kretanja nominalnih plaća zaposlenih u dotičnim poduzećima i njihovog stavljanja u vezu s razinom učinkovitosti. Naime, u desetljeću između 2004. i 2014. veća razina nominalnih plaća u državnim poduzećima išla je ruku pod ruku s obilatom razinom subvencioniranja trgovačkih društava u javnom sektoru.8 Niska razina efikasnosti i dohodovna premija na zaposlenje u državnim poduzećima jedino se može argumentirati političkim motivima vladajućih (Slika 6 i 7). Državna poduzeća u Hrvatskoj čine iznimno moćnu okosnicu ukupne ekonomske aktivnosti u smislu prihoda, imovine, rashoda i broja radnih mjesta, te njihova reforma ne jamči brze političke poene, pogotovo kada se homogene interesne skupine uspiju nametnuti kao veto-igrači (npr. monetizacija autocesta).

Slika 6.

Izvor: Ministarstvo financija

Slika 7.

Izvor: Ekonomski institut Zagreb

Visoku ovisnost cjelokupne ekonomske strukture o velikim državnim poduzećima dodatno ilustrira Deloitteova ljestvica 500 najvećih poduzeća u Srednjoj i Istočnoj Europi.9 Od 13 hrvatskih predstavnika četiri su državna poduzeća (HEP, HEP-Operator, INA, Zagrebački holding), a svakako treba spomenuti Podravku i Croatia osiguranje kao kompanije u kojima država ima značajne vlasničke uloge, te Agrokor kao para-državno poduzeće (pogotovo u svjetlu Lex Agrokora). Takvo stanje svrstava Hrvatsku na prvo mjesto po udjelu državnih poduzeća u ukupnom broju velikih nacionalnih poduzeća zastupljenih na Deloitteovoj ljestvici (Slika 8).

Slika 8.

Izvor: Deloitte

 Klijentelizam u domeni socijalne politike

U Hrvatskoj postoji naglašeni institucionalni partikularizam koji se manifestira u manipulaciji davanja socijalnih prava njihovom izrazito asimetričnom distribucijom.10 Ovakva praksa je ključna u osiguranju glasačke podrške i perpetuiranju moći dominantne koalicije. Talijanski politolog Maurizio Ferrera ukazuje na proliferaciju invalidskih mirovina u Južnoj Italiji tijekom 1970-ih i subvencioniranje dohodaka poljoprivrednih radnika u Andaluziji tijekom 1980-ih kao klasične primjere klijentelizma.11 U slučaju Hrvatske postoji mnogo podudarnosti s prethodno navedenim slučajevima. Naime, podaci Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) pokazuju da Hrvatska ima najveći broj korisnika invalidskih naknada na 100,000 stanovnika u cijeloj Europskoj uniji (!) Još su zanimljivi tajming i dinamika povećanja korisnika invalidskih naknada, naročito u periodu između 2003. i 2008. (Slika 9). Naravno, važno je napomenuti da gomilanje korisnika u Sanaderovoj eri ne amnestira njegove nasljednike za potpuni izostanak reformskog kapaciteta u razlučivanju istinski depriviranih od onih koji ne spadaju u dotičnu kategoriju. U 2015. godini Hrvatska je izdvajala nevjerojatnih 4,9% BDP za invalidske naknade, što je najviše u EU (prosjek deset tranzicijskih ekonomija Srednje i Istočne Europe iznosi 2,11%).

Slika 9.

Izvor: Svjetska zdravstvena organizacija

Ferrera nudi nekoliko zanimljivih odgovora na pitanje zbog čega je klijentelizam toliko raširen u zemljama s mediteranskim tipom kapitalizma i posljedično, sustavom socijalne zaštite. Prvo, ekspanzija socijalnih programa u kontekstu slabosti državnih institucija (u smislu izostanka birokratskog profesionalizma i autonomije) dovodi do širenja i učvršćivanja klijentelističkih aranžmana. Drugo, dominacija političkih stranaka kao glavnih protagonista u agregiranju i artikuliranju socijalnih interesa usko je povezana s tradicionalnom atrofijom civilnog društva i specifičnim modalitetom izgradnje demokratskih institucija u situaciji post-autoritarnih društava. Treće, izražena ideološka polarizacija društva pojačava probitačnost strategije stvaranja moćne i homogene političke baze nauštrb depersonaliziranog pristupa u implementaciji socijalnih programa. U tom slučaju razvoj socijalnih programa nije utemeljen na načelu univerzalnosti kao što je to slučaj u skandinavskim državama blagostanja. Naprotiv, socijalni programi duboko su impregnirani klijentelizmom.12

U procesu izgradnje države razvidno je da se Hrvatska suočila sa sva tri izazova, koji su i dalje konstanta hrvatske politike, unatoč pristupanju EU. Na temelju dubljeg uvida nameće se zaključak da je RH u procesu pristupanja ostvarila nominalnu konvergenciju s tehničkim zahtjevima članstva, ali nije uspjela reformirati svoju političku ekonomiju.

U hrvatskom slučaju, socijalna politika zarobljena je klijentelizmom i dominantne skupine nametnule su svoje interese (što vlastitom brojnošću, što organiziranošću). Umirovljena braniteljska populacija i kategorije umirovljenika poput onih koje su ostvarile pravo na mirovinu pod povoljnijim uvjetima predstavljaju odličan primjer.12 U isto vrijeme, teme i interesi drugih socijalno ugroženih skupina ostaju na marginama, kao što je slučaj s populacijom pogođenem rizikom siromaštva i nezaposlenošću (Slika 10).

Slika 10.

Izvor: Ministarstvo financija i Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje

Logiku kolektivne akcije američkog ekonomista Mancura Olsona, prema kojoj interesi homogene i organizirane manjine nadjačavaju interese heterogene i difuzne većine odlično ilustrira Slika 11. Na temelju EBRD-ove ankete, koja je bila fokusirana na identificiranje ranjivih skupina koje zaslužuju najveću pozornost Vladinih mjera, vidljiv je ogroman nesrazmjer između stavova građana i proračunskih stavki. U svemu tome nije sporno vladino nastojanje zaštite braniteljske populacije, ali ono što je naročito sporno to je oblik zaštite i njezin tajming.13 Hrvatska je jedna od zemalja s najekstenzivnijom zaštitom ratnih veterana, koja je dominanto pasivnog karaktera (visoke mirovine u odnosu na opciju socijalizacije i re-integracije na tržište rada).

Slika 11.

Izvor: EBRD

Pogubni učinci klijentelizma

Klijentelizam generira negativne učinke na ekonomsku aktivnost i učinkovitost političkog sustava. U slučaju Hrvatske, neporeciv je utjecaj dugogodišnjih klijentelističkih praksi na kretanje ekonomskih varijabli poput rasta, javnog duga, javne potrošnje i stupnja porezne presije. Slike 12, 13, 14 i 15 demonstriraju relativnu usporedbu kretanja dotičnih varijabli za Hrvatsku i preostale tranzicijske države koje su članice EU. Zanimljivo je primijetiti da su javna potrošnja i stupanj porezne presije neposredno nakon završetka Domovinskog rata bili na gotovo identičnoj razini prosjeka deset tranzicijskih članica EU. Međutim, nakon ulaska u novi milenij počinje izrazita divergencija. Uoči izbijanja globalne financijske krize Hrvatsku su prema BDP-u mjerenim paritetom kupovne moći pretekle Slovačka, Litva, Estonija i Poljska, da bi u razdoblju nakon krize isto učinile Latvija i Rumunjska.

Osim toga, klijentelizam je u svakom slučaju jedan od ključnih razloga zbog kojih ne dolazi do iskoraka u kvaliteti javnog upravljanja, pogotovo imajući u vidu način regrutiranja i evaluiranja državnih službenika i državnih poduzeća, te obrasce na temelju kojih se alociraju oskudna proračunska sredstva. U prošlom tekstu Hoće li ideje spasiti ili pokopati Hrvatsku? istaknuta je niska razina socijalnog kapitala koja se manifestira u nepovjerenju građana u institucije poput vlade, parlamenta i pravosuđa. Uzajamno ispreplitanje klijentelizma i niskog stupnja socijalnog kapitala dovode do zarobljenosti u stanju ravnoteže niskog rasta.

U raspravi o kvaliteti javnog upravljanja usporedba Hrvatske i ostalih tranzicijskih država također ne daje razloga za zadovoljstvo (Slika 16). U tu svrhu konstruiran je indeks kvalitete javnog upravljanja koji je sastavljen od šest jednako ponderiranih kategorija (kvaliteta kontrole korupcije, regulatorna kvaliteta, vladavina prava, efektivnost vlade, politička stabilnost i responzivnost vlade/stupanj političke participacije građana). Iz kretanja vrijednosti indeksa za Hrvatsku vidljiv je značajan rast na prijelazu u novo tisućljeće, ali nakon toga nema pomaka na ljestvici i zadnjih nekoliko godina Rumunjska je značajno smanjila svoj zaostatak.

Moderni birokratski sustavi utemeljeni su na stručnim provjerama, tehničkoj kompetentnosti i nepristranosti. S druge strane, njihova devijantna inačica karakteristična je prema negativnoj selekciji, klijentelizmu i neučinkovitosti; anomalijama kojima je prožet sustav državne administracije u Hrvatskoj. Za razliku od privatnog sektora, javni sektor se ne suočava s toliko kredibilnom prijetnjom bankrota i lako mjerljivom kvalitetom postupanja, što zapravo znači da je sustave ogrezle u problem klijentelizma izuzetno teško reformirati.

Slika 12.

Izvor: Eurostat

Slika 13.

Izvor: Eurostat

Slika 14.

Izvor: Total Economy Database

Slika 15.

Izvor: Eurostat

Slika 16.

Izvor:  Svjetska banka

Zaključna razmatranja

Iz svega navedenoga možemo zaključiti kako imperativ političke mobilizacije i kontrole nasilja u krhkim demokracijama često dovodi do rješenja u obliku stvaranja hijerarhijske političke mašinerije, čija se ključna uloga sastoji u uspostavi i nadgledanju klijentelističke pogodbe. Hrvatska u tome nije izuzetak, pogotovo kada je u pitanju domena državnih poduzeća/državnog zapošljavanja i socijalne politike. Dugoročan utjecaj takve političke prakse uistinu je poguban, kao što je vidljivo iz predočenog kretanja odabranih ekonomskih varijabli i kvalitete javnog upravljanja. Analiza klijentelizma u terminima ponude i potražnje implicira da je ponuda moćnija od potražnje. Naime, takva politička praksa može egzistirati samo ukoliko politička elita ima pristup proračunskim resursima koje može bez stručne analize i transparentnosti usmjeravati prema vlastitim političkim prioritetima. Isto vrijedi i za politički determinirano upravljanje državnim poduzećima. Iskustvo drugih država pokazuje da ne postoji logika automatizma koja nalaže da potražnja za klijentelističkim praksama pada sa stupnjem bogaćenja zemlje. Italija i Grčka predstavljaju odličan primjer. Stoga najučinkovitiju branu dugoročnoj i pogubnoj praksi klijentelizma treba tražiti u jačanju liberalno orijentirane političke inicijative koja može igrati ulogu veto-igrača u donošenju ključnih ekonomskih odluka. Nadajmo se da će period inkubacije za takvu inicijativu biti što kraći.


Doc.dr.sc. Kristijan Kotarski je docent na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu

 

  1. Primjeri mogu biti norma o važnosti prisustva državnih poduzeća u nizu industrijskih sektora ili norma o opravdanosti izdašne zaštite pasivnog tipa za braniteljsku populaciju zbog zasluga u stjecanju državnosti. S druge strane, dobar primjer za širenje straha bio bi strah od preuzimanja ‘naših’ resursa od strane inozemnih investitora. U širenju straha veliku ulogu imaju simplificirani narativi poput onog o ‘neoliberalnom kapitalizmu’ ili ‘uništenju hrvatskog sela od strane uvozne konkurencije’.
  2. Županov, J. (2002) Od komunističkog pakla do divljeg kapitalizma. Zagreb: Sveučilišna naklada.
  3. Hellman, S. (1998) ‘Winners Take All: The Politics of Partial Reform in Postcommunist Transitions’, World Politics, 50(2): 203-234.
  4. Hellman, J.S., G., Jones i D. Kaufmann (2003) ‘Seize the state, seize the day: state capture and influence in transition economies’, Journal of Comparative Economics, 31: 751-773.
  5. Hellman i njegovi koautori provodili su istraživanje u sklopu kojega su anketirali poduzeća u nizu tranzicijskih država. Cilj istraživanja bio je utvrditi postotak poduzeća u svakoj državi koja su smatrala da na njihove poslovne aktivnosti direktno utječu aktivnosti poput: trgovine parlamentarnim glasanjem, trgovine predsjedničkim dekretima, ne-transparentnog financiranja predizbornih kampanja, trgovine sudskim odlukama u kriminalnim i trgovačkim postupcima, itd. Iz tih podataka konstruiran je indeks ‘zarobljenosti države’.
  6. Fukuyama, F. (2014) Political Order and Political Decay: From the Industrial Revolution to the Globalization of Democracy, New York: Farrar, Straus and Giroux.
  7. Kada govorimo važnosti ‘veza’ za zapošljavanje u privatnom sektoru, prema spomenutom omjeru Hrvatska je 2010. bila na petom mjestu, da bi 2016. ostvarila napredak i nalazila se na devetom mjestu.
  8. Ekonomski institut Zagreb (2014) ‘Analiza plaća u javnom i privatnom sektoru’, http://www.eizg.hr/hr-HR/Analiza-placa-u-javnom-i-privatnom-sektoru-u-Hrvatskoj-1353.aspxb (pristupljeno 20.kolovoza 2017.)
  9. Deloitte (2016) ‘Central Europe Top 500: An Era of Digital Transformation’,

https://www2.deloitte.com/global/en/pages/about-deloitte/articles/central-europe-top500.html (pristupljeno 25.srpnja 2017.)

Stubbs, P. and S, Zrinščak (2015) ‘Citizenship and Social Welfare in Croatia: Clientelism and the Limits of ‘Europeanisation’’, European Politics and Society, 16(3): 395-410.

  1. Ferrera, M. (1996) ‘The ‘Southern Model’ of Welfare in Social Europe’, Journal of European Social Policy, 6(17): 17-37.
  2. Zanimljivo je da mediteranske zemlje teže univerzalnom zdravstvenom sustavu, dok su sustavi podrške dohotku socijalno ugroženih skupina izuzetno fragmentirani.
  3. Stubbs, P. and S, Zrinščak (2015) ‘Citizenship and Social Welfare in Croatia: Clientelism and the Limits of ‘Europeanisation’’, European Politics and Society, 16(3): 395-410.
  4. U mandatima Ive Sanadera povećan je broj korisnika mirovina prema ZOPHBDR sa 31200 na 66000. Pri tome valja napomenuti da 80% korisnika dotične mirovine ima stupanj tjelesnog oštećenja manji od 40%.