Prošlog je tjedna jedan ludi diktator ispalio raketu koja je mogla (ali nije) nositi nuklearnu glavu i raketa je preletjela Japan. Trump je nastavio prijetiti sankcijama Kini.
Kraj ljeta na domaćem terenu donio je ustaško-partizanske teme. Da netko ne bi pomislio da Hrvatska postaje normalna zemlja. Micanje ploče HOS-a iz Jasenovca i preimenovanje sada već bivšeg Trga J. B. Tita bile su teme koje su se dugo valjale. Tjedan je «začinjen» neonacističkim paljenjem ljevičarskih novina Novosti u centru Zagreba (naravno, nisu paljene jer su ljevičarske, učinili su to predstavnici AHSP).
Inače, nedjeljom ne komentiram tu vrstu tema, ali s obzirom na njihov neobičan koncentrat u proteklome tjednu, malo moram.
Stare hrvatske podjele
Pokazalo se da je Tito neobranjiv. Na ulicama ga je branila šačica neobičnih ljudi s petokrakama, srpom i čekićem. U institucijama su ga branili oni koji Tita smatraju simbolom antifašizma bez obzira na sve što se događalo nakon rata. Oni odbijaju jednostavnu logiku – jedno je antifašizam u Drugom svjetskom ratu, a drugo je Tito, bez obzira što je bio partizanski komandant. Wojcieh Jaruzelski je poljski general – heroj iz Drugog svjetskog rata. Imao je povijesnu ulogu i u osiguranju mirnog prijelaza bez krvi 1989. Unatoč tome, nikome ne pada na pamet po njemu nazvati najljepši trg u Warsawi. Jaruzelski je bio komunistički diktator, pri tome vrlo vjerojatno odgovoran za manje smrti po završetku rata nego J. B. Tito. Zar je to tako teško za shvatiti?
Ista logika razdvajanja povijesnih uloga i simbola može se primijeniti i na ploču u Jasenovcu. Naklon do poda braniteljima Hrvatske ne može biti opravdanje za postavljanje ZDS-a u mjestu koje je simbol teškog stradanja ljudi od strane jedne odvratne rasističke ideologije. Takve veze između povijesti i sadašnjosti mnogima su teške i bude emocije. No neki ih ignoriraju jer misle da istina i povijest, pa onda i opravdanja, pripadaju samo njima.
Uvjerenje da istina pripada samo sekti leži i u pozadini neonacističkog paleža pisane riječi u Zagrebu. Palež ne budi ništa drugo osim gađenja i potrebe da se stvari nazovu pravim imenom. Riječ je o goloj i ružnoj sadašnjosti na koju previše ljudi odmahuje rukom, govore – ma AHSP su politički marginalci. Čovjek dobije dojam da su se i neki u politici umorili od upornijeg iskazivanja stavova protiv paležne netolerancije. Valjda će im laknuti kada sve bude digitalizirano. Kada više ne bude ničega za zapaliti, možda će javni dojam pasti.
Trebamo nove podjele
Izvlačeći se s mukom iz gliba vlastite prošlosti, Hrvati su uspjeli dovući prošlost do sadašnjosti. Kada me profesor Tica u jednom tekstu prošloga tjedna označio kao ideologa desnice, aludirajući samo na ekonomski desno, shvatio sam da u tom njegovom tekstu ima jedna plemenita ideja, emocija, o kojoj u prvom odgovoru nisam ništa napisao.
Možda ključno pitanje današnjice glasi: oko čega ćemo se dijeliti 2017.? Zašto se ne bismo dijelili oko poreza i sličnih gospodarskih pitanja o kojima zavisi kvaliteta života, naša budućnost i budućnost naše djece? Naravno da se ne slažem s tezom da je upravo porez na nekretnine kamen međaš oko kojega bismo se trebali (i politički) podijeliti. Tica misli da bi za porez trebali biti ljevičari, a protiv desničari, a ja mislim da je taj porez naprosto toliko loš da ga sada ništa ne može opravdati. Međutim, duboko se slažem s tezom da trebamo nove podjele oko stvari koje su bitne za život u Hrvatskoj, danas. Ako se nastavimo dijeliti kao do sada, u Hrvatskoj će ostati ekstremisti, a ostali će emigrirati ili umrijeti ne dočekavši neko bolje i bogatije društvo.
Bez obzira na emotivni naboj kojeg ni ekonomske teme nisu lišene, postoji šansa da na kraju prevlada dijalog, činjenice, podaci i analize. Isto vrijedi i za druga područja društvenog života. Prije svega za obrazovanje. Jer, i kada se ne složim s Ticom ili LJubom Jurčićem i kada poleti neka tvrđa formulacija ili etiketa («Neoliberal!» «Etatist!»), mi još uvijek razgovaramo. Više ili manje, trudimo se shvatiti argumente druge strane. To je bit pametne demokracije koja raste u uljuđenom građanskom društvu.
Gospodarstvo između sukoba i suradnje
Nema jamstva da se i oko ekonomskih tema neće grupirati gomile zapjenjenih ljudi. Obje manjine su tu, oko nas, i treba ih naučiti prepoznavati. S jedne strane su oni koji misle da je tržište «sloboda» koja svakome daje pravo da radi što želi, a društvo će se već nekako spontano urediti. S druge strane su oni koji viču «Otimanje! Izrabljivanje!»
To su pokliči onih koji gospodarstvo ne poimaju kao prostor suradnje i razvoja. Njima proizvodnja nije prostor potrage za novim i boljim. Ne razumiju da trgovina nije samo potraga za profitom nego i prostor brušenja naših grubih karaktera, kao što je govorio Shaftesbury. Trgovanje na kraju dovede do toga da ljudi dobiju ono što žele. A to je jako humano. Zanemarivanje humanizirajućeg aspekta gospodarskih odnosa vodi u marksističku borbu skupina ili klasa.
Ne želim umanjiti činjenicu da je prostor gospodarstva ujedno prostor interesne borbe. U njemu se mogu događati razne nepravde. No takve stvari treba argumentirano prepoznavati i rješavati kroz demokratsku politiku, a ne pretpostavljati ili njima manipulirati, kao što su prošlog tjedna učinili europski sindikati.
Prema pisanju medija, Europski sindikalni institut i Europska konfederacija sindikata govore o izrabljivanju radnika na istoku EU. Pri tome manipuliraju interpretacijom brojki na način koji bi prozreo svaki student nižih godina studija ekonomije.
Europski sindikati su uzeli prosječne nominalne plaće na istoku EU, usporedili ih sa onima na razvijenome zapadu i zaključili da su na istoku plaće mnogo niže i ne približavaju se onima na zapadu – radnici su izrabljivani! Džabe sav uzlet i realna konvergencija prema zapadu koji su (nesporno dokazano) obilježili proteklih četvrt stoljeća. Na djelu je golo izrabljivanje, čitaj, ekonomsko ropstvo!
Manipulacija je kad ne objasniš ono što moraš znati
Europski sindikati su nauštrb argumenata (dakle, nauštrb društvene odgovornosti) odlučili zanemariti tri stvari. Prvo, cijene roba i osobito usluga, i to onih životno elementarnih, kao što su stanovanje i zdravstvo, mnogo su više na zapadu nego na istoku EU. I cijene se različito mijenjaju. Stoga usporedbe nominalnih veličina u ekonomiji ne znače ništa. Netko s plaćom od 700 eura može biti stvarno bogatiji (može moći više kupiti) od onog s 1000 ako su cijene za trećinu niže.
Drugo, teza o izrabljivanju pada već na činjenici da na istoku postoje zemlje u kojima i nominalne plaće konvergiraju prema zapadnima nakon krize 2008. (Estonija, Latvija, Litva, Slovačka, Bugarska).
To dovodi do trećeg i najvažnijeg argumenta: radnici na istoku EU zbog mnogih razloga nisu produktivni kao radnici na zapadu i postoje zemlje u kojima (realne!) plaće nisu konvergirale prema zapadnom standardu nakon 2008. jer su zemlje relativno nazadovale. Takav je bio slučaj s Hrvatskom koja je gospodarski bila mnogo neuspješnija od drugih, osobito za dugih šest (!) godina recesije 2009.-2014. Postoji li itko, bez obzira na političku orijentaciju i obrazovanje, tko misli da realne plaće mogu dugoročno rasti tamo gdje proizvodnja pada? Može li patka odletjeti na mjesec?
Ako se stvari ispravno mjere i analiziraju, otvara se prostor za razgovor. Lako je moguće da su europski sindikati ocijenili da je stupanj sindikalne organizacije radnika u privatnom sektoru na Istoku nizak, pa na tom području vide novo tržište za svoje usluge. I to je apsolutno u redu, sve dok postoje zemlje u kojima je neobično to što su relativno vrlo uspješne, a ni nominalne plaće ne konvergiraju. Možda je to novo tržište za sindikate. Ali, takva je zemlja samo jedna – Poljska.
Kada se u javni prostor krene s izrabljivanjem – pričom o implicitnom sukobu – i to neselektivno, i bez ozbiljnijeg truda u potrazi za argumentima, onda se to zove manipulacija. Manipulacijom se zalijeva jedna ružna biljka čiji su plodovi strah, agresija i bijes. Kao što znamo iz povijesti, iz te biljke može nastati drvo, pa šuma, a iz nje onda, uz splet nesretnih okolnosti kakve u povijesti nisu bile rijetke, izraste i diktator poput onoga s početka današnje priče, koji raketama prebacuje zemlje i oceane umjesto dječje igraonice.
Pogled na svijet: ja protiv tebe ili mi
I dok se spomenuti diktator vrlo vjerojatno nalazi na putu bez povratka, za daleko najveći dio ovoga svijeta postoje mnogi mogući putevi. To vrijedi i za Donalda Trumpa. I kad navali na Kineze da su kradljivci patenata i da će im uvesti carine, još nije posve izgubljen. Na stranu strategija. Možda tako stišće Kineze ne bi li ovi jače stisnuli malog korejskog diktatora koji se po novom igra H-bombom. No, bez obzira na povod i “viša” opravdanja, ljudi od protekcionizma stradaju, kao što je prošloga tjedna istaknuo Jacob Frenkel na Ambrosetti forumu: možemo do sutra ponavljati koliko je protekcionizam štetan, no na kraju dana sve se svodi na svjetonazor, ja protiv tebe, ili mi? Težimo li sukobu ili suradnji?
Frenkel je jedan od najvećih živućih ekonomista – praktičara. Ranije je imao briljantnu akademsku karijeru. U impresivnom CV-u ističe se položaj guvernera središnje banke Izraela 1991.-2000. Tada je srušena inflacija i provedena liberalizacija. Postavljeni su temelji fantastičnog gospodarskog uspjeha Izraela u proteklih četvrt stoljeća. Netko će reći, Izrael ugnjetava Palestince, neće nam nitko iz Izraela slati moralističke poruke. Drugi će pak reći, Frenkel je radio u MMF-u, AIG-u, Merrill Lynchu i danas je direktor za međunarodne poslove J.P. Morgana: zar će nam takav pripadnik globalne financijske elite, možda k tome i neki “židovski mason”, propovijedati o moralu?
Da, među mnoštvom zanimljivih javnih nastupa u svijetu protekloga tjedna odabrao sam Frenkela zato da provociram ekstremiste. Njegovo porijeklo, karijera i stavovi pravi su arhetipi za provokaciju ekstremista svih vrsta. Na kraju priče, sve se svodi na to koliko se uvažavamo, koliko smo spremni i sposobni razumjeti perspektive drugih. Tražimo li u ljudskim odnosima ono što nas povezuje, ili ono što nas razdvaja: ja protiv tebe, ili mi? Ne samo u dobrim, nego baš u lošim vremenima. To je ona najmanja sub-atomska čestica kulture iz koje se derivira osobni i društveni razvoj.