Jučer smo završili trilogiju „Inflacija iza ugla“ da bismo u večernjim satima dočekali historijsku objavu američke inflacije za travanj. Cijene potrošača u SAD-u u travnju 2021. bile su 4,2% veće nego u travnju 2020. Riječ je o najvećoj stopi inflacije od rujna 2008.
Treba li posebno napominjati što se dogodilo u rujnu 2008.?
Svaka podudarnost sa Lehmanom je slučajna. Uzroci i procesi su potpuno različiti. Pogledajmo pobliže o čemu je riječ.
Objava visoke inflacije u travnju jednim je dijelom bila očekivana. Sada ćemo to i kvantificirati. Naime, u mojem tekstu prije objave podatka jučer navečer pisalo je ovo: „…glavna priča koju svi tržišni akteri prihvaćaju zasad glasi da će skori inflacijski vrhunci (2% ili malo više u europodručju i 3-4% ili malo više u SAD-u) biti prolazni…“. Dakle, i prije objave inflacije znalo se za 3-4% ili malo više, a 4,2% se barem približno uklapa u takvu verbalnu ekspresiju očekivanja.
Ipak, 4,2% je došlo „zeru“ prerano i tržišta su se uznemirila. Američki burzovni indeksi jučer su zabilježili pad između 2 i 3%, cijene obveznica su naglo pale (pa je prinos na 10-godišnju obveznicu skočio do 1,7%), a dolar je, logično, malo ojačao (završava dan oko 1,207). Međutim, da se ne radi o prijelomnom događaju tipa Lehman svjedoči i činjenica da smo sve tri cijene financijskih imovina već gledali na tim razinama ove godine. Iz toga možemo zaključiti da su tržišta (malo) iznenađena, reagirala su burno, ali ne izvan okvira intervala koji bismo mogli nazvati „daleko od bilo kakve krize“.
Sljedeća slika će nam pomoći staviti objavu o američkoj inflaciji u ispravan kontekst. Na slici vidimo inflaciju mjerenu na dva načina. Oker linija pokazuje inflaciju o kojoj pišu mediji. To je razina cijena u odnosu na isti mjesec prethodne godine ili 4,2% o kojima svi govore, a koji nisu viđeni gotovo 13 proteklih godina.
Izvor: FRED
Što dobar ekonomist napravi kada gleda pojave koje se mjere u odnosu na isto razdoblje protekle godine (year-on-year ili yoy)? Pogleda bazu, taj isti mjesec prošle godine, ne bi li utvrdio što se tada događalo. Svi znamo što je bilo u travnju 2020.: samo srce lockdowna! Cijene su padale kao kamen, terminski ugovori na naftu bili su po prvi put u povijesti negativni! Prema tome, efekt niske baze prenosi visoku stopu rasta na isti mjesec ove godine. Zbog toga su svi očekivali visoku inflaciju u travnju 2021.
Puno bolji osjećaj za trenutne događaje dobit ćemo ako inflaciju pogledamo iz drukčije perspektive koja je, pandemijskim riječnikom rečeno, „cijepljena“ od efekta baze odnosno prijenosa iz prošle godine. To je mjesec na mjesec ili month-on-month (mom) inflacija: gleda se promjena cijena u travnju u odnosu na ožujak ove godine, ali se mjesečna stopa podiže na godišnju razinu. Tako mjerena inflacija prikazana je na slici plavom linijom.
Plava linija pokazuje da se u Americi povremeno događaju mom inflacije od oko 6% na godišnjoj razini. Da ta inflacija u travnju nije iznosila 9,6% (na godišnjoj razini), nego 6-7%, što bi očito bio deja vu koji bi mogao uznemiriti samo anemične neznalice, svi bi ignorirali objavu i zaključili da je sve u skladu s očekivanjima, uzrokovano pandemijskim lockdownom s proljeća 2020. i prirodnim oporavkom u kojem se Amerika nalazi već neko vrijeme. U tom slučaju, ona prava yoy inflacija iznosila bi 3,9%. Ex post možemo pretpostaviti da su očekivanja bila tu negdje , ali je upravo onaj višak od oko 0,3 postotna boda (i proboj “psihološke granice” od 4%) uzbudio tržišta. Sigurno su uzbuđeni i u FED-u (ali za sada mudro šute).
Dakle, taj višak iznad 3,9% pravi je uzrok zašto se svi počinju pitati ne događa li se s inflacijom nešto neobično, nepredviđeno, a što bi moglo natjerati FED da zaoštri monetarnu politiku prije nego što većina tržišnih sudionika to očekuje (do sada su svi bili mirni barem što se ove godine tiče).
Amerika je posebna po tome što je Bidenov nezapamćeni fiskalni poticaj došao na Trumpov nezapamćeni fiskalni poticaj, a kako je i FED-ova monetarna politika nezapamćeno ekspanzivna, očito je da je pandemija ostavila sve bez previše pameti, pa je pitanje tko će ju prvi i kada dozvati. Ipak, s pameću ne treba pretjerivati jer #slušajstruku ne vodi uvijek najboljim rješenjima. Stoga, kada se uključi zdravorazumska skepsa, ovo inflacijsko iznenađenje se za sada doima dovoljno malo da bi ga svi sudionici, pa i sam FED, mogli vrlo brzo, kroz koji dan, dižestirati, a rasplet ostaviti za neko buduće vrijeme kada se sve malo slegne i kada se vidi kako stvarno izgledaju trendovi.
Možete se kladiti da u ovom trenutku ekonomisti po New Yorku i Washingtonu svima tumače što je bazni efekt i prijenos, raščlanjuju se indeksi, gleda se koje su to točno cijene reagirale, analizira se zašto je plava linija toliko poskočila prema gore (i svi u sebi psuju: „… da barem nije baš toliko skočila“). Ekonomisti s političkim angažmanom već sastavljaju priopćenja i tekstove u kojima tumače da su efekti „prolaznog karaktera“ i da sve to nema veze s Bidenovom nezapamćenom fiskalnom ekspanzijom.
Kladio bih se da u polutami svoga ureda u Washingtonu, 1500 Pennsylvania Avenue, za stolom od stare hrastovine, bivša guvernerka FED-a, a sada državna tajnica za financije Janet Yellen telefonira šefu FED-a Jerome Powellu s jednom jednostavnom i kratkom porukom: „Nikako ne spuštaj kočnicu sa okidača“.