Prošli je tjedan bio čudan . Počeo je s onim strašnim masakrom u Las Vegasu. 59 života. Kad se dogodi tako nešto, počnu poznate američke priče o kontroli kupovine i nošenja oružja. Republikanci navodno blokiraju ozbiljnije zakonske promjene iako su se za Obamina mandata demokrati oteli stranačkoj kontroli i blokirali donošenje strožih propisa.
Problem je očito širi od stavova jedne stranke. Ima jedna epizoda CNN-ovog kulinarsko-političkog putopisca Antoine Bourdainea. Slavni voditelj, koji za sebe kaže da je newjorški liberal (što znači da je malo socijaldemokrat), s užitkom ispaljuje hice u pustinjama Novog Meksika. Želi zadržati taj dio američke tradicije.
Statistički gledano, događaj poput onog u Las Vegasu ne mora imati nikakve veze sa slobodom kupovine i nošenja oružja. Međutim, postoje statistike o stopi ubojstava vatrenim oružjem na 100,000 stanovnika. Južna Amerika je daleko «ispred» svih ostalih, no SAD sa stopom od oko 10 iskače izvan okvira razvijenih zemalja. Čak i Meksiko ima nižu stopu od 7,6.
Hrvatska sa stopom od 2,7 u toj usporedbi izgleda bajkovito, rajski. Iako u Europi ima mnogo mirnijih zemalja (npr. Italija), bolji smo od Švicarske, skoro kao Austrija. Mirna i sigurna zemlja.
Postoji jedna statistika prema kojoj je Hrvatska najpozitivnija iznimka na svijetu, a Amerika ima mnogo veći problem. Jasno je, naime, da je rizik gladi djece u korelaciji sa stupnjem ekonomskog razvitka. Slika pokazuje vezu između dohotka po stanovniku i stope rizika gladi za djecu koja je definirana kao udjel djece u dobi do 15 godina koja su izložena riziku pristupa sigurnim i nutritivno kvalitetnim izvorima hrane. Izvor je vrlo vjerodostojan: UN i Svjetska banka (kliknite na sliku za link na tekst).
Kada je pred nekoliko godina premijer Milanović rekao da u Hrvatskoj nema gladne djece, bio je oštro napadnut. Slika sada pokazuje u čemu je bio u pravu, a u čemu u krivu. U Hrvatskoj ima djece suočene s rizikom od gladi (u tome je bio u krivu), ali ih ima jako malo (u tome je bio u pravu). Japan je prema tom udjelu nedostižan, ali Hrvatska se može usporediti s Norveškom i Švicarskom. I stoji bolje od mnogih razvijenih zemalja.
Iako su ove dvije priče – o ubojstvima vatrenim oružjem i o riziku dječje gladi – možda anegdotalne, mogu se tumačiti kao dio šire priče o kvaliteti života u Hrvatskoj. Činjenica je da se ovdje u prosjeku živi vrlo kvalitetno s obzirom na realne dohotke. Hrvatska je prema jednoj mjeri kvalitete života osamnaesta na svijetu, između Japana i Francuske.
Ranije spomenuta sigurnost je jedna od najvažnijih sastavnica kvalitete života. Osim ekonomskih stvari, na kvalitetu života utječu još i zdravlje te tri stvari po kojima smo jako dobri: klima, promet i zagađenje. Zanimljivo je da nas zdravlje na ovoj listi vuče prema dolje iako smo skloni vjerovati da smo jako zdravi i da imamo izvrstan zdravstveni sustav.
Ako smo prema kvaliteti života u top 20 zemalja na svijetu, zašto ljudi odlaze? Osim očitih ekonomskih razloga koji nas ponajviše vuku prema dolje na listi kvalitete (pogledajte indeks kupovne moći, najniži je u top 30 zemalja na listi), utjecaj ima još jedna stvar koja nije uvršteno na listu kao mjerljiva varijabla: kvaliteta politike i povjerenje u institucije.
To su teme koje nas okupiraju. Okupirale su nas i prošlog, okupirat će nas i sljedećeg tjedna. Slučaj Agrokor sada već više na simboličkoj razini ilustrira problem. O detaljima neću, ovdje sam pisao o objavi revizorskog izvješća u četvrtak.
Poanta je: kada bismo institucije doveli u red, ljudi bi im više vjerovali; kada bi ljudi više vjerovali institucijama bili bi zadovoljniji, a poznato je i da kvalitetne institucije poput administracije, pravosuđa, javnog zdravstva i školstva potiču ekonomski razvoj. S boljim institucijama i većim dohocima ova bi zemlja brzo ušla u top 15, možda i top 10 zemalja na svijetu prema kvaliteti života. Ljudi bi se vraćali, u nju dolazili, a ne bi iz nje bježali. Onda bi se i državni praznici slavili baš onako s ponosom, sa zastavama na svakoj kući, kao što ih slave Danci (iako je meni draži onaj 25. lipnja nego ovaj 8. studeni koji mi je više nešto kao repriza dobrog filma).
Zašto su ovi podaci baš danas važni? Zato što pokazuju da ulazak u top 10 ili top 15 na svijetu prema kvaliteti života nije nemoguća misija za ovu zemlju – neke predispozicije su tu, samo institucije i gospodarstvo moramo dovesti u red. Možda je bijes naše javnosti prema politici i institucijama (prema Crodemoscopu najpopularniji političar opet je Nitko) posljedica upravo toga što ljudi osjećaju koliko je velik neiskorišten prostor da budemo bolji.
U ovako kratkom tekstu nije moguće otvoriti i pitanje kako to postići. Međutim, znamo da politički problem kvalitete institucija ima veze s naslijeđem i kulturom koji oblikuju način kako se jedni prema drugima odnosimo.
Kad smo kod kulture, vrijedi zabilježiti da je prošli tjedan umro veliki književni teoretičar i povjesničar, najveći hrvatski krležolog Stanko Lasić. Urezalo mi se u sjećanje kako je u jednom tekstu u Vjesniku na početku demokratskih promjena 1990. napisao ključnu rečenicu: «Tranzicija je prijelaz iz društva monologa u društvo dijaloga». Do dan danas nitko nije dao bolju definiciju društvenog procesa nakon pada socijalizma.
Slušanje i razgovor, dakle. To su te glavne ljudske vještine koje oblikuju naše odnose, institucije i politiku. Način govorenja i slušanja oblikuje i nas, i svijet oko nas. Ovdje je izvrstan kratak tekst o toj vještini. Slušati znači poštovati i voljeti. Sretan vam 8. listopada.