I ekonomisti rade to s modelima

“All models are wrong, but some are useful”, George E.P. Box

“An economist is someone who says, when an idea works in practice, ‘let’s see if it works in theory.’”, Walter E. Herrel

“Models are never true, but there is truth in models”, Uskali Mäki

 

Kao nogometaši, i ekonomisti vole raditi to s modelima. Međutim, kod ekonomista se to odnosi na opisivanje svijeta, a modeli na apstraktne konstrukte koji opisuju ekonomske procese.

Zašto ekonomisti toliko vole modele? Zašto ekonomisti uopće koriste modele? Čine li modeli ekonomiku znanošću? Imaju li ekonomski modeli ikakve veze sa stvarnošću? I jesu li modeli neki “tajni jezik” zbog kojeg ekonomiste ne razumiju ostale društvene znanosti (ili čak ekonomisti iz “suprotnog tabora”)? Ovo su samo neka od pitanja na koja odgovara knjiga poznatog ekonomista Danija Rodrika pomalo provokativnog naslova Economics Rules: The Rights and Wrongs of the Dismal Science.

Prvi dio naslova je namjerno višeznačan jer može značiti: Ekonomika je zakon, Ekonomika vlada ili igrom riječima, Pravila ekonomike. Koje god tumačenje odabrali, sadržaj knjige se u njega uklapa. Drugi dio naslova se može prevesti na hrvatski kao Pozitivne i negativne strane sumorne znanosti. Ekonomika je navodno prozvana sumornom znanošću (eng. dismal science) zbog Malthusovog sumornog pogleda na budućnost (pojednostavljeno, ljudska vrsta se širi eksponencijalno, a dostupna hrana i ostali resursi rastu linearno pa je čovječanstvo osuđeno na bijedu).

Rodrik je jedan od vodećih ekonomista u područjima ekonomike rasta, ekonomike razvoja i međunarodne ekonomike, a u Hrvatskoj ga je najvjerojatnije najviše popularizirao profesor Bićanić kroz projekt Dijagnostika rasta u Hrvatskoj. Osim akademske karijere, Rodrik ima i bogatu karijeru savjetnika vlada za ekonomski razvoj u različitim zemljama u razvoju, gdje često nije primjenjivao politike koje je dugi niz godina nalagao dominanti mainstream Washingtonski konsenzus (za čitatelje zainteresirane za policy aspekt Rodrikovog djelovanja toplo preporučujem njegovu knjigu One Economics, Many Recipes).

Iako je Rodrik školovan u mainstream ekonomici te ju dugi niz godina predaje na matičnom Harvardu i nekim drugim institucijama, on je kroz akademsku karijeru i karijeru savjetnika razvio alternativni pogled na ekonomiku (pogotovo rasta i razvoja) i jedan je od vodećih kritičara ekonomske znanosti “iznutra”. Zato je idealan kandidat za napisati knjigu kojom istovremeno kritizira i odgovara na kritike koje ekonomskoj znanosti upućuju kolege iz drugih društvenih znanosti, te kojom detaljno objašnjava na koji način ekonomisti razmišljaju i zašto je svijet u njihovoj glavi zapravo skup modela.

Knjiga Economics Rules ekonomiku promatra prvenstveno kroz pristup analizi. Konkretnije, Rodrik se u ovoj knjizi koncentrira na dominantan metodološki okvir ekonomike koji se temelji na modelima. Ovaj pristup, kojeg su u društvenim znanostima prvi počeli primjenjivati ekonomisti, sada se često koristi i u politologiji, sociologiji, pravu, političkoj ekologiji i sl. (neki autori u ovom kontekstu govore o tzv. “ekonomskom imperijalizmu”). Dakle, Rodrikova knjiga je zapravo najvećim dijelom knjiga o metodologiji ekonomike kao znanosti.

Međutim, knjiga je puno pitkija i moglo bi se reći konkretnija od mnogih knjiga koje su u proteklim desetljećima napisali različiti filozofi ekonomike (za čitatelje koje zanima ovo područje postoji odlična kratka knjiga s hrvatskim prijevodom Francesca Guale, Filozofija ekonomije) i povjesničari ekonomske misli (vidjeti npr. knjigu Marka Blauga The methodology of economics, or, How economists explain).  Pitkija je, jer Rodrik ima jako tečan stil pisanja i jer je ipak namijenjena široj publici, a konkretnija je, jer za razliku od filozofa ekonomike i povjesničara ekonomske misli, koji temi pristupaju “izvana”, Rodrik je u svakom smislu “insider” i kao profesor i kao istraživač i kao policy savjetnik, pa knjigu temelji na vlastitom bogatom iskustvu.

Prije prelaska na sam sadržaj knjige potrebno je istaknuti nekoliko važnih stvari koje Rodrik nije obradio ili objasnio u knjizi.

Prvo, način na koji ekonomisti danas pristupaju proučavanju svijeta velikim je dijelom posljedica filozofskih rasprava u 19. stoljeću. Tu je prvenstveno potrebno istaknuti tzv. raspravu o empirizmu i praktični problem indukcije na koji upućuje John Stuart Mill, a koje u svojoj knjizi detaljno objašnjava ranije spomenuti Guala. U svojoj najutjecajnijoj knjizi u polju ekonomike Načela političke ekonomije iz 1848. MIll je istaknuo kako u ekonomiji nije moguće provoditi eksperimente (danas se na mikro razini oni provode, ali na makro razini i dalje nisu mogući), pa iz posljedica (relacija i korelacija među događajima) nije moguće točno utvrditi uzroke koji su do njih doveli. Za razliku od prirodnih znanosti u kojima se teorije često grade iz promatranja i prikupljanja podataka iz stvarnog svijeta (empirizam), ekonomika (i ostale društvene znanosti) nemaju tu mogućnost.  Može se reći i kako postoji previše relacija i korelacija među ekonomskim i društvenim pojavama da bismo mogli točno izolirati uzrok nekog događaja. Zato je Mill isticao da je vrlo teško pronaći čvrste ekonomske zakonitosti u empirijskim podacima. One ili ne postoje, jer se ljudi ne ponašaju po univerzalnim zakonima kao što se, primjerice, planeti kreću oko Sunca, ili postoje, ali se uvjeti u kojima oni djeluju neprestano mijenjaju pa se oni nikada ne mogu očitovati na isti način. Ekonomski (društveni) svijet je previše kompleksan i mi nemamo adekvatne alate da ga u potpunosti razumijemo promatrajući realizacije tih procesa (podatke). Zato je Mill predložio tzv. deduktivnu metodu a priori prema kojoj bi ekonomisti introspekcijom mogli doći do nekih ekonomskih zakonitosti koje bi dedukcijom doveli do ekonomskih posljedica, a na kraju bi ekonomske posljedice trebali usporediti s podacima. Pritom je važno istaknuti da empirijska provjera prema Millu ne služi provjeri temeljnih uzročnih principa ekonomske teorije, jer su oni sami po sebi točni (posljedica introspekcije), nego služi tome da provjerimo jesmo li u obzir uzeli sve relevantne faktore. Pritom treba podsjetiti da je dedukcija način zaključivanja, u kojem, ako su premise istinite, i zaključak mora biti istinit. Kasnije u tekstu će se vidjeti koliko je ovo važno u raspravi o ulozi pretpostavki ekonomskih modela te zašto matematika ima toliko veliku ulogu u ekonomici.

Mill je također isticao kako upravo zbog praktičnog problema indukcije ekonomisti moraju maksimalno pojednostavljivati probleme i razlagati ih na temeljene elemente. Pojednostavljenja su u srži ekonomskih modela. Konačno, Mill je uveo ideju ceteris paribus po kojoj se u promatranju ekonomskih odnosa neki manje važni elementi mogu zanemariti ili ih se može držati fiksnim. Studenti ekonomike se u osnovama (počelima) odmah susreću s pojmom ceteris paribus i mnoge ekonomske modele promatraju kroz tu prizmu.

Drugo, Rodrik nije čitatelja upoznao s poviješću primjene modela u ekonomiji. On se odmah fokusira na neke poznate modele i kroz njih gradi priču, ali bi se mnogim čitateljima pitanje o početku primjene modela sigurno nametnulo samo po sebi. Onima koje više zanima povijest razvoja samih modela svakako se može preporučiti knjiga The World in The Model: How Economists Work and Think profesorice povijesti i ekonomske filozofije Mary Morgan s LSE-a. Autorica u knjizi dijeli razvoj ekonomskih modela u tri faze: prahistoriju, prvu generaciju modela i konačni razvoj ekonomskih modela. Prahistoriji pripadaju ekonomisti sa sredine i kraja 18. te početka 19. stoljeća koji su prvi pokušali “formalizirati” svoje riječi u nekom obliku brojeva i/ili grafikona. Tu su ističu fiziokrat Francois Quesnay s Tableau Économique, David Ricardo s opisom proizvodnje na farmi te Johann von Thünen s analizom odnosa cijena poljoprivrednih proizvoda i udaljenosti farmi (u knjizi profesorice Morgan su zanimljive slike tih “modela”).

Prvoj generaciji modelara pripadaju i poznati ekonomisti iz druge polovice 19. stoljeća poput Alfreda Marshalla koji je prvi počeo skicirati grafikone ponude i potražnje, Francisa Edgewortha koji je napravio grafikon ekonomske razmjene (poznata Edgeworthova kutija) te Irvinga Fishera koji je napravio i apstraktni i fizički hidraulički model gospodarstva (kasnije je poznati hidraulički stroj po uzoru na Fishera izgradio William Phillips). Ono što je zanimljivo je da su ovi poznati ekonomisti svoje nove alate pokazivali vrlo sramežljivo i nisu znali kako ih nazvati. Alfred Pigou je Marhsalla i Edgewortha opisao kao proizvođače i korisnike “alata” ili “alata za razmišljanje” (eng. thought-tools). Pravi modeli, koji su tada dobili i ime “modeli”, su se počeli razvijati 1930-ih godina, a u stalnoj upotrebi su od 1940-ih godina, kada su postali dominantan način komunikacije među ekonomistima. Prvim pravim modelima smatraju se matematički model poslovnog ciklusa norveškog ekonomista Ragnara Frischa iz 1933. te oca ekonometrije Jana Tinbergena iz 1936. godine, za koje su tridesetak godina poslije dobili prvu Nobelovu nagradu za ekonomiju (Rodrik podsjeća da kritičari ekonomske znanosti često vole istaknuti da se za ekonomiku ne dodjeljuju prave Nobelove nagrade). Zainteresirani čitatelji daljnji razvoj modela mogu pronaći u izvrsnom kratkom pregledu Adriana Pagana iz 2019. godine te njegovog izvještaja o modeliranju u Bank of England iz 2003. godine.

Treće, Rodrik ne objašnjava da postoje različite vrste modela. Moguće je da pretpostavlja da su čitatelji s time upoznati, ali je zbog lakšeg razumijevanja sadržaja knjige važno istaknuti neke ključne podjele (podjela ima mnogo, ovdje će se prikazati samo one koje su važne za razumijevanje Rodrikove knjige).

Prvo treba istaknuti da postoje teorijski modeli i empirijski modeli (što se može vidjeti i iz gore prikazanog kratkog povijesnog pregleda razvoja modela). Pojednostavljeno, teorijski modeli su apstraktni modeli koji opisuju ponašanje ekonomskih subjekata i/ili varijabli koje proizlaze iz određenih matematički formaliziranih pretpostavki. Teorijski modeli mogu dati kvalitativne odgovore na neka pitanja (npr. što će se dogoditi s potražnjom za radom ako se povećaju doprinosi koje plaćaju poslodavci). Empirijskim modelima se uz pomoć različitih empirijskih metoda kvantificiraju odnosi među ekonomskim varijablama, pri čemu se kao temelj za izgradnju modela uzimaju teorijski modeli.

Drugo, postoje mikroekonomski modeli i makroekonomski modeli. Mikroekonomski modeli opisuju ponašanje pojedinih ekonomskih subjekata (npr. potrošača i proizvođača), a makroekonomski modeli ponašanje ekonomskih agregata (npr. potrošnje i proizvodnje). Pritom je važno istaknuti da je od 1970-ih ova podjela puno manje izražena jer je veliki broj makroekonomskih modela utemeljen na mikroekonomskim osnovama (tzv. micro-based macro models).

Treće, postoje modeli parcijalne ravnoteže i modeli opće ravnoteže. Modeli parcijalne ravnoteže opisuju ponašanje na jednom tržištu (npr. tržište naranči) i/ili ponašanje jedne skupine ekonomskih subjekata (npr. ponašanje potrošača), dok modeli opće ravnoteže uključuju sve ekonomske subjekte i sva tržišta i njihove odnose. Rodrik kroz knjigu “plovi” kroz sve navedene modele, ali ne objašnjava točno na koji tip modela misli u određenom trenutku, što bi manje upućenim čitateljima moglo otežati razumijevanje sadržaja knjige. Međutim, jasno je da se on većinom zadržava na poznatim teorijskim modelima, dok empirijske modele samo usput spominje.

Economics Rules

Nakon poduljeg uvoda možemo se vratiti ključnoj temi ovog teksta – prikazu Rodrikove knjige. Knjiga nije velika, sadrži 213 sadržajnih stranica prilično “prozračnog” teksta te 50-ak stranica bilješki i referenci. Upućenijim čitateljima neće trebati više od dan-dva da prođu kroz cijelu knjigu koncentriranim čitanjem. Knjiga će biti najkorisnija studentima i predavačima ekonomike, ali veliku dodanu vrijednost mogu dobiti i ne-ekonomisti, kolege iz drugih društvenih znanosti i šira javnost koju zanima metodologija ekonomike, veza između ekonomskih modela i ekonomske stvarnosti te način na koji ekonomisti razmišljaju.

Iako je fokus knjige na metodologiji ekonomike, važno je istaknuti da se ne radi isključivo o metodologiji već Rodrik puno pozornosti posvećuje upravo vezi između ekonomskih modela, ekonomske stvarnosti, preporuka ekonomskoj politici te važnoj ulozi ekonomista u javnosti i njihovog utjecaja na policy maker-e. Upravo zbog utjecaja na vođenje politike i na javnost, ekonomisti imaju jako veliku odgovornost i posebno je važno da sami razumiju te da jasno komuniciraju na temelju kojih modela i pod kojim uvjetima dolaze do svojih zaključaka. Povezivanjem modela s tim policy aspektom Rodrik uspijeva minimizirati rizik da knjiga koja u svojoj srži govori o metodologiji ekonomike široj javnosti ne bude dosadna ili teško savladiva.

Knjiga ima uvod, šest poglavlja i zanimljiv epilog u kojem Rodrik iznosi 10 preporuka ekonomistima i 10 preporuka ne-ekonomistima za razumijevanje modela, odabir modela, komunikaciju ekonomskih ideja itd. U uvodu Rodrik uspijeva zaintrigirati i čitatelje koji su duboko upoznati s temom knjige jer podsjeća kako ponekad primjena ekonomskih modela i ideja koje iz njih proizlaze dovodi do značajnog napretka u različitim aspektima ekonomskog i društvenog života, a ponekad i do velikih katastrofa. Zato je uvodu dao naslov The Use and Misues of Economic Ideas (Korištenje i krivo korištenje/zloupotreba ekonomskih ideja). U nastavku će se prikazati samo neke, po mojem mišljenju najvažnije poruke pojedinih poglavlja, a zainteresiranim čitateljima preporuča se da svakako pročitaju cijelu knjigu.

U prvom poglavlju What Models Do (Što modeli rade) Rodrik podsjeća na to koliko su za razliku od nekih drugih društvenih znanosti ekonomisti “opsjednuti” modelima. Tu podsjeća na vrlo popularnu komičnu ekonomsku bajku jednog od najvećih ekonomskih “modelara”, švedskog ekonomista Axela Leijonhuvuda Life Among the Econ. Leijonhuvud u ovoj zabavnoj priči promatra društvene znanosti kroz oči antropologa i priča priču o plemenima Econs (ekonomisti), Sociogs(sociolozi) i Polscis(politolozi). Pleme Econs ne prima u svoje pleme nikoga dok se ne izgradi “modl” te ne poštuje druga plemena jer oni ne grade “modls”. Kako je ranije spomenuto, danas i ostale društvene znanosti grade modele, ali je “opsesija” ekonomista modelima i dalje na daleko većoj razini u odnosu na ostale društvene znanosti.

U ovom poglavlju Rodrik vješto odgovara na glavnu kritiku koju ekonomici upućuju ostale društvene znanosti, a to je da su ekonomski modeli prejednostavni, da pretpostavke modela nisu realistične, da se više pozornosti posvećuje matematičkoj strogosti nego stvarnosti, te da ekonomisti olako skaču iz apstraktnih modela u čvrste policy preporuke. Rodrik kritičarima odgovara objašnjavajući da su pojednostavljenja glavna prednost ekonomskih modela, budući da nam ona omogućavaju da se fokusiramo na najvažnije faktore, odnose i mehanizme. Drugim riječima, za razumijevanje kompleksnog ekonomskog svijeta ključno je isključiti sve manje važne faktore.

U tom kontekstu, ekonomski modeli se mogu razumjeti i kao laboratoriji koje koriste prirodne znanosti. U laboratorijima se stvaraju umjetni okolišni uvjeti kako bi se izoliralo neke ključne faktore vezane uz predmet istraživanja. Kako je nobelovac i otac nove klasične ekonomike Robert Lucas rekao (parafraziram): ekonomski modeli predstavljaju laboratorij u kojem se mogu provoditi eksperimenti bez žrtava u stvarnom svijetu.

Rodrik također ističe da nije važno da su sve pretpostavke realistične, ali smatra da kritične(ključne) pretpostavke, čijom bi se promjenom došlo do potpuno drukčijih zaključaka, moraju biti što je više moguće utemeljene na stvarnosti. Moglo bi se reći da u tom kontekstu Rodrik nije “friedmanovac” koji smatra da realističnost pretpostavki uopće nije važna ako model dobro predviđa ekonomska kretanja (Friedman je ovu tezu iznio u jednom od najkontroverznijih i najdiskutiranijih ekonomskih eseja u povijesti The Methodology of Positive Economics).

Rodrik jako dobro objašnjava i ulogu matematike u ekonomici. Prvo, matematika služi kako bi svi elementi modela, pretpostavke, bihevioralni mehanizmi i glavni rezultati bili jasno prikazani. Rodrik podsjeća da ekonomisti prije nisu koristili matematiku kako bi objasnili svoje “modele”, nego riječi, pa dan-danas žestoko raspravljamo o tome što su Marx, Keynesi Schumpeter stvarno htjeli reći. Ali, ne raspravljamo što su npr. Joseph Stiglitz i Keneth Arrow htjeli reći u djelima za koja su dobili ekonomskog Nobela jer to jasno vidimo u njihovim modelima.

Drugo, matematika osigurava da su ekonomski modeli interno konzistentni, odnosno da zaključci uistinu proizlaze iz pretpostavki modela. Dakle, matematika ekonomistima pomaže da jasno iznesu i objasne kompleksne ekonomske odnose koje drukčije ne bi mogli objasniti. U tom kontekstu se može reći da ekonomisti ne koriste matematiku jer su pametni, nego baš zato što nisu dovoljno pametni. Konačno, Rodrik govori i o policy zaključcima koji proizlaze iz modela i objašnjava da su dobri ekonomisti jako oprezni i svjesni svih uvjeta u kojima modeli funkcioniraju i ograničenja s kojima se mogu  susresti.

U drugom poglavlju Science of Economic Modelling (Znanost ekonomskog modeliranja) Rodrik objašnjava da modeli čine ekonomiku znanošću. Ali, ekonomika nije i nikada neće biti prirodna znanost. Cilj prirodnih znanosti je utvrditi univerzalne fundamentalne zakone. U prirodi takvi zakoni postoje, dok u društvu ne postoje (iako su stari ekonomisti u 17. i 18. stoljeću voljeli koristiti riječ “zakon” poput Sayovog “zakona” ili “zakona” opadajućih prinosa). Društvo se sastoji od ljudi koji imaju emocije, donose dobre i loše odluke, mijenjaju mišljenja i stavove itd. pa je teško definirati “zakone” koji će vrijediti u svakoj situaciji. Postoji priča da je jedan od vodećih fizičara u povijesti izjavio da je odabrao fiziku umjesto ekonomije jer atomi nemaju osjećaje. U fokusu ekonomije su ljudi i ljudsko ponašanje, što modeliranje čini jako izazovnim.

Međutim, što ekonomiku čini znanošću? Ekonomisti će reći da je ekonomika znanost jer primjenjuje znanstvenu metodu: postavljaju se hipoteze, grade se modeli, hipoteze se empirijski testiraju te se one prihvaćaju ili odbacuju. Rodrik ipak upozorava da se ekonomika ne razvija “vertikalno” nego “horizontalno”. Modeli čije se hipoteze ne prihvate se ne odbacuju i ne “bacaju u smeće”, nego se dopunjavaju i proširuju ili se čuvaju za korištenje u nekim drugim uvjetima. Zato ekonomisti na raspolaganju imaju “lepezu modela” i upravo u tome Rodrik vidi razvoj ekonomike.  Oslanjanje na veliki broj različitih modela ne ukazuje na slabost modela već na nepredvidljivost društvenog života. Također, Rodrik ističe da proces ekonomskog istraživanja ne ide uvijek redoslijedom hipoteza –> model –> test, već da se ekonomski modeli često razvijaju kao rezultat i s ciljem objašnjenja nekih ekonomskih događaja. Rodrik u ovom poglavlju detaljnije objašnjava što su to hipoteze ekonomskih modela korištenjem poznatih ekonomskih modela – Prvog teorema ekonomike blagostanjai Rikardovog modela komparativnih prednosti. Autor objašnjava i različite empirijske metode koje se koriste u ekonomici te ističe kako i vezivanje napredovanja u ekonomskoj akademskoj zajednici uz objavu radova koji se temelje na teorijskim i empirijskim modelima daje veliku dozu “znanstvenosti” ekonomiji, budući da se rezultati mogu verificirati i replicirati.

Rodrik veliki broj modela smatra ključnim bogatstvom ekonomske znanosti. Međutim, odabir pravog modela u pravom trenutku izazovan je posao, koji zahtijeva puno opreza i iskustva, a najveći je problem da se ni na najboljim sveučilištima studente ne uči kako odabrati adekvatan model. Zato je treće poglavlje, Navigating Among Models (Kretanje kroz modele), posvećeno upravo pravilima za odabir adekvatnih modela.

Rodrik predlaže kombinaciju četiri strategije verifikacije modela. Prva je verifikacija kritičnih pretpostavki modela i detaljna analiza kako se one uklapaju u problem koji je u fokusu. Primjerice, ako analiziramo tržište naranči onda je pretpostavka o tome da analiziramo model savršene konkurencije adekvatna. S druge strane, ako analiziramo tržište nafte, onda pretpostavka da se radi o tržištu savršene konkurencije nije adekvatna. Druga je verifikacija mehanizama koji su pretpostavljeni u modelu i provjera da li oni uistinu funkcioniraju. Treća je verifikacija direktnih implikacija modela u stvarnosti, pri čemu Rodrik objašnjava različite metodološke pristupe koji se koriste. U tom kontekstu napominje da u ekonomici sve veću ulogu imaju tzv. eksperimenti na terenu (eng. field experiments) uz čiju se pomoć može provjeravati valjanost modela provođenjem eksperimenta u stvarnom svijetu. Međutim, ova je metoda primjenjiva samo za manji broj mikroekonomskih policy pitanja u ekonomici. Za većinu pitanja se moraju koristiti različite ekonometrijske metode, pri čemu pitanje kauzalnosti predstavlja veliki izazov. Četvrta je verifikacija usputnih/sporednih implikacija modela, koja se također provodi korištenjem različitih empirijskih pristupa. Ove strategije nisu lagane i odabir adekvatnog modela prvenstveno zahtijeva puno praktičnog iskustva.

U četvrtom poglavlju Models and Theories (Modeli i teorije) Rodrik objašnjava razliku između teorije i modela, koji se često poistovjećuju. Rodrik objašnjava da su teorije u prirodnim znanostima (npr. teorija evolucije) općenite i da imaju univerzalnu validnost. S druge strane, svi ekonomski modeli su kontekstualni i ima ih jako puno.

Kako bi objasnio razliku između teorija i modela, Rodrik podsjeća da u ekonomici postoje tri vrste pitanja. Prva vrsta su “kako”; na primjer, kako povećanje minimalne plaće utječe na zaposlenost? Ekonomski modeli na ovo pitanje pružaju odgovore kroz analizu ključnih mehanizama, uz dane pretpostavke. Druga vrsta pitanja su “zašto”. Ona su usmjerena na objašnjenje šireg skupa činjenica ili događaja, npr. zašto je došlo do industrijske revolucije ili zašto je došlo do globalne financijske krize 2008. godine? Ekonomisti nude različite teorije ovih događaja, koje su nekada i međusobno suprotstavljene, a svakako nisu univerzalne nego se odnose samo na specifične epizode koje se pokušavaju objasniti. Pritom se prilikom definiranja svojih teorija ekonomisti oslanjanju na različite vrste specifičnih modela. Treće su tzv. “velika pitanja” ekonomike i društvenih znanosti. Primjerice: što određuje distribuciju dohotka u društvu; je li kapitalizam stabilan sustav; što određuje ekonomski uspjeh naroda? Suvremena ekonomika zapravo više ni ne pokušava odgovoriti na ova pitanja kao što su u svojim djelima radili Adam Smith ili Karl Marx. Prema Rodriku, ekonomika (kao ni nijedna druga društvena znanost) ne može, ni ne treba nuditi univerzalne teorije koje bi mogle dati odgovore na ova “velika” pitanja. On smatra da je svaki pokušaj razvoja neke univerzalne ekonomske teorije uzaludan i potencijalno opasan. Iako spominje Roberta Lucasa, u ovom kontekstu zaboravlja spomenuti kako je 2003. godine u obraćanju najvećem svjetskom udruženju ekonomista American Economic Association Lucas izjavio da je “temeljni problem sprječavanja ekonomskih depresija riješen”. Razbolje globalne ekonomske stabilnosti (tzv. Great Moderation) od kraja 1980-ih je ekonomiste uvjerilo da su tada dominantne teorije poslovnih ciklusa utemeljene na modelima realnog poslovnog ciklusa i nove klasične ekonomike točne i da se u tom području nema više što istraživati. Manje od pet godina kasnije počela je najveća globalna financijska kriza u povijesti. Na kraju poglavlja zaključuje da su ekonomske teorije zapravo “samo” modeli, tj. da su ekonomske teorije skup modela, koji se primjenjuju u konkretnom okviru.

Peto poglavlje When Economists Go Wrong (Kada ekonomisti pogriješe) posvećeno je velikim greškama koje nastaju kada ekonomisti zaborave da ne postoji Model (the model) nego samo model (a model), tj. ako zaborave da ne postoje ekonomski modeli koji vrijede uvijek i svugdje i koji se mogu nekritički primjenjivati za oblikovanje ekonomskih politika. Prema Rodriku postoje greške previda (eng. error of omission) u kojima se zbog vjerovanja u jedan ekonomski model propušta vidjeti potencijalne probleme koji se mogu pojaviti. Kao primjer posljedice ovakve greške Rodrik navodi globalnu financijsku krizu, koja je velikim dijelom posljedica vjerovanja u modele koji su se temeljili na hipotezi efikasnih tržišta (eng. efficient market hypothesis, EMH). Postojao je i niz modela kojima se moglo predvidjeti puknuće balona na financijskim tržištima (Minsky, Shiller itd.), ali su modeli temeljeni na EMH bili dominantni. Druga vrsta grešaka su greške koje uključuju donošenje pogrešnih odluka, tj. poduzimanje pogrešnih koraka (eng. error of commission). Zbog ovih grešaka su ekonomisti često suučesnici provođenja ekonomskih politika koje dovode do negativnih ekonomskih i/ili socijalnih posljedica na koje se nije računalo. Kao primjer ovog tipa grešaka Rodrik navodi nekritičnu i doslovnu primjenu one-size-fits-all politika Washingtonskog konsenzusa i posebno politiku liberalizacije kapitalnog računa u zemljama u razvoju, koja nije ni bila u osnovnoj verziji Washingtonskog konsenzusa. Ovi primjeri pokazuju kako slijepo vjerovanje u jedan model može dovesti do devastirajućih posljedica u stvarnom svijetu. Zato je od izrazite važnosti da ekonomisti budu jako oprezni kada iz svijeta modela prelaze u svijet ekonomske politike. Na kraju poglavlja Rodrik podsjeća i da ekonomisti imaju veliku ulogu u javnosti, pri čemu postoji tendencija da su u medijima zastupljeniji ekonomisti koje Rodrik naziva “ježevima” (eng. hedgehocks) koji čvrsto vjeruju u neke velike i zvučne ekonomske ideje (npr. tržište može riješiti sve probleme, država je korumpirana itd.) od ekonomista koje on naziva “lisicama” (eng. foxes) koji su oprezni, koji ne vjeruju u velike ideje i koji uvijek “važu” između različitih ideja i modela, koje su nekada čak i kontradiktorne. Prema Rodriku, ekonomka znanost treba više lisica u javnim debatama.

U posljednjem poglavlju Economics and Its Critics (Ekonomika i njezini kritičari) Rodrik podsjeća na najčešće kritike koje se upućuju ekonomistima: da su im modeli prejednostavni, da su im pretpostavke nerealistične, da previše vjeruju u moć tržišta, da su pristrani prema tržišnim rješenjima, da zanemaruju društvene i kulturne odrednice ljudskog ponašanja, da su previše usmjereni na pojedinca (tzv. metodološki individualizam), da promoviraju sebičnost, da se ekonomske teorije ne mogu adekvatno testirati u praksi, da u ekonomici nema pluralizma te da ekonomisti jako slabo prognoziraju. Rodrik odgovara da su kritike jednim dijelom utemeljene, ali da velikim dijelom proizlaze i iz površnog poznavanja same ekonomike. Na neke kritike je već odgovorio u prvom poglavlju, pa ću se ovdje samo osvrnuti na neke kojima do sada nije posvećena pozornost.

Osim jednostavnih ekonomskih modela koji služe kao benchmark postoje jako složeni modeli koji pokušavaju uključiti niz nesavršenosti tržišta, ekonomskih subjekata, njihove međuodnose, procijeniti ili kalibrirati tzv. “duboke parametre” koji određuju ponašanje ekonomskih subjekata temeljem mikro podataka i sl. Također, novije generacije ekonomskih modela uključuju i heterogene ekonomske agente (eng. heterogenous agent models), modele s ograničenom racionalnošću (eng, bounded rationality models), modele koji uključuju psihološke čimbenike (npr. animal spirits), puno se radi na razvoju modela bihevioralne ekonomike koja u središte analize stavlja ljudsku psihologiju, razvija se nova institucionalna ekonomika koja u središte analize stavlja ekonomske (i političke) institucije itd. Iako se na prvi pogled čini da su ekonomisti jako pristrani prema tržišnim rješenjima, dublje poznavanje ekonomske literature pokazuje da postoji niz modela i ekonomista koji vide velike društvene koristi od državne intervencije.

Empirijski pristupi kojima se testiraju ekonomske teorije svakodnevno se razvijaju, ali od ekonomike (i ostalih društvenih znanosti) se ne može i ne treba očekivati opća empirijska validacija teorija. Važno je da su ekonomski modeli i teorije kontekstualno validni. Jedan od najzanimljivijih dijelova poglavlja je Rodrikov odgovor na kritiku da ekonomika promiče sebičnost (i da ekonomski fakulteti odgajaju takve pojedince). Rodrik objašnjava da postoje i modeli gdje se popušta pretpostavka čiste sebičnosti (maksimizacija korisnosti, maksimizacija profita itd.) i dijelom dopušta altruističko ponašanje, ali da promjena tih pretpostavki ne utječe značajno na zaključke modela. Također ističe da samo-zainteresiranost nije pitanje etičkih i moralnih vrijednosti nego samo opis dominantnog ponašanja pojedinaca i poduzeća. Rodrik citira istraživanja koja pokazuju da ekonomske fakultete upisuju oni koji su više orijentirani na sebe, tako da nema nekih dokaza da ekonomski fakulteti “kvare” ljude. Konačno, od ekonomike se ne može očekivati točno predviđanje budućnosti budući da su faktori koji utječu na ekonomske procese najvećim dijelom nepredvidljivi jer su u središtu ljudi i njihova psihologija i/ili neki egzogeni događaji (npr. Covid). Međutim, ekonomisti mogu ponuditi tzv. uvjetna predviđanja (eng. conditional predictions). Ona omogućavaju analizu različitih potencijalnih ishoda. Iz svega proizlazi kako je izrazito važno da su ekonomisti oprezni i skromni, posebno kada govore o prognozama. Rodrik ovo poglavlje završava vrlo važnom porukom za ekonomiste. Kako se ona ne bi izgubila u prijevodu, prenosim je u originalu:

“Results taken from economics proper must be combined with values, judgments, and evaluations of an ethical, political, or practical nature. These last have very little to do with the discipline of economics, but everything to do with reality.”

Rodrik knjigu završava savjetima za ekonomiste i ne-ekonomiste koje ujedno predstavljaju i idealan završetak ovog teksta jer u biti predstavljaju temeljne poruke Rodrikove knjige koje bi čitatelji same knjige i/ili ovog teksta trebali “ponijeti sa sobom”:

Za ekonomiste

1. Ekonomija je zbirka modela; cijenite tu raznolikost.
2. Postoji samo model (a model), a ne Model (the model)
3. Učinite svoj model dovoljno jednostavnim da izolirate određene uzroke i pojedine mehanizme, ali ne toliko jednostavnim da izostavite ključne interakcije među uzrocima.
4. Nerealne pretpostavke su u redu; nerealne kritične (ključne) pretpostavke nisu u redu.
5. Svijet je (gotovo) uvijek drugi najbolji (eng. second best)
6. Za mapiranje modela u stvarni svijet trebate eksplicitnu empirijsku dijagnostiku, koja je više zanat nego znanost.
7. Nemojte brkati slogu ekonomista oko nekih pitanja u ekonomici kao dokaz da svijet uistinu tako funkcionira
8. U redu je reći “ne znam” kad vas pitaju o ekonomiji ili ekonomskoj politici.
9. Učinkovitost (efikasnost) nije sve.
10. Zamjena vaših vrijednosti vrijednostima javnosti zloupotrebljavate svoju stručnost.

Za ne-ekonomiste

1. Ekonomika je zbirka modela bez unaprijed određenih zaključaka; odbacite bilo kakve argumente koji tvrde suprotno.
2. Ne kritizirajte ekonomski model zbog njegovih pretpostavki; pitajte kako bi se rezultati promijenili ako su bi neke problematične pretpostavke bile realnije.
3. Analiza zahtijeva jednostavnost; čuvaj se nesklada koji se predstavlja kao složenost.
4. Ne dopustite da vas matematika plaši; ekonomisti se matematikom ne služe zato što su pametni, već zato što nisu dovoljno pametni.
5. Kad ekonomist da preporuku, pitajte zašto je siguran da je model na koji se oslanja adekvatan za taj problem
6. Kada ekonomist koristi izraz “ekonomsko blagostanje”, pitajte što on/ona pod tim podrazumijeva.
7. Budite svjesni da ekonomist može drukčije govoriti u javnosti nego u seminarskoj sobi.
8. Ekonomisti se (ne) klanjaju tržištima, ali ipak znaju bolje kako ona funkcioniraju od vas.
9. Ako mislite da svi ekonomisti misle slično, posjetite jednu njihovu konferenciju.
10. Ako mislite da su ekonomisti posebno bezobrazni prema neekonomistima, posjetite jednu njihovu konferenciju.