U Hrvatskoj je u lipnju bilo zaposleno čak 2,2% ili oko 23 tisuće ljudi više nego u lipnju prošle godine. Time ne samo da je potvrđen snažan gospodarski oporavak, nego je premašen administrativni broj zaposlenih iz predpandemijskog lipnja 2019. Međutim, ti podaci nisu ažurirani unazad pa moramo procjenjivati: broj zaposlenih još uvijek zaostaje za lipnjem 2019., ali svega 1-1,5%.
Oko milijun i pet stotina šezdeset tisuća administrativno zaposlenih u lipnju ove godine znači da kada bismo ovoj brojci pribrojili sve one koji rade na crno i pomažu u gospodarski aktivnom kućanstvu više od nekoliko sati na tjedan (pojava koja je raširena u turizmu), broj ljudi koji rade i na ovaj ili onaj način nešto zarađuju vjerojatno prelazi milijun i sedamsto tisuća ljudi. Nećemo pogriješiti ako kažemo da je toliko ljudi u ovoj zemlji radilo samo jednom u povijesti – sredinom 2019., i dobri su izgledi da ćemo i taj broj ubrzo, a ako ne prije, onda u ovo doba sljedeće godine, obilato premašiti.
Kako je moguće da smo se tako brzo nakon „majke svih kriza“ ne samo vratili u normalu, nego i zajahali rastući gospodarski trend koji je bio prisutan prije izbijanja pandemije? Dio objašnjenja ima globalna, a dio lokalna obilježja.
Globalni okvir: fiskalna i monetarna ekspanzija
Reakcija vlada i središnjih banaka SAD-a i EU fiskalnom i monetarnom ekspanzijom bila je bez presedana. S obje strane Atlantika veoma se brzo i lako došlo do konsenzusa o tome što treba učiniti, jer je uzrok krize svima bio više nego očit – ekonomisti to nazivaju „vanjskim šokom“; nešto poput pada meteora ili neočekivane prirodne nepogode.
Ekonomisti se u normalnim vremenima inače oštro dijele oko pitanja ekonomske politike, no u situaciji „vanjskog šoka“ poput pandemije 95-99% ekonomista misli jednako: prvi odgovor je snažna fiskalna i monetarna ekspanzija. Razvoj događaja 2020./21. potvrdio je dobrobit ovog konsenzusa struke.
Naravno, ekonomisti se više dijele oko dugoročnih posljedica takve politike, no danas neću pisati o tome – tu temu ostavljam za jedan drugi tekst.
Da su globalne okolnosti odnosno politike bile presudne, onda bi sve zemlje imale tempo rasta zaposlenosti kao Hrvatska. Međutim, nisu sve države članice EU i SAD potkraj lipnja dosegle ili premašile broj zaposlenih iz lipnja 2019. (to možemo sa sigurnošću procijeniti na temelju zadnjih objavljenih podataka za prvi kvartal ove godine). Stoga moramo tražiti dodatne, lokalne razloge za brz izlazak iz pandemijske rupe 2020.
Lokalne posebnosti
U nastavku su nabrojani kandidati za moguća objašnjenja. Za sada ih je teško rangirati na temelju kvantifikacije njihovog utjecaja. Stoga se ograničavamo tek na raspravu o mogućim utjecajima, a za rangiranje i procjene ćemo pričekati neke buduće analize i istraživanja.
Prvi kandidat su EU sredstva. O njima se najviše piše kao pokretaču rasta. Međutim, najveći dio dodatnih EU sredstava (onih iz Fonda za oporavak i otpornost) još nije počeo pritjecati. I druge zemlje uredno koriste sredstva iz EU fondova. Stoga sami EU fondovi ne predstavljaju toliko važnu razlikovnu karakteristiku Hrvatske u odnosu na druge zemlje. EU sredstva će to tek postati od 2022., jer Hrvatska i Grčka su dobile daleko najviše sredstava za oporavak i otpornost u odnosu na veličinu gospodarstva.
Drugi kandidat je rast prije pandemijske krize. Hrvatska je 2019. pripadala skupini srednjoeuropskih i istočnoeuropskih država koje su rasle brže od starih članica, osobito onih na jugu. Moguće je da se rast posvuda vraća na staro, pa ako statistike koje opisuju hrvatski oporavak sredinom 2021. ne budu bitno bolje od onih na Baltiku, Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj i tako dalje, bit će to dokaz da je povratak na trend konvergencije zajedničko obilježje ove šire europske regije. U tom slučaju ne treba tražiti dalje.
Ako će ipak biti značajnih odstupanja unutar ranije brže rastuće skupine zemalja, preostaje treće moguće objašnjenje: Hrvatska je imala manji broj umrlih od covid-19 od očekivanog na danoj razini gospodarskog razvitka iako već godinu dana ima manje restriktivne mjere od većine drugih država. Razumno je pretpostaviti da je takav odnos mjera i ishoda pogodovao potrošačkom optimizmu (tj. manjem pesimizmu potrošača nego drugdje) i očuvanju kakve-takve investicijske aktivnosti u privatnom sektoru.
Međutim, treći faktor bit će teško razlikovati od četvrtog: obnova nakon potresa, koja je zasad dobrim dijelom financirana spontano iz privatnih izvora (uglavnom iz stambenih kredita koji brzo rastu), snažno je i rano podigla aktivnost u graditeljstvu i zadržala ju na visokoj razini kroz cijelo razdoblje pandemije.
Trebat će puno analitičke vještine da se na ispravan način izolira učinak svih nabrojanih potencijalnih objašnjenja, pa ponovimo: (1) EU sredstva, (2) rast prije koronakrize (povratak trendu), (3) dobar odnos pandemijskih ishoda i mjera i (4) obnova nakon potresa.
Perspektive
Jedno je sigurno: potrajat će neko vrijeme dok se skupe podaci i naprave analize. Život će u međuvremenu odmagliti dalje, jer ljude manje zanima što je bilo pred nekoliko mjeseci (o tome već imaju neko svoje mišljenje) – zanima ih što se sada događa i što će se događati.
Trenutačno traje intermezzo u kojem sve nekako stoji, kao da je zamrznuto. Pandemija nije gotova, jer pokazalo se da je virus u stanju mutirati u brzošireće sojeve koji „probijaju“ cjepivo (u smislu zaraze, ali ne i težih oblika bolesti), no paradigma borbe protiv pandemije se mijenja – dijelom pod utjecajem Britanca koji se otvaraju bez obzira na deltu (jer se osjećaju zaštićeni cjepivom), a dijelom zbog prevlasti razuma jer je i najgorljivijim zagovornicima prisile konačno sinulo da se do jeseni ne može procijepiti dovoljno visok postotak ukupne populacije ali se mogu zaštiti najranjiviji i najstariji ako se napori kampanje cijepljenja usmjere prema njima. U svakom slučaju, „igra istine“ počinje tek najesen; tada će se vidjeti je li nam virus spremio neka neočekivana iznenađenja, ili sve ide polako u fade out.
Turistička sezona se zasad razvija u skladu s ranijim očekivanjima (minimalno 60% od najuspješnije 2019., uz mogućnost da ide i do 80% u dobrom scenariju), ali Damoklov mač retrikcija na emitivnim tržištima srednje Europe i dalje nam visi nad glavom. Ipak, ljudi su jako željni sunca, mora i odmora, nekakvi testovi ih teško mogu zaustaviti, i sve dok prvi pomahnitali političar iz srednje Europe ne propiše boravak u karanteni za sve koji se vraćaju iz Hrvatske, prevelike opasnosti od kolapsa sezone nema.
Dobra vijest stiže i iz UK-a: nove zaraze deltom prošli su tjedan ušle u uvjerljivo padajući trend nakon dva mjeseca rasta. Širenje opet, po tko zna koji put, nailazi na (očekivanu) barijeru bez zaoštravanja mjera (ovaj put uz njihovu relaksaciju), što će političare i zdravstvene vlasti i drugdje ohrabriti da ne uvode pretjerane restrikcije, osobito ako osjećaju da im je populacija u velikoj mjeri zaštićena preboljenjem ili cijepljenjem. Tek bi iznenadni i snažan porast hospitalizacija i smrti mogao promijeniti to, a takvih naznaka zasad nema.
UK ukazuje što bi se moglo događati u budućnosti jer mi smo u zaostatku za njihovim tempom širenja delte oko 45-60 dana (u procjepljivanju starijih i ranjivijih još i više), tako da je za nas možda i manje pitanje što će biti neposredno s ovom turističkom sezonom, nego što će biti za 2-3 mjeseca; tada ćemo vidjeti da li kombinacija zaštita uslijed dosadašnjih prebolijevanja i cijepljenja štiti od pojave većeg broja težih slučajeva.
Čak i ako do toga dođe, nije za očekivati prevelik problem. Tek bi pojava mutacije otporne na cjepivo odnosno pojava vjerodostojnih informacija o problemu s cjepivom mogla izazvati ozbiljan problem. Dok toga nema, čini se da je lockdown kao opcija koja može nanijeti najveću štetu gospodarskom oporavku definitivno maknut sa stola.
Uostalom, prošli tjedan je obilježen natjecanjem predsjednika i premijera tko je prvi rekao da će dodatno relaksirati mjere, a više je nego vidljiva i promjena epidemiološke paradigme tj. otklon od utopijske „cijepi sve, jer: misli na druge“ ka pragmatičnoj „cijepi se zbog sebe, i to što prije ako imaš bilo kakav rizik jer ljetu je uskoro kraj“.
Ako se u mislima vratimo u ožujak 2020., shvatit ćemo da smo prevalili popriličan put od zatvaranja koje gotovo nitko nije propitivao do točke u kojoj se nalazimo danas. Iako nas za koji mjesec može pogoditi meteor, neki novi virus, super-bakterija ili neka strašna mutacija ove nevolje, vrijedi se podsjetiti da smo s tim vrstama rizika uredno živjeli i prije pandemije, samo o njima nismo razmišljali. Stoga još uvijek imamo šansu izvući se iz ove nevolje koliko-toliko zdravi u glavama, a to je, ipak, najvažniji preduvjet za dalji društveni i gospodarski razvoj koji nam se sada nudi kao velika prilika.