Siječanjski sastanak Odbora za monetarnu politiku (FOMC) američke središnje banke trebao je biti tek puka formalnost: niti su kreatori monetarne politike imali u planu (u najavama) bilo kakve krucijalne poteze, niti se to od njih očekivalo. Višekratno smanjenje ključnih kamatnih stopa u drugoj polovici prošle godine itekako je zadovoljilo apetite ulagača na Wall Streetu i osiguralo impresivnu izvedbu burzovnih indeksa. Najnovije siječanjsko priopćenje, u odnosu na prethodni sastanak FOMC-a, razlikovalo se u neznatno izmijenjenim formulacijama iz kojih se mogao nazrijeti nešto veći oprez u pogledu slabašnih inflacijskih pritisaka. Nije tu zapravo bilo ničeg novog, a kamoli neočekivanog.
Međutim, cijela se konstrukcija potpuno raspala u svega dva dana. Preokret je najbolje opisati konkretnim brojkama, jer slovima ga je u samo jednoj rečenici sažeo ugledni bond menadžer Jeff Gundlach (DoubleLine Capital): „U samo dva dana tržište je u potpunosti poništilo stabilnu poziciju središnje banke.“
Intenzitet meteža u kojem je zaključen prethodni tjedan na financijskim tržištima ilustriraju podaci sa Chicago Mercantile Exchange, koji na temelju kretanja terminskih ugovora na kamatne stope mjere vjerojatnost budućih poteza središnje banke.
Prvi grafikon prikazuje očekivanja ulagača uoči idućeg sastanka monetarnih vlasti u ožujku. Taj grafikon prikazuje samo dvije opcije: jedna je suzdržanost središnje banke i nepromijenjenu kamatnu stopu na federalna sredstva (FED funds rate), a alternativa je jednokratno smanjenje kamatne stope za uobičajenih 0,25 postotnih bodova (25 bps). U prva tri tjedna siječnja vjerojatnost potonjeg scenarija mjerila se isključivo jednoznamenkastim brojkama blizu nule, da bi na kraju siječnja vjerojatnost skočila na gotovo 30%. I sva je prilika da će i dalje rasti.
Usredotočimo li se na scenarij daljnjeg smanjenja kamatnih stopa FED-a, možemo primijetiti nekoliko zanimljivih činjenica. Na drugom grafikonu se vidi kako vjerojatnost zadržavanja kamatnih stopa nepromijenjenima stalno pada. Kako se vjerojatnost smanjenja za 25bps ne mijenja bitno, otvara se sve veći prostor za očekivanja agresivnijeg smanjenja kamatnih stopa. Time dolazimo do šire slike (tj. treće slike) koja u potpunosti dočarava aktualna očekivanja investitora: Wall Street očekuje agresivnije obaranje kamatnih stopa.
Ako je suditi na temelju dosadašnje prakse, FED će prije ili kasnije biti prisiljen ispuniti očekivanja jer će u suprotnome riskirati da još više zaostane za krivuljom prinosa (te bismo mogli ponovo gledati inverziju krivulje i priču o očekivanju recesije).
Aktualne brojke sa burze u Čikagu pokazuju kako do kraja ove godine vjerojatnost nepromijenjenih kamatnih stopa konvergira prema vjerojatnosti ekstremnijeg scenarija u kojem FED snižava kamatnu stopu na federalna sredstva za čak 100 baznih bodova, što bi u normalnom ritmu (uobičajenog snižavanja kamatnih stopa za 25 baznih bodova po sastanku) podrazumijevalo rezanje kamatnih stopa na čak četiri od ukupno sedam ovogodišnjih sastanaka FOMC-a. Između ta dva ekstrema je scenarij smanjenja kamatnih stopa za 50 baznih bodova, nakon čega postaje jasno zašto jedan od najvećih igrača na tržištu obveznica (Jeffrey Gundlach s početka teksta) početnu premisu monetarnih vlasti (nepromijenjene kamatne stope) već drži posve – zastarjelom. Pritom valja istaknuti kako se još sredinom siječnja vjerojatnost ekstremnijih scenarija doimala posve zanemarivom.
Mediji su se, naravno, nadugo i naširoko raspričali o najnovijem preokretu na financijskim tržištima, no većina je konstatacija tek na razini špekulacija. Strah od globalne epidemije koronavirusa u većini takvih rasprava zauzima istaknutu poziciju. Pretpostavlja se da bi globalna epidemija mogla imati negativan utjecaj na globalnu trgovinu i ekonomsku aktivnost, a dodatno se naglašava neizvjesnost u pogledu krajnjih učinaka što investitore tjera od dionica ka obveznicama. S time povezana veća potražnja za dolarom i američkim obveznicama stvara veliki pritisak na dugoročne kamatne stope, gurajući (između ostalog) krivulju prinosa nizbrdo. Konkretno, dionice su out, euro (i većina ostalih valuta) također, baš kao i robe, dok su obveznice, posebice one američke, in.
Euro je u skladu s opisanim scenarijem samo u siječnju oslabio u odnosu na dolar za čak 1,7% (pad se može činiti simboličnim, no u kontekstu deviznog tržišta riječ je o doista krupnim pomacima). Istodobno, zaustaljeno je napredovanje S&P 500 burzovnog indeksa od početka godine, te je rast indeksa za 3,1% do sredine siječnja uzmaknuo pred istovjetnim padom vrijednosti indeksa do kraja mjeseca. Na udaru pesimista posebno su se našla tržišta roba, što najbolje ilustriraju korekcije cijena sirove nafte i obojenih metala. Logika je jednostavna – slabija ekonomska aktivnost podrazumijeva slabiju potražnju za sirovinama. Dakle, strah je u ovom slučaju lako izmjeriti drastičnim padom cijena.
Zbog toga tržišta opet upiru pogled u monetarne vlasti u SAD-u. Uloga FED-a se toliko puta do sada pokazala ključnom. FED je vjerojatno najznačajniji faktor uzleta dionica tijekom proteklog desetljeća. Prinosi na američke obveznice bili su u padu i prije novog vala panike uzrokovanog koronavirusom, jer intenzitet ekonomske aktivnosti u razvijenim zemljama s obje strane Atlantika ne nudi previše materijala za optimiste. Stoga je koronavirus možda tek puki izgovor opreznijim ulagačima koji je poslužio kao katalizator za korekciju cijena dionica i roba.
Jedno je sigurno – investitori opet očekuju da FED počisti nered. Što prije, to bolje, jer FED-ovo zaostajanje za krivuljom prinosa nije pojava koju su financijska tržišta spremna dugo tolerirati.