Problem veličine javnog duga u Hrvatskoj je relativno zastupljena tema u domaćim medijima u protekle dvije godine. O različitim aspektima duga smo pisali i na Labu (npr. ovdje, ovdje i ovdje). Međutim, puno se rjeđe postavlja pitanje je li Hrvatska, osim što ima najviši udio javnog duga u BDP-u među novim zemljama članicama (Slika 1), još po nekim karakteristikama javnog duga specifična u kontekstu EU?
Izvor: Eurostat
Nedavno objavljeno izvješće Eurostata Struktura javnog duga u 2016. omogućuje usporedbu javnog duga u Hrvatskoj s ostalim zemljama EU prema različitim kriterijima.
Slika 2 pokazuje strukturu duga prema pod-sektorima države (podsjećamo da konsolidirana opća država u Hrvatskoj uključuje državni proračun, izvanproračunske fondove i lokalne jedinice).
Izvor: Eurostat
Slika pokazuje da dominantnu ulogu u stvaranju javnog duga ima državni proračun, dok je udio duga lokalnih jedinica i izvanproračunskih fondova zanemariv (što je posljedica zakonskih odredbi, a ponajviše činjenice da je državni mirovinski fond dio središnjeg proračuna). Ako usporedimo strukturu javnog duga u Hrvatskoj s usporedivim zemljama Nove Europe možemo vidjeti kako ona ne odstupa značajno, uz izuzetak Litve gdje fondovi socijalne sigurnosti imaju veću „slobodu“ u izdavanju dužničkih instrumenata i Latvije gdje lokalne jedinice imaju nešto veći udjel duga. Ako bismo udjel duga lokalnih jedinica promatrali kao pokazatelj fiskalne decentralizacije mogli bismo zaključiti kako su nove zemlje članice prilično centralizirane, dok su skandinavske zemlje – Švedska, Finska i Danska (uz dodatak Norveške koja nije članica) – najviše decentralizirane
Slika 3 prikazuje strukturu duga prema financijskim instrumentima. Dijeli se na depozite, instrumente duga (trezorski zapisi i obveznice) te kredite.
Izvor: Eurostat
U strukturi javnog duga u Hrvatskoj dominiraju dužnički instrumenti, dok ostalih 40-ak posto čine krediti. U usporedbi s novim zemljama članicama Hrvatska ima nešto veći udio kredita. Treba primijetiti da najveći udio kredita u strukturi duga imaju Grčka, Cipar i Španjolska, što je najvećim dijelom posljedica korištenja sredstava europskih fondova za stabilnost ESM-a i EFSF-a tijekom krize.
Ročnost duga je prikazana na Slici 4. Dug je podijeljen u dvije temeljene kategorije: kratkoročni (manje od godinu dana) i dugoročni (iznad godine dana).
Izvor: Eurostat
Hrvatska je jedna od zemalja koja je dostavila sve podatke, pa možemo vidjeti kako je struktura prilično diversificirana, s tim da najveći udio u dugoročnom dugu čini kategorija dospijeća od 10-15 godina. Zbog razvoja i spuštanja dugoročne krivulje prinosa bilo bi dobro da Ministarstvo financija nastavi s dugoročnijim izdanjima, što se i dogodilo prošlog tjedna kada je izdana 15-godišnja državna obveznica na domaćem tržištu. Iz perspektive održivosti duga je važno da je udjel kratkoročnih obaveza relativno mali (oko 7%), ali u Hrvatskoj se kratkoročni dug ionako većinom odnosi na trezorske zapise koji se relativno lako „rollaju“ na domaćem tržištu. Hrvatska u međunarodnoj usporedbi s novim zemljama članicama ne odstupa značajno od Slovenije i Poljske, dok se strategija upravljanja javnim dugom u Češkoj i Slovačkoj većinom oslanja na dugoročnija izdanja, što znači da Hrvatska još uvijek ima prostor za pomicanje ročne strukture prema dugom roku.
Slika 5 pokazuje strukturu duga prema valuti. Taj podatak je važan i za raspravu o prednostima uvođenja eura. Hrvatska je jedna od zemalja EU s najvećim udjelom strane valute u strukturi duga (uz Rumunjsku i Bugarsku). Državni proračuni u Poljskoj i Mađarskoj nemaju toliki problem u slučaju snažnije deprecijacije nacionalnih valuta u odnosu na euro budući da je udjel duga u domaćoj valuti relativno visok (u Poljskoj preko 90%). Uzrok visoke eurizacije javnog duga u Hrvatskoj treba tražiti i u svjesnoj odluci nositelja politike za vrijeme krize da ne istiskuju likvidnost s domaćeg tržišta, ali dijelom i zbog boljih uvjeta – nižih prinosa na eurski dug (pogotovo početkom 2000-ih) te valutne strukture starog duga koji je trebalo otplatiti novim zaduženjima. Očekivano, najveći dio duga u Hrvatskoj je denominiran u euru, što se vidi na Slici 6.
Izvor: Eurostat
Izvor: Eurostat
Iako Hrvatska ne odstupa značajno od usporedivih novih zemalja članica prema strukturi duga, postoji jedna hrvatska specifičnost koja ju svrstava u vrh ljestvice EU (kao i po udjelu duga u BDP-u). Na žalost ne radi se o nečem pozitivnom, već o prosječnim troškovima (re)financiranja javnog duga (Slika 7).
Izvor: Eurostat
Hrvatska se prema ovom pokazatelju nalazi u društvu Rumunjske, Mađarske, Slovenije i Malte (ne treba zaboraviti bankarske krize u Sloveniji i na Malti koje su dovele do velikog rasta duga). Kada bismo iz analize isključili zemlje koje su u proteklih nekoliko godina imale troškove sanacije bankarskog sustava (Slovenija, Malta, Portugal, Italija, Irska i Španjolska), mogli bismo vidjeti kako zemlje europodručja imaju značajno manje troškove financiranja u odnosu na zemlje izvan europodručja, uz izuzetak Češke. Razlika se kreće oko 1 postotnog boda u prosjeku, što na dug od oko 85% BDP-a, koliko iznosi u Hrvatskoj, čini veliku razliku. Visoki troškovi financiranja i dalje predstavljaju najveći problem za stabilnost javnog duga i učinkovitost fiskalne politike u Hrvatskoj.
Ne treba se zavaravati činjenicom da hrvatska vlada trenutno može izdavati dugoročne obveznice uz prinos od oko 3%. Toliki prinos je i dalje veoma visok u usporedbi s drugim državama članicama. Slovenija na primjer plaća oko 1%, a razlog zašto je na gornjoj slici blizu Hrvatske objašnjava se činjenicom da je veliki dio javnog duga morala izdati u vrijeme krize kada su uvjeti bili izrazito nepovoljni. Hrvatska je imala sreću da u proteklih nekoliko godina nije imala bankarsku krizu, inače bi se nalazila u daleko najlošijem položaju u EU. U svakom slučaju, položaj Hrvatske je i dalje vrlo ranjiv i može se korigirati samo odgovornom fiskalnom politikom u dugom roku.