Ne znam otkud se prošlog tjedna pojavila vijest da će popis stanovništva pokazati kako nas u Hrvatskoj živi 3,88 milijuna. Još ne bih uzimao taj podatak zdravo za gotovo. No, kako broj ne izlazi izvan očekivanog intervala ishoda popisa, vrijedi razmišljati o tome što bi taj broj mogao značiti u širem smislu ako se pokaže točnim.
Rast BDP-a po stanovniku
Prvo, to je oko 3-4% manji broj stanovnika od procjene kojom se do sada baratalo. To znači da hrvatski BDP (realni) po stanovniku nije prošle godine bio na 64%, nego na oko 66,5% od europskoga prosjeka. Ove bi godine taj pokazatelj mogao prijeći vrijednost od 67%, ali DZS je revidirao i BDP (prema gore), tako Hrvatska ide prema 68-69% europskoga prosjeka realnog BDP-a po stanovniku. Prema tom kriteriju definitivno ćemo preteći Grčku, pa više nećemo biti predzadnji na EU listi ispred Bugarske. Štoviše, približit ćemo se sljedećoj na listi – Slovačkoj (oni su na 71% od europskog prosjeka). Ali, dok druge zemlje konvergiraju prema europskoj razini razvoja primarno uz pomoć bržeg rasta BDP-a, Hrvatska to čini padom broja stanovnika te statističkim revizijama iznosa BDP-a.
Rast stope zaposlenosti
Često se moglo čuti da u Hrvatskoj (relativno) malo ljudi radi. Na stranicama Eurostata još uvijek stoji podatak da je udjel zaposlenih u ukupnom broju stanovnika u dobi 20-64 godine u Hrvatskoj 67%. To je treći najniži omjer u EU (lošije od nas su samo Grčka i Italija, prosjek EU je iznad 70%, a neke skandinavske zemlje su „debelo“ iznad 80%). No, ako nas je manje zbog manje ljudi u radnoj dobi (efekt iseljavanja), ovaj bi omjer mogao biti znatno veći od 67%, čak i preko 70%. Time bismo na listi EU preskočili Rumunjsku i Belgiju i približili se prosjeku EU. Mogli bismo cinično zaključiti da je to veliko postignuće iako zaposlenost u Hrvatskoj dugoročno nije rasla već 12-13 godina.
Teorija sladoledara ne vrijedi
BDP, stope, omjeri … to je tehnika. Pad broja stanovnika je prije svega zanimljiv iz suštinske, povijesne perspektive: što spomenuta brojka i njezin trend znače za politički život i institucije u Hrvatskoj?
Pred mnogo godina moja bolja polovica – profesorica mikroekonomike i ja, objavili smo tekst u kojem smo pokušali primijeniti jedan mikroekonomski model na političku ekonomiju starenja stanovništva. Riječ je o Hotellingovom modelu dva kompetitivna sladoledara. Sladoledari odlučuju gdje će na plaži pozicionirati kolica sa sladoledima. Jedna je mogućnost da se pozicioniraju svaki na svom kraju plaže kako bi bili što dalje jedan od drugog; druga mogućnost je pri sredini plaže, kako bi blokirali onog drugog i privlačili svoju polovicu klijenata s druge strane plaže u odnosu na položaj konkurenta; treća mogućnost je bilo koja kombinacija točaka širom plaže, na primjer jedan na četvrtini plaže, a drugi na tri četvrtine plaže. Da ne duljim, ravnoteža je pri sredini. Zamislite sladoledare okrenute leđima jedan prema drugome točno na polovici plaže; orijentirani su prema svojoj polovini tržišta. Sladoledari su vrlo slični (jako blizu locirani) i prodaju istu robu. Ako želite bolje shvatiti zašto je to ravnoteža njihovog kompetitivnog odnosa, pogledajte ovaj TED animirani film koji je pregledan već gotovo šest milijuna puta.
Mi smo iz toga izvukli jedan (vrlo) spekulativan zaključak, pretvorivši pritom model sladoledara u dinamički polit-ekonomski model: pad broja stanovnika (posjetitelja plaže) uz neke pretpostavke (neravnomjerni odlazak s plaže) može dovesti do toga da se sladoledari počnu razdvajati – da se počnu boriti za manji broj preostalih potencijalnih kupaca tako da inoviraju, nude bolje sladolede, razvijaju ciljane strategije prodaje, oglašavanja, ukratko, tako da bolje ugađaju kupcima. Preselimo li metaforu na teren politike (zamislimo li da su sladoledari političke stranke), naša je hipoteza glasila da bi se političke stranke nakon ulaska u EU i početka masovnog iseljavanja mogle uplašiti pada broja klijenata (stanovnika) i početi se međusobno sve više razlikovati (sladoledari bi se mogli početi razmicati – konkurirati) kvalitetom politika. To bi moglo pojačati političku konkurenciju, a kroz to i kakvoću javnih politika, te utjecati na stanje u zemlji.
Tako je glasila teorija. Danas znamo da ona ne vrijedi. Ulazak u EU i masovno iseljavanje nisu doveli do poboljšanja javnih politika. Pokušat ću objasniti zašto se to dogodilo koristeći pritom dodatno razrađenu varijantu modela kompetitivnih sladoledara na plaži.
Pad broja potencijalnih kupaca sladoleda – birača – nije značajno promijenio karakter politike jer njezina kvaliteta ne zavisi o ukupnom broju posjetitelja plaže, nego o veličini i rasporedu podskupa kupača koji kupuju sladolede (zvuči nevjerojatno, ali ne vole svi sladoled koji se nudi). Tko su, dakle, potencijalni kupci političkih sladoleda u stvarnom svijetu? To su oni koji izlaze na izbore. No, to nije dovoljno precizno određenje: kupce sladoleda bolje je zamisliti kao one koji bitno određuju ishode izbora. To su svi koji su u životu oslonjeni na državu i koji čine politički aktivnu većinu: zaposleni u javnom sektoru, profesionalni političari, članovi stranaka, umirovljenici i primatelji subvencija. Broj tih ljudi se u proteklih desetak godina nije smanjio, nego povećao, dok se ukupan broj stanovnika smanjio. Dakle, u objašnjenje ustrajne sličnosti i pasivnosti sladoledara krećemo od (realne) pretpostavke da se broj kupaca sladoleda može povećavati i kada se ukupan broj posjetitelja plaže smanjuje: broj i udjel kupaca sladoleda u ukupnoj populaciji kupača može značajno rasti.
Kako? Svi plaćaju ulaz na plažu. Kako sladoledari upravljaju i ulazima na plažu, ostvaruju profit i od prodaje sladoleda i od ulaznica. Profit od ulaznica im omogućava da daju popuste na sladolede (koji su već godinama isti), čime se broj kupaca sladoleda povećava. Njihovu konzumaciju sladoleda subvencioniraju posjetitelji koji ne jedu sladoled, a plaćaju ulaznice. To funkcionira sve dok je pad profita zbog manje prodanih ulaznica u apsolutnom iznosu manji od rasta profita zbog povećane potražnje za sladoledom na popustu (funkcionira sve dok je među kupačima dovoljan broj onih koji će subvencioniranim popustima biti potaknuti na dodatno lizanje).
Sladoledare dakle ne brine ukupan broj posjetitelja plaže sve dok broj aktivnih kupaca sladoleda može rasti uz veći profit na prodaji sladoleda od gubitka na rampama na ulazu na plažu.
Štoviše, ova loša ravnoteža može se prikazati kao napredak. Naravno, ne u očima onih koji napuštaju plažu, nego u očima onih koji i dalje kupuju sladolede i samih sladoledara. A oni su jedino bitni. Iz njihove perspektive, smanjenje ukupnog broja kupača znači manje smeća, manje problema s parkingom pri dolasku na plažu, općenito manje opterećenja infrastrukture i sl. U vremena sve veće ekološke osviještenosti i izdašnoga budžeta Udruženja europskih plaža, to biva i nagrađeno dodatnim subvencijama za održiv i čist razvoj o čijoj će raspodjeli odlučivati jedini koji u modelu stvarno nešto rade (premda ne rade dobro) – sladoledari.
Ne kupuju, a mogli bi
Čemu služi model sladoledara? Razumijevanju (zastrašujuće) mogućnosti da se društva i institucije uopće ne prilagode na tako drastičnu promjenu kao što je zaokret trenda u broju stanovnika.
Ljudska društva su se kroz povijest prilagođavala (velikom) rastu broja stanovnika, pa zašto ne pretpostaviti da će se prilagoditi i (velikome) padu? Pitanje zapravo glasi kako će ta prilagodba izgledati: mogu li se društva prilagoditi na miran način, uz očuvanje temeljnih vrednota i individualnih sloboda na kojima zapadna civilizacija počiva nakon Drugog svjetskog rata?
Društvene prilagodbe u prethodnoj fazi populacijske ekspanzije bile su sve prije nego mirne i „glatke“. Sjetimo se važnosti koju je ideološka histerija lebensrauma imala u formiranju nacističkog pokreta u Njemačkoj (iako se pripisuje nacistima, ideja lebensrauma prožimala je njemačke nacionalne elite od početka 20. stoljeća i imala je važnu ulogu u mobilizaciji i za Prvi svjetski rat – točnije, ideja je „sazrijevala“ trideset godina prije nego što su ju tehnološki razvoj i Hitler pretvorili u stroj za ljudsko uništenje). Povijest dvadesetog stoljeća je upozorenje da se prilagodbe institucija na velike promjene broja stanovnika ponekad odvijaju na vrlo disruptivan način koji uništava temelje civilizacije.
Takve disrupcije se mogu izbjeći samo ako društva zadrže politički dinamizam i ako se institucije prilagođavaju postupno, bez prevelikih potresa. Očiti primjeri su mirovinski i zdravstveni sustavi: njihovi institucionalni oblici u uvjetima rasta broja stanovnika nisu održivi u uvjetima starenja i pada. Zbog toga je u Hrvatskoj započeta mirovinska reforma kao višedesetljetni projekt prilagodbe. Zdravstveni sustav još uvijek počiva na temeljima iz prethodne demografske faze koja je davno prošla.
Princip demografske tektonike je na djelu i u pandemiji. Odnos, tj. odgovor društva na pandemiju usko je povezan s dugoročnim demografskim promjenama; demografija je jedno od tri temeljna objašnjenja svega što se dogodilo od ožujka 2020. naovamo.
Vratimo li se metafori sladoledara, zaključit ćemo da politika sladoledara koji ne mijenjaju svoju prodajnu strategiju ne može odgovoriti na izazove vremena (koji se u modelu očituju u smanjenju broja kupača na plaži). Sladoledari trebaju promijeniti strategiju (proizvode, načine oglašavanja i prodaje), što prevedeno na teren politike znači konkurenciju, šušur, inovacije, promjene. S ciljem borbe za sve glasače – ne samo za postojeće klijente/kupce. To bi trebala biti borba za one koji sada ne kupuju sladoled koji se nudi uz popust, a mogli bi početi kupovati da dođe do promjene proizvoda. No, zasad za to nema dovoljno poticaja (jer, podsjetimo: dok je pad dobiti od prodaje ulaznica u apsolutnom iznosu manji od rasta dobiti od prodaje sladoleda, sladoledarima odgovara status quo i oni neće ništa suštinski promijeniti).
Umjesto zaključka: tko su, gdje su?
Tko su oni koji sada ne kupuju sladoled, a mogli bi? To su oni koji su otišli na neku drugu plažu, a možda bi se mogli vratiti na ovu; to su i oni koji ne kupuju sladoled i razmišljaju o odlasku s ove plaže jer ih nitko „ne zarezuje“ – ne nude se proizvodi i usluge koji su im potrebni; to su oni koji nikada nisu bili na ovoj plaži, ali bi ju mogli posjetiti kada bi za nju čuli i/ili na njoj pronašli nešto atraktivno (a ona ima puno toga za ponuditi, osobito ako bi sladoledari poboljšali proizvode, oglašavanje i način distribucije sladoleda).
U prijevodu, barem dvjesto-tristo tisuća ljudi je potencijalnih posjetitelja ili povratnika naše plaže, u naponu snage, koje bi plaža mogla privući ili trajnije ugostiti. Međutim, model sladoledara ne pokazuje samo da se to ne mora desiti, već pokazuje i to da je moguća društvena ravnoteža koja će spriječiti da se to desi. Loša ravnoteža odnosno inercija loših politika koje smanjuju ukupan broj kupača može biti trajna. To je rezultat koji smo po svemu sudeći već dobili zbog mogućnosti rasta broja kupaca sladoleda dok se ukupan broj kupača smanjuje.