Pred nama su, kako pišu glavni mediji, „najneizvjesniji“(!) izbori dosad. Dodao bih i najdosadniji.
Taman kada se na trenutak učinilo da će gospodarske teme pojačane koronakrizom izbiti u prvi plan, nije prošlo ni desetak dana prije nego što će se na temelju starih obrazaca definiranja problema i nuđenja rješenja uspostaviti poznati poredak stvari. Ustaše i partizani su se doduše našli u maloj defanzivi (bit će da vrijeme ipak ponešto izliječi), ali unatoč tome, sve oko izbora prikazuje se kao jedan veliki deja vu.
Svega tri tjedna pred izlazak na birališta dobili smo standardno bezbojne stranačke programe. Tu se miješaju boje političko-korektnih tema i očekivanih obećanja na načine koji ostavljaju dojam pokrivenosti svih važnih točaka na platnu, ali se izbjegavaju pretjerano konkretne stvari kako netko kasnije ne bi postavljao neugodna pitanja. Zbog toga te dokumente ne komentiram, nisu vrijedni.
U javnoj areni naglasak je na natjecanju obećanjima, a pažnja je usredotočena na minimalne i prosječne plaće, broj radnih mjesta koje će neki političari otvoriti i rodiljne naknade. Još jedan deja vu. Smjesi se povremeno dodaju neke „reforme“, u čemu prednjače digitalizacija javne uprave, manji broj ministarstava, tu i tamo teritorijalni preustroj i poticanje istraživanja i razvoja (čarobni „R&D“). Pritom se strogo vodi računa o izbjegavanju neugodnih tema kao što su državna poduzeća i javnozdravstveni sustav koji puca po svojim financijskim šavovima (a kada nije pucao?). Čak su i džokeri izvučeni iz rukava već viđeni (INA), pa sve počinje opasno smrdjeti po naftalinu.
Predizborna kamilica najavljuje postizbornu. Iako će sastavljanje nove vlade vjerojatno ići dosta kvrgavo, moguće s još jednim izborima prije konačnoga raspleta, ni to više ne bi bilo iznenađenje. Tek, ponovila bi se situacija 2015./2016. Tada je za rasplet trebalo punih trinaest mjeseci s kratkim životom pale Oreškovićeve odnosno Karamarkove vlade u međuvremenu.
U tako predvidivim uvjetima puno je važnije što će se od 1.7.2020. do 1.7.2022. događati u svijetu i Europi, nego u Hrvatskoj. Naš život, u prosjeku, bit će nasumična refleksija širih globalnih trendova. Tako je većinom i do sada bio slučaj. Nevolja je što u Hrvatskoj ima previše ljudi koji to ne razumiju ili ne žele priznati.
Ne želim potpuno negirati važnost poteza koje vuku „domaći igrači“, ali htjeli-ne-htjeli, evo kako stoje stvari: naš izvoz prije svega zavisi o tome kojom će se brzinom oporavljati njemačko, talijansko, austrijsko i slovensko gospodarstvo; naše kamatne stope prije svega zavise o tome što radi Europska središnja banka (iako nismo uveli euro), a naš turizam također zavisi o oporavku emitivnih tržišta. I naše će investicije u još većoj mjeri zavisiti o EU fondovima i programima u budućnosti.
U tome nema ničeg pesimističnog. Riječ je tek o konstataciji činjenica koje su jednostavno takve kakve jesu: hrvatski BDP od oko 50 milijardi eura godišnje predstavlja 1,5% njemačkog BDP-a, 2% francuskog, 2,8% talijanskog, 9,5% poljskog, 35% mađarskog BDP-a … Takve usporedbe apsolutnih brojeva nisu uobičajene jer preskaču faktore kao što su broj stanovnika i razina cijena koje treba usporediti da se dobiju realni odnosi. No, kada je riječ o otvorenosti neke ekonomije i njezinoj sposobnosti da bude sama svoj trend-seter, onda prikazani odnosi nešto govore. Govore o ovisnosti jedne razmjerno male zemlje o međunarodnom okviru.
U krajnjoj liniji, stanovnici bilo koje zemlje – točkice na zemljopisnoj karti imaju svoju sudbinu u svojim rukama. Mogu se dobro organizirati, pokrenuti uspješne poslove, biti konkurentni, pametno se integrirati i koristiti prigode na većim i bogatijim tržištima. Međutim, to nije lako. Nije slučajnost što u tome do sada nismo uspjeli. Čak i ono što nam je nekim povijesnim čudom dano – prekrasna obala Jadrana – u Hrvatskoj je proglašeno „prokletstvom“ i „nizozemskom bolešću“, iako su se Dalmatinci, Primorci i Istrijani zahvaljujući tom „prokletstvu i bolesti“ u dvije-tri generacije izdigli iz siromaštva i počeli živjeti pristojne živote.
Očito se (psihološki) lakše praviti da smo veći no što jesmo, pametniji no što jesmo, glumiti kao da o idejama i dobrohotnosti političara ovisi kolika će biti minimalna plaća ili rodiljna naknada, iako je svakoj ekonomski pismenoj osobi jasno da realna vrijednost tih, i ne samo tih, izdataka na kraju mandata sljedeće vlade, i one nakon nje, i one nakon nje … zavisi o tome kako će se od krize oporavljati Italija, Austrija, Njemačka i još neke zemlje s kojima smo najuže povezani.
Možemo zaključiti da prethodni ciklus osvještavanja i razotkrivanja mjesta Hrvata u svemiru još jednom nije uspio. Možda će četvrto desetljeće hrvatske samostalnosti koje unatoč rasporedu državnih blagdana počinje u lipnju za godinu dana, donijeti nešto novo – nove spoznaje o tome tko smo, što smo, kamo pripadamo, koje su naše prednosti, a koje mane, i kako prve iskoristiti, a druge prevladati. No, u tome će trebati ići puno dublje od općepoznatih floskula o neiskorištenom „geostrateškom potencijalu“, „plavo-zelenoj transverzali“ (od polja do stola), prekrasnoj zemlji i obilju vodnih resursa.
Na primjer, dobro je poznato da je Hrvatska razmjerno sigurna zemlja (to je doista vrijednost koju trebamo čuvati), ali je puno manje poznato da ne stojimo loše prema udjelu zaposlenih koji rade u industriji ljepote:
Slika pokazuje da se prema udjelu zaposlenih u industriji ljepote u ukupnom broju zaposlenih nalazimo uz bok Francuza koji su jedni od tvoraca modernog koncepta ljepote. Malo je neobično da u prikazanom poretku zaostajemo za nekim bliskim nam srednjoeuropskim zemljama (Češka, Mađarska, Austrija), ali pogled na sliku jasno upućuje na to gdje je cilj. Pogledajte otočke i južnjačke europske šampione: Ciprani i Cipranke, Maltežani i Maltežanke, Portugalci i Portugalke, Irci i Irkinje, Grci i Grkinje i, treba li uopće posebno naglašavati, Španjolci i Španjolke, Talijani i Talijanke. Naš cilj, ako ga izvedemo iz prosjeka prve europske lige, trebao bi biti da barem 1,3% svih zaposlenih radi u industriji ljepote.
Zabluda? Nije li ovo zrcalna slika nekonkurentnosti juga, ili se u ovoj statistici ipak krije potencijalna konkurentska prednost koju hrvatski političari još nisu razotkrili? Nemojte misliti da sam ironičan ako skrećem pažnju na činjenicu da niti jedan stranački program još nije otkrio ovu industriju. I nisam pod dojmom činjenice da je prijatelj moga sina razvio globalni brend losiona za brade, koji se proizvode pitajboga gdje i prodaju u SAD-u. Zapravo želim reći: ako ljudi sa srednjom školom ne mogu hrmbati u Toyotinim pogonima i glancati Aurise, dajmo im u ruke škare, lakove za nokte i umjetne trepavice umjesto kacavida, jer budimo realni: prskanje lakom po tuđoj kosi puno je bolji posao od prskanja lakom iza maske po nekom metalu na šezdesetidva stupnja celzijusa. Uostalom, nije li površan građanski razgovor koji se uvijek povede između frizera i klijenta mnogo topliji ljudski ambijent od zaglušne buke varenja u brodskome trupu, čiji humanistički napredak gorljivo slave bardovi naše tradicionalne industrijalizacije?
Znam, i dalje ne vjerujete da sam smrtno ozbiljan; razmišljate da više nikad ne povjerujete ni u što od onoga što napiše i izgovori ovaj ekonomski šarlatan. Unatoč vašoj skepsi, ja sam i dalje smrtno ozbiljan i spreman danima argumentirati da bi se upravo ove teme trebale naći u programima naših stranaka koje još nisu otkrile zemlju kojom žele upravljati iako su odavno shvatile da su politički izbori dobrim dijelom natjecanje u ljepoti.
Ipak, možda mi je bolje da šutim. Jer, ako se otkrije još jedna strateška gospodarska grana, neće proći ni deset minuta prije nego što će nekome pasti na pamet da će ta djelatnost bez pomoći države propasti, pa bi nam se bez subvencija i pomoći mogla desiti strašna sudbina da zanemarimo svoj izgled, kao Šveđani (vidi sliku). Uostalom, ona četvorka iz ABBA-e doista nije imala bogzna kakve frizure. Stoga, doista je bolje da se politički igrokaz još jednom privede kraju prema davno zacrtanim pravilima, pa neka započne još jedan dobro poznati krug. A u međuvremenu, pustite nas da nešto radimo.