Niz novih rekorda kojima su burzovni indeksi na Wall Streetu otvorili 2020., koliko god na prvi pogled izgledao impresivno, obilježen je uvjerljivom izvedbom blue-chip izdanja. U širem je kontekstu taj kratki performans zapravo beznačajan, jer raspoloženje investitora na početku uopće nije indikativno za izvedbu tržištu u ostatku godine. Tako barem govori statistika: oscilacije su odveć slučajne da bi se mogao uočiti nekakav obrazac.
Uostalom, oni oprezniji sigurno će ustuknuti pred činjenicom da je količina shortanih dionica SPDR ETF-a na samom početku godine pala na iznimno niskih 2,4%. Naime, SPDR S&P 500 ETF Trust je zasigurno jedan od najjednostavnijih (u moru dostupnih financijskih) instrumenata kojim je moguće kanalizirati optimizam spram tržišta, zbog čega se shortanje tih istih dionica percipira kao relativno jednostavno i učinkovito sredstvo osiguranja od promjene (pozitivnog) trenda. I zbog toga će podatak o tankim short pozicijama SPDR-a nekima zvučati alarmantno: ogromna većina ulagača se smjestila na jednu stranu broda, a to ga može učiniti vrlo nestabilnim.
Nešto slično se dogodilo tijekom listopada 2018. godine (tada se volumen short pozicija spustio ispod 2% ukupnog broja dionica), nakon čega je uslijedila duboka korekcija i dvoznamenkasti pad vrijednosti S&P 500 indeksa (gotovo 20%). Tada se činilo kako je dugogodišnji trend rasta na zalazu, no izvedba burzovnih indeksa tijekom 2019. godine u potpunosti je demantirala pesimiste, (opet) pokazavši kako je čvršće zaključke izlišno izvlačiti na temelju kratkoročnih promjena raspoloženja ulagača.
Potez kineskih monetarnih vlasti, koje su već prvoga dana nove godine komercijalnim bankama smanjile stopu obvezne rezerve, nosi bitno veću težinu. Osim što je riječ o potezu koji je u hipu razveselio ulagače ubrizgavši u sustav svježu injekciju likvidnosti (vrijednu tričavih 115 milijardi dolara), primjena ekspanzivne monetarne politike imat će dalekosežnije (pozitivno intonirane) posljedice ne samo u Kini (stimuliranjem domaće potražnje), već i na globalnoj razini. I što je za investitore još važnije, taj potez ujedno signalizira kontinuitet monetarne politike koja je vjerojatno najzaslužnija za spektakularnu izvedbu svjetskih financijskih tržišta tijekom prošle godine.
U ovom slučaju, poruka je jasna i nepromijenjena: središnje banke će i u ovoj godini igrati aktivnu rolu na financijskim tržištima, potičući ekonomski rast (u uvjetima niske inflacije). A to, naravno, itekako ide na ruku dionicama. Štoviše, ekspanzivna monetarna politika vjerojatno je bila najzaslužnija za spektakularnu izvedbu burzovnih indeksa u protekloj godini. Tek je šačica njih, pritisnuta lokalnim (ne)prilikama, zabilježila pad vrijednosti, dok su ostali, predvođeni snažnim rastom razvijenih tržišta, zabilježili niz novih rekorda. Ilustracije radi, MSCI World Index (agregirani prikaz izvedbe tržišta kapitala na globalnoj razini) je tijekom prošle godine ostvario rast od gotovo 24%, što je najbolji rezultat još od 2009. godine i inicijalne faze oporavka od Velike recesije.
Na samom početku 2019. stvari su izgledale bitno drugačije. Tada se nad tržišta nadvila prijetnja bespoštednog trgovinskog rata između američke i kineske administracije (koja još nije u potpunosti otklonjena). Bila je praćena upozorenjima o značajnom usporavanju gospodarskog rasta na globalnoj razini, te utegom u obliku nedovoljno ekspanzivne monetarne politike. Uopće, 2019. bi se mogla nazvati godinom nerealiziranih prijetnji koje bi tek s vremena na vrijeme paralizirale investitore. Srećom po potonje, stavovi kreatora monetarne politike u međuvremenu su, pod pritiskom brojnih indikatora, polako evoluirali, a najavljivani zaokret u smjeru još viših kamatnih stopa zamijenile su intervencije posve suprotnog predznaka. Uz benevolentnu kinesku središnju banku, i Europska središnja banka je pokrenula novi program monetarnog popuštanja, no pozornost investitora u najvećoj je mjeri ipak bila usmjerena na američke monetarne vlasti, koje ni ovoga puta nisu razočarale hvatajući poveći zaostatak za krivuljom prinosa, što je u konačnici iziskivalo smanjenje kamatnih stopa u čak tri navrata.
Promatrajući stvari s određene vremenske distance, prvi čovjek FED-a Jerome Powell maestralno je odigrao svoju rolu, unatoč silnom pritisku i baraži kritika iz Bijele kuće; tempirano smanjenje kamatnih stopa, više-manje uvjerljivo obrazloženo slabijim tempom ekonomske aktivnosti, nije ugrozilo zacrtane ciljeve središnje banke, ali je istodobno poslužilo kao snažan vjetar u leđa Wall Streetu, a zatim i ostatku svijeta. Uzimajući u obzir činjenicu da su samo godinu dana ranije ključne kamatne stope povećane u čak četiri navrata, prošlogodišnjim preokretom FED je zapravo opravdao toliko puta istaknutu data-dependent retoriku prema kojoj se monetarna politika vodi ovisno o (makro)ekonomskim kretanjima što središnjoj banci ostavlja dovoljno manevarskog prostora da se predomisli i promijeni kurs.
Povod za promjenu mišljenja, ako ne jedini, onda svakako jedan od najvažnijih, bilo je zaoštravanje stava Bijele kuće spram trgovinske politike, faktora koji barem do nadolazećih američkih predsjedničkih izbora neće tek tako nestati sa scene i predstavlja ozbiljnu prijetnju gospodarskom rastu, čineći investitore nervoznima i nesigurnima.
U tom kontekstu, američku monetarnu politiku dijelom valja promatrati i kao instrument osiguranja koji bi tržišta trebao štititi od impulzivnih poteza predsjednika Trumpa (u to vjerojatno spada i aktualno zveckanje oružjem prema Teheranu). Konačni cilj je u svakom slučaju ostvaren – strah od recesije je nestao (ili je barem potisnut u drugi plan), podrška monetarnih vlasti (s obje strane Pacifika, ali i Atlantika) nije upitna, a sve se rjeđe spominje i inverzna krivulja prinosa, bauk od kojeg svi zaziru. To, naravno, tek znači da su tržišta kapitala u novu godinu ušla sa solidnih startnih pozicija, no opisanu prednost tek treba kapitalizirati.
U tom smislu, statistika nudi jednoznačan odgovor: projekcije analitičara na početku godine tijekom nadolazećih 12 mjeseci u pravilu se pokažu – promašenima. Ako baš želite znati kakvi se sve scenariji mogu materijalizirati u ovoj godini, autori Bloomberga su si dali truda, izvukli projekcije iz doslovno stotina različitih izvora i napravili kolaž predviđanja za iduću godinu, ali smatrajte se upozorenima – takvo se štivo u previše navrata pokazalo posve promašenim da bi bilo od ikakve praktične koristi.
A Zagrebačka burza?
Prve (radne) dane nove godine Zagrebačka burza zaključuje u pozitivnom ozračju, obilježenom nastavkom pozitivnog trenda čiji počeci datiraju negdje s kraja 2018. godine. Optimizam domaćih investitora u siječnju, pokazuje statistika, nije nikakvo iznenađenje, ali napredovanje domaćeg tržišta kapitala ipak zaslužuje kratki osvrt. Ako ništa drugo, a onda zbog činjenice da je CROBEX dogurao do najviše razine u nepune tri godine (točnije, od kraja ožujka 2017. godine). Ništa se dramatično u međuvremenu nije dogodilo: obujam trgovine još je uvijek prilično skroman, broj aktivnih izdanja se (zahvaljujući havariji Agrokora) dodatno smanjio, a ni dvoznamenkasti rast vrijednosti indeksa (+15,4%) nije baš tako rijetka pojava, niti intenzitetom odskače od globalnih zbivanja. Konačno, oporavkom u 2019. godini zapravo su tek anulirani minusi zabilježeni tijekom prethodne dvije godine.
Bit će zanimljivo vidjeti koliko je još daha u aktualnom pozitivnom trendu, te u kojoj se mjeri pozitivan momentum može protegnuti u budućnost. Naime, za razliku od brojnih drugih burzovnih indeksa (posebice onih razvijenih zemalja), CROBEX nije ni blizu all-time-high rezultata, ali se zato prvi značajniji (viši) vrhunac, onaj iz 2017. godine, sada doima gotovo nadohvat ruke. Vrlo blagi dvoznamenkasti rast vrijednosti indeksa bio bi dovoljan za njegovo osvajanje, čime se otvara zanimljiva perspektiva, jer indeks je posljednji puta vrijedio više od toga još davne 2011. godine. Tada, kao uostalom i sada, rast je bio potaknut strelovitim oporavkom svjetskih financijskih tržišta, koja su u međuvremenu mahom jako odmakla od ponora evidentiranog u jeku Velike recesije, dok je CROBEX ostao zarobljen u bespućima post-krizne agonije i hrvatske ekonomske politike.