Nakon što su Ivo Bićanić i Milan Deskar Škrbić u seriji Povratak osnovama (B2B – Back to Basics) objasnili pojmove i teorije vezane uz ponudu novca (B2B br. 9), potražnju za novcem (B2B br. 10) i raspravili o pitanjima endogenosti novca – uzrokuje li novac ekonomsku aktivnost, ili je obratno ili je sve to kao kokoš i jaje (B2B br. 11 i 12) – raspolažemo alatima potrebnim za zakapanje jedne od najlošijih ekonomskih ideja ikad; one da je kamata magija zbog koje se krediti ne mogu vraćati u uvjetima fiksne ponude novca.
Jedna od najlošijih ekonomskih ideja ikad, inače vrlo popularna na opskurnim portalima i među ideolozima ekstremnih i populističkih pokreta glasi približno ovako (inačice su razne, pokušao sam izvući bit): nemoguće je otplatiti kredite s kamatama ako se novčana masa ne povećava. Kamata je magija: otkud novac za njenu otplatu, ako novca nastane samo onoliko koliko se odobri kredita? Taj sistem mora «puknuti».
U ovoj teoriji postoji čak šest pogrešnih stvari zbog kojih ne drži vodu:
- Novac se obrće, ne stoji
Bićanić i Deskar Škrbić su u B2B br. 10 pokazali da se jednadžba kvantitativne teorije novca (MV=PT, gdje je M novčana masa, V koeficijent njenog obrtanja, P prosječna razina cijena, a T realna vrijednost transakcija koja zavisi o realnom dohotku) koristi u raznim teorijskim interpretacijama jer pokazuje univerzalan odnos: ukupna vrijednost transakcija s desne strane mora biti jednaka vrijednosti novca koji se obrne u tim transakcijama s lijeve strane. Jednakost mora vrijediti ako se novcem smatra sve što u razmjeni posluži kao protučinidba u transakciji. Ako u tu svrhu služe i neke stvari koje se službeno ili suštinski ne mogu smatrati novcem, onda se službeni novac brže obrće. Na temelju različitih varijanti ove jednadžbe moguće su razne teorijske interpretacije, zavisno o tome čita li se jednadžba s desna na lijevo ili s lijeva na desno (Bićanić i Deskar Škrbić citiraju Joan Robinson). Za našu je priču važno da novčana masa M može stajati na računima (jer ljudi nisu ekonomski aktivni), ili se može jako brzo seliti s računa na račun (ako su ljudi ekonomski jako aktivni i obavljaju puno transakcija). Znači da u gospodarstvu nije bitna samo masa odnosno vrijednost novca, nego i brzina njegova obrtaja odnosno seljenja s računa na račun (u čemu, očito, ulogu imaju i platne tehnologije). To se vidi ako se jednadžba zapiše kao V=PT/M (V je oznaka za «velocity», brzinu). Brzina je veća ako se po jedinici novca M obavi veća vrijednost transakcija PT, i obratno. Jedna od najlošijih ekonomskih ideja ikad (da kamata nema smisla jer za nju ne može nastati novac) imala bi smisla samo kada bi vrijedio odnos M=PT. U tom slučaju bi novčana masa mogla ograničiti vrijednost transakcija. To pak nema smisla, jer novac nije voda stajačica. Novac je rijeka koja teče, meandrira i mijenja brzinu pod utjecajem mnogih varijabli poput sastava tla na dnu, širine korita, stjenovitosti i nagiba terena, pojave drugih prirodnih prepreka, pritoka, odvodnih kanala itd. U nastavku ćemo vidjeti kako se ove metafore prevode u utjecaje na novčanu cirkulaciju.
- Financijske inovacije mijenjaju brzinu obrtaja
Varijacije obrtaja V su maloprije objašnjene situacijama u kojima ljudi (i poduzeća, naravno) zadržavaju novac na računima jer nisu baš aktivni (npr. pesimistični su, čuvaju ga iz predostrožnosti jer mnogi ostaju bez posla, ili očekuju političke potrese – vidjeti u B2B br. 10 o Keynesovom doprinosu teoriji potražnje za novcem), ili nasuprot tome, imamo situaciju u kojoj optimistični potrošači i poduzetnici masovno troše, investiraju. Međutim, u izrazu V=PT/M brzina ne zavisi samo o poslovnim ciklusima i psihologiji. Izraz za brzinu optjecaja može se koristiti za različite teorijske interpretacije o smjerovima utjecaja. Novčani obrtaj zavisi o ekonomskim varijablama koje su pandan nagiba tla, prirodnih prepreka, širine korita i pojave pritoka. Na primjer, utjecaj kamatnih stopa može se tumačiti kao utjecaj stjenovitog dna i obale na brzinu rijeke. Financijske inovacije imaju pak utjecaj povećanja nagiba tla. Zamislite koliko se obrtaj iste novčane vrijednosti povećao kada su kovanice ili drugi oblici sastavljeni od skupih plemenitih metala zamijenjeni potvrdama o njihovom posjedu – prvim banknotama. Prijenos je odjednom postao lakši (doslovce), manje rizičan (novac se mogao lakše sakriti od lopova). Svakih 10-20 godina događa se neka bitna financijska inovacija koja ubrzava optjecaj novca. I bankarski depoziti i čekovi i druga bezgotovinska plaćanja nekoć su bile fantastične tehnološke i institucionalne inovacije koje su promijenile (olakšale) život ljudi. Zatim su došle kreditne pa debitne kartice, bankomati, telefonsko pa Internet bankarstvo… To je tek mala frakcija inovacija koje su između ostalog utjecale na obrtaj novca, a niz će se i budućnosti nastaviti.
- Pritoke: novac nije homogen i jedan, nego postoje novčani agregati različitih razina
Zamislimo da je brzina novčanog obrtaja ipak nepromijenjena u dugom roku. Bi li jedna od najlošijih ekonomskih ideja ikad zbog toga možda postala jedna od najboljih? Problem nije samo u obrtaju novca. Još veći problem je u pretpostavci da postoji samo «jedna» novčana masa, samo jedan, nepromjenjiv M. Međutim, ta pretpostavka ne drži vodu. Bićanić i Deskar Škrbić su u tekstu o ponudi novca (B2B br. 9) pokazali da je novčana masa više nalik babuškama (ruskim lutkicama koje ulaze jedna u drugu), nego jednodimenzionalno određenom toku kao što je struja koja izlazi iz HEP-ove elektrane (iako i ta ima ozbiljne varijacije, ali ih za potrebe ove metafore možemo zanemariti). Monetarni agregati se strukturalno nadograđuju jedan na drugoga u pasivi kreditnih institucija (to je njima izvor sredstava za plasiranje), od najužeg obuhvata M0, do široko obuhvaćenog M4 (a može i više, sve zavisi o tome kako definiramo novac – vidjeti tekst B2B br. 9). Dakle, ako fali novca za namirenje neke obaveze, mogu uslijediti novčani prijenosi iz viših agregatnih stanja u niže (npr. razročimo oročeni depozit i novac se nađe na tekućem računu), ili može doći do prodaje – transformacije nekog oblika imovine (npr. prodamo devizu, dionicu ili auto), i novac se nađe na našem računu iako ga nismo u to vrijeme zaradili nego je akumuliran štednjom ili ulaganjem iz ranijih zarada. Novac je, dakle, samo jedan od imovinskih oblika iako je Ustavni sudac Smiljko Sokol jednom davno smatrao da novac nije imovina. Poanta je da granice među imovinskim oblicima nisu tako čvrste kao što se može činiti na prvi pogled, tako da novac M ima pritoke. Kriptovalute još nisu značajne pritoke, za sada. No, tamo gdje pritoka utječe u rijeku, brzina novčane rijeke usporava, ali se vodena masa jako poveća. Uglavnom, sve se mijenja, ne postoji ništa što bi bilo fiksno, kreditima određeno.
Iz prve tri točke treba zapaziti jednu važnu stvar: vlasti imaju vrlo ograničen, ako ikakav, utjecaj na brzinu novčanog optjecaja V. I utjecaj na M im nije baš potpun. Odlučuju ljudi, svi mi. M i V se određuju u interakciji odluka vlasti i mnoštva ljudi koji djeluju kao potrošači, menadžeri i poduzetnici. M x V je oblik jedinstvenog «javno-privatnog partnerstva». Vraćat ćemo se na ovu temu nekoliko puta u nastavku teksta, a za sada treba zapamtiti da ovdje nema velikog brata koji čeka mudrog mesiju – guvernera – da odluči o svemu (novcu na primjer). Ovo je strateška igra mnogih igrača.
- Novca ne nastaje samo onoliko koliko se odobri kredita, nego ga nastane različito od toga
Pretpostavimo, ipak, da se koeficijent obrtaja novca ne može mijenjati i da novac nisu babuške nego tok struje iz elektrane (uz zanemarene varijacije). Uz te pretpostavke, lakše je shvatiti glavnu pogrešku naše loše folk-teorije o kamatama kao uzroku neplaćanja u uvjetima fiksne ponude novca. Čuđenje otkud novac za kamate ako ga nastane koliko se odobri kredita, počiva na (pogrešnoj) pretpostavci da se novac ne obrće i da nastaje samo odobrenjem kredita. U stvarnosti, novac nastaje na mnoge druge načine i funkciju novca obavljaju mnoge različite stvari. Funkciju novca mogu obavljati devize – strani novac (na primjer u sivoj ekonomiji ili pri trgovanju među pojedincima, na primjer rabljenim vozilima), prenosivi vrijednosni papiri (Pero od mene prihvati mjenicu a Đuro prihvati od Pere prije nego što moja obveza dospije što znači da je mjenica de facto poslužila kao novac iako brojimo kao da se novac brže obrnuo). I druge vrste obećanja (engl. IOU – I owe you) mogu imati neku funkciju novca (o tri glavne funkcije novca vidjeti u B2B br. 9). No, čak i ako zanemarimo sve te mogućnosti, središnja banka se može prebaciti u mod u kojem će kontinuirano isporučivati sve više novca ako ga ljudi traže. Naime, ako ljudima treba više novca, znači da će novac biti tražen na tržištu. Uz kratkoročno fiksnu ponudu stvorit će se pritisak na cijene novca kao što su kamatne stope i tečaj, pa će centralna banka koja prati te veličine i reagira na njih, intervenirati. Naposljetku, i vlada će više trošiti jer će više skupiti porezima i/ili jer njeni klijenti neće htjeti zaostajati za privatnim sektorom. Iako zagovornici Moderne monetarne teorije smatraju da vlada treba imati ekskluzivni monopol nad reguliranjem novčane mase, državna potrošnja nije i ne smije biti jedini ili glavni mehanizam kreiranja novca (jer onda političari sve uprskaju). Kasnije ćemo se vratiti na to. Za sada je bitno zapamtiti da pretpostavka da se novca stvara samo onoliko koliko se odobri kredita, ne stoji.
- Problem agregacije: ne može se «skakati» iz perspektive individualnih u perspektivu svih kredita
Vraćanje kredita ili bilo koje druge vrste obveze je prvenstveno individualni čin. Naša loša teorija koja kaže da je kamata uzrok neplaćanja dijela kredita jer je ponuda novca fiksna, brka individualno i kolektivno vraćanje dugova (s kamatama). Naime, ako većina ljudi uspijeva vratiti kredite s kamatama, kako bi onda slučajevi neplaćanja kod nekih ljudi mogli nastati kao neizbježna posljedica djelovanja sustava? Zašto bi sustav na jedne ljude djelovao na jedan, a na druge ljude na drugi način? Nisu li dominantni razlozi neplaćanja ipak individualni – to što se čovjek rastegao više nego što je mogao, ili što se razbolio, izgubio posao? Ako individualna neplaćanja nastaju zbog prirode monetarnog sustava, moramo odgovoriti na pitanje koji mehanizam određuje da će Đuro vratiti, a Pero neće vratiti kredit s kamatama. Evo primjera mehanizma koji određuje dobitnike i gubitnike: zamislimo da jedan krug lutrije ima jednu dobitnicu. Ona pokupi sve što je uplaćeno, umanjeno za troškove i zaradu organizatora igre. Mehanizam je jasan: jasno je tko su dobitnici (pobjednik i organizator), a svi ostali su luzeri. To se vidi iz pravila igre. Mehanizam je jasan. Međutim, u našem slučaju, sustavni monetarni mehanizam koji razdvaja dobitnike i gubitnike u smislu vraćanja kredita nije jasan, jer ne postoji. Ako ga netko otkrije, neka se javi. Mogao bi dobiti Nobela za to, a prije toga ćemo rado objaviti otkriće na Ekonomskom labu.
- Zbrka oko uzročnosti: nije kamata ta zbog koje se ne mogu vratiti svi krediti, već je razlog za kamatu to što se neki krediti ne vraćaju
U temeljima zabune izazvane jednom od najlošijih ekonomskih ideja ikad, leži izokrenuta uzročnost. Naime, veliki dio kamatne stope (ne sve) predstavlja takozvana premija rizika – kompenzacija kreditora koji unaprijed ne može znati da će dužnik vratiti kredit. Statistička distribucija događaja koji dovode do neplaćanja nije određena funkcioniranjem monetarnog sustava (kao što sam pokušao pokazati u prve četiri točke), već slučajnim događajima kao što su bolest, otkaz na poslu, loše poslovne i druge odluke, a u nekom nepoznatom postotku i ne baš lijepe stvari (tj. njihove kombinacije) kao što su pohlepa, obijest i sklonost varanju. Kvaliteta propisa i funkcioniranje pravosuđa također imaju ulogu u određivanju vjerojatnosti vraćanja kredita (jer ako nema sankcija, vraćat će se manji postotak). Kada sam na jednom seminaru objašnjavao da kamatna stopa sadrži premiju rizika, javio se jedan čovjek, sav uzrujan, i kazao otprilike ovo: «Ali ja sam uredan dužnik i ne želim kroz kamatnu stopu plaćati za to što netko drugi iz tko zna kojeg razloga ne vraća svoj dug!». Zašto je čovjek bio u krivu iako je naizgled u pravu? Svi smo mi izdanci iste grane. Povezani smo više nego što mislimo. Jako utječemo jedni na druge, posve nenamjerno, većinom nesvjesno i naizgled nasumično. Povezanost se vidi kroz to što pojave neplaćanja uzrokuju promjene kamata za nove dužnike. Neplaćanje mijenja pogled kreditora na budućnost, utječe na njegova očekivanja i zabrinutost za vlastita sredstva i sredstva koja su mu povjerena na čuvanje (to su dva izvora iz kojih odobrava nove kredite). Dakle, masovnije neplaćanje u prošlosti utjecat će na to da kamata u budućnosti bude veća no što bi bila da prošlog neplaćanja nije bilo. Nepravedno? Nije, jer je alternativa mnogo lošija. Da nema premije rizika, ne bi bilo gotovo niti jednog kredita, pa bi problem bio «riješen». To je barem jednostavno: neki bi zakonodavac mogao zabraniti obračun premije rizika (kao što se nekoć svaka kamata zabranjivala kao da je lihva), ali onda ne bi bilo kredita, osim ako bi netko bio baš siguran da će mu se novac vratiti. A takvih je slučajeva jako malo ili ništa. Drugim riječima, nije kamata ta zbog koje se ne mogu vraćati krediti, nego veliki dio kamate postoji zato što se dio kredita ne može vratiti.
Ovdje nije riječ o problemu simultanosti ili kokoši i jajeta. Ne može se reći da je visok udjel kompenzacije za rizik u kamati isto kao da tvrdimo da visoka kamata (zbog kompenzacije rizika) uzrokuje neplaćanje. Ovi se kokoš i jaje mogu razdvojiti jednom malo napornijom mentalnom vježbom.
Kamata će snažno pasti ako se opća vjerojatnost neplaćanja smanji. To je prilično jasno i vrijedi, kao i obično, uz druge utjecaje nepromijenjene. Naime, jasno je da kamata ne mora pasti ako se u isto vrijeme zaoštri monetarna politika ili naraste potražnja za kreditima. Ali, u modelskom načinu razmišljanja uvijek nastojimo izolirati varijable u čije veze nastojimo proniknuti. Sada postavljamo pitanje s druge strane: što će se dogoditi s vjerojatnošću vraćanja kredita ako kamata padne? Malo toga, u usporedbi s drugim utjecajima. Drugim riječima, prvi utjecaj je fundamentalniji, jači. I u B2B seriji je naglašeno da kamatna stopa nije ni jedina ni najvažnija odrednica štednje i investicija. No, čak i da jest, da se nižom kamatnom stopom može smanjiti vjerojatnost neplaćanja, to još uvijek ne znači da je ograničena ponuda novca ta zbog koje se dio kredita neće vratiti. Naši meandri, pritoke, promjene obrtaja, inovacije, pretvaranja imovine i viših monetarnih agregata u likvidnije i niže, pružaju izvore potrebnoga novca.
Ovih šest točaka trebao bi biti dovoljan dokaz pogreške u teoriji koja kaže da je kamata razlog zašto se neki krediti ne mogu vraćati u uvjetima ponude novca koja je određena kreditima. Međutim, i to neće biti dovoljna argumentacija za ljude koji ne vjeruju u tezu da distribucija događaja neplaćanja ne zavisi o prirodi monetarnog sustava. To je donekle odvojena tema, ali se logički naslanja na prethodnu. Skeptik će, naime, postaviti logično pitanje: nije li distribucija događaja neplaćanja ipak pod utjecajem načina kako funkcionira monetarni sustav?
U nastavku se razmatraju dvije hipoteze o mogućem utjecaju funkcioniranja monetarnog sustava na distribuciju vjerojatnosti neplaćanja kredita. Prva hipoteza glasi da su privatni mehanizmi kreacije novca nestabilni i nepouzdani, proizvode velike krize, pa bi države trebale posve preuzeti posao novčane kreacije i kroz to otkloniti svaku mogućnost neplaćanja. Druga hipoteza glasi da je problem u limitima sustava koji ograničava kreaciju novca pokrićem u deviznim rezervama.
- Korak dalje br. 1: ne bi li država ipak trebala preuzeti punu kontrolu nad novcem?
Prva teza glasi da bi monetarni sustav mogao bolje funkcionirati kada u kreaciji novca ne bi sudjelovao privatni sektor koji preko tržišta kredita izaziva prevelike fluktuacije i krize. Doista, gospodarstvo je podložno fluktuacijama. Krize su ponekad bolne (npr. mjereno rastom stope nezaposlenosti) i duboke (npr. dugo traju, kao u Hrvatskoj 2009.-2014., čak šest godina). Bićanić i Deskar Škrbić za sljedeći nastavak B2B serije pripremaju tekst o teorijama poslovnih ciklusa u kojem će pokazati suprotstavljena objašnjenja cikličkih fluktuacija ekonomske aktivnosti (to je konstanta kroz povijest). Na primjer, Austrijska škola u intervencijama centralnih banaka vidi uzrok fluktuacija poslovnih ciklusa. Monetaristi misle slično, ali vjeruju da se monetarnim pravilima (npr. fiksna stopa rasta novčane mase) fluktuacije mogu bitno ublažiti. Zagovornici takozvane Moderne monetarne teorije pak vide rješenje za cikluse i ulazak u Utopiju razvoja, rasta i blagostanja kroz uspostavu potpunog monopola novčane kreacije od strane države (i to ne od strane središnje banke nego od strane ministarstva financija). O posljednjemu se svojedobno ozbiljno raspravljalo i u parlamentu na Islandu, ali se od te ideje odustalo. Ne zato što država sve uprska (to je ipak jedna generalna i prilično površna izjava), nego zato što se to u pravilu dogodi kada nad državom odnosno politikom ne postoji dovoljna kontrola od strane građana. Tko bi, naime, mogao kontrolirati i spriječiti političare da bez ikakvih ograničenja novac razdijele kako njima najbolje odgovara i tako izazovu nesagledivu korupciju, inflaciju i vrlo vjerojatne tektonske političke promjene i ekonomske poremećaje? Političari su dijelili novac ili utjecali na njegovu raspodjelu uz slaba ograničenja u Jugoslaviji, Venecueli, Njemačkoj potkraj i nakon Drugog svjetskog rata … Karakteristike takvih sustava su da je vrlo malo individualnih neplaćanja (u ex YU tvrtke nisu propadale), ali kako svi realni gubici idu na teret kreditora (štediše tako ostaju bez štednje u bankama), nakon nekog vremena kapital počinje nestajati, razvoj se zaustavlja i počinje opća propast. Treba shvatiti da današnji monetarni sustav nije pao s neba. On je rezultat povijesne evolucije tržišta i institucija u kojoj su neuspješni sustavi odumrli. U povijesti je cijelo vrijeme na djelu selekcija, a svaku se zajednicu u jednom razdoblju njene povijesti može shvatiti kao svojevrsni spontani eksperiment u međusobno povezanom nizu. Tako se embrionalni oblici današnjeg monetarnog sustava koji počiva na interakciji između vlasti koje određuju neka pravila, i građana, bankara i poduzetnika koji milijunima svojih odluka re-kreiraju sustav, mogu prepoznati u Mezopotapiji, Egiptu, Grčkoj, Rimu i kasnije. Doduše, Aleksandar Veliki je bio arhetipski suprotni slučaj: kontrolirao je rudnike, kovao svoj novac i monetizirao osvojene teritorije tako što je naseljavao umirovljene ratnike s obilnim monetarnim naknadama za ratni trud. Bilo je to čisto državno rješenje. Međutim, Aleksandar je i gordijski čvor «riješio» mačem, što govori o karakteru i sustavu s kojim je upravljao. Usput rečeno, umro je veoma mlad. Dakle, kroz povijest se uglavnom može pratiti međuigra između uloge vlasti, koja je važna jer određuje institucionalni okvir i koja je ponekad imala važnu ili čak i presudnu ulogu u kreaciji novca (te ju ima još i danas), i privatnog sektora koji određuje potražnju za novcem, sudjeluje u njegovom kolanju, kreiranju (npr. odobravanjem kredita) i u konačnici odlučuje o svemu (eno Erdogana kako nemoćno moli narod da kupuje bezvrijednu liru). Privatni sektor usput izaziva spontane promjene – male sukcesivne inovacije koje dugoročno poboljšavaju blagostanje ljudi. Vlast dakle djeluje maljem, mačem, ognjem, zakonom i sudom, dok privatni sektor veze sitan vez, proizvodi, trguje, inovira i spontano ostavlja trag umreženog povjerenja. Pri tome ne može uspjeti bez institucionalnog okvira koji vlast određuje. Vlast i ljudi – jedni bez drugih ne mogu iako jedna strana povremeno malo pretjera, kao Aleksandar. Tko ne vidi fini trag te evolucije i historijske igre u institucijama koje nas okružuju – od novčanice koju imamo u novčaniku, do one Kovačićeve zgrade iza fontane na Trgu burze u Zagrebu, nikada neće shvatiti zašto «čista» rješenja poput onoga da samo privatni ili samo državni sektor proizvodi novac, za sada ne mogu uspjeti.
- Korak dalje br. 2 umjesto zaključka: središnja banka kao mjenjačnica i valutna klauzula kao izvori problema?
Druga teza glasi da je problem u monetarnim sustavima poput našeg, jer pokriće domaćeg novca deviznim rezervama i valutna klauzula djeluju kao ograničenje – «luđačka košulja». Zbog toga, navodno, novca često neće «biti dovoljno». Ova je teza pogrešna zbog svega što je ranije rečeno: novčana rijeka i u našim uvjetima mijenja brzinu, ima pritoke, a ne stoji i ne mijenja se samo s tečajem domaće valute u odnosu na strane. No, najvažnije je što uvijek ostaje posve nejasno na čemu se temelji uvjerenje da bi proizvodnja bila veća, blagostanje raširenije, nezaposlenost manja i vjerojatnost naplate veća, samo kada bi netko u sustav nekako upumpao još malo novca. Kako? Bacanjem iz helikoptera? Podjelom kredita koji se ne moraju vratiti? A tko da ih dijeli, službenici na Trgu burze?
Moguće je zamisliti situaciju u kojoj “novca nema dovoljno”; kamatne stope u krizi lete u nebo. Međutim, u gospodarstvu kakvo je naše u takvim situacijama i vrijednost valute pada kao kamen. Znači da (domaćeg) novca s te strane zapravo ima previše. Najbolji ekonomist iz Venecuele Ricardo Hausmann tu je situaciju još 90-ih nazvao istočni grijeh – odnosi se na pozitivnu vezu nominalnih kamatnih stopa i tečaja. Dakle, ne radi se o klasičnoj situaciji koja je opisana u udžbenicima kada se monetarnom ekspanzijom može ublažiti recesija. Prema načelu da je put u pakao popločen lijepim željama, ekspanzija ju zapravo može pogoršati ako je zemlju pogodio istočni grijeh.
Eh, samo kad bi netko poštenim političarima dao da proizvedu sav novac, a sve te pokvarenjake, poduzetnike, bankare, analitičare, strpao tamo gdje im je i mjesto. Usput, država bi doista mogla uspostaviti potpunu kontrolu ako se ljudima ne bi dopustilo da drže imovinu kako im drago, da unose i iznose devize kako im drago, da ih kupuju kad se sjete … Ni previše slobode nije dobro; Aleksandar je znao kako, zar ne?