Iako se Hrvatsku često označava monokulturnim gospodarstvom misleći pritom na važnost turizma (jer prihodi od stranih turista činili su oko 20% BDP-a prije pandemije), robni izvoz je u stvari mnogo važniji generator prihoda od izvoza u Hrvatskoj. Slika 1. pokazuje da se udjel robnog izvoza u BDP-u povećao za oko dva i pol puta od 1998. do 2020. i možemo očekivati (kada se objave konačni podaci) da će omjer robnog izvoza i BDP-a za 2020. dosegnuti razinu oko 25%:
*Procjena autora.
Izvor: DZS
Rast, ali nedovoljan
Slika 1. ne bi smjela zavarati. Prikazani udjel izvoza u BDP-u u Hrvatskoj niži je nego u usporedivim zemljama. Relativno najveći izvoznici u srednjoj i istočnoj Europi (Češka, Slovačka, Slovenija, Mađarska) imaju omjer robnog izvoza i BDP-a oko 80%, a tri baltičke države oko 50%.
Stoga prikazani rast omjera ohrabruje, osobito u razdoblju nakon ulaska u EU 2013. Međutim, prvo treba odgovoriti na pitanje zašto je početni omjer izvoza i BDP-a bio toliko nizak.
Prvo, Hrvatska nikada nije bila veliki izvoznik roba, osim ako pod izvozom ne brojimo prodaju roba širom bivše države do 1990.; i drugo, Hrvatska je nakon 1991., što zbog objektivnih okolnosti, što zbog loših političkih odluka, kasnila s europskim integracijama koje su se šrom Srednje i Istočne Europe pokazale kao nužan uvjet transformacije i integracije izvoznih sektora s gospodarstvom Stare Europe.
Hrvatska je prvo u drugoj polovici devedesetih propustila vlak za trgovačku integraciju CEFTA-u, zatim i za EU, i to nas je koštalo propuštanja prvog vala izravnih stranih ulaganja sa zapada u industriju na istoku Europe. Taj val je iz temelja restrukturirao gospodarstva bivših socijalističkih zemalja, a Hrvatska je nastavila temeljiti robni izvoz na gospodarskoj strukturi naslijeđenoj iz devedesetih. Zbog toga je hrvatska izvozna industrija nakon rata u velikoj mjeri ostala tradicionalna, što znači uglavnom slabo konkurentna i ovisna o otvorenim ili prikrivenim subvencijama. Brodogradnja je bila najvidljiviji primjer takvoga stanja i propadanja, koje je potrajalo dulje od dva desetljeća nakon rata.
Ulazak u EU označio je dvostruku prekretnicu. Prvo, srušene su sve preostale trgovačke barijere; drugo, obnovljena je nada da će se kroz integraciju promijeniti (modernizirati) izvozna i ukupna gospodarska struktura. Da li se to doista događa. i pružaju li podaci za 2020. nadu u stvaranje većeg i otpornijeg izvoznog sektora?
Istraživanje HNB-a: izvoz na razini poduzeća
U jednom od najvažnijih radova o izvozu koji su objavljeni proteklih godina (HNB Istraživanja I-59) Domagoj Šelebaj iz HNB-a je prikazao mikroekonomsku analizu performansi izvoznih poduzeća. Kombinirajući podatke FINA-e i DZS-a Šelebaj je sastavio deskriptivne statistike o izvoznim tvrtkama i proveo ekonometrijsku analizu ne bi li utvrdio jesu li poduzeća koja izvoze ujedno produktivnija. Pritom se usredotočio na razdoblje nakon pristupanja EU.
Ako se promatraju samo stabilnija poduzeća s više od 20 zaposlenih, udjel stalnih izvoznika (poduzeća koja dulji niz godina ostvaruju prihode na stranim tržištima) povećao se s 55,8% na 57,6%: „Navedeni porast rezultat je široko rasprostranjenog porasta participacije među glavninom promatranih djelatnosti prerađivačke industrije…“, navodi Šelebaj i nastavlja:
„Sjeverna Hrvatska jedina je regija koja je nakon 2013. godine prosječno zabilježila porast participacije izvoznika, čime je u relativnom udjelu prestigla Grad Zagreb, gdje je prosječan broj izvoznih poduzeća u godinama koje su prethodile ulasku u EU bio najveći … Najmanji udio izvoznika robe nalazi se na Jadranu, a nakon ulaska u EU participacija izvoznika u toj regiji prosječno je dodatno smanjena.“
Problem izvoza na Jadranu povezan je, naravno, s problemom pada brodogradnje.
Zanimljivo je da Šelebaj pronalazi veću participaciju izvoznika među poduzećima u stranom vlasništvu. To potvrđuje poznati nalaz iz drugih država širom srednje i istočne Europe o ključnoj ulozi izravnih stranih ulaganja u modernizaciji izvoznih sektora. Također, pronalazi značajan rast izvozne intenzivnosti – odnosa prihoda od izvoza u odnosu na prihode koje poduzeća ostvaruju na domaćem tržištu.
Dva najvažnija uvida istraživanja odnose se na smanjenje koncentracije izvoza i produktivnost izvoznika. Intenzivnost izvoza tradicionalno je veća kod većih poduzeća, ali Šelebaj primjećuje da se ona sve više pojavljuje i kod poduzeća srednje veličine. Između te dvije skupine tvrtki više ne postoje značajne razlike. Na tom tragu autor primjećuje: „Nakon ulaska u EU izvozna je intenzivnost u porastu u velikoj većini djelatnosti, pri čemu se u proizvodnji metala bilježi rast od gotovo 20 postotnih bodova. Nasuprot tome, u proizvodnji ostalih prijevoznih sredstava, uglavnom brodova, ne samo što je zabilježeno veliko smanjenje izvoza u apsolutnoj vrijednosti, već je i prosječna intenzivnost izvoza na razini industrije smanjena za gotovo 20 postotnih bodova.“
S time u vezi je i smanjenje koncentracije izvoza. Šelebaj o tome navodi: „U 2004. godini na 20 najvećih izvoznih poduzeća odnosilo se više od 55% ukupno ostvarene vrijednosti robnog izvoza, dok je njih pet bilo zaslužno za više od 30% izvoza prerađivačke industrije. Trend smanjivanja koncentracije vidljiv je već u godinama prije izbijanja krize, ali je snažan recesijski šok ponovo vratio razinu koncentracije na njezine prosječne pretkrizne vrijednosti. Međutim, nakon toga ponovo se bilježi pozitivan trend smanjivanja koncentracije izvoza koji je započeo netom prije ulaska Hrvatske u EU, a koji se nakon 2013. godine podjednakim intenzitetom i nastavio, posebno u prvim godinama članstva.“
Smanjenje koncentracije može se u najvećoj mjeri pripisati rastu izvoza malih i srednjih poduzeća: „Nakon ulaska u EU glavni pokretači rasta izvoza postaju vrlo mlada poduzeća na izvoznom tržištu, koja se na njemu nalaze od 1 do 5 godina.“
S obzirom na navedeno, glavni Šelebajev rezultat neće nikoga začuditi: „Rezultati ekonometrijske analize upućuju na to da postoje statistički vrlo značajne razlike između izvoznika i poduzeća koja su usmjerena isključivo na domaće tržište, u obliku veće produktivnosti rada i ukupne faktorske produktivnosti, profitabilnosti, većih plaća, ali i manjih jediničnih troškova rada.“
Pouke za vođenje ekonomske politike
Dakle, u Hrvatskoj je na djelu spontano (tržišno) restrukturiranje izvoznog sektora. Ono je u velikoj mjeri potaknuto ulaskom u EU. O tome smo već pisali na Labu: u uredničkom tekstu iz 2018. pokazali smo širenje izvozne baze među manjim poduzećima; Ivica Brkljača je iste godine ukazao na bitno povoljnije trendove u izvozu nakon prošle krize nego prije i u toku nje, a Tomislav Globan je pokušao objasniti da prijelaz salda platne bilance u suficit nije potaknut samo turizmom, nego između ostaloga i oporavkom robnog izvoza. Sada smo kroz Šelebajevo istraživanje mikroekonomske strukture hrvatskog izvoza dobili još jednu potvrdu tih navoda. Međutim, istraživanje koje je objavio HNB na tom mjestu završava, a nas na kraju zanima što bi se moglo učiniti da se prikazani rast i razvoj izvoznog sektora ubrza.
Jedna je stvar očigledna: ako rast i razvoj izvoznog sektora u ovome dijelu Europe u značajnoj mjeri zavisi o stranim ulaganjima, treba ih privući, a da bi ih se privuklo, treba imati konkurentan porezni sustav, regulaciju i administraciju – sve one stvari u kojima je Hrvatska i dalje loša, nekonkurentna.
Ovoj poznatoj priči o nikad dovršenim (ili je bolje reći: nikad započetim) reformama, treba pridodati problem ograničenja tržišta rada. Naime, i kada bismo imali vrlo konkurentan porezni sustav, regulaciju i administraciju, pitanje je koliko bismo novih izvoznika mogli privući s obzirom na limite tržišta rada – ograničenu raspoloživost adekvatno obrazovane i za rad voljne radne snage. Suštinski problem je naš nabujali državni sektor koji u svojim džepovima neefikasnosti vjerojatno veže nekoliko desetaka tisuća solidno plaćenih ljudi viška, koji bi postali produktivni tek ako bi se zaposlili u tržišno održivoj proizvodnji u kojoj je izvozni segment svakako najatraktivniji. A da bi se ti ljudi pojavili na tržištu rada, trebaju opet one zaboravljene – reforme (npr. digitalizacija javnog sektora znači da tehnologija zamjenjuje ljude u proizvodnji javnih usluga).
Međutim, tu priča ne završava. Kada bi vlada doista željela osmisliti politike za izvozni sektor, mogla bi dio sredstava EU fondova izravno, i još više neizravno, koristiti za horizontalne potpore privatnom sektoru. Tako bi se znatan dio učinaka EU sredstava prelio do aktualnih i perspektivnih izvoznika. Međutim, izgleda da se ne planira previše sredstava iz programa Iduće generacije EU i sljedećeg višegodišnjeg financijskog okvira usmjeriti prema privatnom sektoru. Nastavit će se dominacija ulaganja u stupiće, infrastrukture, vodovode, web stranice javnih agencija, što samo po sebi nije loše (donirani novac treba nekako angažirati), ali ne jamči trajno povećanje konkurentnosti i produktivnosti gospodarstva, pa samim time niti izvoza.
Jedan od razloga potiskivanja privatnog sektora i izvoza u drugi plan leži u objektivnim regulatornim ograničenjima, no ne treba zaboraviti ni na prirodnu želju javnog (političkog) sektora da najveći dio novca iz EU fondova zadrži pod svojom neposrednom kontrolom i pritom pomaže slaba, a ne jaka poduzeća.
Tome bi se mogla dodati još jedna političko-ekonomska varijabla koja je duboko ukorijenjena u našoj stvarnosti: gospodarski prejak privatni sektor nije u interesu političkih elita. Osobito im nije u interesu velik i snažan izvozni sektor, koji bi svoje prihode ostvarivao posve neovisno od domaće politike, na inozemnim tržištima (na koja domaća politika nema nikakav utjecaj), i koji bi svoje pravne probleme rješavao pod okriljem tuđih pravosuđa i arbitraža, neovisno o domaćemu administrativno-pravosudnom Levijatanu. O tom polit-ekonomskom aspektu odnosa moći koji stoji iza podatka na Slici 1 pisao sam u seriji tekstova Velika internacionalizacija I i II.
Na kraju treba naglasiti da brži rast omjera izvoza i BDP-a ne smije biti cilj ekonomske politike sam po sebi. Osim kvantitete, važna je i kvaliteta. Naime, mnogi neliberalni i nedemokratski režimi veoma su prijateljski nastrojeni prema stranim ulaganjima i izvozu dokle god kontroliraju ulazak na „svoje“ tržište (koje politički, regulatorno i administrativno drže u čvrstom zagrljaju). Kao što je objašnjeno u tekstu o novim despocijama, oligarhijski organizirana društva se često prijateljski odnose prema velikom businessu, osobito prema dolasku velikih i bogatih međunarodnih korporacija s kojima političari lako dogovaraju poslove tako što im pogoduju preskakanjem kompliciranih i skupih procedura koje obični smrtnici moraju poštivati. Opasnost koja prijeti od takvog modela izvozne orijentacije dolazak je kompanija koje ne potiču razvoj i prelijevanje znanja na šire gospodarstvo i društvo, nego samo koriste trenutne pogodnosti u vidu subvencija, poreznih poticaja ili razmjerno jeftine radne snage. U tom slučaju proširit će se osjećaj o pogodovanju, korupciji i nepravdi, a najvažnije je to što se koristi od rasta izvoza u tom slučaju zadržavaju u samim kompanijama i u uskom krugu njihovih prijatelja. Stoga je bolje ako je rast omjera izvoza i BDP-a nešto sporiji, ali kvalitetan u smislu razvoja dinamične strukture u kojoj postoji konkurencija, poticaji za istraživanja i razvoj i velika dinamika u smislu prelijevanja know-howa i natjecanja kompanija za najbolje radnike (što podiže ukupnu razinu produktivnosti i plaća u gospodarstvu). Stoga možemo zaključiti da je i dalje otvoreno pitanje kako će se razvoj hrvatskog izvoznog sektora nastaviti u budućnosti i imaju li privatni i javni sektor u Hrvatskoj kapacitete da doprinesu stvaranju većeg i modernijeg izvoznog sektora.