Inflacija iza ugla? Epitaf za Roberta Mundella

Objavljeno

Foto: Butenbremer 1965 / Dreamstime

Ad
Ad

Ovih dana se sve češće spominje bojazan da bi dugo razdoblje „tiskanja novca“, što prakticiraju vodeće središnje banke svijeta, moglo dovesti do iznenadne inflacije; možda i hiperinflacije.

Taj strah potječe od pojednostavljenog shvaćanja „robno-novčanih odnosa“. Zamislimo da se na nekom području proizvodi količina dobara Q, čije su cijene P, a novca ima M. Očito vrijedi: M=PQ. Ako M raste (kao što je sada slučaj), a Q raste sporije, ostane isti ili padne, mora rasti P: inflacija! Ako je nerazmjer M i Q jako velik: hiperinflacija!

Prikazana „logika“ je toliko pojednostavljena u odnosu na stvarne procese da nije relevantna. To je kao da na bicikl namontirate volan i tvrdite da vozite novi Mercedes.

Jedan od najutjecajnijih makroekonomista 20. stoljeća, Robert Mundell, umro je početkom ovoga mjeseca. Pripadao je generaciji ekonomista koja je naslijedila bicikl s volanom, da bi nekoliko desetljeća kasnije stvorila Mercedes. Odlazak Boba Mundella ponukao me na pisanje ovog teksta koji je ujedno i rasprava o opasnosti od inflacije i epitaf nedavno preminulom makroekonomistu, jednom od najvećih 20. stoljeća.

Kvantitativna teorija novca

Prije nego što dođemo do ideja Boba Mundella, vratimo se na jednadžbu s početka teksta. Uočite da je novac specifična imovina koja pruža usluge sigurnosti (sredstvo štednje) likvidnosti (sredstvo plaćanja) i mjerila vrijednosti. Drugim riječima, novac može stajati (npr. na računu), transformirati se u neproduktivne oblike imovina (zlato, bitcoin), tj. ne mora se uvijek kretati, obrtati (plaćanja). Stoga početnu jednadžbu moramo korigirati uvođenjem brzine kolanja novca (V za velocity). Tako dobijemo poznatu jednadžbu kvantitativne teorije novca:

MV = PQ

Uvođenjem samo jedne nove varijable (V) koja djeluje kao „klin“ između M s jedne, i PQ s druge strane, dobili smo važan uvid: rast novčane mase M (koji je mnogo brži od rasta ili čak pada Q) ne mora izazvati inflaciju ako rast M kompenzira smanjenu brzinu kolanja novca V. A upravo se to događa u krizama: manje se troši, manje se plaća, više likvidnosti se zadržava u džepu, na računima. Novac stoji.

Sada na scenu stupa John Maynard Keynes koji je svoje makroekonomske ideje cjelovito artikulirao dvadesetak godina prije nego što će mladi Kanađanin Robert Mundell uopće početi razmišljati o ovim temama.

Keynes zna da bi se kriza, ako nastane zbog pada M ili usporavanja kolanja novca V, mogla riješiti tako da padnu cijene P, jer onda proizvodnja (Q) neće stradati. To je očito iz gornje jednadžbe: ako padne M, V ili oba, a pad cijena „upije“ taj efekt, Q ne mora pasti; zaposlenost ostaje. Međutim, Keynes je shvatio nevolju: P se lakše prilagođava prema gore nego prema dolje. Stoga prijeti da pad proizvodnje Q (recesija, depresija) umjesto pada cijena P „upije“ promjenu. Rješenje je vidio u ulozi države: pokretanjem investicija, javnih radova, ukratko ekspanzivnom monetarnom i fiskalnom politikom vlada može riješiti krizu čak i ako su cijene rigidne prema dolje.

Keynesov model pretpostavlja kontekst velikog i zatvorenog gospodarstva: tečaj nije bitan, međunarodna razmjena nije bitna, tokovi međunarodnog kapitala nisu bitni; bitna je samo država – kao da je otok sam u oceanu.

Dvadeset godina kasnije, mladi kanadski ekonomist Robert Mundell nije bio zadovoljan takvim teorijskim naslijeđem. Svjestan koliko je njegova rodna Kanada mala u odnosu na SAD promišljao je kako jedna tako mala ekonomija funkcionira tik do jedne tako velike ekonomije i što bi bilo kada bi Kanada i SAD imale jednu valutu. Iz tih pitanja proizaći će ideje za koje će dobiti Nobelovu nagradu 1999.

Optimalna valutna područja

Najvažnija Mundellova ideja je teorija optimalnih valutnih područja. Ideju je formirao potkraj 50-ih i objavio 1961., prije navršene 30-e godine života. Svi kasniji Mundellovi doprinosi (Mundell-Flemingov ili IS-LM-BP model, nemoguće trojstvo itd.) izvedeni su iz teorije optimalnih valutnih područja.

Tekst od osam stranica objavljen je u vodećem svjetskom ekonomskom časopisu American Economic Review 1961., nakon što su ga uskogrudni akademski recenzenti i urednici – dogmatski sljedbenici doktrine zatvorene ekonomije – u nekoliko časopisa odbili tiskati.

Počinje ovako: zamislimo dvije otvorene zemlje, A i B (npr. Kanada i SAD ili Hrvatska i Austrija, ili Austrija i Njemačka). Obje zemlje su u makroekonomskoj ravnoteži pune zaposlenosti. Ako iz nekog razloga naraste potražnja za dobrima koja se proizvode u zemlji A (i padne potražnja za dobrima u zemlji B), u zemlji A će porasti cijene. Ako centralna banka zemlje A zbog toga stisne monetarnu politiku (npr. poveća kamatne stope), smanjit će se potražnja zemlje A za dobrima iz zemlje B. Usto, i kapital će poteći iz zemlje B u zemlju A. Prema tome, sav teret prilagodbe restriktivne monetarne politike zemlje A prebačen je na zemlju B. Kako  cijene u zemlji B ne mogu pasti (duh Keynesa: cijene su rigidne prema dolje), mora pasti proizvodnja i zaposlenost.

Međutim, ako valuta zemlje A ojača spram valute zemlje B, aprecijacija valute A (deprecijacija valute B) učinit će dobra iz zemlje B cjenovno konkurentnijima na tržištu zemlje A: narast će izvoz iz B u A i pritisak na pad proizvodnje i zaposlenosti u zemlji B bit će otklonjen.

Što će se desiti ako su A i B u monetarnoj uniji, pitao se Mundell. Zajednička središnja banka trebala bi tolerirati veću inflaciju u zemlji A sve dok se ne otkloni nezaposlenost u zemlji B. Jer, veće cijene u zemlji A omogućavaju proizvođačima iz B da povoljnije ponude proizvode za kojima u A postoji višak potražnje.

Prema tome, Mundell je pokazao da se makroekonomske neravnoteže mogu otkloniti na dva načina:

  1. Odvojene valute i fleksibilan tečaj.
  2. Zajednička valuta i središnja banka koja tolerira nešto veću inflaciju dok se ne otkloni nezaposlenost u svim područjima; iz ovog je Mundell izveo predviđanje o inflacijskoj pristranosti heterogenih monetarnih unija, i upravo zbog toga nije moguća svjetska valuta: Njemačka ne može tolerirati inflaciju one brzine koja je potrebna da novčani impulsi i impulsi njene potražnje stignu do, primjerice, Ugande.

No, može li Njemačka tolerirati inflaciju koja je potrebna da impulsi potražnje stignu do Italije, Hrvatske ili Grčke?

Prema euru

Mundell je već 1961. raspravljao o zajedničkoj europskoj valuti. Evocirao je tada aktualnu raspravu između Jamesa Meada (koji je smatrao da je najbolje da Europske zemlje zadrže vlastite valute i fleksibilan tečaj jer faktori proizvodnje nisu mobilni) i Tibora Scitovskog (koji je smatrao da je zajednička valuta realnost jer mobilnost kapitala i rada može riješiti nezaposlenost – u našem početnom primjeru ljudi će seliti iz zemlje B u zemlju A ako zajednička monetarna politika za zemlju B bude pretjerano restriktivna).

Mundell je također podsjetio na ideju Scitovskog da emigracija iz B u A ne mora biti velika ako B provodi aktivnu politiku zapošljavanja. To je embrio ideje o fiskalnim transferima odnosno zajedničkoj fiskalnoj politici. U kasnijim razradama Mundellovog modela ulogu fiskalnih transfera između A i B razradit će drugi autori, a sam Mundell ostao je skeptičan prema velikim fiskalnim transferima, o čemu više dalje u tekstu. Za sada je dovoljno zapamtiti da je bit ideje o kompenzacijskim fiskalnim transferima u monetarnoj uniji (iz zemlje A u zemlju B) predstavljena već u prvom Mundellovom značajnom radu.

Prema tome, zaključuje Mundell, pitanje je li EU optimalno valutno područje u osnovi je empirijsko. Što to znači: empirijsko pitanje?

Očito je da sve europske države i regije nisu na istoj razini produktivnosti. Stoga se pitanje funkcioniranja EU kao monetarne unije svodi na kombinaciju tri faktora koja su jednako bitna za odgovor na pitanje je li bilo koja država koja ima svoju valutu optimalno valutno područje:

  1. je li produktivniji dio (u EU sjever) spreman tolerirati nešto veću inflaciju zbog ekspanzivne monetarne politike koja pogoduje slabije produktivnom području, i/ili
  2. je li slabije produktivan dio (jug) spreman tolerirati emigraciju prema sjeveru, i/ili
  3. je li produktivniji (sjever) spreman podržati zajedničke fiskalne transfere (sa sjevera prema jugu), primjerice radi financiranja aktivne politike zapošljavanja u zemlji B.

To empirijsko (čitaj: institucionalno, političko) pitanje određeno je kontekstom. Kada ne bi bilo tako, odnosno, kada bi se sve svelo na teoretsko-tehnička pitanja, nametnuo bi se zaključak da svaki regionalni džep niže produktivnosti i nezaposlenosti treba imati vlastitu valutu. Na primjer, zašto Slavonija ne bi imala vlastitu valutu ili, još bolje, unutar Slavonije Osijek jednu, a Našice drugu valutu?

Mundell daje odgovor i na to pitanje: valuta znači (i) trošak. Trošak valute ograničava mogući broj neovisnih valuta koje su povezane fleksibilnim tečajevima. Osim očitih troškova valutne konverzije, postoje i drugi stvarni ili potencijalni troškovi vlastite valute koji su mnogo veći i opasniji od troškova konverzije, jer mogu neizravno usporiti gospodarski rast umjesto da ga pospješe ako vrijednost valute B pada. Na primjer, varijacije tečaja stvaraju valutni rizik koji ometa razmjenu i investicije (usporava rast), a u krajnjoj liniji može dovesti do odustajanja od valute (naglog pada potražnje za njom, kao što Hrvati više štede u eurima nego u kunama). Osim toga, što je valutno područje manje, ono će uvoziti relativno veći broj dobara (jer ih samo ne može proizvesti – nema ljudi i/ili znanja). Zbog toga pad vrijednosti valute neće dovoditi samo do pojeftinjenja izvoza, nego i do poskupljenja uvoza, pa će promjene nominalnog tečaja, plaća i cijena težiti međusobnom povezivanju (prijenos pada vrijednosti male valute na troškove i cijene u zemlji). A u tom slučaju, bit će jako teško ili nemoguće promijeniti realan tečaj (relativan položaj izvoznika i uvoznika).

Primjena teorije i Mundellovo preseljenje na stranu ponude

Pogledamo li rasprave o europodručju i uvođenju eura u Hrvatskoj, svi bitni alati za njeno razumijevanje sadržani su u izvornom Mundellovom radu iz 1961. Osam Mundellovih stranica (bez jednadžbi i grafikona – samo tekst) koje će mu 38 godina nakon objave donijeti Nobela, omogućava sljedeće zaključke:

  1. Optimalnost monetarne unije stvar je konteksta koji je određen ponašanjem središnje banke (tolerira li veću inflaciju u produktivnijem području s viškom potražnje) i/ili migracijama i/ili mogućnošću fiskalnih transfera unutar unije.
  2. Valutna atomizacija (da svaki džep niske produktivnosti ima svoju valutu) nema smisla zbog troškova. Ti troškovi, u krajnjem slučaju, mogu dovesti do toga da građani napuste valutu (kao što je slučaj u Hrvatskoj gdje euro u velikoj mjeri obavlja funkcije sredstva štednje i mjerila vrijednosti iako nije službena valuta).

Iz ovih zaključaka slijedi da je za Hrvatsku dobro da uvede euro. Ne samo zbog uske povezanosti s europskim gospodarstvom i zbog toga što je kuna već napuštena valuta (u velikim transakcijama čak ne služi niti kao mjerilo vrijednosti), nego prije svega zbog toga što je sama Hrvatska „džep“ s visokim troškovima vlastite valute, pa ne može slobodno baratati tečajem a da pritom ne izazove brojne troškove koji poništavaju eventualni pozitivan učinak slabije valute na izvoz (više o tome u mojoj knjizi Euro u Hrvatskoj: za i protiv).

Kliknite na sliku za više informacija

S druge strane, otvara se pitanje kako funkcionira europodručje; kako se u njemu kombiniraju monetarna politika, fiskalna politika i mobilnost faktora proizvodnje (prije svega radnika)? Što o tome govori Mundellova teorija?

Banalna interpretacija teorije optimalnih valutnih područja glasi da zemlja B pripada zajedničkom valutnom području sa zemljom A ako su im poslovni ciklusi koordinirani. U tom slučaju odgovara im ista monetarna politika. Tisuće tehničkih stranica ispisane su o tome, no u stvarnosti zemlje se priključuju monetarnim unijama i ako im ciklusi nisu koordinirani. Na primjer, Irska. A Irska nije pogriješila kad je uvela euro. Kako to?

Teorija optimalnih valutnih područja ne završava s problemom koordinacije poslovnih ciklusa nego s njime tek počinje. Ako bismo u teoriji tražili točku početka, onda bi to bio rezultat da zemlja A u monetarnoj uniji treba tolerirati veću inflaciju zbog zemlje B. Rezultat se može primijeniti u vječnoj debati treba li cilj Europske središnje banke biti određen ciljanjem inflacije do 2% na godinu ili oko 2% na godinu (druga definicija omogućava fleksibilniju monetarnu politiku).

Prema tome, na prvi pogled, za europodručje bi se moglo reći kako pravilo ciljanja inflacije do 2% ne dopušta dovoljnu inflaciju na sjeveru koja bi mogla pogodovati jugu (jer bi južni proizvodi i usluge bili cjenovno konkurentniji na sjeveru, da je inflacija gore nešto veća). Umjesto da je inflacija veća na sjeveru (a monetarna politika još ekspanzivnija no što jest), pokreću se valovi migracija unutar EU.

Tako se čini na prvi pogled. Međutim, migracije nisu primarno pokretane monetarnom politikom: Rumunjska i Poljska su imale velike migracije na razvijeniji zapad iako su imale vlastitu valutu i fleksibilan tečaj, jednako kao i Latvija, Bugarska i Hrvatska koje su vodile rigidniju tečajnu politiku vezanja uz euro. Prema tome, monetarna politika nije presudna za migracije. One prije svega zavise o dostignutom stupanju gospodarskog razitka, aspiracijama ljudi i institucionalnim razlozima koji djeluju u dugom roku i koji nisu povezani s kratkoročnom novčanom politikom.

Nadalje, EU kompenzira migracije fiskalnim transferima (EU fondovi i programi oporavka i otpornosti). Fiskalni transferi vrijede za sve članice Unije, a ne samo za one koje su uvele euro. Međutim Mundell, koji je nekoliko zadnjih desetljeća živio u Italiji, nije bio zagovornik velikih fiskalnih transfera u EU. Ako razlike u produktivnosti nastaju zbog strukturnih razlika, onda to nije novčani nego stvaran problem. Fiskalni transferi imaju slabu mogućnost rješavanja dugoročnih strukturnih problema.

Mundell je smatrao da veliki fiskalni transferi ne mogu riješiti problem razlika u produktivnosti jer se moraju financirati iz povećanih poreza. Kako EU ima izrazitu sklonost progresivnom oporezivanju (za koje je Mundell vjerovao da uništavaju gospodarsku aktivnost), postoji opasnost da će EU završiti s visokim i progresivnim porezima koji umanjuju sposobnost za dugoročni rast, a transferi koji se njima financiraju neće bitno podići kapacitete neproduktivnih dijelova unije. Ovdje je jedan noviji tekst (ne Mundellov) koji nudi takvu argumentaciju u polemici o najnovijem programu oporavka i otpornosti (Iduća generacija EU). Teza glasi: jednom kad se naviknu na povećani proračun (u ovom slučaju zajednički europski) političari će ga u budućnosti samo proširivati. U javnim financijama sve što se uvede kao privremeno, ubrzo postaje trajno.

Opisano razmišljanje u skladu je s Mundellovim proširenjem modela koje je počeo zagovarati 70-ih. Naime, nakon što je shvatio ograničene učinke koje kratkoročna monetarna politika može imati na produktivnost i dugoročni rast, priklonio se mišljenju da visoki porezi i rigidna regulacija guše gospodarsku aktivnost. Novinar Jude Vanninski će iz toga u tekstu iz 1975. stvoriti mit, označivši „Mundell-Laferovu hipotezu“ kao začetak ekonomike ponude koja će kasnije idejno „inficirati“ američku republikansku stranku i utjecati na ekonomsku politiku Ronalda Reagana (predsjednik SAD-a 1981.-1989.). Ta politika je Ameriku izvukla iz recesije 70-ih i učinila ju pobjednikom u hladnom ratu.

Paul Krugman u tekstu povodom Mundellove smrti očekivano problematizira taj dio Mundellova nasljeđa (jer Krugman je „lijevo“). No, za doprinos Kanađanina međunarodnoj ekonomici piše da je „utabao staze“ (pathbreaking) i da njegov doprinos „oduzima dah“ (breathtaking). U tome se slažem s Krugmanom. Naime, jedini cjeloviti makroekonomski model prije Mundella bio je model zatvorene privrede; međunarodna razmjena i tečajevi, tokovi kapitala i financijska tržišta razmatrali su se parcijalno i odvojeno od glavnog makroekonomskog modela. Mundell je sve to stavio u istu košaru, povezao i pomogao ekonomistima da bolje razumiju čitav svijet i kompleksne gospodarske veze koje ga prožimaju. Pogledamo li sav kaos u kojem sudjeluju države, središnje banke, tečajevi, financijska tržišta, robna razmjena, porezi, javni izdaci i kamatne stope, uvezivanje svega toga u jedan razmjerno jednostavan i shvatljiv sustav u kojem, usto, broj valuta postaje određen, uistinu predstavlja grandiozan intelektualni doseg.

Poveznica na slici vodi na Lab Shop gdje uz povoljne uvjete možete naručiti paket dvije knjige u izdanju biblioteke Ekonomski lab: Makroekonomika Bićanića i Deskara-Škrbića sadrži detaljan prikaz Mundell-Flemingovog modela.

Natrag na temu inflacije

Krugman je također primijetio da Mundell nije mnogo pisao nakon 70-ih. Nema mnogo njegovih osvrta na monetarnu politiku ECB-a u ovome stoljeću. Stoga možemo samo nagađati što bi Mundell danas mislio o njoj.

Vratimo li se na onaj rezultat iz najvažnijeg doprinosa o optimalnim valutnim područjima, Mundell se vjerojatno ne bi mnogo uzrujavao oko toga je li cilj ECB-a inflacija do 2% ili oko 2% ako malo veća inflacija na sjeveru može pomoći jugu. To je rezultat koji slijedi iz njegovog prvobitnog „modela“. S druge strane, uvijek je isticao da je niska inflacija važna i da su koristi od monetarne stabilnosti mnogo veće od rizika koje donosi monetarni avanturizam. Iako je teško nagađati što bi danas prevagnulo – korist od veće inflacije na sjeveru ili općeniti strah od gubitka kontrole nad cijenama – jedino je sigurno da bi Mundell i dalje bio uvjeren u perspektive eura kojem je od početka proricao uspjeh. Smatrajući opstojnost monetarnih unija empirijskim pitanjem, očito je procjenjivao, empirijski, da euro ima budućnost, kao i sama EU.

U tom stavu bilo je i nečeg osobnog. Kanađanin je volio Europu; živio je u Italiji, pored Siene, i iz prve je ruke promatrao što se događa i kako zemlja u kojoj živi – najveći europski gospodarski „bolesnik“, prolazi kroz prva desetljeća zajedničke valute. Nažalost, bolest ga je spriječila da u raspravi proteklih godina uzme značajnije učešće, ali usudio bih se proreći da je Mundell duboko shvaćao Europu i da bi i danas na pitanje o tome prijeti li visoka inflacija ili hiperinflacija nakon velike monetarne ekspanzije u covid krizi kazao da je to – empirijsko pitanje.

Ako je sve empirijsko pitanje, onda je sve moguće. Kod Mundella su ulogu imale i geografija i povijest i institucije i razlike među institucijama i gospodarskim strukturama. Međunarodni monetarni model približio je stvarnosti kao nitko prije njega, stoga, ako bih pokušao u duhu Roberta Mundella razmišljati o današnjim inflacijskim opasnostima (što je samo po sebi prilično arogantan pokušaj), zaključio bih da dok je ECB neovisna institucija koja cilja nisku inflaciju (pustimo je li to do 2%, oko 2% ili nešto treće), povjerenje u euro bit će čvrsto. Malo veća inflacija u EU ne mora biti problem ako može odigrati stabilizacijsku ulogu kao u početnom Mundellovom modelu (malo veća inflacija na „sjeveru“). No, empirijsko pitanje glasi može li takva politika izdržati napade političkih snaga na sjeveru koje bi u tome vidjele štetu za svoje birače. Ne toliko zbog same monetarne politike, nego prije svega zbog toga što su političke snage poput njemačkog AfD-a u biti protiv same ideje Europske unije. Monetarna politika je često samo povod za atak iza kojeg stoje dublji politički razlozi.

Nacionalne politike su dogovorom stvorile monetarnu uniju u EU, pa ju s dogovorom ili bez njega mogu i razmontirati. Stoga, ako ojačaju, političke sile razlaza sigurno neće ojačati zbog monetarne unije.

Mislim da upravo empirija – europska stvarnost – limitira opasnost od visoke inflacije ili hiperinflacije u zoni eura. Te pojave su toliko štetne da bi sigurno vodile u raspad, ne samo monetarne unije, nego vjerojatno i same EU. To se jako dobro zna u Frankfurtu, gdje je sjedište ECB-a, i u glavnim europskim prijestolnicama. Upravo Europa ima kolektivnu i institucionalnu memoriju destruktivnih hiperinflacija nakon prvog i drugog svjetskog rata (i u zemljama nastalih raspadom ex YU); stoga je strah od (visoke) inflacije ugrađen u institucionalni genetski kod europskih institucija i samoga ECB-a. Ovo će desetljeće pokazati može li se taj strah operacionalizirati i kako; kako će i kada ECB reagirati na pojavu inflacijske opasnosti. Zatvorit će se novi povijesni krug.

Osobno

Mundell je volio dolaziti u Hrvatsku. Bio je gost Prve dubrovačke konferencije HNB-a u lipnju 1995., dok je dubrovački aerodrom još bio povremeno zatvaran zbog minobacačkih napada (granate su završavale malo podalje od aerodroma). Kada se osvrnem na to više od četvrt stoljeća kasnije, nevjerojatno je da je u vrijeme rata bilo moguće dovesti u Dubrovnik neke od vodećih svjetskih ekonomista onoga vremena, poput Roberta Mundella i Vite Tanzija. Tanzi je za analizu fiskalne politike značio gotovo isto što je Mundell značio za međunarodnu makroekonomsku analizu. Mundell se nakon toga redovito vraćao u Dubrovnik na godišnju konferenciju HNB-a.