Američki predsjednik Donald Trump 15. svibnja 2019. godine donio je odluku koja će se možda pokazati povijesnom. Potpisao je izvršnu uredbu o osiguranju informacijske i komunikacijske tehnologije i opskrbnog lanca usluga (Executive Order on Securing the Information and Communications Technology and Services Supply Chain). Dok primjerice u Europskoj uniji, uredbe (kao i direktive) može na prijedlog Europske komisije donositi samo zakonodavno tijelo (Parlament), u SAD-u Predsjednik ima ustavnu ovlast donošenja Izvršnih uredbi. Navedena uredba temelji se na nacionalnom zakonu o izvanrednim stanjima (National Emergencies Act).
Tekst uredbe je formalno (birokratski) napisan. Pretpostavit ćemo da SAD ima dovoljno administracije za tumačenje i provedbu ovakve odluke s velikim ekonomskim posljedicama, gdje koristi ne mogu tako lako pobijediti troškove.
Na samom početku uredbe ističe se kako strane neprijateljske sile stvaraju i iskorištavaju slabosti ICT sustava i usluga, koji koriste povjerljive podatke, podržavaju digitalnu ekonomiju, podržavaju kritičnu infrastrukturu i bitne usluge vezane uz izvanredna stanja. Sve se to navodi u kontekstu kibernetičkih aktivnosti i ekonomske špijunaže protiv SAD-a i američkog naroda, što bi moglo imati katastrofalne posljedice. Stoga se konstatira izvanredna prijetnja nacionalnoj sigurnosti, vanjskoj politici i ekonomiji SAD-a. Uredba proglašava američku investicijsku politiku kao ravnotežu otvorenosti i zaštite od kritičnih prijetnji nacionalnoj sigurnosti. Kako bi se dodatno zaštitila nacionalna sigurnost, predsjednik uredbom proglašava izvanredno stanje i daje neka naređenja administraciji.
Sekretar trgovine Wilbur Ross dobio je temeljem ove uredbe ovlast blokiranja transakcija koje uključuju informacijsko-komunikacijske tehnologije rizične za nacionalnu sigurnost SAD-a. Tako američke kompanije neće moći slobodno prodavati i prenositi tehnologiju prema kineskom telekom divu Huawei bez dozvole američke vlade. Američki ured za industriju i sigurnost (Bureau of Industry and Security – BIS) stavio je Huawei na svoju administrativnu listu za licenciranje. Stoga američke državne agencije imaju rok od 150 dana donijeti implementacijski plan kako bi se Huaweiju i povezanim tvrtkama zabranila nabava komponenti i tehnologije od američkih tvrtki bez izričite dozvole Bijele kuće. Pritom je važno istaknuti kako Huawei ovisi o nabavci američkih komponenti(npr. od kompanija Intell, Qualcomm i Marvell). Te nabavke su postale dijelom trgovinskih restrikcija. To bi moglo imati značajan utjecaj na poslovanje kompanije Huawei.
Širi kontekst
Sve navedeno događa se u situaciji pojačanih trgovinskih tenzija. Američka strana odlučila je u svibnju 2019. godine dodatno podići carinske tarife odnosno oporezovati uvoz iz Kine. Također, niz zemalja već je zabranio Huawei ulaganja u 5G infrastrukturu zbog rizika od špijuniranja, obzirom na povezanost kineskih kompanija s kineskom komunističkom državom odnosno obavještajnom službom. To je posve suprotan pristup od onoga koji je promovirala Hrvatska i općenito skupina zemalja 17+1 u vrijeme posljednjeg summita u Dubrovniku.
Huawei nastavlja tvrditi kako je neovisan od kineske države, ali niz zemalja im ne vjeruje. Huawei smatra kako ova restrikcija neće Ameriku učiniti sigurnijom i snažnijom, već će zato zaostajati u razvoju 5G infrastrukture, protivno interesima američkih kompanija i potrošača.
Ukoliko se gleda geopolitički okvir, mnoge europske zemlje mogle bi slijediti američku odluku koja po je po svom karakteru na tragu ranijih odluka Austrije, Novog Zelanda i Japana. Ujedinjeno Kraljevstvo još nije na liniji zabrane Huawei ulaganja, premda stručna analiza upućena parlamentu predlaže upravo to, koristeći također sigurnosne argumente. Mišljenje britanske signalno-obavještajne službe GCHQ, koje je iznio Ian Levy, tehnički direktor nacionalnog centra za kibernetičku sigurnost, također izražava veliku sumnju u Huawei. UK se već našao pod pritiskom SAD-a zbog oklijevanja, a anglosaksonske članice obavještajne mreže “Five Eyes” već su zabranile Huawei 5G ulaganja.
U EU, francuski predsjednik Emmanuel Macron nije pobornik Huawei zabrane, premda ističe ekstremnu brigu za sigurnost, dok njemačka razmišlja kako pojačati telekom restrikcije. Upravo bi njemačko-francuska odluka mogla biti kritična za odluke ostalih država članica Europske unije, ako već samostalno neće slijediti transatlantske politike. Iako je teško predviđati konačnu reakciju osovine Pariz-Berlin, nema sumnje kako Njemačka i Francuska vide kinesku ekonomsku prijetnju. Pitanje je samo mogu li se protiv komunističke Kine „boriti“ bez SAD-a, ili će kad-tad osnažiti savezništvo s Washingtonom u tom dijelu trgovačke politike. Vjerojatno su neriješeni međusobni odnosi, osobito u dijelu američke prijetnje uvođenja carina na uvoz europskih automobila, glavna prepreka tješnjoj suradnji.
5G infrastruktura je važna zbog superbrzog interneta, upravljanja samovozećim automobilima, velikim količinama podataka i dr. U tom smislu, radi se o infrastrukturi ekonomije budućnosti.Zato sve države gledaju kako zaštititi sigurnost takve infrastrukture i kako urediti okvir unutar kojega će se konkurencija odvijati. Stoga je ova američka intervencija mnogo više od pukog „slučaja Huawei“. Riječ je o redizajnu međunarodnog poretka u pogledu upravljanja ključnom infrastrukturom budućnosti koja bi po svojoj važnosti mogla premašiti ranije kritične infrastrukture, od kanala i željeznica do interneta.
Stoga je ovaj problem pogrešno promatrati u kontekstu nametanja dihotomije država nasuprot tržišta. Sigurnost je uvijek bila stvar vlasti, a svaki poredak ima svoj red koji zavisi o geopolitici i okolnostima. U tom okviru razvijaju se tržišta. Opterećivanje ideološkom dilemom država nasuprot tržišta posve je neproduktivno u tom kontekstu, a dokazivanje napuštanja tržišnog liberalizma i reformi zbog uplitanja politike u kritične infrastrukture promašeno je.
Naravno, uvijek mogu postojati posredni efekti. Jačanje država, fokus na njihove moći, očekivanje i traženje jačanja njihove moći, može osnažiti ambiciozne političare i birokrate do razina kada oni šire područja intervencije i tamo gdje ih ne treba biti. Neuspjesi pothranjuju neuspjehe, intervencije hrane intervencije, jedan zahtjev za zaštitom rađa drugi, i svijet se ljudskim akcijama može promijeniti, ponekad i na nepredvidive načine.