Prošlu godinu (i desetljeće) zaključili smo tekstom o važnosti ideja. Tekst je inspiriran pričom o Republici pisama i romanom Kradljivac kave. No, nisam jedini koji je godinu zaključio temom o idejama. Stoga ovo desetljeće započinjem osvrtom na idejni ambijent koji je obilježio proteklo desetljeće. Pokušavam pronaći odgovor na pitanje može li se takav ambijent protegnuti na jučer započeto novo desetljeće. Slutim da nas u sljedećih deset godina čeka bitno promijenjen idejni ambijent u odnosu na ovaj na koji smo navikli u proteklih deset godina.
Globalno tržište ideja
Prvo, o kakvom ambijentu govorimo?
Približno do 2010. globalno tržište ideja bilo je obilježeno dominacijom ideje o liberalnoj demokraciji i trgovačkoj, tehnološkoj i svakoj drugoj globalizaciji kao glavnim (i neupitnim) mehanizmima ljudskog napretka. Međutim, kriza koja je izbila potkraj prvog desetljeća 21. stoljeća dovela je ove postulate pod znak pitanja.
Kriza nije bila ni jedini ni glavni čimbenik dubokog preispitivanja naslijeđene društvene paradigme. Ekonomski i politički uzlet velike Kine uzrokovao je mnogo dublje podrhtavanje u tektonici ideja.
Nakon što su kineski komunisti pokazali sposobnost ovladavanja modernim tehnologijama i inovacijama gotovo nitko se više nije zamarao pitanjem treba li kineski sustav zvati socijalističkim ili kapitalističkim. Povjesničar Nial Ferguson u knjizi Civilizacija i istoimenoj TV seriji koja ju je pratila početkom prošloga desetljeća, postavio je ključno pitanje: nije li Zapad prošlost nakon što je Istok (misleći prije svega na Kinu) „skinuo aplikacije“ koje je razvila zapadna civilizacija? To su: konkurencija, znanost, zaštita vlasničkih prava, medicina, potrošačko društvo i radna etika.
Treći važan faktor, pored velike recesije i uspona Kine, svakako je migrantska kriza. Iako se u SAD-u i Europi manifestirala na različite načine, kriza je posvuda vratila osjećaj „vanjske ugroze“, straha (ne samo od terorizma nego i od drugačijih). Naglo se rodila želja za boljom kontrolom i “obranom vlastitog dvorišta“, što god to značilo. Identitetska politika, premda oduvijek prisutna, ali dugo ne i dominantna, vratila se na velika vrata.
Posljedice velike recesije 2008./09. deset godina kasnije sanirane su dugim ciklusom gospodarskoga rasta. No, zbunjujući uzlet Kine i strah od stranaca kao da tek sada, na kraju drugog i početkom trećeg desetljeća 21. stoljeća kroz Trumpov protekcionizam, Brexit i uspon populističkih političkih projekata, dobivaju svoje konkretne političke obrise. Liberalna demokracija i globalizacija u tim se obrisima u najboljem slučaju doimaju kao teme od drugorazredne važnosti. Sve češće postaju predmetom izravne kritike i političkih napada.
Tako izgleda svijet. A što je s domaćim terenom?
Lokalno tržište (političkih) ideja
Izuzmemo li teme propalog komunizma/socijalizma, nacionalnu emancipaciju i europsku integraciju, hrvatske političke elite u proteklih stotinjak godina nisu uspjele artikulirati ni jednu smislenu političku ideju. Nakon pada komunizma/socijalizma i ostvarenja nacionalne države, a osobito nakon ratifikacije Europskoga ugovora, nastalo je svojevrsno ideološko zatišje. Bolje rečeno, počelo je lutanje obilježeno koncipiranjem neobičnih političkih amalgama koji „nit smrde nit mirišu“. U njima bi se, eventualno, tek primjenom detektora laži moglo raspoznati politička uvjerenja i ideje najvažnijih aktera političke scene. Možda ona i nisu toliko bitna, jer stavovi su kod modernih političara inače vrlo fluidni što odražava i stanje stvari u glavama glasača.
Tako su se dominantne političke struje u Hrvatskoj učvrstile kao politički hibridi bez jasne ideološke pozadine. Danas je ideologija samo instrument za realizaciju krajnjeg cilja – kontrole nad sveprisutnim državnim vlasništvom i napuhanim proračunskim novcem koji je u proteklom desetljeću podebljan više nego izdašnim EU fondovima. Realizacija cilja koji podrazumijeva tako velik ulog traži fleksibilnost idejnog instrumentarija (jer, prošla su vremena kada ljudi nisu imali što izgubiti): čemu robovati nekoj ideji, ako se zbog toga može propustiti kontrola nad skrivenim blagom?
Aktualni sraz Zorana Milanovića i Kolinde Grabar-Kitarović ilustrira nestajanje ideoloških razlika. Dok su se potkraj prvog i početkom drugog desetljeća 21. stoljeća politički polovi još i mogli razlikovati (makar prema kriteriju odnosa spram nacionalnog i tradicijskog), danas je rastezljivost glavnostrujaških političkih ideja gotovo savršena. I jedni i drugi koje personificiraju kandidati drugoga kruga sposobni su za zagovaranje liberalnih, socijalističkih, konzervativnih, kakvih god hoćete ideja (svi su sposobni za gotovo sve). Glasačima preostaje pokušaj detekcije tko je tu pametan a tko glup, tko je pristojan a tko osoran, tko lijep a tko ružan, čiji je supružnik/ca simpatičniji, kako tko govori i titra u kutu usana, i što su kome radili roditelji, djedovi i bake. Rekli bismo, jedno veliko subliminalno napipavanje.
Harmonikaška rastezljivost lokalnih političkih ideja ne odnosi se samo na glavne aktere predstojećih izbora. I u sljedećem političkom ešalonu većinu kandidata teško je ili nemoguće svrstati prema idejama koje zagovaraju.
Škoro je neprijeporno desni tradicionalist. Međutim, i on je pokušavao zagrabiti prema centru ne bi li nanio štetu svojoj bivšoj stranci i njihovoj kandidatkinji. Javnosti se uglavnom prikazivao u vrlo umivenom tonu (doimajući se pri tome autentično), ostavimo li po strani dvije-tri teže eskapade poput one s Merčepom. Ta umivenost osigurala mu je relativan uspjeh u prvom krugu predsjedničkih izbora.
Političku je harmoniku najviše pokušao rastezati Kolakušić. Pritom je iz instrumenta izašao prilično neartikuliran ton. Kandidat je izrijekom odbijao suvisao politički govor, a osobito govor o bilo čemu drugome osim o korupciji. U njegovom slučaju rastezanje idejno-političke harmonike nije razlog gubitka pozicije koju je osvojio na europskim izborima. Razlog najnovijega neuspjeha leži u minimalizaciji angažmana i slabo prikrivenoj želji da ostane u ugodnoj i dobro plaćenoj europskoj fotelji u koju je nedavno zasjeo.
Pernar je sa sličnom agendom i nešto većom uloženom energijom propao na ovim izborima (jedva iznad 2%). Razmjerni uspjeh Juričana sa sličnom korupcijskom pričom i ideološki maksimalno rastegnutom agendom (u tom smislu, i on spada u ovu skupinu neidentificiranih političkih objekata) proizveo je (relativan) uspjeh zbog svježine, ogromne energije i medijske kreativnosti. U njegovoj smo kampanji ipak svjedočili (i) najkreativnijoj promociji jednoga filma u povijesti. I budimo realni, ključ relativnog uspjeha g. Juričana-Bandića ležao je u otvorenoj podršci Matije Babića (portal Index) i fokusiranom ciljanju zagrebačkog gradonačelnika – čija se politička balistička putanja nalazi u očiglednom padu.
Za Daliju Orešković bilo je očito kako pripada lijevom centru gdje je, makar nominalno, i SDP odnosno Milanović, ali isto tako se moglo vidjeti da ona teško razumije temeljni moderni princip rastezanja političke harmonike i mobilizacije tima. Ostala je lijeva kućna radinost. Poruku o tome odaslala je čekajući rezultate u – svojoj dnevnoj sobi.
Kandidat HSLS-a Kovač jedini je pokušao ići kontra principa rastezanja političke harmonike obećavajući šiljenje liberalne oštrice. Na kraju od toga nije bilo ništa, jer znamo da je od ideje do realizacije dug i težak put: nit je oštrica zašiljena, nit se harmonika razvukla.
Jedini ideološki jasno profiliran kandidat u prvom krugu bila je Katarina Peović. Njezinih 1,1% ili upola manje od (palog) Pernara može izgledati marginalno ili karikaturalno malo, no tih 21,387 glasova – kojima je potukla čak i Kovača – uopće nije trivijalan broj za propalu arhaičnu ideju „demokratskog socijalizma“. Tako loš rezultat ne bi trebao biti tumačen posljedicom jasnog ideološkog profiliranja među idejno mutnim kandidatima. Kod kandidatkinje Peović ipak je riječ o slabosti same ideje (jer teško je od znate već čega izmijesiti pitu). Peović je svoju glavnu ideju preuzela iz starih komunističkih udžbenika i partijskih govorancija. Za slabije obaviještene ili mlađe čitatelje, „demokratski socijalizam“ je u lokalnoj izvedbi titoistički eufemizam za čvrstu ruku koja nije staljinistička, ali je kom-partijska.
Prema tome, hrvatska se tragedija sastoji u tome što je jedina koliko-toliko politički artikulirana ideja odnosno ideologija koja se pojavila u prošlome desetljeću samo arhaični eufemizam bez ikakve korespondencije sa stvarnošću. Autori tog političkog koncepta mrtvi su dobrih četrdesetak godina.
Unatoč tome, jedino autori koji dijele vrijednosti sa spomenutom kandidatkinjom pokušavaju artikulirati koliko-toliko jasne stavove. U sada već uobičajenoj porciji kritika koje makar jednom u godini na moj račun emitira lijevi portal Novosti (ovoga puta Igor Lasić), autor zdvaja nad upozorenjem da Hrvatska ima prevelik udjel državnih poduzeća. Lasić podsjeća da su zemlje poput Švedske lijepo osigurale „generalni prosperitet“, iako imaju velik sektor državnih poduzeća. Nostalgično se prisjeća razdoblja otprije nekoliko desetljeća kada je kombinacija zaštite domaće proizvodnje i državnih poduzeća navodno osiguravala realizaciju plemenitoga cilja društvenog prosperiteta.
Bilo bi naivno pomisliti kako je riječ o stavovima šačice političkih marginalaca na krajnjoj ljevici koji ne razumiju da su upravo „zaštita“ i „država“ zajednički nazivnici propasti socijalističkog gospodarstva, a ne recepti za „generalni prosperitet“. Mnogi kritičari koji napadaju (samo krajnju) ljevicu zbog takvih stavova potpuno su slijepi na činjenicu da se povjerenje u kombinaciju suverene zaštite domaćeg tržišta te vlasnički i na druge načine aktivirane države u gospodarstvu proteže i na većinu naših rastezljivih političkih harmonikaša. Oni se u većini drugih društvenih pitanja pozicioniraju više ili manje desno od krajnje ljevice, no kada se postavi pitanje što bi i kako država trebala „raditi“, odjednom se aktivira lijevi magnetizam koji djeluje jače od sila razdvajanja. Svijećom bismo morali tražiti istaknutog političara ili političku stranku u Hrvatskoj koji bi na pitanje „treba li država štititi i poticati domaću proizvodnju te aktivno djelovati kroz državna poduzeća“ odgovorili s „ne“, ili makar s „čekajte malo, pojasnite o čemu pričate“.
Povratak u svijet
To nije Hrvatska specifičnost. Kao što je istaknuto na početku, (re)afirmacija krajnje lijevih ideja zahvatila je i neke zapadne zemlje. Sa Syrizom u Grčkoj, Sandersom u SAD-u i Corbynom u Ujedinjenoj Kraljevini u prošlom su desetljeću ponovo artikulirane krajnje lijeve ekonomske ideje (od kojih ne zaziru ni krajnje desni). Te su se ideje (re)afirmirale nakon udara velike recesije 2008./09., ali glavno pogonsko gorivo na globalnoj razini došlo je od prvog od druga dva faktora spomenuta na početku, a to je kriza globalizacije nakon uzleta Kine. Slabo upravljanje krizom na prijelazu desetljeća oko 2010. dodatno je zakompliciralo stvari u Europskoj uniji, gdje je otprije prisutan trend razotkrivanja korupcije u vodećim političkim strankama doveo do ozbiljnog ljuljanja poslijeratne ravnoteže smjenjivosti lijevog i desnog centra koja je isključivala ekstremiste i političke avanturiste. Tako je stvoren predtekst za (re)afirmaciju svih oblika ekonomskog izolacionizma i intervencionizma.
Corbyn je u Ujedinjenom Kraljevstvu vraćanjem teškoj intervencionističkoj artiljeriji (predlažući nacionalizacije i velike preraspodjele) pokušao povući laburiste prema krajnjoj ljevici . Johnson ga je s lakoćom potukao prihvativši umjerenu dozu intervencionizma koja je bila nužna da zadovolji dojučerašnje lijeve glasače kojima je ipak bilo više stalo do Brexita nego do nekog novog socijalizma. Sve je to Tin Radovani lijepo objasnio na Labu.
Stari Corbyn (rođen 1949.) ipak nije mogao bolje od toga: on je stara škola koja ne samo pamti već je oblikovana u vrijeme eurokomunizma 70-ih i 80-ih. Na koncu, upravo je Corbyn progurao Tariqa Alia u članstvo britanskih laburista pred četrdesetak godina. Ipak, nakon teškog političkog poraza na prosinačkim izborima odmah je shvatio ne samo da je njegovo vrijeme prošlo, nego da je njegovo vrijeme za odlazak davno prošlo. Laburisti su u potrazi za novim liderom, a da li i za novim idejama (i hoće li se ekonomski pomicati dalje lijevo ili vraćati prema blairovskom centru), vidjet ćemo.
Cipras – ta nada ne samo ljevice, nego i nada da gerijatrizacija politike nije nepovratna – u Grčkoj je uspio osvojiti vlast (2015.-2019.), ali tek da bi potvrdio ono što smo oduvijek znali i što su u novoj rundi vladanja još jednom potvrdili španjolski socijalisti: kvazi-revolucionarnom ili možda točnije – agresivnom etatističkom retorikom danas još možeš osvojiti vlast, ali vladati možeš samo glavnostrujaškim kompromisima (pa je jedno drugome u dobroj mjeri suprotstavljeno). Društva su postala previše kompleksna. Unutar sebe i međusobno su nesagledivo – ekonomski, kulturno i na sve druge moguće načine – povezana. Zbog toga je malo onih koji su doista spremni raditi velike preraspodjele, otimati, ili ne daj bože, sjeći glave. Liberalne se demokracije unatoč svim problemima doimaju prilično robusnima, a povremene stranputice zemalja na istoku Europe još uvijek izgledaju kao aberacije, a ne kao neke univerzalne pravilnosti. Barem dok onaj devastirajući strah od stranaca i drugačijih ne kulminira.
Stara vina u novim bocama
Neka nova kriza mogla bi ponovo zaoštriti ova pitanja i umanjiti neuspjeh prvog socijalističkog vala u prošlom desetljeću. Ali, nema smisla prognozirati: produktivnije je pokušati proniknuti u razloge neuspjeha novih socijalističkih projekata u drugom desetljeću 21. stoljeća, jer se oni mogu povezati s lokalnim inačicama post-socijalizma. Za njih smo već utvrdili kako im se tragovi nalaze mnogo šire, u raznim dijelovima političkoga spektra, a ne samo na marginama.
Corbynov slučaj najbolje pokazuje kako primjena starih kategorija i instrumenata (nacionalizacija, obećanja velike preraspodjele) danas politički više ne funkcionira. Netko će reći da je to zbog britanske liberalne tradicije i političke vještine britanskih konzervativaca, no mislim da su razlozi puno dublji. Preispitat ćemo tezu svjedočimo li kraju kategorijalnog i instrumentalnog aparata koji je naslijeđen iz 20. stoljeća.
Pogledamo li sve te zamorne, beskrajne rasprave koje su ne samo kod nas vođene od kraja osamdesetih godine naovamo, primijetit ćemo zatvorenost u ponavljajuće priče o:
- kraju povijesti, koji su navodno proglasili liberali (tj. sljedbenici američkog filozofa Francisa Fukuyame), nakon što su dvije dominantne ideologije 20. stoljeća – naci-fašizam i komunizam/socijalizam – propale (nije pomoglo što je sam Fukuyama uporno tumačio da je liberalna demokracija podložna opasnosti regresije i nipošto se ne pokazuje kao utopijska neminovnost);
- neoliberalizmu, koji navodno razara socijalnu državu i počiva na vjeri u savršeno slobodno tržište, a ignorira razvoj demokracije, društvenosti i solidarnosti među ljudima, bez čega nema ni popravaka ni društvenog sidrenja tržišta;
- marksističkim metaforama o bazi i nadgradnji, utopijama i sličnim ljevičarskim tlapnjama kojima se željelo nasilno staviti znak jednakosti između komunističkih i liberalnih ideja koje, navodno, i jedne i druge obećaju utopijsko društvo na temelju materijalnog napretka (napredak “baze” proizvest će adekvatnu “nadgradnju”);
- velikim ribama koje jedu male, jer međunarodne integracije, globalizacija i slobodna međunarodna razmjena navodno su izmišljotine eksploatatora od kojih se samo samosvjesni narodi znaju braniti, itd.
Danas se takve floskule ne serviraju samo s političkih nego još uvijek i s akademskih govornica (gdje se začine još pokojom učenom referencom), no to ne znači da znače puno više od starih agit-propovskih propagandnih šema koje su široko rezonirale upravo na marksističkim univerzitetima. Kada se takve davno naučene šeme danas, 2020., prenose u prostor političkih ideja, dobije se neka inačica starog Corbyna, mlade Peović ili kakva zagrižena desničara koji, posve nesvjestan bratimljenja s krajnjom ljevicom, zaziva svemoguću državu koja će kontrolirati “liberalne” poduzetnike, strance i štititi domaće, naše. Naravno, tek rijetki među takvim zagovornicima svjesni su da njihove preporuke ne dosežu puno dalje od ponavljanja titoističkih – kardeljevskih šema koje su bile anti-staljinističke, u prostoru gospodarstva odmaknute od sovjetskoga planskog modela, ali uvijek oštro suprotstavljene zapadnoeuropskom pragmatizmu koji je ulogu vlasti i tržišta nastojao kombinirati na praktične načine koji dokazano funkcioniraju u okviru liberalne demokracije.
Vlasti i tržišta, ili ako vam je draže, tržišta i vlasti, jedni bez drugih ne mogu. Čak i svi omraženi ekonomisti, bez obzira vide li ih vanjski promatrači kao „kejnezijance“ ili „liberale“, znaju da tržišta funkcioniraju u društvenom okviru koji ponekad može izrasti spontano, na temelju neformalnih društvenih normi, a ponekad programirano, na temelju formaliziranih normi koje se pretaču u regulacije, a što može uključivati državne investicije i državna poduzeća. S druge strane, vlasti, regulacija, državna poduzeća i drugi oblici onoga što neprecizno zovemo „država“, često doživljavaju funkcionalne kolapse zbog nedostatka znanja, informacija ili okoštavanja dijela administracije i javnih usluga koje umjesto javnom dobru služe ispunjavaju vlastitih ciljeva. I dok Amerikanci gaje apriornu skepsu prema „državi“, a Europljani traže neki pragmatični balans, mi, djeca socijalističkog agit-propa, podložniji smo beskrajnim i bemislenim ideološkim bitkama.
Međutim, pitanje je u osnovi empirijsko: što funkcionira, a ne što ne funkcionira? Odgovor se mijenja u vremenu i među zemljama. Na primjer, Nijemci su vrlo brzo nakon Drugog svjetskog rata pronašli svoju uspješnu formulu ordoliberalizma (koji se nekada nazivao neoliberalizmom), a koji traži slobodno tržište i snažnu konkurenciju, uokvirene u čvrst institucionalni okvir. Francuzi se dugo, predugo muče sa svojom hiperetatiziranom verzijom tržišnog gospodarstva i velikom i skupom državom. Naravno, to je pouka prilično dugoga razdoblja 1950.-2020., ne znamo kako će biti ubuduće.
Treba naglasiti da zaključno pitanje o “optimalnom” odnosu vlasti i tržišta nije samo ekonomsko. Ono je i političko. Točnije, prvenstveno je političko. Naime, čak i ako netko danas vjeruje da se suverenom zaštitom i državnim vlasništvom može postići opći gospodarski prosperitet (što nije moguće), mora si postaviti pitanje o političkim posljedicama funkcioniranja takvog sustava: hoće li institucije sustava biti inkluzivne, demokratske, hoće li sve tretirati na ravnopravan način, hoće li se smanjiti nepotizam, korupcija, ili će suverena zaštita, izolacionizam i državno vlasništvo dovesti do još većeg procvata nepotizma, korupcije, isključivosti i služiti kao pogonska goriva za neke nove vrste totalitarizma?
Na sličan način može se gledati na instrument privatizacije. Zamislimo da neko državno poduzeće koje uopće nije strateško (poput HPB-a, Narodnih novina, Podravke, ili ACI), ali koje možda i ima nekoliko desetaka ili stotina ljudi previše, bude privatizirano. Hoće li gubitak nekoliko desetina ili stotina radnih mjesta (koji će sigurno biti razvučen u vremenu) biti veća tragedija od prekida svih onih nepotističkih, koruptivnih i inih pupčanih vrpca koje se pletu oko takvih organizacija, a koje pomažu reprodukciji lokalnih političko-ekonomskih odnosa u kojima je „ruka ruku mije dok tržišta nije“ temeljni pokretač? Ekonomsko i političko uvijek su prožeti na složene i teško sagledive načine…
Drugim riječima, svaka ekonomska politika je ono što joj samo ime kaže – politika. Zbog toga je svako evociranje starih kategorija, instrumenata i načina razmišljanja opterećujuće, neproduktivno i bespredmetno. No, pragmatizam u traženju odnosa vlasti i tržišta koji ovdje zagovaram smještajući ga u zapadnoeuropsku tradiciju nije puki ekonomizam. Pragmatizam o kojem govorim nije zalaganje za nekakav post-ideološki pogled na stvari. Naprotiv, cijeli ovaj tekst sastavljen je s ciljem dokaza da su ideje i ideologije važne. Samo, i one su, kao i sve drugo, podložne empirijskom testu – testu vremena i relevantnosti njihovih odgovora za probleme ovoga vremena.
Stara vina ponekad se ne mogu pretočiti u nove boce. Brzo se kvare prigodom pretaknja.