HUP skor IV: tri kritična područja reformi –  opterećenje gospodarstva je najveći problem

Objavljeno

Ad
Ad

U ponedjeljak 4.12. započeli smo objavljivati rezultate HUP skora – sustava mjerenja napretka u provođenju reformi. U tu se svrhu koriste 73 indikatora, od kojih je 61 izravno međunarodno usporediv sa zemljama EU10 (Estonija, Latvija, Litva, Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Slovenija, Rumunjska, Bugarska).

U prvom tekstu o HUP skoru (gdje je objašnjena metodologija) komentirali smo ukupan rezultat – povećanje s 33 na 36 bodova te prikazali promjene u dvanaest glavnih područja. Jedno od njih se odnosi na skor fiskalne konsolidacije koji se poboljšao s 31 na 35 bodova. O tome je bio drugi tekst. Treći je bio o tri područja u kojima Hrvatska napreduje. To su: produktivnost i konkurentnost, prepreke ulaganjima i poduzetnička klima.

Ovaj tekst prikazuje tri kritična skora gospodarskih i društvenih reformi. Metodologija HUP skora pokazala je da su opterećenje gospodarstva, tržište rada te obrazovni, mirovinski i zdravstveni sustav kritična područja, pri čemu stvari stoje najlošije u pogledu opterećenja gospodarstva.

Opterećenje gospodarstva – majka svih problema

Relativno mali utrošak vremena poduzetnika za ispunjavanje poreznih obveza spašava ovaj skor od potpunog potonuća ka nuli, jer omjer prihoda konsolidirane opće države i BDP-a te broj procedura koje je potrebno obaviti za plaćanje poreza drže čvrsto najlošije vrijednosti, a omjer tekućih prihoda države i BDP-a nije daleko od nule.

Sljedeće dvije slike otkrivaju o čemu se zapravo radi. Usporedivi Eurostatovi podaci za 2016. pokazuju da Hrvatska ima najveći omjer prihoda opće države i BDP-a (47,6%) među zemljama Nove Europe. Trenutni trend za 2017. kreće se oko 46% (prikazan je na slici).

Čak i zemlje s notorno velikim državnim sektorima, Slovenija i Mađarska, skupljaju relativno manje javnih prihoda. Zemlje u kojima države prikupljaju razmjerno više su mnogo bogatije zemlje od Hrvatske poput skandinavskih zemalja, Francuske, Belgije i Austrije te – Grčka. Već bi ova usporedba trebala upućivati na to da u Hrvatskoj nešto s ovim omjerom strukturno nije u redu.

Druga slika prikazuje kretanje omjera tekućih prihoda konsolidirane opće države (porezi, doprinosi i slična davanja) i BDP-a. Ova je omjer usko povezan s prethodnim jer čini njegov najveći dio, no kod njega je najzanimljivija dinamika. Vidimo kako su Linićeve «reforme» 2012. (dizanje PDV-a s 23% na 25% i uvođenje nekoliko novih poreznih oblika) strukturno podigle omjer koji se počinje korigirati prema natrag tek nakon Marićeve porezne reforme 2017. Međutim, jasno je da je povratak prema dolje politički sporiji i teži od uspona, pa ova slika lijepo ilustrira ono što se često moglo čuti u vezi Marićeve porezne reforme – da je riječ o premalom koraku u dobrom smjeru.

Strukturno cementirano tržište rada

Metodologija HUP skora postavljena je tako da mjeri ishode, a ne aktivnosti. Zbog toga drugi kritični skor, onaj tržišta rada, najviše zavisi o različitim stopama nezaposlenosti odnosno njihovim usporedbama s EU10. Očekivano, situacija je tragična. Najlošija je prema čak četiri kriterija. Iako nezaposlenost pada, u Hrvatskoj je još uvijek najveća u Novoj Europi. Jedini napredak koji se dogodio u zadnje vrijeme odnosi se na smanjenje stope dugotrajno nezaposlenih čiji se skor bitno popravio.

Zanimljivo je primijetiti da indikatori 42-44 mjere regulaciju tržišta rada. Ona je vrlo rigidna kada je riječ o zapošljavanju i otpuštanju (skor u crvenoj zoni, samo 28 bodova) ali je liberalna kada je riječ o slobodi određivanja plaća (skor u zelenoj zoni, 68 bodova).

Obrazovni, mirovinski i zdravstveni sustav

Treći kritičan skor se odnosi na obrazovni, mirovinski i zdravstveni sustav.

Iako je u 2017. došlo do malog poboljšanja (rast skora s 22 na 26 bodova), ovaj je skor treći najniži i mnogo niži od razina prije 2013. Do pogoršanja je u međuvremenu došlo zbog pogoršanja indikatora očekivanog trajanja zdravog života. Hrvati su sada među narodima  s najlošijim očekivanim trajanjem zdravog života u EU10– 56 godina za muškarce i 57 godina za žene – što ruši standardne mitove o zdravoj prehrani i izvrsnom zdravstvenom sustavu.

Otprije su prisutne kronične slabosti u obrazovnom sustavu – vrlo nizak (u usporedbi s drugim zemljama Nove Europe) udjel mladih ljudi sa završenim tercijarnim obrazovanjem i mali postotak građana uključenih u programe cjeloživotnog učenja.

S pozitivne strane, Hrvatska izvrsno stoji prema niskom udjelu mladih u dobi 15-24 godine koji se ni ne školuju, ni ne rade.

U mirovinskom sustavu tendencije su ambivalentne. Unatoč općem starenju stanovništva, nema pretjeranog rasta broja umirovljenika. To je posljedica zaoštrenih uvjeta za odlazak u mirovinu (penalizacija ranog umirovljenja). Međutim, to su promjene koje daju učinke tek u dugom roku. Skor udjela starosnih u ukupnom broju mirovina (i dalje ispod 50%) je na nuli, a tek u 2017. vidi se prvi mali pomak (rast skora s 0 na 20) kada je riječ o omjeru broja zaposlenih i broja umirovljenika. Slika pokazuje da se međugodišnji rast broja umirovljenika primirio, dok se trend-omjer mirovinskih osiguranika i korisnika mirovina polako preokreće prema gore, čemu i gospodarski oporavak daje svoj doprinos.

Izvor: HZMO, Statistički bilten, obrada Arhivanalitika

Zaključak

Tri kritična područja – opterećenje gospodarstva, tržište rada te obrazovni, mirovinski i zdravstveni sustav – mogu se povezati u logičnu cjelinu. Ako Hrvatska želi rasti na zdravim konkurentskim osnovama, neophodno je smanjiti porezna i slična opterećenja. Naročito kada je riječ o opterećenjima rada.

Međutim, socijalna sigurnost uključuje sustave koji će zbog starenja stanovništva zahtijevati sve veće izdatke. Zbog toga, bez ozbiljnijih zahvata u rashodnu stranu proračuna rješenja naprosto – nema.

Rashode je neophodno oštrije nadzirati, a po potrebi i smanjiti tamo gdje za njih nema jasnih opravdanja ili postoje sumnje u neučinkovitost i korupciju. Treba ih i restrukturirati kako bi se dugoročno oslobodio veći prostor za socijalne transfere, prvenstveno mirovine i zdravstvo. Država mora relativno (u postotku BDP-a) manje trošiti na plaće, materijalne troškove, subvencije i slične izdatke, kako bi više novca ostalo za transfere građanima. Uz takve zahvate na rashodnoj strani otvorit će se i prostor za istovremeno smanjenje opterećenja gospodarstva, dinamiziranje tržišta rada i smanjenje nezaposlenosti.

U suprotnom (a to suprotno je, na žalost, način na koji se u ovoj zemlji naviklo upravljati javnim financijama), neracionalnosti na rashodnoj strani će se množiti. Interesne skupine ovisne o proračunskim neracionalnostima politički će jačati, šanse za smanjenje opterećenja gospodarstva i građana će kopniti, a mogućnosti za reforme bit će iz godinu u godinu sve manje. Rezultat će biti ekonomska i društvena stagnacija, iseljavanje i zamiranje svake, pa i teoretske mogućnosti da država ispuni svoje socijalne i razvojne funkcije. Stoga reforma s ciljem smanjenja opterećenja gospodarstva i građana koja kreće s rashodne strane proračuna nema alternative.