Proračun je ovih dana glavna tema uz koronu. Vlada očekuje oporavak gospodarstva po stopi od 5% sljedeće godine. To bi trebalo osigurati smanjenje deficita na oko 3% BDP-a i biti dovoljno da se 2022. donese pozitivna ocjena hrvatske fiskalne politike te uvede euro 2023.
Unatoč smanjenju deficita (koji se očekuje na oko 8% BDP-a ove godine), fiskalna politika ostat će i sljedeće godine ekspanzivna zahvaljujući velikom povećanju korištenja EU sredstava.
Naime, rashodi središnjeg državnog proračuna ove će godine narasti za izvanrednih 11,5% (sa 140 na 156 milijardi kuna) i zatim nastaviti rast po stopi od 1,3% 2021., na oko 158 milijardi kuna. Takav nastavak fiskalne ekspanzije, unatoč planiranom smanjenju deficita za oko 18 milijardi kuna, moguć je zbog ogromnog rasta stavke pomoći na prihodnoj strani proračuna (u čemu EU fondovi čine lavovski dio). Ta stavka raste s oko 15 milijardi kuna 2019. na oko 19 milijardi ove godine i na oko 25 milijardi sljedeće godine, što daje fantastične stope rasta od gotovo 30% na godinu.
Proračun središnje i opće države: izvršenje 2019., novi plan 2020. i prijedlog za 2021.
Izvor: Vlada RH
Zadnja godina koja je bila nalik 2020. bila je 2009. BDP je tada pao za 7,4%. Hrvatska je mogla koristiti pretpristupne EU fondove koji su u usporedbi s aktualnim ESIF bili zanemarivi. Opća stopa PDV-a početkom te godine iznosila je 22% (danas: 25%). Stoga je zanimljivo pogledati što bi se danas događalo, odnosno kako bi izgledao proračun da opća stopa PDV-a iznosi 22%, a da stavke pomoći na prihodnoj strani – nema.
Svaki postotak PDV-a proračunu donosi oko 2 milijarde kuna. To znači da bi prihodi, statički gledano, bili oko 6 milijardi kuna manji. Dodamo li tome 14,8, 19,2 i 24,8 milijardi inozemne pomoći u 2019., 2020. i 2021. dolazimo do scenarija koji je prikazan na donjoj slici: hipotetički deficiti opće države uz opću stopu PDV-a od 22% i bez inozemne pomoći iznosili bi nemogućih 15,2% i 12,5% BDP-a, i sve to nakon što bi Hrvatska ušla u koronakrizu s visokih 5% deficita i minimalnim fiskalnim kapacitetom.
Prikazan je rezultat statičke simulacije koja pretpostavlja nepromijenjene druge prihode i rashode. Takva analiza služi samo za ilustraciju, nikako i za prognozu da bi proračun tako doista izgledao da je stopa PDV-a iznosila 22% i da nije bilo inozemnih pomoći.
Opisani scenarij ne bi bio moguć, jer nema nikoga tko bi u isto vrijeme i želio i mogao financirati takvu fiskalnu politiku. Javni rashodi morali bi se oštro smanjivati u najgore vrijeme, i to po svim stavkama. Nitko ne bi mogao ostati pošteđen. Izbili bi oštri društveni sukobi; sindikati i njihovi protivnici našli bi se na ulicama, vjerojatno bi padale vlade …
Pritom je najmanji problem što euro ne bi mogao biti uveden još najmanje 7-8 godina. Mnogo je važniji društveni ambijent koji bi pogodovao dugom trajanju krize i izostanku rasta, kao u razdoblju 2009.-2014. Prema tome možemo zaključiti da proračun 2020. i 2021. izgleda kao u prvoj tablici zbog inozemne pomoći i ekstremno visoke stope PDV-a.
Takva situacija će se nastaviti još nekoliko godina. Hrvatska još nije povukla najveći dio sredstava iz višegodišnjeg EU financijskog okvira 2014-2020 (taj novac će stizati do 2023.), povlačenje oko 12,5 milijardi iz sljedećeg okvira 2021-2027 još nije ni započelo, kao ni 6 nepovratnih milijardi i oko 3,5 milijardi povoljnih zajmova i jamstava iz Mehanizma oporavka i otpornosti koji kreću od sljedeće godine. Dakle, još veći rast inozemnih pomoći tek će uslijediti od 2022., naći će se na maksimumu u razdoblju 2023. – 2026. i nakon toga uslijedit će pad.
Kako će se javni sektor snaći u uvjetima pada dugogodišnjih izdašnih izvora, teško je reći. Ako EU projekti dovedu do rasta produktivnosti gospodarstva, smanjenja proračunske omotnice možda neće biti: veća gospodarska aktivnost i produktivnost znači da u isto vrijeme rastu i produktivnost i životni standard i javni prihodi i rashodi. To je „Win-win“ u usporedbi s aktualnim korona stanjem kada proizvodnja i produktivnost padaju, a proračun raste, što je samo po sebi indikator neodrživa stanja.
Preslikamo li scenarij neodrživa stanja na budućnost, princip je zapravo jednostavan: ako glavnina sredstava ode u vodovode, skupljanje smeća i pruge za koje ne znamo tko će se njima voziti (osobito ako se iseljavanje nakon koronakrize nastavi), onda će nakon kratkotrajnog građevinskog booma koji će trajati do 2025-26. (ojačan i obnovom Zagreba) sve splasnuti, a gospodarski i društveni odnosi počet će sve više nalikovati ranije opisanima, duboko konfliktnima.
Srećom se ne radi o nečemu što prijeti za godinu ili dvije dana. Međutim, odluke o uporabi EU sredstava koje će biti donijete u narednih godinu do dvije dana jednim će dijelom odrediti događaje od 2027. godine nadalje. Ako ukopamo novac za investicije, bit će teško. Ako ga iskoristimo pametno, s krajnjim ciljem rasta konkurentnosti, produktivnosti gospodarstva i otvaranja održivih radnih mjesta, bit će lako a neposredno nadolazeće razdoblje ostat će zapamćeno kao razdoblje u kojem je Hrvatska napravila razvojni iskorak. Kao i uvijek, ključeve držimo u rukama, samo treba pogoditi prava vrata.