Migracije u 21. stoljeću: dobar, loš, zao
O problemu migracija potrebno je diskutirati suočavanjem činjenica, a ne suočavanjem konkurentskih vrijednosnih sustava. To je lajtmotiv ovoga teksta. Nasuprot tome, stranke ljevice najčešće umanjuju ili prikrivaju problem i pokušavaju maksimizirati broj imigranata. Na to se odlučuju u nadi da će se takvo postupanje pokazati dobrom političkom računicom, bilo direktno putem regrutiranja novih birača ili indirektno putem signaliziranja vrline vlastitom biračkom tijelu. Stranke desnice poprilično maglovito i deklarativno oponiraju pojačanom valu useljevanja, vrlo često imajući u vidu prednosti jeftinije radne snage za dio svojih sponzora i birača. Ipak, kada velik postotak njihovih tradicionalnih birača zatraži restriktivniju politiku useljavanja, stranke desnice najčešće se ne odlučuju na konkretnije poteze poput smanjenja imigracijskih kvota ili pojačanih programa asimilacije u strahu od potenciranja optužbi za rasizam i ksenofobiju. Upravo se u tom procesu otvara vakuum kojega sve uspješnije popunjavaju stranke ekstremne desnice.
Osnovna teza koja se provlači kao kontrapunkt u cijelom tekstu glasi da ključno pitanje migracijske politike ne glasi Je li migracija dobra ili loša?, već Koliko je migracije poželjno s obzirom na apsorptivne kapacitete država primateljica, te interese migranata i njihovih matičnih država? Iz tog razloga potrebno je definirati etički i održiv okvir za migracije u 21. stoljeću. To su u studiji za Norveško ministarstvo pravde i javne sigurnosti učinili profesori Paul Collier i Alexander Betts sa Sveučilišta Oxford.
Etički okvir za migracije u 21. stoljeću
Govoreći o etičkom okviru za migracije važno je započeti s premisom da države imaju primarnu obvezu prema svojim građanima. To je esencija društvenog ugovora. Međutim, države i njihovi građani također imaju određene obveze prema onima koji to nisu i nalaze se u teškoj nevolji. Osim imperativa dostojanstvenog tretmana u skladu s Općom deklaracijom o ljudskim pravima, postoje dvije vrste dužnosti spašavanja i pomaganja onima u nevolji. Prvo, to se odnosi na pomaganje društvima koja su pogođena masovnim siromaštvom putem instrumenata međunarodne razvojne pomoći, pomoći u borbi protiv korupcije i specijalnim trgovinskim inicijativama.
Zapadna liberalna društva imaju obvezu pružanja pomoći ljudima koji bježe iz grotla konfliktnih društava. Ipak, ovo je moguće učiniti na više načina
Druga vrsta dužnosti odnosi se na pomoć izbjeglicama. Zapadna liberalna društva imaju obvezu pružanja pomoći ljudima koji bježe iz grotla konfliktnih društava. Ipak, ovo je moguće učiniti na više načina poput: osiguranja bazičnih ljudskih potreba, uspostave njihove autonomije u smislu obrazovanja i zapošljavanja na sigurnoj lokaciji te uspostava sigurnih koridora za povratak kući ili integraciju u druga društva ukoliko prethodna opcija nije dostupna tijekom dužeg vremena. Naravno, ovo nužno ne implicira preseljenje u razvijene države ukoliko postoje sigurne države u susjedstvu konfliktnih zona kao što su to Turska, Libanon i Jordan u slučaju Sirije, te se potrebe izbjeglica mogu efikasnije osigurati izbjegavanjem nekontroliranog i rizičnog prelaženja nekoliko državnih granica. Npr. osiguranje smještaja za 3 000 izbjeglica u hladnoj Švedskoj stajalo bi jednako kao i osiguranje smještaja za 100 000 izbjeglica u Jordanu ili Libanonu. Nažalost, ovo je samo jedan primjer trošenja razvijenih država na izbjegličke potrebe unutar razvijenih i država u razvoju koji ima nevjerojatan omjer od 135:1.[1]
S druge strane, iskustvo iz ugandskih izbjegličkih kampova vrlo je pozitivno iz perspektive domicilne ekonomije i samih izbjeglica kada im se omogući pravo na rad, obrađivanje zemlje i pokretanje posla. Drugi primjer je Jordanski kompakt koji omogućava stranim poduzećima ulaganje u specijalne ekonomske zone s bescarinskim pristupom tržištu EU, pod pretpostavkom da sirijske izbjeglice čine pola njihovih zaposlenika. Oba navedena primjera pokazuju koliko se pozitivni procesi u državama u razvoju mogu amplificirati uz pomoć razvijenih država i postići kvalitetnije ishode. No, re-orijentacija od sadašnjeg i dominantnog oblika pomoći izbjeglicama značila bi daleko manje prihode i manje moralne superiornosti za industriju preseljenja izbjeglica u razvijenim državama i prateći NGO sektor. Masovno preseljenje izbjeglica u razvijene države udaljene tisućama kilometara trebalo bi biti samo rješenje u krajnjoj nuždi i imati privremeni karakter do normalizacije političke situacije u njihovoj matičnoj državi. U tom slučaju EU i druge razvijene države imaju moralnu dužnost financijski pomagati države koje su prve sigurne lokacije u svrhu preveniranja sekundarnih migracija, ulagati u pokretanje bescarinskih izvoznih zona te omogućiti privremenu mobilnost studenata i mladih prema razvijenih državama. Upravo bi se na takav način dugoročno omogućila izgradnja post-konfliktnih društava. Osim toga, ne treba podcijeniti ni važnost diplomatskih inicijativa i kredibilne upotrebe doktrine Responsibility 2 Protectkoja ima za cilj sprječavanje genocida i zločina protiv čovječnosti. Dakle, dužnost pomoći izbjeglicama ne ovisi o reciprocitetu. U ovom slučaju reciprocitet znači da zapadna liberalna društva nemaju moralno pravo tražiti određenu materijalnu protučinidbu od strane iznimno siromašnih država za pruženu pomoć. Također, isto vrijedi i u slučaju pružanja sigurnog utočišta i zadovoljenja potreba izbjeglica koje bježe iz konfliktom pogođenih područja.
S druge strane, ne postoji nikakav oblik nerecipročne dužnosti prema migrantima per se, s obzirom da ne postoji ljudsko pravo odabira življenja bilo gdje na planeti Zemlji. Osjećaj pripadanja određenom mjestu jedna je od temeljnih ljudskih emocija pa iz toga proizlazi sloboda određivanja kriterija za prihvat migranata država koje su odredišta masovnih migracija. Isto tako, pokušaj ilegalnog ulaska u državu i nepoštivanje zakona domicilne države podrazumijevaju potrebu obrane granica te deportaciju migranata počinitelja kaznenih djela i onih koji promiču njihovu radikalizaciju. Za razliku od članica Europske unije koje su u prethodnim godinama pokazale zabrinjavajuću nesposobnost i nevoljkost organiziranja i orkestriranja gore navedenih radnji, administracija američkog predsjednika Baracka Obame zaslužna je za najveći broj deportacija u američkoj povijesti u periodu 2009. – 2015. Broj od 2,5 milijuna deportiranih premašio je čak brojku od 2 milijuna američkog predsjednika Georgea W. Busha, dok potpuno neočekivano Trumpova administracija također zaostaje u tempu deportacija.[2],[3]Zaključno, dosadašnja imigracijska politika u zapadnim liberalnim društvima davala je isključivi prioritet vrijednosti milosrđa, a pitanje pravičnosti masovnog useljavanja za sve uključene strane u procesu najčešće je bilo relativizirano.
Administracija američkog predsjednika Baracka Obame zaslužna je za najveći broj deportacija u američkoj povijesti u periodu 2009. – 2015. Broj od 2,5 milijuna deportiranih premašio je brojku od 2 milijuna američkog predsjednika Georgea W. Busha, dok Trumpova administracija neočekivano zaostaje u tempu deportacija
Održiv okvir za migracije u 21. stoljeću
Za održivost migracija važno je uzeti u obzir kompatibilnost useljavanja s demokratskim mandatom te osigurati da useljavanje reflektira interes svih dionika. Održivost imigracijske politike podrazumijeva da za nju postoji podrška od strane elektorata u državama odredištima migracija, da migracijski tokovi pomiruju dugoročne interese država koje su odredišta i izvorišta migracija kao i samih migranata, te da ispunjava temeljne etičke obveze. Naravno, održivost podrazumijeva kapacitet dostizanja određenog seta ciljeva tijekom vremena i bitno je određena kontekstualnim uvjetima. Prema već spomenutom profesoru Collieru koji je 2013. objavio odličnu knjigu pod nazivom Exodus: How Migration is Changing Our World? intenzitet globalnih migracijskih tokova do ulaska u novi milenij imao je umjerene pozitivne posljedice po države koje su bile odredište migranata, po veliku većinu migranata i većinu država koje su izvorište migracija.
Na temelju dosadašnjih empirijskih podataka jasno je da useljeničke države u većini slučajeva dobivaju veću i kvalitetniju ponudu radne snage popraćenu kulturnom raznolikošću. Istovremeno, useljenici doživljavaju nagli skok osobne produktivnosti i životnog standarda dolaskom u organiziraniju i stimulativniju sredinu. Zadnje i ne najmanje važno, države na izvorištu migracija najčešće profitiraju od priljeva deviznih doznaka i mogućnosti transfera znanja. Ipak, prema Gallupovoj anketi provedenoj u periodu od 2015. – 2017., od 750 milijuna potencijalnih migranata diljem svijeta koji bi rado napustili svoju matičnu državu njih 158 milijuna odabralo bi kao useljeničku destinaciju SAD, 178 milijuna razvijene europske države, 47 milijuna Kanadu i 36 milijuna Australiju. Iz perspektive Europe posebno je zabrinjavajuće da u usporedbi s periodom 2010. – 2012., u periodu 2015. – 2017. značajno raste postotak ispitanika s Bliskog istoka (s 19% na 24%) te iz supsaharske Afrike (30% na 33%) koji bi rado preselili u drugu državu.[4] Ovi podaci dodatno se nakalemljuju na koncept ‘migracijske grbe’ prema kojemu povećanje razvijenosti rezultira ubrzavanjem iseljavanja iz zemalja u razvoju u srednjem roku. Iz ovoga je vidljivo da bi nepostojanje barijera u slučaju ubrzavanja migracijskih tokova ozbiljno reduciralo ekonomsko blagostanje svih aktera uključenih u proces migracija. Granična korisnost 10 000 alžirskih useljenika za švedsko društvo i ekonomiju je nemjerljivo veća u slučaju kada ne postoji prethodno iskustvo imigracije iz spomenute države, u usporedbi s dodatnih 10 000 Alžiraca kada već u Švedskoj postoji ažirska dijaspora koja premašuje brojku od pola milijuna. Povećanje kulturne raznolikosti u sklopu masovnog useljavanja također je podložno zakonu opadajućih prinosa, dok istovremeno rastu društveni troškovi koji proizlaze iz erozije povjerenja između domicilnog stanovništva i imigranata.
‘Migracijska grba’: povećanje razvijenosti ishodišnog područja rezultira ubrzavanjem iseljavanja u srednjem roku. Iz ovoga je vidljivo da bi nepostojanje barijera u slučaju ubrzavanja migracijskih tokova ozbiljno reduciralo ekonomsko blagostanje svih aktera uključenih u proces migracija.
U ovom slučaju razvidno je da masovne migracije mogu značajno štetiti državama odredištima jer dolazi do efekta dijeljenja javnog bogatstva i meritornih dobara na sve više korisnika. Najbolji primjer za takvu konstataciju pružaju skandinavske države koje njeguju univerzalistički pristup u pružanju dotičnih dobara. Stoga pojačano useljavanje predstavlja situaciju bržeg dijeljenja dotičnog bogatstva i dobara na sve veći broj konzumenata u odnosu na brzinu njihovog obnavljanja i proizvodnje. Također, negativan efekt podrazumijeva utjecaj društvenih normi migranata koje postupno istiskuju norme domicilnog stanovništva ukoliko dijaspora kontinuirano raste bez odgovarajuće asimilacije. Naime, razvijene države imaju veću razinu socijalnog kapitala koji podrazumijeva povjerenje između domicilnih stanovnika i povjerenje u državne institucije, dok imigranti iz bliskoistočnih, supsaharskih i latinoameričkih država sa sobom donose daleko nižu razinu interpersonalnog i institucionalnog povjerenja. Nakon nekog vremena to podriva političku podršku redistributivnoj funkciji fiskalne politike, a negativno utječe i na njezinu alokacijsku funkciju erozijom javnih i meritornih dobara. Naime, ekonomisti Alberto Alesina i Edward Glaeser utvrdili su kako razina podrške redistribuciji ovisi o razini kulturne raznolikosti, a pri tome osim apsolutne razine kulturne raznolikosti iznimno važnu ulogu igra i brzina njezinog povećanja. Veća kulturna raznolikost negativno utječe na povjerenje i sklonost kooperativnom ponašanju pa se u spomenutom bihevioralnom mehanizmu krije objašnjenje za gore iznesene konstatacije.[5]O tome će biti još više riječi u narednom tekstu o multikulturalizmu iz ove dvobrojne serije posvećene migracijama.
Negativan utjecaj na same imigrante prisutan je ukoliko svaki novi val imigracije počinje znatno erodirati stečene prednosti za naturalizirane pripadnike dijaspore i umanjivati dostupnost prilika za novopridošlice. U konačnici, negativan utjecaj na države koje se nalaze na izvorištu migracija predstavlja masovan egzodus visokoobrazovane populacije što značajno umanjuje njihov dugoročni razvojni potencijal. U slučaju da emigracija ne predstavlja privremeni korak u životnom ciklusu velikog broja pojedinaca iz tih država, posljedice mogu biti drastične poput podatka prema kojem u Velikoj Britaniji radi veći broj liječnika iz Sudana nego što Sudan uopće ima liječnika. Na tragu prijedloga Danija Rodrika o privremenim vizama za zapošljavanje migranata iz nerazvijenih država u razvijenim državama, Collier smatra kako bi rotacija niskokvalificiranih i visokokvalificiranih useljenika s ugovorom o radu na nekoliko godina istovremeno bila pravedna i efikasna. Naime, dobrobiti tog pristupa mogle bi se disperzirati na daleko veći broj potencijalnih imigranata u odnosu na permanentno useljavanje svega nekolicine njih, te bi difuzija vještina, znanja i normi usvojenih u razvijenim državama bila još dalekosežnija.
Mnogi imigranti donose nižu razinu interterpersonalnog i institucionalnog povjerenja što nakon nekog vremena podriva političku podršku redistributivnoj funkciji fiskalne politike.
Politička ekonomija imigracijske panike
Problematičan tijek migracijskih tokova koji ubrzavaju dobro je ilustriran oslanjanjem na koncept političke ekonomije panike. Profesor Collier smatra da u prvoj fazi koja se naziva ‘faza tjeskobe’ stopa imigracije ubrzava u odnosu na absorptivni kapacitet odredišne države. Useljenička dijaspora ubrzano raste. U prvoj fazi počinje se osjećati nelagoda domaćeg stanovništva koje sve više zahtjeva ograničavanje imigracije postavljanjem kvota. U drugoj fazi koja se naziva ‘fazom panike’ uistinu dolazi do implementacije takvog rješenja, ali useljavanje se i dalje nastavlja intenzivnijim tempom u odnosu na nedostatne absorptivne kapacitete. Veličina dijaspore i dalje raste ukoliko se useljenici ne integriraju na temelju sve većeg broja kontakata s domicilnim stanovništvom, već primarno ili isključivo preferiraju kontakte sa pripadnicima svoje dijaspore (homologija). U slučaju izostanka absorpcije useljenika u domicilno stanovništvo oslanjanjem na asimilaciju ili fuziju, nelagoda domicilnog stanovništva dodatno se pojačava.
Nakon toga dolazi do treće ili ‘ružne faze’ u kojoj se u potpunosti zatvaraju granice i sprječava imigracija. To je scenarij koji potencijalno proizlazi iz naglog porasta imigracije i još bržeg porasta reakcije na takvo useljavanje i gomilanje dijaspore. Ekonometrijski model kojega su razvili Boris Podobnik, Dejan Kovač, Marko Jusup i H.E. Stanley predviđa da će u slučaju niza europskih država potencijalno vrijediti upravo takav scenarij, naročito u Austriji i Francuskoj. Slike 1 i 2 ukazuju na značajnu korelaciju između rapidnog porasta useljavanja u pet europskih država iznimno atraktivnih za imigrante i političke reakcije u obliku rasta postotka glasova koje su anti-imigrantske osvojile na parlamentarnim izborima.
Ovaj proces ukorijenjen je u autoritarnoj dinamici koja nije primarno povezana s prevladavajućim socijalnim normama, već se veže uz psihologiju pojedinca. Karin Stenner u svojoj knjizi The Authoritarian Dynamicimplicira kako optimistična vizija svijeta kao sve liberalnijeg i tolerantnijeg mjesta, koju ističu Christian Weltzel i suradnici na projektu World Values Survey, nailazi na mnoge izazove koji proturječe pomaku prema ekspresivnim i post-materijalnim vrijednostima. Nasuprot tome, njezina studija iznosi tezu prema kojoj nagle promjene izazivaju povratnu reakciju od strane pojedinaca koji preferiraju stabilnosti i predvidivost vlastitog okruženja nauštrb eksperimentiranja i fleksibilnosti. U ružnoj fazi useljavanja mnogi pojedinci koji se u kontroliranim okolnostima ne izjašnjavaju kao autoritarne ličnosti u slučaju osjećaja ugroženosti reagiraju na identičan način kao ‘autoritarci’. Stoga u toj fazi dolazi do porasta napada i diskriminacije čak i prema dobro integriranim imigranatima iz prethodnih valova imigracije. U četvrtoj ili ‘absorptivnoj fazi’ potrebno je nekoliko desetljeća bez useljavanja dok se dijaspora ne stopi s domicilnim stanovništvom.
Ovaj scenarij pokazuje rizike koji proizlaze iz odbijanja kontroliranog korištenja kočnice u odnosu na situaciju mahnitog pritiskanja kočnice koja dovodi do metaforičkog izlijetanja s ceste, odnosno daleko nepoželjnijeg scenarija naglog zatvaranja granica. Izjave poput one vođe njemačkih socijaldemokrata Martina Schultza kako Njemačka mora poštivati međunarodno pravo neovisno o raspoloženju kod kuće samo pojačava bijes velikog broja birača koji se smatraju zaboravljenim u odnosu na novu skupinu ljudi čije potrebe zaslužuju veću pozornost u odnosu na njih.
Slika 1.
Slika 2.
Daleko primjereniji pristup u sklopu održive imigracijske politike ilustrira Slika 3. Prema tome pristupu, imigracijska i integracijska politika treba imati na umu dva paralelna procesa, stupanj imigracije (M) i stupanj absorpcije (DS) posredstvom asimilacije. U slučaju da je DS < M ne postoji prirodni ekvilibrij u sklopu kojega bi se obje stope spontano izjednačile, pa se nameće potreba implementacije nekoliko koherentnih elemenata imigracijske politike. Collier smatra da je potrebno utvrditi useljeničke kvote na temelju ozbiljne analize i javne rasprave. Kvote trebaju istovremeno spriječiti egzodus u manje razvijenim zemljama i stvaranje kaosa u razvijenim zemljama. Potrebno je također raspravljati o sigurnoj veličini dijaspore za svaku državu baš kao što se u sklopu rasprava o globalnom zagrijavanju debatira prihvatljiva razina emisija CO2 koja bi jamčila određenu razinu klimatske stabilnosti.Drugo, razvijene države trebaju provoditi selektivne imigracijske politike koje se oslanjaju na ponderirani prosjek različitih kriterija u određivanju prioriteta prilikom alociranja imigracijske kvote. Oni uključuju: obiteljski status, obrazovanje, zapošljivost (uloga procjene poslodavaca), kulturne distance i ranjivosti (kategorija prava na azil).
Slika 3.
Treće, postoji nekoliko različitih pristupa integraciji useljenika: asimilacija, fuzija i multikulturalizam. Collier preferira pristup asimilacije i fuzije, dok multikulturalizam označava kao neefikasan i nepravedan. On je neefikasan jer podriva socijalni kapital izostankom prihvaćanja zajedničkih premisa na temelju kojih je moguće osigurati više od pukog suživota. Osim toga, on je nepravedan prema domicilnom stanovništvu jer se na njega primijenjuju strogi anti-diskriminacijski zakoni, i to s pravom, dok se imigrantima omogućava da nastave živjeti u paralelnim društvima neovisno o tome kako to percipira i prihvaća domicilno stanovništvo. Četvrto, postojeće ilegalne imigrante treba ‘legalizirati’ u smislu da im se omogući privremeni boravak i izdavanje dozvole za rad. Ipak, potrebno je da i oni podliježu istoj proceduri u okviru alokacije regularne godišnje imigrantske kvote kao i ostali potencijalni useljenici, čime bi se spriječila nepravda na račun potencijalnih imigranata koji žele koristiti uređene kanale imigracije.
Diskrepanca između životnog standarda u razvijenim zemljama i zemljama u razvoju ne može se riješiti preseljenjem cjelokupnog stanovništva u bogatije zemlje
Niti univerzalistički utilitarizam niti libertarijanizam
Jedino iz perspektive ove dvije krajnosti moguće je koristiti argumentaciju kako su migracijske kontrole nelegitimne. Estremni libertarijanizam niječe pravo vlada da ograničavaju individualno kretanje. S druge strane, univerzalistički utilitaristi smatraju da je moguće maksimizirati svjetsko blagostanje preseljenjem ogromnog broja stanovnika siromašnih zemalja u bogatije gdje će se neometano transformirati u visokoproduktivne zaposlenike i uzorite građane. Ipak, intenziviranje globalnih migracijskih tokova definitivno nije nezaustavljiva pojava poput sile gravitacije i moguće je stvoriti održiv etički okvir za globalne migracije u 21. stoljeću. Marakeški sporazum daleko se više bavi posljedicama, a manje uzrokom masovnih migracija. On je ostao zabrinjavajuće tih po pitanju funkcionalnih ekvivalenata kretanju ljudi poput slobodne trgovine i kapitalnih tokova koji su kroz povijest često koincidirali sa smanjenjem intenziteta migracije.
Ogromna diskrepancija između životnog standarda u razvijenim zemljama i zemljama u razvoju ne može se riješiti preseljenjem cjelokupnog stanovništva siromašnih zemalja u bogatije zemlje. Naprotiv, problem siromaštva i globalne nejednakosti može se značajno reducirati holističkom kombinacijom: održive migracije, višim razinama ulaganja i transfera znanja prema zemljama u razvoju, eliminacijom protekcionističkih barijera u razvijenim državama kako bi se olakšao pristup tržištu proizvođačima iz zemalja u razvoju, borbe protiv poreznih oaza kako bi se smanjila korupcija u izvorišnim zemljama i adekvatnom razvojnom pomoći. Naravno, ovo se odnosi na razvoj preventivnog pristupa kada je u pitanju izbjegavanja posljedica masovnog useljavanja. No, što je moguće učiniti i koji bi stav prema useljenicima trebale zauzeti države odredišta migracija u trenutku kada su već postale domaćinima mnogobrojnoj dijaspori? O tome će biti više riječi u narednom tekstu iz ove serije koji će suočiti multikulturalizam i asimilaciju kao dva dijametralno suprostavljena pristupa integraciji useljenika.
Doc.dr.sc. Kristijan Kotarski
[1]https://www.udi.no/globalassets/global/european-migration-network_i/konferansefiler/2018/emn-betts-collier-fin.pdf
[2]https://abcnews.go.com/Politics/obamas-deportation-policy-numbers/story?id=41715661
[3]https://www.economist.com/united-states/2017/12/14/donald-trump-is-deporting-fewer-people-than-barack-obama-did
[4]https://news.gallup.com/poll/245255/750-million-worldwide-migrate.aspx