Neovisna monetarna politika osmišljena je s ciljevima da: (a) eksperti – centralni bankari – reagiraju na poremećaje u gospodarstvu brže nego kreatori fiskalne politike (kojima uobičajeno trebaju mjeseci da nešto proguraju kroz parlamente) i (b) javnost povjeruje u vjerodostojnost (i nepodložnost dnevno-političkim interesima) onih koji brinu za stabilnu vrijednost novca što se prevodi u razumno nisku inflaciju.
Takav recept uglavnom dobro služi za izbjegavanje većih gospodarskih poremećaja, no ponekad se pretvori u svoju suprotnost. Neovisne centralne banke političarima ponekad dobro dođu kao vreće za napucavanje (svaljivanje krivice), a nerijetko se dogodi da i sami centralni bankari umisle kako trebaju i moraju učiniti više nego što stvarno trebaju i mogu, što u pravilu dovodi do pogrešaka u vođenju makroekonomske politike.
U tu kategoriju odluka spada agresivna najava FED-a s ovotjednog sastanka o čak sedam podizanja kamatnih stopa ove godine. Svi smo očekivali prvo podizanje intervala 0-0,25% na 0,25-0,50% koje se dogodilo u ožujku, no iznenađujuća je najava da bi takvih podizanja moglo biti još šest u 2022. Zbog toga se sve češće postavlja pitanje nije li FED odlučio “ubiti” ovu inflaciju namjernim izazivanjem recesije?
Takva mogućnost bi bila bi paradoks (jer FED koji po svom mandatu brine za punu zaposlenost ne smije ni pomisliti izazvati recesiju), no pravi paradoks leži u tome što aktualna inflacija koja se u SAD-u u veljači opasno približila 8% nije izazvana samo monetarnom politikom nego kombinacijom cijelog niza strukturalnih faktora koji se ne mogu poništiti samo monetarnim djelovanjem:
- naglo kočenje (zatvaranje) pa naglo ubrzanje u lockdown i post-lockdown razdoblju 2020./21.,
- pucanje lanaca nabave, transporta i distribucije rijetkih materijala zbog naglog kočenja pa ubrzanja,
- strukturni poremećaju na tržištu energenata,
- fiskalni poticaji bez povijesnog presedana (fiskalni deficiti iznosili su ranije nezamislivih 14% BDP 2020. i 12% 2021.).
Američka monetarna politika bila je maksimalno otpuštena kako bi olakšala financiranje spomenutih deficita, no ona sama nije ni pokrenula inflacijski val (bila je reaktivna) niti je kroz kreditne kanale i ekspanziju dolila puno ulja na vatru, osim na financijskim tržištima. Ukratko, fiskalni i strukturni faktori vodili su ovu igru, a monetarna se prilagođavala.
Logično je da se monetarna politika sada zaoštrava (to je već dugo očekivano), no sama retorika i najave ukazuju na to da FED na sebe uzima sve i igra ulogu štita prema Bijeloj kući i Kongresu kako bi ih rasteretio potrebe da se dublje pozabave onim što im je posao – strukturnim problemima na pojedinim tržištima (osobito na tržištu energenata) i neophodnim zaoštravanjem fiskalne politike. Kada centralna banka služi kao štit i alibi – to se naziva režimom fiskalne dominacije u kojem središnja banka više nije uistinu nezavisna, nego igra niz dlaku politike (slično kao što pušta monetarne kočnice kad se fiskalnoj tako prohtije ako za to nema dobrog opravdanja, što se ipak ne može reći za prethodnu fazu ekspanzije u cilju izlaskaa iz rupe izazvane lockdownom).
U Europi su s jedne strane stvari složenije, dok je s druge strane pritisak ipak blaži, jer inflacija je i dalje oko 2 postotna boda niža nego u SAD-u. U Europi su stvari složenije jer je bilo kojem europskom premijeru teže utjecati na ECB nego što američkom predsjedniku na FED, a stopu inflacije u veljači vidimo na slici: rasponi su veoma veliki. Hrvatska je s 6,3% oko prosjeka EU i daleko ispod stopa inflacije u zemljama srednje i istočne Europe gdje je rast cijena energenata udario (u prosjeku) žešće nego drugdje u EU. Nema teorije za ovako širok raspon stopa inflacije da u Europi imamo val rasta potražnje i klasičnog pregrijavanja gospodarstva.
Sljedeća slika pokazuje inflaciju (HICP – harmonizirani indeks potrošačkih cijena) u Hrvatskoj i europodručju koje se kreću u uskoj korelaciji, kako međusobno tako i sa svjetskom cijenom nafte. Ove iznimno čvrste korelacije pokazuju da je inflacija primarno vođena cijenama energenata koji, osim direktnih učinaka na prijevoz, grijanje i sl., brzo ostvaruju indirektne učinke na dobra u čijoj proizvodnji energenti imaju važan udjel, kao što je hrana.
Izvor: Eurostat, investing.com
Takvu inflaciju zovemo troškovnom (“pogurnutom” – cost-push), za razliku od inflacije potražnje koja je povučena (demand pull) nekom komponentom agregatne potražnje kao npr. državnim izdacima, osobnom potrošnjom ili investicijama. Agregatna potražnja zbog manjih fiskalnih deficita u EU nije narasla kao u SAD-u što znači da nije (ili je manje) demand-pull inflacija i to se vidi kroz druge cjenovne pokazatelje.
Na primjer, u veljači 2022. u odnosu na veljaču 2021. cijene usluga rasle su svega 1,7% dok su cijene roba narasle čak 7,9%. Inače, kada je inflacija povučena potražnjom cijene usluga u pravilu rastu brže od cijena roba dok je sada obratno. Također, jako je teško zamisliti potražnjom povučenu inflaciju u uvjetima kada realne plaće – padaju (još od kraja ljeta prošle godine).
Detaljniji prikaz što stoji iza različitih kretanja cijena roba usluga vidimo na sljedećoj slici. Da nema rasta cijena restorana i hotela u kojima hrana ali i narasla inozemna potražnja igraju ulogu, usluge bi bile oko 2% i još bismo jasnije vidjeli kako je zapravo sva inflacija iznad “normalne” od 2% potaknuta sektorima u kojima energija ima izravnu ili veliku neizravnu ulogu. Dakle, energija je “name of the game”, a višak potražnje ili inflacijska očekivanja i dalje imaju sekundardnu, ako ikakvu ulogu (u Hrvatskoj i EU).
Inflacija u veljači u % prema glavnim grupama roba i usluga
Izvor: DZS
Da nije ruske invazije na Ukrajinu sada bismo prolazili kroz inflacijski vrhunac, a ovako smo osuđeni na neizvjesnost jer su cijene energenata nastavile rasti. No, na to se pokušava pronaći pogrešan (samo monetarni) odgovor. Tek treba vidjeti i što će novi kineski lockdown značiti za globalne lance nabave ove godine i za potražnju za naftom, u čemu Kina ima važnu ulogu. Rat u Ukrajini je daleko od raspleta te je prilično izvjesno da će se sklonost kupnji ruske nafte smanjivati i povrh embarga koji je uveo SAD, što će unijeti novu neizvjesnost na svjetsko tržište nafte; već gura cijenu nafte prema gore, ali taj efekt može se poništiti povećana ponuda arapskih zemalja, eventualno Irana i Venecuele ako se te zemlje sada vrate iz sankcija. No, sve je to neizvjesno pa je i prognoziranje besmisleno osim za one koji vole igre na sreću.
To nas još jednom vraća na glavnu poruku: razlozi ove inflacije su fiskalni i strukturni te bi pogrešno bilo pomisliti da se monetarnim instrumentima može sve riješiti. Na primjer, najnoviji udar cijena goriva koji će se osjetiti na inflaciji u ožujku mogao se fiskalno amortizirati fleksibiilnijom fiskalnom politikom. Općenito, šokovi kroz koje prolazimo u zadnje dvije godine prejaki su za klasični fiskalno-monetarni pakt koji je ustanovljen oko sredine prošlog stoljeća – ovakve ogromne oscilacije zahtijevavju fleksibilizaciju fiskalne politike, a to onda znači i politike u najširem smislu koja mora preuzimati odgovornost, a ne se kriti iza ugodnog zaklona centralnobankarskoga štita po načelu “ima netko drugi tko brine”.
Ne sporim potrebu monetarnog zaoštravanja u SAD-u kao ni potrebu usporavanja monetarne ekspanzije u europodručju, no sve je pitanje mjere i dobrog tajminga: svako pretjerivanje do kojeg može doći kada centralni bankari pomisle da u režimu fiskalne dominacije mogu ili trebaju preuzeti metak na sebe može imati ozbiljnu cijenu u vidu izazivanja recesije.