Više ne pamtim priču, ali sjećam se trenutka iz jedne knjige ili filma kad zaljubljeni mladić nakon dugog udvaranja i osamljenih noći ispunjenih žudnjom ostvari svoj san, ali na vlastiti užas shvati da ljubljena koristi – toalet. Šok i nevjerica. Tom bi se metaforom mogao opisati odnos Hrvatske, i ne samo Hrvatske, prema Europskoj uniji.
Poput lažnog zavodnika koji mnogo više uživa u činu zavođenja nego u onom što slijedi (jer dobiveno uvijek, nekako, razočara), tako i Hrvatskom lebdi duh razočaranja nakon učlanjenja u europski klub. Ispostavilo se, eto, da je klub zahtjevan, gnjavi s pravilima, ne daje ono što se očekivalo da će dati, pa je red potražiti neke druge prigode za dobitak na lotu.
Poanta je, možda, baš kao u lotu – u samoj igri, a ne u ishodima čija je vjerojatnost toliko mala da svatko s tri čiste u glavi znade da je šansa skrivena u nekoj udaljenoj decimali. No, igra lako prerasta u ovisnost, jer bit adikcije je u ponavljanju.
Tako se i kod nas ponavlja jedan emotivan obrazac koji se ponovo ispoljio pri posjetu visoke kineske delegacije Hrvatskoj protekloga tjedna. Ali prije toga, povijest.
Sve je počelo još davnih sedamdesetih i osamdesetih kada se proširio mit o «neaktiviranim resursima» i Hrvatskoj koja je zapravo bogata kao Švicarska, samo nas kradu; i onaj mit o plavo-zelenoj transverzali, od polja do stola, kojom ćemo nahraniti Europu i zabaviti ju uz strašnu zaradu dok se odmara na našim plažama.
Očekivalo se dakle da ćemo po osamostaljenju postati Švicarska, ali avaj; trebalo je dva-tri desetljeća da Hrvati shvate da su poljoprivreda i turizam takozvane «niskoakumulativne djelatnosti» od kojih se u ovom svijetu ne postaje bogat.
Dobitak u igri nakon osamostaljenja nije odmah upalio, ali nije bilo baš jasno zašto. Prvo se mislilo da je rat, a onda se mislilo da je «međunarodna izolacija» i da će Koalicija, čim preuzme uzde vlasti 2000.-te, otvoriti vrata za juriš stranih investitora koji kao zapete puške u niskom startu čekaju na Macelju i Bregani. Još ćemo se morati braniti od njih! Jer ovdje ima toliko divnih prilika i ljudi da nitko razuman neće propustiti životnu šansu.
Nikoga.
Onda se čekao taj ulaz u EU. Valjda će za koju godinu evropske plaće.
Ništa.
U međuvremenu, naš hrvatski Indiana Jones u potrazi za izgubljenim kovčegom sa blagom, prerušen u Ivana Vrdoljaka, pokušao je odigrati još jednu srećku s onim istraživanjima ugljikovodika po cijeloj Hrvatskoj i Jadranu. Naći će se nafta, plin, štajaznamštasvene, i bit ćemo kao … pa, recimo kao Norveška. Tako je pisalo u jednom dnevnom listu.
Opet ništa.
Malo pomalo, razvijao se taj kolektivni mentalitet Indiane Jonesa, a ljudima možeš oduzeti sve, samo im nemoj oduzeti san. Zato, taman kad je letargija i depresija gotovo potpuno obuzela naš narod, uletjeli su Kinezi i navodno ponudili da će otkupiti pola zemlje.
I dok su reporteri HRT-a s ekrana grmjeli s izvještajima u stilu «nemoj da bi neko ovo kritizir’o», čovjek se morao zapitati u čemu je kvaka. Da su to bili Ameri, Englezi ili Švabe, već bi netko organizirao referendum protiv repatrijacije profita i zlih kapitalista koji misle samo na svoju korist. Stoga mi pada na pamet da su razlozi ove novootkrivene narodne simpatije dublji.
Ne bih išao do Kumrovca i gospođe Yu o čemu svi rumore. To mi se čini deplasirano i površno. Na čuđenje desnice, čak i lijeva Hrvatska otkvačila se od Tita, ostalo je još par ovih koji ne razumiju, ali oni nisu toliko važni.
Na malo većim dubinama, vidim etatističku zaljubljenost. Ono, kad ljudi “kliknu”. S Kinezima je sve, izgleda, jasno: državne delegacije, državne firme, zaboravi javne natječaje, napraviš deal, dogovore se dva direktora i jedan političar, sve se dobro sveže ako ne uz janjca a ono uz dobru rižu, to je mokri san svakog Hrvata. A ne one komplicirane EU odredbe o državnim pomoćima. Da nije bilo EU, mi bi danas još imali brodogradnju, a par milijardi kuna koje bi za to trebalo bacati u bunar i nije neka cijena za ponos, tehnološki napredak i multiplikativne efekte.
Čovjek nekako osjeti bliskost, što me sjeti one pjesme Danjela Dragojevića iz zbirke “Negdje”, o Kinezima. Evo, pjesnik je razočaran što su Kinezi, koji bi mogli biti bilo što, toliko nama nalik:
Kinezi hodaju Ilicom, nekamo žure, nešto hoće. Maleni, nervozni, plošni, napravljeni od tamna drva pune zrak tjeskobom. Mislili smo kotrljat će se iz velike daljine od jednog do drugog kućnog broja, sa sabranom mišlju, većinom stvari, mudrošću lonaca, a evo osipaju se, prosipaju, mrve svaki zid. O Kinezi, Kinezi, kada ste već Kinezi, mogli ste biti Kinezi, pozadina kreketa, vlaga, slijepi znak, lice zmaja, bilo što, samo ne tako nama nalik.
Da se razumijemo, i da me ne interpretirate krivo: Kina je velika i važna. Vrlo je razumno s Kinom imati dobre odnose. Kina je perspektivna. Bit će još veća. Koliko ih je, po zakonu velikih brojeva u mnogim će tehnologijama i proizvodnjama postati svjetski lideri. Ne samo u brodogradnji u kojoj rasturaju već desetljećima (i da, njihovu konkurenciju naši brodograditelji nisu mogli izdržati), a koja će pomalo i za njih postati stvar prošlosti. Na koncu, Kinezi sami strateški prebacuju transportne pravce s mora na kopno. I ja bih, da sam političar, gradio dobre odnose s Kinom. Pitam se nešto drugo, za što mi je prošli tjedan samo povod:
Koliko smo lako zaboravili Europu, jesmo li ju doista željeli? Želimo li ju još uvijek?
Jasno vam je, dakle; ne pitam što se događa, nego što se ne događa. Pitam se ima li u psihološkoj pozadini ovih događaja nešto od one razmažene dječje drame prema kojoj, kad nešto dobiješ, odmah hoćeš nešto drugo.