U ovom tekstu donosimo uvodni dio HUB Analize 67 Investicije u Hrvatskoj: trendovi, struktura, (ne)efikasnost, ilustriran slajdovima iz prezentacije V. Šonje na konferenciji:
*****
Investicije u kapital najvažniji su pokretač dugoročnog gospodarskog rasta. Povećanje zalihe kapitala i kapitalne opremljenosti rada može povećati produktivnost i životni standard. Može, ali ne mora. U tome važnu ulogu ima vidljivi kapital u obliku građevina, postrojenja i opreme, što uključuje i transportnu opremu. Međutim, postoje mnogi drugi čimbenici koji utječu na to hoće li se ulaganje pretočiti u gospodarski rast. Efikasnost investicija mnogo je važnija odrednica gospodarskog rasta od same visine omjera investicija i BDP-a (Lovrinčević, Mikulić i Marić, 2004).
U razvijenim modernim gospodarstvima čija sposobnost za rast proizlazi iz inovativnosti, a ne iz efikasnosti (točnije, problemi efikasnosti smatraju se riješenima), a kojima Hrvatska još ne pripada, intelektualna imovina ima sve važniju ulogu. Neopipljivi oblici imovine predstavljaju prijelazni oblik prema manje vidljivim investicijama, od kojih se neke statistički ni ne vode kao ulaganja.
Na primjer, povrati na ulaganja često zavise o snazi brenda nekog proizvoda ili usluge. Snaga brenda zavisi o složenom spletu faktora kao što su ulaganja u marketing i odnosi s kupcima, te u reputaciju i društvenu odgovornost. Dio tih izdataka ima kombinirani karakter operativnog troška i ulaganja, te ih je statistički teško obuhvatiti.
Posebno je teško obuhvatiti takozvane društvene tehnologije koje utječu na visinu i efikasnost investicija i produktivnost rada. One također uključuju vidljive tehnologije, kao što su ulaganja u fizičku infrastrukturu ili digitalizaciju javne uprave, ali i manje vidljive, kao što su kvaliteta obrazovanja, inovativnost i kvaliteta formalnih institucija (npr. efikasnost i pravičnost pravosuđa ili tržišta kapitala).
Jednako je važna kvaliteta neformalnih institucija kao što su radna etika, povjerenje, spremnost na odricanje od kratkoročnih nagrada, prihvaćanje i brzina ispravljanja pogrešaka, sposobnost za dugotrajnu timsku suradnju u stabilnim radnim skupinama. Zbog velike širine uključenih utjecaja, u društvenim znanostima razvijen je koncept društvenog kapitala koji obuhvaća kulturne norme. Društveni kapital nije mjerljiv s gledišta nacionalne statistike, iako su sociolozi razvili neke tehnike njegova približnog mjerenja.
Sve vrste kapitala utječu na produktivnost rada, rast i postizanje željene razine gospodarskog razvitka. Rast i razvoj stoga ne zavise samo o vidljivim i evidentiranim ulaganjima u kapital, nego i o načinima kako se kapital i rad kombiniraju u proizvodnim procesima. Te načine također nazivamo tehnologijama, iako se ne radi o strojevima. Radi se o institucionalnim i drugim neopipljivim tehnologijama za koje dobar kategorijalni aparat još nije razvijen. Ekonomisti u tom kontekstu često spominju fundamentalne, kulturne faktore gospodarskog razvitka (Acemoglu, 2009).
Produktivnost rada, dakle, ne zavisi samo o uloženom kapitalu, nego i o ukupnoj produktivnosti faktora proizvodnje. Ukupna produktivnost rada i kapitala u analizama se pokazuje kao neobjašnjena veličina ili takozvani rezidual – tehnološki progres. Robert Solow (1956) prvi je pokazao da se štednja i investicije mogu povećati, a da to nema utjecaja na rast; ključ leži u produktivnosti koja zavisi o tehničkom napretku – pomalo mutnom konceptu koji obuhvaća sve utjecaje koji nisu povezani s više angažiranog rada i kapitala, nego s njihovim efikasnijim kombinacijama.
Ova analiza pokazuje da bi neefikasnost investicija mogla biti važan razlog slabog rasta ukupne produktivnosti faktora proizvodnje. Analiza otkriva i neke uzroke takvog stanja. Među njima je najvažnija uska veza između neefikasnosti investicija i uloge države.
Uloga društva i države u investicijskim procesima prelazi okvire državnih infrastruktura i pružanja javnih usluga u užem smislu. Mnogi neopipljivi kapitali usko su povezani s time kako vlast funkcionira i odlučuje. Međutim, tradicionalna ekonomska teorija nije poznavala tako kompleksnu ulogu države. Definirala je njezine dvije bitne uloge: (a) povećanje ekonomske efikasnosti kroz pružanje infrastrukturnih usluga i (b) makroekonomsku stabilizaciju (anti-krizna ili protu-ciklička uloga). Ona služi olakšanju dugoročnog rasta kroz ublažavanje kratkoročnih fluktuacija ekonomske aktivnosti.
Prema formulaciji Johna Maynarda Keynesa (1936), investicije su shvaćene kao fenomen kratkoga roka. One, osim o cijeni kapitala i dohotku, zavise i o kolebljivim očekivanjima. Keynes je razlikovao kratkoročna i dugoročna očekivanja. Točno je predvidio da će investicije biti izrazito kolebljive zbog konfuzije između različitih vrsta očekivanja. Kratkoročna očekivanja su ideje o budućnosti koje ljudi mogu racionalno formirati sa svojim ograničenim kognitivnim kapacitetima i informacijskim tehnologijama. Na primjer, poduzetnik može pouzdano razmatrati nekoliko tromjesečja unaprijed: kakva će biti potražnja, što će se događati na tržištu inputa, što radi konkurencija, kako se razvija tehnologija. Međutim, najveći dio investicija izlazi izvan okvira kratkog vremenskog horizonta. Investicije najviše zavise o dugoročnim očekivanjima, o tome što će se događati u sljedećih pet do deset, dvadeset, ili čak pedeset godina ako je riječ o stambenim nekretninama. Keynes je smatrao da je tako daleka budućnost neprovidna, ali je uočio da neki ljudi ne podnose neizvjesnost. Djelatni su njoj usprkos. Dio poduzetnih pojedinaca pribjegava samozavaravanju: pomisle da su njihova kratkoročna očekivanja zapravo dugoročna. Ti ljudi su pokretani posebnim, kako je Keynes to nazvao, sangvističkim duhom koji pokreće (eng. animal spirit).
No budućnost se često pokaže drukčijom od očekivanja. To dovodi do propasti ulaganja i nasumičnih uspjeha (investicijski proces i tržište kapitala kao igra na sreću). U investicijama je, dakle, jako malo ekonomske racionalnosti. To povremeno ispliva na površinu i uzrokuje velike oscilacije investicija i ekonomskih ciklusa. Zbog toga je Keynes vladi namijenio posebnu stabilizacijsku i investicijsku ulogu.
Vladini prihodi se kolebaju mnogo manje od prihoda pojedinih poduzetnika. Vlada ima moć pokretanja održivih ulaganja s povratima u vremenskim horizontima koji prelaze horizonte pojedinaca. Takva su na primjer ulaganja u infrastrukturu koja vraćaju uloženo u veoma dugim vremenskim razdobljima. Prema ovoj teoriji, vlada vidi dalje u budućnost od pojedinaca, može čekati povrat dulje od pojedinaca, može mobilizirati kapital u mnogo većim iznosima od pojedinaca i može trasirati razvoj svojim ulaganjima. Vlada tako pruža most prema nerazvidnom dugom roku, u kojem smo, kao pojedinci, svi mrtvi. Samo država i dalje živi. Treba imati u vidu da je Keynes pisao u vrijeme kada su mogućnosti mobilizacije privatnih kapitala bile neusporedivo manje nego danas kada privatni kapital financira i svemirske letove.
Javne infrastrukture smanjuju transportne i komunikacijske troškove manjih projekata koji su dohvatljivi kapacitetima pojedinaca. Uz to, ako se državne investicije dogode u vrijeme naleta rizika, pesimizma i kriza, vlada će suzbiti krize potaknute investicijskim ciklusima. Takva je anti-ciklička fiskalna odnosno investicijska politika. Keynes i kejnezijanci su naglasili njen značaj, razvivši koncept investicijskog multiplikatora. Multiplikator pokazuje da jedinica povećanja investicija ili državne potrošnje povećava ukupni dohodak za više od jedinice.
Ova analiza pokazuje da su hrvatske vlasti primijenile kejnezijanski recept na početku XXI stoljeća. Međutim, učinile su to na dvostruko pogrešan način. Prvo, zanemarile su anti-cikličku funkciju države. Umjesto nešto sporijih i bolje pripremljenih investicijskih projekata od kojih je dobar dio mogao pričekati financiranje iz EU fondova, hrvatske vlasti su financirale dugoročna ulaganja u trajnu fizičku infrastrukturu iz financijskih zaduženja ograničene ročnosti. To je dovelo do pretjeranog napuhavanja ekonomske aktivnosti i velikog prelijevanja na uvoz koji je smanjio multiplikator prije izbijanja krize 2008./09. Međutim, kada se udar krize dogodio, proračun je bio financijski potpuno iscrpljen i država visoko zadužena uz visoke kamatne stope, te bez fiskalnog kapaciteta za djelovanje protiv krize. Investicije su naglo zaustavljene u sred krize, što je produbilo krizu. Fiskalna i investicijska politika vlade imale su dakle pro-ciklički, a ne anti-ciklički karakter.
Drugo, Hrvatska je veoma kasno – početkom XXI stoljeća – primijenila razvojnu strategiju zasnovanu na povezivanju fizičkih ulaganja u infrastrukturu s povećanjem efikasnosti. Bio je to dovršetak modela socijalističkog razvitka koji je imao iste ciljeve. Hrvatska nije bila jedina država s takvim vremenskim zaostatkom; isto se dogodilo širom Nove Europe, naročito na Baltiku, te u Bugarskoj i Rumunjskoj. Spomenute zemlje dočekale su koristi od članstva u EU kako bi započele s historijski zakašnjelim ulaganjima u dovršetak fizičke infrastrukture, no hrvatske vlasti, pritisnute i potaknute od strane glasača nakon 2000., nisu mogle čekati. Projekt auto-ceste Zagreb-Split bio je nedosanjani san Proljećara iz 1971. Plan Proljećara bio je ekonomski usklađen s njihovim vremenom, ali se iz poznatih razloga počeo realizirati tek tridesetak godina kasnije.
Opisani model rasta zasnovan na efikasnosti i fizičkoj infrastrukturi posvuda je – i na Istoku i na Zapadu – zapao u krizu još sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća. Tada je započela transformacija ekonomskog rasta iz tradicionalnog oblika zasnovanog na povećanju efikasnosti u nove oblike razvoja intenzivne znanjem, informacijama i inovacijama. Hrvatske vlasti nisu bile dorasle upravljanju tim procesima. Štoviše, nisu ih dovoljno dobro poznavale. Međutim, dvije linije ekonomske misli razvijene u zadnjoj četvrtini prošloga stoljeća ukazivale su na veliku transformaciju i potrebu za pronalaženjem nove uloge države u skladu s novim odrednicama rasta.
Jedna linija se povezuje s teorijom endogenog rasta čiji je najistaknutiji predstavnik Paul Romer (1986). No slavni Keneth Arrow razvio je glavne ideje davne 1962. Teorija pokazuje da učimo kroz investiranje i proizvodnju (eng. learning by doing). S vremenom postajemo sve bolji i efikasniji. Ako uz to ulažemo u istraživanja i razvoj (R&D), postajemo inovativni, što se prevodi u rastuće prinose. Klasična kompetitivna tržišta i fizička infrastruktura koja smanjuje troškove nije dovoljna za razvoj uz rastuće prinose u čijem generiranju ključnu ulogu ima znanje. Potrebna je državna intervencija u procese učenja, istraživanja i inoviranja.
Sličan rezultat dobiven je drugom linijom istraživanja u okviru ekonomske povijesti, čiji je najistaknutiji predstavnik britanski ekonomski povjesničar Joel Mokyr (1994, 2002). Prateći tehnološki razvoj od Prve industrijske revolucije do danas, Mokyr je ustanovio nezamjenjivu ulogu tržišta i poduzetnika u razvoju primijenjenog ili korisnog znanja (pojam je Kuznetsov, 1965). Praktično znanje, techne, primjenjuje se u proizvodnim procesima, oblikovanju proizvoda i usluga te trgovini i distribuciji radi prilagođavanja procesa, proizvoda i usluga potrebama potrošača.
Prisutnost takozvanog korisnog znanja u potrošačkim aplikacijama poput pametnog telefona svakodnevno se nalazi na testu upotrebe; feedback prema trgovcima i proizvođačima odvija se preko cijena, prodanih količina i zarada. Ta povratna informacija je trenutačna, egzaktna i stalna. S druge strane, postoji fundamentalno, ili kako ga je Mokyr nazvao, propozicijsko znanje. To je znanje koje je mnogo teže (skuplje) verificirati i koje mora biti slobodno (tj. pristup tome znanju ne smije biti skup), kako bi se na njemu, primjenom korisnih znanja, mogli graditi konkretni proizvodi i usluge za tržište. Takav je slučaj sa znanjima i tehnologijama koje su danas, na primjer, ugrađene u internet i ekrane pametnih telefona.
Kompetitivna tržišta nailaze na ograničenja u pogledu efikasne organizacije skupih procesa verifikacije i raspoloživosti rezultata istraživanja uz nizak trošak, što umanjuje njihovu sposobnost za rješavanje problema proizvodnje propozicijskog znanja. To vrijedi neovisno o djelotvornosti tržišta u primjeni techne. Rješavanje ovog problema poziva na aktivnu ulogu države u razvoju i verifikaciji fundamentalnog znanja koje služi za podlogu praktičnim inovacijama. Mokyr u zadnjoj knjizi Culture of Growth (2017) zapaža da uspjeh društava u proizvodnji i primjeni znanja prije svega zavisi o kulturnim normama znatiželje, kritike, istraživanja i otvorenosti. To zapažanje okreće pažnju prema uvodno spomenutim, neopipljivim društvenim kapitalima kao ključnim odrednicama rasta produktivnosti i životnog standarda u dugom roku.
Hrvatske vlasti i građani do unazad nekoliko godina nisu posvećivali pažnju temama i politikama vezanima uz koncept modernog ekonomskog rasta. Pažnja i rasprave su se iscrpljivale u kratkoročnim kejnezijanskim perspektivama, uz neizbježnu dopunu o pitanjima tečaja i monetarne politike. No, ti faktori također nemaju učinak na rast u dugom roku, osim u vrlo posebnim okolnostima. Razvoj u dugom roku uvijek i svuda zavisi o ukupnoj proizvodnosti faktora i fundamentalnim faktorima koji ju određuju. Jedan od njih je efikasnost investicija (Lovrinčević, Mikulić i Marić, 2004).
U Hrvatskoj do sada nije bilo raširenog razumijevanja o tome koliko je i zašto je efikasnost investicija u ovom stoljeću niska (rad Lovrinčevića i ostalih odnosi se na devedesete). Nije bilo niti mnogo rasprave o karakteru hrvatskog gospodarskog rasta. Investicije su ostale jedna od najslabije istraženih ekonomskih tema, sve dok Bićanić i Deskar-Škrbić (2018) nisu pokazali nekoliko važnih rezultata: (a) investicije u Hrvatskoj su izrazito kolebljive i pro-ciklične; (b) veza između investicija i (realnih) kamatnih stopa je veoma slaba; (c) pad investicija u krizi koja je izbila 2008./09. najviše je koreliran s padom BDP-a u Hrvatskoj i euro području i (d) udjel investicija u BDP-u, koji je nešto veći od 20%, manji je nego u daljoj prošlosti, ali sada ne odstupa bitno od prosjeka EU i tranzicijskih zemalja. Ahec Šonje (2018) je pokazala i ekstremno nisku efikasnost hrvatskih investicija u ovome stoljeću.
Uz to, već dulje vrijeme je poznato da institucije poput javne administracije i pravosuđa te sveprisutni troškovi i dugoročni rizici poslovanja ne čine Hrvatsku atraktivnom investicijskom destinacijom. Pokušaji iz prošlog desetljeća da se kroz Nacionalno vijeće za konkurentnost komuniciraju pitanja kvalitete obrazovanja, dobrih politika i transformacije gospodarstva zasnovanog na efikasnosti u gospodarstvo zasnovano na inovativnosti, relativno su brzo zamrli. S približavanjem ulaska u EU i samim ulaskom dogodila su se dva nova i važna procesa. Prvo, učestale su statističke usporedbe s drugim zemljama članicama. Sve češće se progovara o relativno malim ulaganjima u R&D i slabim obrazovnim rezultatima, što je bilo teško za prihvatiti zbog sukoba s naslijeđenom ideološkom i posve pogrešnom naracijom o dobro obrazovnoj i sposobnoj radnoj snazi.
Drugo, s početkom intenzivnijeg korištenja EU fondova multiplicirali su se projekti poticanja poduzetničke i inovacijske infrastrukture, reforme obrazovanja i sl. Ozbiljna javna sredstva utrošena su u to. Međutim, rezultata koji bi pokazivali efikasnost ove vrste javnih ulaganja, odnosno investicijskih poticaja, za sada nema. Nasuprot tome, ima naznaka njihove neučinkovitosti (Šonje, Nikolić i Brkljača, 2018; Srhoj, Škrinjarić i Radas, 2018). Može se zaključiti da u Hrvatskoj postoji vidljiv pomak prema projektima koji su u skladu s modernom teorijom rasta, ali javna administracija tek uči kako strukturirati ove vrste intervencija uz pomoć sredstava iz EU fondova.
U takvom ambijentu vrlo se malo zna o visini i strukturi privatnih ulaganja. Javni dojam zavisi o medijskim kampanjama. U njima prednjači turistički sektor, iako su investicije prerađivačke industrije i dalje mnogo veće od investicija u hotelijerstvu i turizmu. Struktura investicija – sektorska, namjenska i prema izvorima financiranja – o kojoj se do sada u javnosti praktički nije raspravljalo, zauzima značajan dio ove analize. Cilj prikazati u što se i kako u Hrvatskoj ulaže.
Sve ukazuje na to da se Hrvatska nalazi u zakašnjeloj tranziciji iz tradicionalnog razvojnog modela ekstenzivnog investiranja i rasta u fazu gospodarskog rasta zasnovanog na učenju i inovacijama. Najveća smetnja transformaciji dolazi iz društva čije norme ne pogoduju razvoju inovativnosti, te od vlade koja nije na vrijeme razvila kapacitete za transformaciju tradicionalnih uloga države kao regulatora i investitora u fizičku infrastrukturu, u moderne uloge investitora ili podupiratelja ulaganja u znanje, istraživanja i razvoj te inovacije. U nastavku analize uvodno iznesene teze nastoje se poduprijeti kroz brojke.
Nastavak sljedeći tjedan