Ovo s koronom postalo je ozbiljno. Moralne, ekonomske, medijske i brojne druge implikacije goleme su. Krenimo redom.
Prvo, potpuno su relativizirani pojmovi. Jedan je internetski medij odlučio u vezi koronavirusa koristiti pojam „Uživo“. Nikome nije jasno što je tamo uživo. Nema nikakvog prijenosa, ništa se ne prati, niti se o ičemu izvještava uživo. Postoji samo novinar koji bilježi vijesti i pridaje im oznaku vremena. Ovaj tekst pišem u trenutku dok na „Uživo“ stoji oznaka „17:00“ (iako je sada kod mene 17:45 – nisam baš „uživo“). Iza te oznake piše da je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) podigla stupanj rizika širenja koronavirusa. Međutim, ne piše ono što je mnogo prije stavljanja oznake „17:00“ bilo napisano na stranicama WHO: „…najveći broj slučajeva i dalje se može povezati s poznatim kontaktima ili klasterima slučajeva. Ne vidimo dokaze da se virus slobodno širi. Dok je tako, još uvijek imamo priliku nadzirati virus, uz uvjet poduzimanja akcija radi ranog otkrivanja, izolacije, skrbi za pacijente i ulaženja u trag njihovim kontaktima.“ Dakle, „Uživo“ je em kasno, em pogrešno naslovljeno, em nepotpuno.
Jedan drugi medij objavio je razgovor s prvim osobama koje su zaražene koronavirusom u Hrvatskoj. Naslov je glasio: „Ispovijed“. Kada je COVID-19 u pitanju, nema više intervjua, razgovora. Mediji i javnost su crkva i svećenik, a „krivac“ za koronavirus u Hrvatskoj ima se ispovjediti u toj modernoj crkvi.
Nije mi cilj kriviti medije. Naprotiv, cilj mi je objasniti situacije u kojima reflektiranje straha kroz medije ima smisla.
Mediji i njihovi konzumenti imaju sklonost strahu zbog tipično ljudskog nesnalaženja u situacijama rizika i neizvjesnosti. Ljudi imaju nerazvijen osjet za vjerojatnosti, pa strah lako prevlada. No, strah može biti racionalan ako nema dovoljno informacija o nečemu što je stvarno opasno. Informiranje u medijima često se predstavlja i uokviruje u formate (naslove, podnaslove, naglaske) čiji je cilj pobuditi pažnju kroz strah, ali to se najčešće događa spontano, ne samo zbog prodaje i klikbajtova.
Dakle, ponekad je strah i njegovo širenje opravdano, a ponekad nije. Kako možemo razlikovati ta dva slučaja?
Uloga stručnjaka
Znanstvenici i stručnjaci pokušavaju se boriti protiv straha, jer oni razumiju vjerojatnosti i najčešće pate od viška samopouzdanja te podcjenjivanja tuđe pameti. Često nisu svjesni da i oni svoju, u namjeri prosvjetiteljsku ulogu, obavljaju na nesavršene načine (u tu skupinu pokušaja spada i ovaj tekst).
Na primjer, nedavno se društvenim mrežama proširio izračun vjerojatnosti jednog našeg uglednog znanstvenika koji radi u inozemstvu. Ide otprilike ovako: u Wuhanu je oboljelo 77 tisuća ljudi, što je oko 0,7% tamošnje populacije, a stopa smrtnosti je oko 2,5%. Pomnožimo li prvi broj (vjerojatnost zaraze) sa stopom smrtnosti, dobivamo vjerojatnost smrti od COVID-19, koja iznosi 0,0175% (=0,7%x2,5%). To znači da je vjerojatnost preživljavanja epidemije 99,9825% (=100%-0,0175%). To je jako visoka vjerojatnost. Budite mirni.
Šteta što nije usporedio podatak s ovogodišnjim podacima o gripi. Na primjer, u SAD-u je do 21. veljače (što otprilike odgovara podacima o COVID-19 iz Wuhana) od sezonske gripe oboljelo oko 29 milijuna osoba, tako da je vjerojatnost zaraze mnogo veća nego u Wuhanu (8,9%, jer SAD ima 330 milijuna stanovnika). Međutim, smrtnost je manja od jednog promila (= 16,000 / 29,000,000). Kada pomnožimo ta dva broja dolazimo do ukupne stope vjerojatnosti mortaliteta uslijed posljedica sezonske gripe od 0,005%. To je isto kao da smo kazali da je ukupna vjerojatnost preživljavanja sezonske gripe prema ovogodišnjim podacima CDC-a za SAD 99,995%. Razlikujete li ovaj broj od broja iz Wuhana (99,9825%)? Opravdava li ova razlika strah i paniku? Poruka našeg znanstvenika iz inozemstva bila je jasna – ne.
Naš znanstvenik iz inozemstva znao je da ovaj broj ništa ne znači za pojedine ljude. Gotovo svi smo različite dobi, a svi vidovi mortaliteta jako variraju s čovjekovom dobi. Stoga je izračunao vjerojatnost smrti po dobnim skupinama. Jasno je da je vjerojatnost preživljavanja mnogo veća kod ljudi mlađe dobi i jako je blizu 100%, a za djecu do 10 godina je 100%, jer prema službenim podacima niti jedno dijete u Wuhanu nije umrlo od COVID-19. S druge strane, u SAD-u je od gripe ove sezone prema podatku CDC-a umrlo čak 105 djece. Iako je u tehničkom smislu (i na temelju do sada raspoloživih podataka) vjerojatnost preživljavanja sezonske gripe (malo) veća od takve vjerojatnosti za COVID-19, ne bismo li trebali više paničariti zbog ugrožene djece uslijed mnogo veće vjerojatnosti zaraze od sezonske gripe?
Ovaj primjer pokazuje da zaključivanje na temelju računa vjerojatnosti ovisi (i) o našim vrijednosnim sudovima. Vidjeli smo da razlika između vjerojatnosti smrti za zdrave ljude za COVID-19 i sezonsku gripu može biti dovoljno mala da se zanemari. Međutim, ako iznad svega vrednuje živote djece, mogao bi se više preplašiti sezonske gripe.
Tu problem tek počinje.
Problem nastanka podataka
Problem sa spomenutim izračunima je u tome što se brojke našeg znanstvenika odnose na Wuhan gdje su poduzete drastične mjere izolacije. Možda bi negdje drugdje, gdje su mjere izolacije drukčije (lošije), i gornje brojke bile drukčije (lošije)? Teško je to znati. Možda bi mortalitet djece u SAD-u bio mnogo manji da se zbog sezonske gripe poduzimaju iste mjere kao zbog COVID-19, ali kako bi svijet izgledao da svake godine imamo ovakvu paniku? Možda bi mortalitet djece bio isti kao kod sezonske gripe da se ne poduzimaju mjere, ali kako bismo mogli mirno gledati svaki novi virus koji pogađa ljude? Uistinu teška pitanja, ali na takvim pitanjima učimo. Možda se kroz ovu epizodu naučimo bolje čuvati i od sezonske gripe?
Problem je i što su se metodologije za evidenciju podataka mijenjale, a kineskom komunističkom režimu malo tko vjeruje kada je riječ o statistici i transparentnosti. I metodologije i tehnologije koje se primjenjuju u borbi protiv koronavirusa nisu u svim zemljama jednake. Problem je i što nitko ne može znati koliko je ljudi stvarno zaraženo. Epidemiolog s Harvarda Mark Lipsitch novinaru The Atlantica odgovorio je da bismo pouzdane brojke mogli imati tek ako testove počnemo provoditi na slučajnom uzorku cijele populacije. On se „ugrubo“ kladio da bi takvi testovi pokazali kako slučajeva koronavirusa ima mnogo više no što je službeno zabilježeno. Ali ako je Lipsitch u pravu, onda je stvarna stopa smrtnosti uslijed COVID-19 mnogo niža od zabilježene u Wuhanu. Razlog zašto bi mnogo veći broj ljudi mogao biti zaražen je u tome što dio ljudi (kod obične gripe oko 14%) uopće ne razvija simptome, ili su oni veoma blagi, te većina ljudi ne ide liječniku.
Primjerice, ako ovih dana odete liječniku obiteljske medicine u Zagrebu s temperaturom 38, velika je šansa da vas nitko neće ni na što testirati osim klasičnom „žlicom“ u grlo i stetoskopom na leđa, a možda iskamčite i dozu sumameda. Najgore što vam se može desiti je pitanje jeste li bili u Kini, ili na sjeveru Italije, ili u kontaktu s nekim tko je bio na tim mjestima, a vi ćete odgovoriti po vlastitoj savjesti i sjećanju (a to su obje krajnje nesavršene ljudske kategorije). Milijuni ljudi u ovom trenutku širom svijeta leže kod kuće uz čaj, med i limun izvan dosega liječnika, čekajući da „prehlada“ prođe: tko zna koji virus oni imaju?
Unatoč opisanim problemima, statistike iz Wuhana mogu nam dati grubi osjećaj o redu veličine. Epidemiolozima znalcima mogu pružiti i indikaciju o tome o kakvom se tipu virusa (približno) radi. Oni će iz toga izvesti svoje prve predikcije među kojima je najvažnija ona koju su nam već priopćili: razlike u računu vjerojatnosti za sezonsku gripu i COVID-19 dovoljno su male da se zasad zaključi kako se radi o virusu koji se ponaša slično poznatim virusima gripe. Ukupne vjerojatnosti koje su prikazane ranije u tekstu puno su sličnije međusobno nego vjerojatnostima kakve je imao npr. SARS 2003. Tada se stopa smrtnosti približila 10%, no umrlo je manje ljudi nego uslijed COVID-19, jer broj zaraženih nije prešao 10,000. Vjerojatno i zbog reakcije sustava na tako visoku stopu smrtnosti.
Razlike u mortalitetu prema dobi
Ljudima činjenice često nisu dovoljne za racionalno razumijevanje problema. Panika može izbiti i oko posve očekivanih podataka. Kada su se počele objavljivati stope smrtnosti prema dobi oboljelih, neki su ljudi s užasom ustanovili da stopa smrtnosti rapidno raste s dobi zaražene osobe. Nevjerojatnih 15% kod starijih ljudi!
Međutim, to je neumitna životna činjenica. Na osi x na donjoj slici prikazane su godine života kao broj koji predstavlja sredinu dekadnog dobnog razreda. Prvi razred s lijeva, označen s 5, sadrži podatke za osobe od 0 do 9 godina, drugi s lijeva, označen s 15, je od 10 do 19 godina, itd. Plavi stupci su podaci iz Wuhana, a oker su univerzalne vjerojatnosti smrti u narednih godinu dana kada čovjek dostigne određenu dob. Oker podaci su preuzeti iz američkih aktuarskih tablica koje se mogu pronaći na internetu (podatak za Hrvatsku ne može biti bitno različit od prikazanog).
Izvori: https://www.finder.com/life-insurance/odds-of-dyingi https://www.worldometers.info/coronavirus/coronavirus-age-sex-demographics/
Vidimo da su razlike stopa smrtnosti za cijelu populaciju i oboljele od COVID-19 do moje dobi (oko 55 godina života) zanemarivo male i statistički nesignifikantne, osobito s obzirom na nenadziran proces nastanka podataka. Drugim riječima, razlog zašto nije zabilježena smrt djeteta mlađeg od 10 godina od COVID-19 ne leži u tome što virus „pošteđuje“ djecu, nego je razlog u tome što su djeca jako otporna, a život toliko dobar, da je vjerojatnost da dijete umre od bilo čega, pa i od COVID-19, ekstremno mala. To ne znači da neće biti zabilježen mali broj takvih slučajeva u budućnosti (nadamo se da neće); kao što smo vidjeli, djeca danas još uvijek umiru i od posljedica «obične» gripe. Unatoč tome, za zdrave ljude mlađe od moje dobi, COVID-19 je događaj koji je za njih važan kao i bilo koja druga otprije poznata epidemiološka pojava. Od moje dobi nadalje naglo se pojavljuje razlika između (veće) stope smrtnosti od COVID-19 i (niže) prosječne opće stope za cijelu populaciju. Ali, to nije moguće izbjeći. Zbog toga dosta pazim, naročito na češće i dulje pranje ruku s vrućom vodom, a nastojim se kontrolirati da ne dodirujem vlastito lice (to često radimo podsvjesno, a posebno pazite ako pušite), i preporučam da isto činite i vi, osobito ako ste stariji od mene, bez obzira na niske vjerojatnosti.
Strah – racionalan i iracionalan
Iako nema razloga za paniku, razmjeri nepoznanica mogu biti toliki da ljudi racionalno reagiraju strahom. Taj problem ne nastupa zbog medija, već zbog toga što mediji i njihovi konzumenti nisu dovoljno educirani za razumijevanje koncepta vjerojatnosti. Ali, može nastupiti i zbog toga što nedostaju ključne informacije. Strah od novog i nepoznatog je prirodan.
Ne pomaže puno ako ljudima tumačite da će sutra kada sjednu u automobil biti izloženi puno većem riziku od onoga uslijed COVID-19, i nije najveći problem što naslovi u medijima «gore». Veći je problem što je rizik vožnje automobilom ljudima više-manje poznat, apsolviran, dok je rizik zvan COVID-19 posve nov i nepoznat.
Prema tome, važno je razlikovati racionalan strah zbog neizvjesnosti (ne znamo, nema podataka i iskustva, svašta je moguće) i iracionalan strah zbog nespremnosti za snalaženje (razumijevanje) u ovakvim situacijama.
Iracionalan strah dijelom je psihološki (naslijeđen kroz kulturu i evoluciju ljudskog uma), a dijelom je nastao kao pedagoški fenomen uslijed neadekvatnog poučavanja o vjerojatnosti u školama. Odavno je, naime, uočeno kako ljudi sistematski griješe u pitanjima vjerojatnosti. Ne griješe toliko u kalkulusu (za to se može razviti grubi osjećaj, pa i intuicija koja će dati solidne aproksimacije) koliko u razumijevanju konteksta.
Najpoznatiji primjer je Linda test koji se navodi u brojnim knjigama. Ide ovako: Linda ima 31 godinu i diplomirala je filozofiju. Za studentskih dana pokazivala je veliki interes za probleme društvene pravde i sudjelovala u anti-nuklearnim prosvjedima. Što mislite, koja je od sljedeće dvije tvrdnje točna (samo jedna može biti točna): (A) Linda je bankovna službenica; (B) Linda je bankovna službenica i aktivna feministkinja.
Većina ljudi odgovara (B). No, točan odgovor je A: Linda je bankovna službenica, jer je B (Linda je bankovna službenica i aktivna feministkinja) uvjetovana vjerojatnost: dva uvjeta moraju biti zadovoljena, što je teže zadovoljiti nego jedan uvjet, osim ako drugi nije izvjestan. Na primjer, B bi postalo jednako vjerojatno kao A, ako bi problem glasio (A) Linda je bankovna službenica i (B) Linda je bankovna službenica i ima glavu (jer, vjerojatnost je 0% da Linda radi kao bankovna službenica ako nema glavu, tj. 100% je sigurno da Linda ima glavu ako je bankovna službenica).
Velikom broju ljudi ovakva su razmišljanja teška ne zbog toga što su glupi, nego zbog toga što o tome nisu učili u školi ili, što je vjerojatnije (zgodne li riječi u ovom kontekstu!), jer su ih o tome učili na pogrešan način. Zbog toga nas kontekst lako zavodi, padamo pod utjecaje, često smo pristrani, praznovjerni, i ne vidimo jasno svijet koji nas okružuje.
Obrazovanje i praktičan trening služe otklanjanju takvih faličnosti. Stoga jedna od glavnih poruka epizode s koronavirusom glasi: o ovome bi trebalo povesti više brige u školama (kao i o pranju ruku, učenju o virusima i zarazama). Ne samo u Hrvatskoj. Možda su oni čudaci koji oduvijek okreću glavu i zaklanjaju nos kada kašljete ili kišete u njihovoj blizini, koji manijakalno peru ruke puno puta na dan najmanje pola minute i koji u džepovima imaju razne preparate, ljudi koji su pametniji od nas. Osobito oni među njima koji k tome razumiju račun vjerojatnosti.
Razlog za strah i paniku ponekad postoji. Ovaj slučaj, po svemu što o njemu znamo, za sada spada u prvu kategoriju – slučaj je to koji izaziva više panike zbog toga što nismo dobro učili u školi o vjerojatnosti i zaštiti od zaraza, nego zbog toga što nema informacija. Ovo ne bismo smjeli zaboraviti kada COVID-19 prođe, a uskoro će proći.