Inflacija od 12,3% u srpnju (u odnosu na srpanj prošle godine), mjereno indeksom potrošačkih cijena, najviša je stopa inflacije zabilježena od 1993. godine. To nije neka novost s obzirom da je inflacija od 12,1% u lipnju (u odnosu na lipanj prošle godine) također bila do tada najviša stopa inflacije zabilježena u proteklih 28 godina. Znači li za 0,2 postotna boda veća stopa inflacije u srpnju da rast cijena ubrzava?
Ne. Trenutačnu brzinu rasta cijena treba mjeriti mjesečnim, a ne godišnjim promjenama. Mjesec na mjesec, na primjer srpanj u odnosu na lipanj (ili eng. mom, month-on-month), bolji je pokazatelj trenutačnog tempa rasta cijena od godine na godinu – na primjer, srpanj ove u odnosu na srpanj prošle godine (ili eng. yoy, year-on-year). Na stopu inflacije yoy djeluje efekt prijenosa svih povećanja cijena u proteklih godinu dana, a to je prilično daleka prošlost koju smo odavno izmjerili. Nas zanima što se događa sada odnosno bliže ovom trenutku.
Prva slika pokazuje da je inflacija u Hrvatskoj mjerena indeksom potrošačkih cijena u srpnju (mom) iznosila 0,4%. To je najniža mjesečna stopa rasta cijena od siječnja ove godine. Prema ovoj slici može se zaključiti da se smiruje ovogodišnji inflacijski val koji je kulminirao nakon rasta napetosti i početka rata u Ukrajini zbog eksplozije cijena roba, hrane i energenata na svjetskom tržištu. To nije neočekivano, s obzirom da su cijene sve tri komponente ključnih dobara u srpnju zabilježile pad. (Pri interpretaciji intenziteta usporavanja rasta treba biti oprezan jer razlike stopa na slici remete sezonski učinci koje nakon iznenadnog uzleta cijena nije lako otkloniti).
Izvor: DZS
Prije nego što zađemo dublje u strukturu aktualnih promjena cijena, promatramo razliku između stope inflacije izračunate uz pomoć indeksa potrošačkih cijena (ICP) i stope inflacije izračunate uz pomoć harmoniziranog indeksa potrošačkih cijena (HICP) koji je u srpnju (yoy) rastao za nešto viših 12,7%, a mom za mnogo viših 1,4%. To je neobično, jer ICP i HICP se najčešće kreću usklađeno. Sada je razlika vrlo velika, kao što je prikazano na sljedećoj slici:
Izvor: DZS, Eurostat
Zanimljivo je da se slična velika razlika također pojavila u srpnju prošle godine. Objasnit ćemo zašto.
Ponderi koji se koriste za izračun ICP-a odražavaju strukturu košarice domaće potrošnje, dok ponderi koji se koriste za izračun HICP-a odražavaju strukturu ukupne potrošnje u zemlji. Ukupna potrošnja u maloj i otvorenoj turističkoj zemlji uključuje i potrošnju stranaca koja predstavlja važan dio ukupne potrošnje. Svrha HICP-a je pružiti uvid u inflaciju u zemlji, koja je relevantna za sve potrošače u europodručju. Dakle, već slutite: pojava velike razlike između IPC-a i HICP-a u lipnju i srpnju (svake godine) ima neke veze s turističkom potrošnjom.
Sljedeća slika pokazuje da u aktualnoj inflaciji više nema tragova zimske i proljetne priče o energentima (hrana je u srpnju još uvijek doprinosila s 2%), a u vrhu ljestvice po skupinama roba i usluga, uz hranu, nalaze se hoteli (smještaj) i restorani, rekreacija i kultura, te pića. Turistička industrija ima puno veći ponder u izračunu HICP-a nego ICP-a; samo hoteli i restorani sudjeluju s ponderom od 10,7%, a očito je da građani Hrvatske u reprezentativnoj potrošačkoj košarici ne troše svaku desetu kunu na hotele i restorane. Stoga je ICP relevantan indeks cijena za potrošnju građana Hrvatske, a HICP za ukupnu potrošnju u Hrvatskoj u kojoj važnu ulogu imaju stranci u vrijeme turističke sezone:
Izvor: DZS
Prema tome, iako su (yoy) stope inflacije u lipnju i srpnju naizgled slične, zaključujemo da se u strukturi promjena cijena događaju velike promjene. Iza promjena u strukturi, tj. u odnosima cijena, kriju se različiti razlozi koji su specifični za pojedina tržišta. Budući da je dublji uvid u srpanjski podatak pokazao ključnu ulogu cijena turističkih usluga, u nastavku ćemo pobliže promotriti što se u dugom roku događa s cijenama usluga hotela i restorana.
Dva pitanja su ključna: (1) prijeti li porast turističke potrošnje (i cijena) prelijevanjem na druge cijene u zemlji i (2) nije li sektor smještaja i restorana pretjerao s ovogodišnjim podizanjem cijena? Oba pitanja izazivaju žučne rasprave u medijima i na društvenim mrežama gdje većina komentatora polazi od pretpostavke da su oba odgovora potvrdna. Međutim, stvari nisu toliko jasne.
Prvo, istraživači okupljeni oko Instituta za turizam nedavno su objavili istraživanje koje je pokazalo malo ili nikakvo prelijevanje promjena cijena smještaja i restorana na druge cijene u zemlji. Prelijevanja su svakako manja nego što se inače pretpostavlja, no u uvjetima generalno povećane inflacije trgovci će na vrhunce turističke potražnje, osobito kada su izraziti kao 2019. i ove godine, vjerojatno hrabrije reagirati rastom cijena, naročito u turističkim regijama. To može stvoriti dojam općeg prelijevanja rasta cijena. Svakome je naime jasno da je plac u Crikvenici ili Novom Vinodolskom slabiji i skuplji od placa u Rijeci, no u tome i jest poanta: ako je plac u Rijeci bogatiji ponudom i jeftiniji od tržnica u manjim turističkim središtima nedaleko od Rijeke, onda to znači da se tržište prilagođava na način koji umanjuje prelijevanje vrhunaca turističke potražnje na opću razinu cijena.
Hrvatska od 2015. proživljava turističku renesansu. Zanimljivo je promotriti kako su se kretale cijene hrane u usporedbi s Mađarskom, koja se često navodi kao primjer puno jeftinije zemlje, i Slovenijom. Ako je turizam ključan, cijene hrane u Hrvatskoj su trebale brže rasti (jer ove će godine Hrvatsku posjetiti oko 4 milijuna ljudi više nego 2015.). Sljedeća slika prikazuje kretanje indeksa cijena, dakle ne u uzima u obzir početne razlike u razinama cijena koje zavise o stvarima koje s turizmom nemaju veze (efikasnost poljoprivrede, međunarodna integriranost tržišta, porezni sustav i sl.). Promjene su nominalne, što znači da se ne gleda rast cijena u odnosu na plaće – gledamo samo cijene. Donja slika se može tumačiti na puno različitih načina; treba uočiti da cijene dijele zajedničke trendove koji su uvjetovani cijenama hrane na svjetskom tržištu, ali kratkoročne varijacije zavise i o domaćoj potražnji koja se, ukupno gledano, u Hrvatskoj ipak sporije oporavljala od 2015. naovamo. U Mađarskoj važnu ulogu ima i tečaj forinte koji je od 2015. oslabio oko 30%, pa bi i mađarske cijene hrane u eurima dinamički gledano bile negdje oko hrvatskih i slovenskih. Ne ulazeći ovdje u detaljniju analizu, možemo zaključiti da uistinu nema jasnog i jednostavnog dokaza da hrvatski turistički uzleti 2015.-2019. i 2022. čine vidljivu razliku u kretanju cijena hrane.
Napomena: zadnji podatak za lipanj jer srpanjski podaci još nisu uvršteni u bazu.
Izvor: Eurostat
Drugo, kako bismo procijenili što se doista događa s cijenama usluga smještaja i restorana u Hrvatskoj, primijenit ćemo isti izvor podataka i način konstrukcije slike, samo što će se na njoj umjesto Mađarske i Slovenije naći turistički konkurenti s Mediterana koji su dovoljno mali da u njima strani turisti čine najveći dio ukupne turističke potražnje (u velikim državama poput Francuske i Italije cijene će u većoj mjeri zavisiti o platežnoj moći domaćih turista).
Sljedeća slika pokazuje da Grčka već dulje vrijeme postaje relativno sve jeftinija u odnosu na Hrvatsku i Portugal, čije se cijene kreću u tandemu. Ponovo, rast cijena smještaja i restorana u Hrvatskoj ne ukazuje ni na kakvu aberaciju ili vidljivo „iskakanje“. Tržište funkcionira i cijene se prilagođavaju onome što konkurenti s jedne strane nude i što su kupci u danom trenutku spremni platiti.
Napomena: zadnji podatak za lipanj jer srpanjski podaci još nisu uvršteni u bazu.
Izvor: Eurostat
Naravno, ono što tržište „guta“ u jednom razdoblju ne mora trajati vječno. Najbolji primjer su cijene u Grčkoj koje su izgubile sezonalnost i dramatično zaostale u pandemiji zbog pada broja letova avioprijevoznika o kojima zavisi grčki turizam. Grčka tek ove godine pokušava nadoknaditi izgubljeno. Hrvatska se, s druge strane, cjenovno osokolila 2021. i 2022., čemu je pridonijela atraktivnost Hrvatske kao auto-destinacije (zato je primjerice Dubrovnik druga priča). Prošle godine se zbog pandemijskih mjera o odmoru odlučivalo u zadnji čas i pod dojmom restrikcija, pa se Hrvatska najvećem broju srednjoeuropskih turista nametnula kao rješenje „pred nosom“. Ove godine su skuplje avionske karte zbog goriva (prosječna cijena karte za međunarodne letove u EU ovog je ljeta skuplja oko 30%) i kaos u avio-prijevozu, ponovo odradili još jednu sezonu u korist našega turizma; prema Flightradaru, broj komercijalnih letova u EU ovom trenutku i dalje je oko 11% niži nego rekordne 2019., a kaos u avioprometu, o kojem su mediji opsežno izvještavali ovoga ljeta (kao da je promet 11% veći) i dalje mnoge ljude odvraća od turističkih putovanja zrakoplovom.
U kolovozu sezonski prestaje veliki pritisak turističkih cijena (što se „ulovi“ do srpnja – ulovi se), a kako je u ovome mjesecu nastavljen i pad cijena goriva, osmi će mjesec potvrditi smirivanje inflacije koje se moglo uočiti već u srpnju prema ICP-u (mom). Je li riječ o početku kraja ili intermezzu visoke inflacije, nije bila tema ovoga teksta.