Stopa nezaposlenosti u EU i dalje se nalazi na povijesno najnižim razinama premda se srednja Europa (osobito Njemačka) od kraja prošle godine nalazi u tehničkoj recesiji. Tehničku recesiju definiramo kao dva uzastopna tromjesečja bez gospodarskoga rasta.
Zanimljivo je da se dvije zemlje koje su zahvaćene tehničkom recesijom, Njemačka i Češka, ujedno nalaze među četiri zemlje članice s najnižim nacionalnim stopama nezaposlenosti, ispod 3%.
Suživot recesijske prijetnje i povijesno najniže, štoviše, padajuće stope nezaposlenosti nije lako objasniti. Možda ovo uopće nije recesija? Možda tek slijedi nagli uzlet stope nezaposlenosti? Možda su se neke ekonomske „zakonitosti“ promijenile?
Slika na kojoj su osjenčana recesijska razdoblja s najmanje dva kvartala negativnoga rasta u europodručju pokazuje da je stopa nezaposlenosti od početka ovoga stoljeća u pravilu (malo) rasla prije recesija i u njima, a jednom, 2010., i nakon recesije. Tada je to bio uvod u sljedeću recesiju koja je ubrzo uslijedila. Lockdown-recesija 2020. bila je iznimka jer nije bilo prethodnog rasta nezaposlenosti. No, to nije bila klasična ekonomska recesija nego iznenadni vanjski šok izazvan procesima izvan ekonomskog sustava. Prema tome, 2023. godine u dijelu EU po prvi puta bilježimo (zasad tehničku) recesiju i pad stope nezaposlenosti.
Izvor: Eurostat, obrada autora.
U potrazi za objašnjenjem treba primijetiti da stopa nezaposlenosti u EU ima dugotrajan padajući trend. Znači li to da je ovaj puta nešto drugačije? Možda dugoročne strukturne silnice najavljuju nastavak niske stope nezaposlenosti uz ciklička kolebanja u užem rasponu nego što je bio slučaj u prvih 15 godina ovoga stoljeća kada je stopa nezaposlenosti u Europi bila visoka i podložna snažnim povećanjima u recesijama? Drugim riječima, hoće li sljedeća (ova?) recesija izazvati manji rast nezaposlenosti nego što je bio slučaj u prethodne četiri u ovome stoljeću?
Makroekonomske neravnoteže
Sljedeća slika pokazuje da su dvije recesije s visokom i dugo rastućom stopom nezaposlenosti (2003. i 2009.) nastupile nakon što se BDP prije toga kretao iznad dugoročnog trenda. Bile su to klasične makroekonomske situacije pretjeranog napuhavanja ukupne potražnje. U takvim epizodama nastaju makroekonomske neravnoteže koje teže korekciji. Nezaposlenost snažno reagira prema gore. U krizi 2012. dogodila se iznimka: recesija je nastupila kada je BDP bio ispod dugoročno rastućeg trenda. Nekoliko zemalja predvođenih Grčkom ušlo je u krizu prezaduženosti praćenu bankarskom krizom. Te zemlje nisu imale instrumente za vođenje ekspanzivne makroekonomske politike radi ublažavanja recesije, a europodručju je trebalo nekoliko godina da uspostavi zajedničke institucije i politike za borbu protiv recesija (ESM, bankarska unija…). Dakle, prvi razlog zašto ovogodišnji ekonomski problemi zasad nisu praćeni poremećajem na europskom tržištu rada je taj što prije pojave tehničke recesije u Njemačkoj i nekolicini zemalja srednje Europe (Češka, Litva, Estonija, Mađarska, Austrija) nije bilo makroekonomskih neravnoteža koje bi zahtijevale burnu korekciju: europski BDP leži na dugoročnom trendu – nema pregrijanosti gospodarstva.
Izvor: Eurostat, vlastita obrada.
Slika (indirektno) pokazuje da inflacija 2021./22. u Europi nije nastala zbog pregrijanosti gospodarstva (viška potražnje), nego zbog šokova na strani ponude (energenti, pucanje lanaca nabave). Uistinu, upravo su zemlje srednje Europe koje su ušle u tehničku recesiju razmjerno jače osjetile posljedice ruske agresije na Ukrajinu – udar cijena energenata (ovdje možete pročitati objašnjenje razlika između Njemačke i Francuske u tom pogledu). Stoga je moguće da je tehnička recesija u srednjoj Europi posljedica jačeg troškovnog udara 2022. od udara koji je zapadnije ipak bio malo slabiji.
U svakom slučaju, inflacija nije dovela do nagle reakcije plaća (tzv. spirala plaća i cijena), što je također tipično za situacije kada nema viška potražnje. Rad je u inflacijskom razdoblju relativno pojeftinio – realne plaće su pale – što je pogodovalo zapošljavanju u fazi gospodarskoga rasta i inflacije nakon lockdown-recesije. Zbog toga troškovni udari 2021./22. nisu odmah zaustavili gospodarski rast. Iz istog razloga, zemlje članice koje su ušle u tehničku recesiju do sada nisu zabilježile pad zaposlenosti i rast nezaposlenosti. Jer, ako nema snažnog pritiska (realnih) troškova rada, poduzeća mogu čuvati radna mjesta dokle god postoje izgledi da je gospodarska stagnacija prolazna. Tek će se u slučaju produbljivanja recesije osjetiti reakcija na tržištu rada, jer prava recesija nije moguća bez rasta nezaposlenosti. To nam je glavna tema: u promišljanju koliko bi reakcija nezaposlenosti mogla biti snažna u slučaju produbljivanja recesije, treba uzeti u obzir i dugoročne strukturne promjene koje se događaju na europskom tržištu rada, a koje zahvaćaju i Hrvatsku.
Rast stope zaposlenosti povezan je sa starenjem stanovništva
Prvo treba primijetiti da gotovo posvuda u EU još uvijek nedostaje radnika iako europsko gospodarstvo nije pregrijano. Ne ulazeći u vjerojatni brzi kraj takve situacije, ključno je to što na početku prethodnih recesija, osobito onih pred desetak godina, to nije bio slučaj. Zadnji puta kada se BDP na gornjoj slici nalazio na dugoročnom trendu kao sada, a bilo je to 2017., stopa nezaposlenosti u EU kretala se oko 8% i poduzećima nije bio problem pronaći nove radnike. A zadnji puta kada se pojavila slična situacija prije 2017., točnije 2009.-2010., stopa nezaposlenosti je iznosila veoma visokih 10%. Nasuprot tome, sada je stopa nezaposlenosti pala ispod 6% i bila bi puno niža kada bi dvije zemlje s iznimnim dvoznamenkastim stopama nezaposlenosti (Španolska i Grčka) bile izuzete iz obračuna stope koja je prikazana na prvoj slici.
Prema tome, ravnotežne situacije koje definiramo izjednačavanjem stvarnog i potencijalnog BDP-a (druga slika), u ovom su se stoljeću javljale pri različitim, ali sve nižim stopama nezaposlenosti. Znači li to da se takozvana prirodna ili ravnotežna (strukturna) stopa nezaposlenosti u EU nalazi u dugoročnom padu?
Iznenađujuće je koliko se malo ekonomista u Europi bavi ovom temom. U potrazi za novijim radovima stekao sam dojam da su makroekonomisti odustali od ideje da takva stopa nezaposlenosti uopće postoji iako bi glavni razlog dugoročnog spuštanja prirodne ili ravnotežne stope nezaposlenosti, ako do toga uopće dolazi, mogao biti intrigantan i dugoročan – radi se o starenju stanovništva.
Posvuda u EU sve je manje ljudi radne dobi i sve manje mladih izlazi na tržište rada. U EU-27 2001. godine živjelo je 27,5 milijuna djece u dobi 15-19 godina pred ulazak u svijet rada, da bi se ta brojka do 2022. smanjila na 23,2 milijuna (pad oko 15%). U Hrvatskoj je pad bio brži od prosjeka EU (oko 30%). Unatoč tome, broj zaposlenih i dalje u dugom roku svuda raste.
Postoje samo tri načina kako se rast zaposlenosti može pomiriti sa sve manjim brojem mladih u dugom roku: (1) smanjenje (prirodne, dugoročne) stope nezaposlenosti, (2) povećanje stope zaposlenosti (ne samo zbog smanjenja nezaposlenosti, nego i zbog smanjenja neaktivnog dijela stanovništva, osobito žena koje sve manje izbivaju s tržišta rada), i (3) imigracija radnika. Sva tri načina uravnoteženja tržišta rada djelovala su u prethodnoj fazi izlaska iz lockdown recesije, ali i prije pandemije. Stoga ćemo ih u nastavku teksta detaljnije promotriti.
Na sljedećim slikama prikazana je stopa zaposlenosti muškaraca i žena u radnoj dobi (20-64g.) u EU-27 i Hrvatskoj. Stope očekivano pokazuju stalan, dugoročan rast (sve veći dio populacije radne dobi je zaposlen):
Izvor: Eurostat
Iza prikazanih trendova stoji nekoliko procesa. Prvo, ljudi su sve bolje obrazovani – više se obrazuju i prije i u toku radnog vijeka, što im omogućuje veću participaciju na tržištu rada i dulji ostanak u svijetu rada.
Drugo, realne plaće dugoročno rastu. Zbog toga ljudi gube sve više ako ostaju izvan svijeta rada (oportunitetni trošak).
Treće, sve manji broj žena prihvaća život kućanica. Veći broj danas teži visokom obrazovanju i izlasku na tržište rada. To dodatno smanjuje natalitet: žene koje su aktivne na tržištu rada rađaju sve kasnije. Veća uloga žena na tržištu rada dijelom kompenzira efekte pada nataliteta, no taj kompenzacijski efekt ima ograničenje u vidu maksimalne stope zaposlenosti žena, koja se kao što ćemo vidjeti, vjerojatno nalazi oko 80% (jer nema razloga da se stopa zaposlenosti žena u vrlo dugom roku razlikuje od stope zaposlenosti muškaraca).
Četvrto, bolje obrazovanje u sprezi sa širenjem servisnih i informacijskih industrija omogućuje aktiviranje osoba koje u tradicionalnoj industriji nisu imale šansu zbog ograničene sposobnosti za fizički rad ili zbog nemogućnosti rada barem osam sati na dan. Te osobe sada mogu participirati u novim poslovima kroz nove vidove zapošljavanja. A vlade posvuda potiču zapošljavanje osoba s ograničenom sposobnošću za rad.
Peto, poduzeća su se prilagodila novim okolnostima na tržištu rada korištenjem novih fizičkih i pravnih tehnologija: sve veći broj radnika radi uz fleksibilno radno vrijeme i na različitim lokacijama obavljanja posla.
Postoje i sprege između nabrojanih čimbenika. Na primjer, veća zaposlenost mladih žena u sprezi s novim tehnologijama i dislokacijom radnih mjesta dovodi do smanjenja broja radnih sati po zaposlenom. Fleksibilizacija radnih sati omogućuje pak manje fluktuacije zaposlenosti jer poduzeća mogu lakše varirati radno vrijeme i plaću ovisno o kolebanjima potražnje. Radno zakonodavstvo u Europi je još uvijek rigidno, ali radi se o fundamentalnim promjenama na tržištu rada koji će se u dugom roku nastaviti uz povremene cikličke fluktuacije.
Hrvatsku su opisani procesi zahvatili nešto kasnije nego razvijene zemlje. Gornje slike pokazuju da Hrvatska nakon dramatičnog pada zaposlenosti koji je trajao od 2009. do 2013., nakon ulaska u EU dijeli europski trend rasta stopa zaposlenosti. Stopa zaposlenosti žena u Hrvatskoj je od ulaska u EU povećana više od stope zaposlenosti muškaraca i zbog toga manje zaostaje za europskim prosjekom: 65,0% u Hrvatskoj naspram 69,3% u prosjeku za EU (oko 4 postotna boda), dok zaostatak za muškarce iznosi više od 5 bodova: 74,5% u Hrvatskoj naspram 80% u prosjeku za EU. Razlika između zaostataka hrvatskih muškaraca i žena može se objasniti ranijim umirovljenjima braniteljske populacije – posljedicama rata koji niti jedna druga članica EU nije imala u proteklih 30 godina.
Usporedba stopa zaposlenosti među zemljama članicama EU pokazuje da se Hrvatska zajedno s Italijom nalazi na začelju EU kada je riječ o stopi zaposlenosti muškaraca,
Izvor: Eurostat
ali kada je riječ o stopi zaposlenosti žena, Hrvatska je odmaknuta od začelja – nalazi se ispred Italije, Grčke, Rumunjske i Španjolske.
Izvor: Eurostat
Hrvatsku prema tome i dalje možemo smatrati tipičnom južnoeuropskom zemljom. No, niti jug ne stoji u mjestu: stope zaposlenosti dugoročno će rasti i na jugu Europe, pa tako i u Hrvatskoj. Kroz generaciju do dvije, stope zaposlenosti će vjerojatno konvergirati prema stopama koje danas postoje na sjeveru Europe, a koje se kreću u rasponu od 80 do 85%. To znači da bi godišnji rast stope zaposlenosti u dugom roku u Hrvatskoj mogao ugrubo iznositi oko 0,3% u prosjeku na godinu, ili do 10,000 rasta broja zaposlenih u prosjeku svake godine.
Migracije
Niti brz rast stope zaposlenosti ne može nadmašiti učinke starenja stanovništva. Učinci starenja najviše se osjećaju kada je gospodarstvo u ekspanziji i kada nedostaje radnika. Bazen nezaposlenih je preplitak da bi mogao poslužiti kao dovoljan izvor radne snage za punjenje otvorenih radnih mjesta.
U Hrvatskoj je to novost: po prvi puta se događa zadnjih godina. Nažalost, u većoj je mjeri posljedica iseljavanja nego starenja stanovništva. No, posljedice starenja stanovništva na tržištu rada razvijenih zemalja u kojima nema značajne emigracije osjećaju se već desetljećima. Stoga možemo promatrati dosadašnje ishode tog procesa koji, među ostalim uzrocima, pokreće migracije (nije jedini pokretač migracija).
Sljedeća slika pokazuje udjel stanovnika koji nisu rođeni u zemlji u ukupnom broju stanovnika 2022. Taj udjel je najveći u Švicarskoj (oko 30%), a najmanji u Rumunjskoj i Poljskoj (zanemariv broj). Općenito, što je zemlja razvijenija i što je njeno stanovništvo bilo manje pogođeno pogromima u povijesti, to je udjel migranata u njezinoj populaciji u prosjeku veći. Premda, vidjet ćemo da lokalne okolnosti također mogu imati važnu ulogu kao što je slučaj u Sloveniji i Hrvatskoj, koje imaju iznenađujuće (u odnosu na druge istočnoeuropske zemlje) visok udjel populacije koja nije rođena u zemlji.
Izvor: Eurostat, izračun autora.
Radi dubljeg razumijevanja učinka migracija bilo je potrebno ukupan udjel razdvojiti na udjel građana koji su rođeni u drugim zemljama članicama EU, udjel onih koji su rođeni u nerazvijenim zemljama i udjel onih koji su rođeni u ostalim zemljama. Treća kategorija (udjel rođenih u ostalim, ali ne nerazvijenim zemljama) dominira u Hrvatskoj i Sloveniji koje su puno otvorenije prema imigrantima od drugih zemalja istočne Europe, osim Estonije. To je posljedica doseljavanja iz Bosne i Hercegovine i drugih država bivše Jugoslavije nakon njenog raspada. U Hrvatskoj se radilo o kombinaciji gospodarske superiornosti u odnosu na zemlje bivše YU i istom nacionalnom identitetu i državljanstvu s dijelom građana BiH, a u Sloveniji o gospodarskoj superiornosti, lakoći svladavanja jezika i tradicionalnim vezama. To je drukčija situacija od doseljavanja u primjerice Švedsku i Francusku, gdje je udjel doseljavanja iz nerazvijenih zemalja veći. Međutim, i tamo je to manji dio doseljavanja jer posvuda pretežu migranti unutar EU, kao i migranti iz ostalih zemalja koje nisu nerazvijene.
Praćenjem medija, nekih političara i ustrašenih demografa mogao bi se steći dojam da je Europa pod najezdom Afrikanaca i Azijata, no stvarnost je drukčija. Oni su i dalje mala manjina doseljenika. Percepcija naglašava različitosti koje prikrivaju stvarne sličnosti. Na primjer, u Austriji, gdje svaki peti stanovnik nije rođen u zemlji, također pretežu doseljenici iz ostalih zemalja, što se u najvećoj mjeri odnosi na doseljavanje s europskoga istoka.
Prema tome, slika učinaka doseljavanja veoma je različita od zemlje do zemlje iako se imigracija najčešće predstavlja kao jednodimenzionalan problem koji služi kao pogonsko gorivo krajnje desnice koja aktivno mobilizira strah od „drugačijih“. Uz to, slika pokazuje da istočna Europa još nije stvarno suočena s pitanjima imigracije, osim retorički i politički. Tamošnje vruće debate i strahove od imigracije koji imaju važnu ulogu u političkoj i javnoj komunikaciji treba tumačiti kao populističko nadmetanje koje u nedostatku sposobnosti za pametnije teme služi tome da među ljudima posije strah koji mobilizira glasače radi „prevencije“ većeg doseljavanja.
Zaključno, pitanja imigracije tek postaju važna, a važnost će im u budućnosti, u dugom roku, rasti. Jer, lokalna tržišta rada ne mogu osigurati dovoljnu ponudu rada: ovdje je povezanica na moj prethodni tekst Može li poduzetništvo vratiti ljude u Hrvatsku u kojem sam ovu temu detaljnije obradio iz perspektive naše zemlje. Ipak, profilirani dugoročni trendovi uvijek se mogu prekinuti kroz kraća razdoblja. Ako nastupi recesija.
Umjesto zaključka: natrag u recesijsku stvarnost
Kada nastupe recesije koje osjetno smanjuju potražnju za radom, pritisak na imigraciju slabi. Ako recesije izazovu velik rast nezaposlenosti, dolazi do ozbiljnih unutarnjih sukoba i daljnjeg jačanja ekstremista. Domaće stanovništvo će strane radnike smatrati prijetnjom po radna mjesta i plaće. Međutim, ako rast nezaposlenosti u recesiji bude blaži nego u prvih 15 godina ovoga stoljeća, europska društva će se prilagoditi bez prevelike drame.
Tako se vraćamo pitanju s početka teksta: kakvi su izgledi da aktualna recesija, koja je još uvijek uglavnom tehnička i locirana u manjem broju država članica u srednjoj Europi (što ne znači da će takva i ostati), prođe uz blaži rast stope nezaposlenosti nego što je bio slučaj u prethodnim recesijama?
U ovom trenutku postoji nekoliko čimbenika koji ukazuju da stopa nezaposlenosti u ovoj recesiji neće reagirati onako burno kao u recesijama iz prva dva desetljeća 20. stoljeća (sjetite se slike s početka teksta):
- Europsko gospodarstvo ulazi u recesiju bez pretjeranih makroekonomskih neravnoteža (manja potreba prilagodbe znači manju očekivanu dubinu recesije).
- Ključna gospodarstva i njihove ekonomske institucije imaju kapacitet za borbu protiv recesije; Europska središnja banka ima velik prostor za spuštanje kamatnih stopa, a ključna država, Njemačka, ima nizak javni dug i veliki fiskalni kapacitet za suzbijanje recesije fiskalnom ekspanzijom.
- Starenje stanovništva znači da broj starijih radnika koji izlaze u mirovinu ne može pasti, dok manji broj mladih izlazi na tržište rada. Zbog toga jednako snažan negativan ekonomski šok kao pred 20 ili 30 godina sada izaziva manji pritisak na rast nezaposlenosti.
- Svjesne rastućih poteškoća (i troškova) povezanih s pronalaženjem radnika, tvrtke su razvile nova znanja i tehnologije za upravljanje radnom snagom što im omogućuje da pritiske troškova rada u recesijama do neke mjere ublažavaju bez klasičnih otpuštanja, tako da produktivnost rada ciklički varira puno jače od (ne)zaposlenosti.
Međutim, tri čimbenika djeluju sa suprotnim predznakom. Negiraju mogućnost da bi u pravoj recesiji reakcija nezaposlenosti mogla biti blaža nego u prethodnim recesijskim epizodama:
- Moguće je da su inflacija i pad realnih plaća (relativno pojeftinjenje rada) uzrokovali kratkotrajnu eskalaciju potražnje za radom koji se odjednom pokazao kao troškovno vrlo povoljan faktor proizvodnje, no to se neće tako skoro ponoviti. Usporedno smirivanje inflacije i daljnji rast plaća umanjit će atraktivnost faktora rada i ponovo potaknuti tehnološki napredak kao ključni način podizanja efikasnosti i produktivnosti.
- Tek se bude pritisci sindikata u smjeru rasta plaća. Djelovat će sa zakašnjenjem, u najgorem mogućem trenutku kada će poduzeća snažnije početi osjećati recesiju.
- Učinak najbržeg porasta kamatnih stopa u povijesti europodručja nije se još u potpunosti proširio europskim gospodarstvom – taj udar će se do kraja razviti tek narednih mjeseci; i tek tada će se gospodarski pad preliti na nezaposlenost punom snagom.
Recesije je u svakom slučaju teško predvidjeti. Naročito je teško predvidjeti mehanizme njihova odvijanja, dubinu i trajanje. Ovaj osvrt je napisan nakon pojave prvih recesijskih signala u manjemu broju europskih država. Utoliko je ograničen standardnim poteškoćama u predviđanju recesija. I institucije s najvećim statističkim i analitičkim kapacitetima na svijetu u tom su pogledu ograničene. Prošle godine je objavljen ECB Working Paper zvučnog naziva Labour at risk u kojemu su autori spekulirali o riziku stagflacije i najavili mogućnost poremećaja na europskom tržištu rada potkraj 2022. Taj poremećaj se (još) nije dogodio. Umjesto toga, (u srednjoj Europi) dobili smo zagonetku suživota tehničke recesije i pada stope nezaposlenosti. Europska središnja banka je dojučer vjerovala da je to znak robusnosti gospodarstva koje će omogućiti meko prizemljenje – suzbijanje inflacije bez izazivanja recesije. No, o tom potom. Ne možemo isključiti niti mogućnost da će kombinacija tehnoloških, društvenih i gospodarskih promjena u jednom trenutku zaustaviti rast zaposlenosti za dulje razdoblje, no to bi tek bila strukturna promjena koju ne možemo predviđati.
Spomenuti Working Paper ipak upućuje na jednu važnu činjenicu: tržišta rada, kao i financijska tržišta, obilježena su cikličkom asimetrijom. To znači da su negativne promjene rijetke ali burne, dok dobra vremena traju dulje, a promjene su polaganije. To se vidi na prvoj slici u ovome tekstu. Predstojeća jesen i zima pokazat će vrijedi li, i ako vrijedi, do koje mjere vrijedi ovaj postulat. U svakom slučaju, fenomen cikličke asimetrije znači da nećemo morati dugo čekati na test hipoteze da strukturne promjene tržišta rada danas zahtijevaju manji rast stope nezaposlenosti u recesijama nego što je bio slučaj u recesijama koje su se dogodile rano u 21. stoljeću.