Naprasnim odustajanjem od koncepta masovnog lockdowna Kina je krajem prošle godine odlučila staviti točku na mučnu epizodu anemičnog rasta koja je djelovala prilično obeshrabrujuće po inozemne investitore. Osiguravši prethodno treći mandat na vrhu partijske piramide, Xi Jinping je napokon raskinuo s dotadašnjom praksom i orkestrirao neočekivani preokret, isprovociravši lavinu pozitivnih komentara garniranu optimistično intoniranim prognozama iz kojih je izniknuo uistinu spektakularan uzlet kineskih dionica u zadnjem kvartalu prošle godine. Pisali smo o tome početkom godine, oslikavši priču nešto opreznijim tonovima („Kineski zaokret bi mogao biti prolazna priča …“), što se vrlo brzo pokazalo posve opravdanim, unatoč početnoj euforiji. Jer od kraja siječnja naovamo sve je krenulo – nizbrdo.
Makar se ciljani rast od 5% u ovoj godini tada još doimao prilično neambicioznim ciljem partijskih planera, stvari danas izgledaju bitno drukčije. Pesimizam zapadnih promatrača kulminirao je u lipnju nizom negativnih revizija prijašnjih prognoza. Primjerice, analitičari Standard Chartereda umjesto 7% sada najavljuju stopu rasta BDP-a od svega 5,7%, a investitori ubrzano gube strpljenje i, što je još važnije, povjerenje u partijsku nomenklaturu kojoj manjka i vizije i odlučnosti da domaću ekonomiju trgne iz učmalosti.
Priznali su to čak i državni statističari Kine, označivši „krhkima“ temelje gospodarskog oporavka opterećenog nizom nagomilanih problema. Ili još bolje, bremenom enormnih zaduženja. Govorimo prije svega o opskurnom segmentu javnog duga koji nije službeno evidentiran u statistikama jer formalno predstavlja dug tisuća “privatnih” kompanija. Riječ je o kompanijama u vlasništvu jedinica lokalne uprave (strani mediji najčešće koriste akronim LGFV iliti „local government financing vehicle“) koje velike infrastrukturne projekte financiraju zaduživanjem (bankovnim kreditima ili emisijama obveznica), a u najvećoj mjeri funkcioniraju na implicitnim jamstvima svojih osnivača zbog čega predstavljaju latentnu prijetnju makroekonomskoj stabilnosti. A ta planina duga mnogima tjera strah u kosti.
Nakon Kine, nepuna dva mjeseca kasnije objavili smo tekst o zanimljivom fenomenu koji je obilježio recentnu japansku (ekonomsku) povijest („Japanski widowmaker“) pozabavivši se špekulacijama o mogućem preokretu uvjetovanom promjenama u monetarnoj politici središnje banke. Mogući odmak od kontroverzne „yield curve control“ prakse figurirao je kao potencijalni game changer koji bi japansko tržište kapitala ponovo učinio zanimljivim inozemnim ulagačima. Da stvar bude zanimljivija, baš u to vrijeme spremala se smjena na vrhu središnje banke i odlazak (umirovljenje) arhitekta aktualne filozofije intervencionizma koja zapravo počiva na rigidnoj financijskoj represiji, što je cijelu priču učinilo još intrigantnijom.
Unatoč novim kadrovima, a onda i ponešto izmijenjenim okolnostima (kako na domaćoj sceni, tako i na globalnoj razini), kurs monetarne politike ostao je nepromijenjen; i dalje se bespogovorno štuje (i provodi u praksi) ostavština dugogodišnjeg guvernera središnje banke Haruhika Kurode koji je svome nasljedniku ostavio umjetno niske dugoročne kamatne stope očajnički pokušavajući iščupati zemlju iz poduljeg perioda letargije i anemičnog rasta koji je započeo početkom devedesetih godina prošloga stoljeća nakon kraha nekretninskog balona nezamislivih razmjera. I bez obzira na sve navedeno, nakon nekoliko izgubljenih dekada Japan trenutno proživljava svojevrsnu renesansu koja sve više privlači pozornost inozemnih investitora.
Tako danas Kina i Japan tvore zanimljiv istočni kontrapunkt koji je samo nekoliko mjeseci ranije bilo nemoguće predvidjeti (nanovo pokazujući kako su čudni putevi financijskih tržišta); Kina se (barem deklarativno) povinovala željama tržišta i nije upalilo, dok Japan i dalje ustraje na nekonvencionalnim rješenjima, pa se, unatoč tome, ove godine pretvorio u jednu od najpoželjnijih svjetskih investicijskih destinacija.
Govorimo, naravno, o tijeku globalnog kapitala i izvedbi burzovnih indeksa: od početka godine tokijski NIKKEI 225 bilježi rast vrijednosti od gotovo 30%, dok šangajski CSI 300 još uvijek tavori u minusu (jednako kao i S&P/BNY Mellon China Select ADR, američka inačica iz siječanjskog teksta koja prati kineske dionice izlistane u New Yorku). Sve zapravo upućuje na radikalnu promjenu dominantnog narativa, a Japan pri tome preuzima ulogu Kine kao dinamičnog i potencijalnog vrlo atraktivnog tržišta, dok se Kina sve češće uspoređuje s Japanom, ali u negativnom kontekstu njegove recentne povijesti.
Slučajno ili ne, stvari su se na makroekonomskom planu uistinu bitno promijenile. Možda najbolja potvrda izmijenjenih uloga jest kretanje stope inflacije. Japan se dosta dugo mučio s deflacijom (otuda i forsiranje niskih kamatnih stopa, kako bi se isprovocirao rast inflacije), dok je Kina, proždrljivo gutajući ogromne količine resursa, redovito koketirala s nešto višim stopama inflacije. Od zadnjeg kvartala prošle godine do danas divergencija je poprimila neočekivane razmjere, s posve suprotnim predznakom: Japan je taj koji bilježi najvišu stopu inflacije u posljednjih nekoliko desetljeća, dok je Kina na rubu – deflacije.
Divergentno kretanje dvaju krivulja na grafikonu ne može u potpunosti objasniti zaokret u glavama investitora; više je riječ o simptomu koji se prikladno uklapa u izranjajući narativ nakon što je kineska ekonomska mašinerija proteklih mjeseci pokazala niz slabosti. Prilično je dug popis razočaravajućih makro indikatora, u prvom redu vezanih za kategoriju (slabašne) osobne potrošnje koja nije u stanju nadomjestiti slabiju aktivnost izvoznika (uslijed usporavanja gospodarskog rasta na globalnoj razini, a onda i rastućih diplomatskih tenzija), a još je manje voljna na svoja leđa preuzeti teret oživljavanja domaćeg tržišta nekretnina. Ovo potonje, naravno, neodoljivo podsjeća na japanska iskustva iz prošlog stoljeća. Tim više što su se umirujuće tvrdnje kineskih dužnosnika pokazale posve promašenima – već su prošle dvije godine otkako je Evergrande pokrenuo negativnu spiralu pada cijena i slabije aktivnosti kupaca (a onda i građevinskog sektora u cjelini). Baš kao nekoć u Japanu (ili u Hrvatskoj, posve je svejedno), nekretnine su figurirale kao vrlo atraktivan oblik štednje uvelike pridonijevši intenziviranju ekonomske aktivnosti, a jedna od ključnih nuspojava kraha bilo je zamjetno usporavanje gospodarskog rasta dok se ekonomija očajnički pokušavala osloboditi tereta velikog duga (koji redovito ide ruku pod ruku s rastom cijena nekretnina).
Pritom nimalo ne pomažu trome reakcije vladajuće garniture (jednako kao i nekoć u Japanu); sporadično i uglavnom tek simbolično spuštanje kamatnih stopa, ali i neumorna primjena dobrano potrošenog modela investicija i građenje „cesta koje ne vode nikamo“. Dotična je kombinacija (uz masovniji bijeg inozemnog kapitala) iznjedrila daljnje slabljenje domaće valute koje nominalno ide na ruku izvoznicima, ali i dodatno plaši inozemne ulagače. Tržište je možda već zasićeno lošim vijestima, zbog čega ne treba isključiti korekciju s pozitivnim predznakom (na krilima prilično niskih valuacija na tržištu kapitala), no sjaj Kine, to je u ovome trenutku očito, sve više blijedi. I pritom, naravno, diplomatski sukob na relaciji Peking – Washington nimalo ne pomaže.
Time se okoristio Japan, pouzdan američki saveznik koji k tome drži i vrlo bitne pozicije u poluvodičkoj industriji, koje su od strateškog interesa za Bijelu kuću. Da je doista riječ o promjeni narativa, pokazuje i reciklaža starih vijesti koje u izmijenjenim okolnostima dobivaju posve drukčije značenje. Tako će brojni optimisti sada rado istaknuti milijarde dolara koje je u japanske konglomerate investirao Warren Buffett, makar njegov prvi iskorak prema Tokiju datira još s kraja kolovoza 2020. godine (ove godine je dodatno podebljao prvotne pozicije). U skladu s proklamiranom filozofijom, Buffetta su privukle bitno prizemnije (povoljnije) valuacije japanskog korporativnog sektora koje bi trebale još više rasti zahvaljujući svježoj inicijativi. Naime, tokijska burza pritišće učmalu domaću korporativnu scenu, zahtijevajući od izlistanih kompanija da uposle ogromne količine mrtvog kapitala. Konkretnije, spominju se penali (uključujući čak i izbacivanje iz burzovnih kotacija) za kompanije čijim se dionicama trguje po cijeni nižoj od knjigovodstvene (gotovo polovica svih izdanja na Tokyo Stock Exchange). A svojevrsna bi ucjena mogla poslužiti kao katalizator inicijalizacije programa masovnog otkupa vlastitih dionica (ili isplate izdašnijih dividendi), i tako osigurati nastavak pozitivnog trenda japanskih burzovnih indeksa. Na tom tragu je i aktivnost korporativnih (mahom američkih) aktivista koji promiču agilniju poslovnu strategiju koja bi možda mogla probuditi i uspavano tržište rada i tako dodatno popraviti već solidnu makroekonomsku pozadinu cijele priče.
Na krilima dobrih vijesti NIKKEI 225 je, po prvi puta još od davne 1990. godine, preskočio granicu od 33.000 bodova. Kao i u slučaju Kine, logično je za očekivati nešto intenzivniju akumulaciju profita (i posljedično pad cijena dionica), no opisani oporavak svejedno nije uputno ignorirati. Osobito u svjetlu aktualnih geopolitičkih zbivanja. Jer, ovako krupna promjena narativa u pravilu oslikava dugoročne promjene.