Jay Powell opet pokvario raspoloženje ulagača

Objavljeno

Foto: Aaron Kohr / Dreamstime

Premda je odluka o povećanju kamatnih stopa bila sasvim u skladu s očekivanjima, naizgled ohrabrujuće popratno priopćenje dodatnim je pojašnjenjima u konačnici djelovalo obeshrabrujuće po Wall Street jer FED i dalje ne odustaje od namjere da zauzda inflaciju

Ad
Ad

U iščekivanju ishoda redovitog sastanka FED-a, većina je ulagača suzdržano iščekivala svježe smjernice monetarnih vlasti, gurnuvši već na početku trgovine S&P 500 na negativan teritorij. Indeks je neko vrijeme tavorio u minusu, te potom naprasno živnuo, paralelno s očekivanom odlukom o povećanju kamatnih stopa za 75 baznih bodova. Pozitivan skok u najvećoj je mjeri bio posljedica ponešto modificirane retorike iz koje je, makar i uz nužnu dozu mašte, bilo moguće iščitati natruhe nešto suzdržanijeg pristupa središnje banke. Konkretnije, FED je u popratnom priopćenju naveo kako će „uzeti u obzir ulogu restriktivne monetarne politike i njen (odgođeni) utjecaj na ekonomsku aktivnost“, što su optimisti požurili protumačiti kao signal skorog završetka uzlaznog ciklusa kamatnih stopa.

Ili se barem takvo tumačenje moglo pročitati u mainstream medijima poput Bloomberga i Financial Timesa. Usto, mnogima je upala u oči činjenica da je odluka (a onda i pripadajuće priopćenje) doneseno jednoglasno, pomirujući različite struje unutar središnje banke. Tjednima ranije ulagači su nervozno analizirali nerijetko kontradiktorne izjave niza dužnosnika središnje banke, pa su naizgled usuglašeni stavovi ponudili dodatan razlog za optimizam.

Sve navedeno očito je bilo dovoljno za pozitivne pomake i preokret koji je na kraju ipak bio kratkoga daha. Na pozornicu je nešto kasnije jučer (navečer po našem vremenu) stupio predsjedajući FOMC-a Jerome Powell, koji je opet našao načina da oneraspoloži investitore. I baš kao što je nekad termin „transitory“ bacao ulagače u očaj podgrijavajući tezu o prolaznom karakteru inflacije i nudeći lažnu nadu u povoljan rasplet događaja, sada se termin „pivot“, ili u prijevodu, preokret koji bi označio kraj kampanje podizanja kamatnih stopa, na Wall Streetu pretvara u pravu noćnu moru.

Od priželjkivanog zaokreta monetarne politike, barem ako je suditi prema friškom izlaganju prvog čovjeka FED-a, u dogledno vrijeme neće biti ništa. Štoviše, Powell je vrlo jasno dao do znanja kako će ključne kamatne stope rasti više nego što se dosad očekivalo, makar i uz slabiji intenzitet rasta. „Možda već na idućem sastanku ili prvom iza toga“, najavio je Powell, rast kamatnih stopa mogao bi biti niži od dosadašnjih 75 postotnih bodova (za koliko je FED četiri puta zaredom ove godine podigao svoju referentnu stopu, op.ur)..

No, S&P 500 indeks je u međuvremenu ponovo skliznuo na negativan teritorij. Štoviše, u svjetlu svježih izjava, formulacija o pedantnom razmatranju uloge monetarne politike, kojom se FED zapravo odriče dijela odgovornosti, može se i drukčije protumačiti – ne kao najava skorog popuštanja, već kao otvaranje dodatnog prostora za manevar. Jer, u uvjetima vrlo niske nezaposlenosti, središnjoj se banci nudi podosta prostora za primjenu bitno restriktivnije monetarne politike, s očitim ciljem slamanja inflacije. Otprilike na tragu teze o kojoj smo pisali tek mjesec dana ranije, povlačeći paralele između Jaya Powella i Paula Volckera.

Inflacija, to je sad svima jasno, nipošto nije prolazan fenomen, a određena korekcija cijena energenata dodatno će otežati priželjkivani pad cijena. Pritom FED, razumije se, nema nikakvog utjecaja na ponudu, ali zato može itekako utjecati na potražnju i putem (znatno) viših kamatnih stopa isprovocirati zamjetno usporavanje gospodarskoga rasta. A takav scenarij, čak i bez „tvrdog prizemljenja“, teško može poslužiti kao povod za optimizam na Wall Streetu.

Štoviše, značajniji oporavak cijena dionica zapravo je, barem iz perspektive središnje banke, nepoželjan scenarij, jer bi se pozitivno odrazio na raspoloženje potrošača i dodatno produljio iscrpljujuću borbu protiv inflacije. Wall Street se tako našao u začaranom krugu: pozitivni pomaci burzovnih indeksa posredno potiču optimizam potrošača, podgrijavajući visoku inflaciju, i time zapravo dodatno jačaju odlučnost monetarnih vlasti. Doduše, razlika između raspoloživog dohotka i osobne potrošnje ukazuje da je već u drugoj polovici prošle godine prvi potonuo ispod višegodišnjeg trenda:

No to je u najvećoj mjeri posljedica redukcije izdašnog fiskalnog stimulansa koji uz aktualan odnos snaga u Senatu nije bilo moguće replicirati. Za to vrijeme, kategorija osobne potrošnje koja se nekako drži još uvijek podgrijava inflacijske pritiske i zasad ne pokazuje znakove posustajanja:

Razloge treba tražiti u žilavom tržištu rada, ali i rastu zaduženja; prema nekim procjenama, dug po kreditnim karticama američkih potrošača u trećem je kvartalu bio debelo iznad granice od 900 milijardi dolara, premašivši prijašnji vrhunac, zabilježen neposredno pred početak pandemije.

A upravo je set potonjih indikatora faktor koji uvelike razlikuje FED od ostatka središnjih banaka razvijenih zemalja, gdje se u posljednje vrijeme sve intenzivnije razmišlja o negativnom utjecaju monetarne politike na intenzitet ekonomske aktivnosti. Međutim, zemlje poput Australije i Kanade su u bitno drukčijoj situaciji (Europsku monetarnu uniju da i ne spominjemo!). Više ovise o usporavanju gospodarskog rasta na globalnoj razini.

Christine Lagarde pak ističe kako je Europska središnja banka već napravila značajan iskorak, očito aludirajući na nešto mekši pristup u skoroj budućnosti (tek postupno povećanje kamatnih stopa), ali velikom broju građana Starog kontinenta već dulje vremena oko vrata visi omča u obliku cijena energenata i fenomen visoke inflacije posve je drukčije prirode s ovu stranu Atlatnika.

Selektivan rezon ulagača tijekom listopada se manifestirao i u kontekstu poslovnih rezultata korporativnog sektora: čak ni poražavajući rezultati Facebooka (i dramatičan pad cijene dionica), niti pesimistične najave Amazona ili neuvjerljivi brojke šačice hi-tech divova nisu uspjeli gurnuti Nasdaq Composite na negativan teritorij (na mjesečnoj razini u listopadu).

Iz slabašnog rasta VIX indeksa volatilnosti teško je iščitati tragove panike na Wall Streetu, i time dolazimo do još jednog paradoksa. Naime, čini se kako tek ozbiljnija kriza na financijskim tržištima može isprovocirati krupniji zaokret kursa monetarne politike. Česte provale optimizma na Wall Streetu odaju bitno drukčiji dojam, no sustav u cjelini doima se prilično napregnutim. Ili barem na taj zaključak upućuje Indeks financijskog stresa (FIS) u produkciji Ureda za financijska istraživanja (OFR), koji još od ožujka upućuje na pojačani rizik od nekakvog loma (poput kraha državnih obveznica kojem smo svjedočili u Velikoj Britaniji).

Nekadašnji ministar financija Larry Summers, čija su se upozorenja o dramatičnom rastu inflacije pokazala itekako opravdanima, usporedio je aktualnu situaciju na financijskim tržištima sa zbivanjima u ljeto 2007. godine (svi znamo kako je to završilo), navodeći Veliku Britaniju kao tek jedan od primjera lomova koji bi mogli iznjedriti ozbiljnu krizu. U tom bi slučaju FED jednostavno bio prisiljen na povlačenje. Druga je stvar što takav razvoj događaja, baš kao niti u jeku Velike financijske krize, optimisti na Wall Streetu naprosto ne mogu ignorirati. Paralela sa recentnim zbivanjima nije nimalo ugodna i možda zvuči pretjerano, ali može poslužiti kao kredibilan povod za usporedbu. I za prikaz još jednog (jednako neugodnog) iz serije grafikona pod sličnom egidom.