U nedjelju popodne nazvao me Romano Bolković i uzbuđenim glasom pitao: „Zašto se misli da je samorazumljivo kazati da je netko svjetonazorno lijevo a ekonom(ij)ski desno, jer i ekonomiju bismo mogli promatrati kao dio svjetonazora?“. Malo smo lamentirali preko telefona; ja o tome da pojmovi stari 100-200 godina slabo služe i samo zbunjuju kada ih koristimo za tumačenje ovog novog, izmijenjenog svijeta, a Romano o tome da zaključke o tome da su ekonomski desno ljudi valjda donose ako za sebe mogu reći da žive na tržištu ili od tržišta.
U tom trenutku nismo znali da će u ponedjeljak stići vijest o smrti britansko-američkog filozofa Rogera Scrutona koji je u knjizi „The Uses of Pesimism“ kratko i jasno odgovorio na našu dilemu:
„… ljudi su desno u stvarima koje dobro znaju.“
Scruton je bio provokativan na svoj liberalno-konzervativan način. Razmislite li o gornjoj rečenici, iznio je tešku optužbu na račun ljevičarskih galamdžija zbog njihove površnosti, neinformiranosti, neznanja. Pomisao da možete stvari kvalitetno i trajno promijeniti brzo, uz pomoć galame, pritiska, pa ako treba i revolucijom, posljedica je – nedovoljne informiranosti!
Narod bi kazao: pazi, vrag je u detaljima. Ako želite nešto doista promijeniti, morate se jako, jako udubiti i ići polako, korak po korak, poštujući stare veze i korijene, uvažavajući tradicionalno. To je stara maksima konzervativizma, ujedno i najbolja prevencija krvavih revolucija, koju je Scruton sažeo u jednu polu-rečenicu. I na tom tragu zaključio: „Apriorna preferencija originalnosti pred uobičajenim znak je neznanja. Naravno, originalnost nam je potrebna, no samo u iznimnim okolnostima.”
Daleko od toga da spadam u poznavatelje Scrutonove filozofije. Usputni sam čitatelj njegove dvije knjige, od kojih mi se jedna – ova o pesimizmu – baš dobro „primila“. Na vijest o smrti filozofa zavirio sam u svoje stare bilješke i izvukao nekoliko interesantnih upisa.
Više ne znam jesu li to citati odnosno moji prijevodi izvornog engleskog teksta, ili tek slobodno prepričavanje onoga što sam mislio da sam pročitao. No, to više i nije toliko važno. U nastavku nudim nekoliko blokova odabranih tema kako biste se i sami, ako već niste, bolje upoznali s idejama jednog od najvećih modernih filozofa.
Da ne bi bilo zabune: u mnogim se stvarima ne slažem sa Scrutonom. Nisam euroskeptik kao on. Neka njegova (kanonska) određenja ljepote nisu mi „sjela“. Mislim da je imao idealiziranu sliku o vezama između religije i konzervativizma. Međutim, oduvijek me fascinirala jasnoća njegovih ideja i izričaja. Za velike laprdaše to je značilo da Scruton opasno pleše na rubu self-help „filozofije“. Meni se oduvijek činilo suprotno – da su jednostavnost i jasnoća iskazanih misli bit same filozofije.
Dakle, slijede odabrane stare bilješke iz jednog davnog čitanja Scrutonove „The Uses of Pesimism“, knjige s prekrasnim podnaslovom: Opasnost lažne nade.
“Zagovaram pesimizam kao način uspostave ravnoteže i mudrosti. Nada koja je odvojena od vjere i nesputana povijesnim iskustvom opasna je imovina koja ne ugrožava samo one koji ju prigrle, nego i sve one u dohvatu njenih iluzija. Ta vrsta nade spada u onu vrstu opasnosti koje civilizaciju ugrožavaju odozdo, stvarajući uzorke uvjerenja i emocija koji su jednom davno bili korisni našoj vrsti, no koji danas više ničemu ne služe.”
Kako je preko opisa mentaliteta kockara povezao mentalnu ovisnost s lošom stranom optimizma: „Pogrešno se misli da kockari vole rizik. Oni subjektivno uopće ne misle da uzimaju rizik, oni misle da će dobiti. Oni su ovisnici o optimizmu.”
O bijesu i beskrupuloznom optimizmu: “Beskrupulozni optimizam vodi u devijaciju u društvu bez feedback-a (no reality check). Socijalizam je bio društvo bez feedbacka. Beskrupulozni optimisti sami dovode do toga, jer na svaki feedback reagiraju defanzivnim bijesom. Oni ne vide kritičare kao dobronamjerne, nego kao zle protivnike. Bijes je osobina koju puno više pokazuju optimisti nego pesimisti. To je posljedica činjenice da beskrupulozni optimisti nikada ne prihvaćaju odgovornost za učinke svojih uvjerenja ili prihvaćaju opasnosti pogrešaka kojima su vođeni. Oni su transcendentalni vjernici čiji pogled, orijentiran prema ciljevima, prepoznaje samo prepreke, nikad i ograničenja.”
O slobodi i odgovornosti: “Ljudi se ne rađaju slobodni. Institucije, zakoni i moralna disciplina nisu okovi, nego jamstva naše slobode. Oslobođenje od takvih stvari moglo bi dovesti do kraja slobode. Sloboda nastaje samo kad se nadiđe „ja“ perspektiva i kada se konflikti rješavaju uz uzajamno uvažavanje. To je Kantov kategorički imperativ – poštovanje drugih osoba, u kojemu ljudi jedni druge promatraju kao ciljeve po sebi, a ne kao sredstva. U tom stanju ljudi postaju slobodni.”
Zašto je bio za „Leave“ i euroskeptik (to je još uvijek aktualno): „I tu se otkriva razlika između Velike Britanije i kontinentalne Europe gdje je uvođenje zakona uvijek bilo povezano sa suverenitetom, dok se u Engleskoj zakon gradio odozdo, ne kao zakon kojeg je proizvela mašinerija, već kao zakon na osnovi slučaja kroz funkcioniranje sudova.”
Ironiju je povezao s idejom kršćanskog oprosta (inzistiranje na religijskim temeljima uvijek je iritiralo njegove protivnike) i Smithovom idejom moralnih osjećaja: „Dvije najmoćnije civilizirajuće snage su oprost i ironija. Oprost je skok iz „Ja“ perspektive u „Mi“ perspektivu, i to je ugrađeno u liturgiju Rimske katoličke crkve i Yom Kippura (Dana pomirenja). Priznanje pogreške i traženje oprosta su izvanredno važni čuvari slobode. Oni su i osigurači kvalitetne javne službe i to su prve stvari koje nestaju kada utopisti i planeri preuzmu uzde u svoje ruke. Ironija je distanca – sposobnost za perspektivu drugosti, pa i naspram samoga sebe. To stalno podsjeća da i onaj koji sudi bit će suđen.“
I na kraju, evo kako je sve to povezao s karakterom vlasti: „Najgora vlast nije ona koja radi pogreške, već ona koja nije spremna na ispravke.”