Kako država uništava društvo i koliko će vremena trebati da država počne služiti društvu

Ilustracija: Dirck Eicken / Dreamstime

Ad
Ad

Ova država je odavno uništila društvo. Točnije, nije mu dala da se razvije.

Društvo znači samostalnost, hrabrost, raznolikost, iskaz individualne vrednote i stava. Društvo znači i dovoljno tolerancije i dijaloškog kapaciteta za suživot u različitosti i pronalaženje kakvih-takvih društvenih rješenja.

Društvo nema nikakve veze s hijerarhijom podložnosti i šutnje. Takva zajednica nije društvo nego vojna hijerarhija proširena na civile. To je samo država, bez društva.

Država, a bez društva, to je kad su zahvalne i poklona željne oči uprte u političare koji nose darove. A jedina alternativa su podsmjeh i uvrede za one koji se ne uklapaju u pretpostavljene političke sheme. S druge strane, društvo, to je kada ništa nije personalizirano. To je kada svi iskazujemo svoje želje, interese i vrijednosti za koje se zalažemo, težimo realizaciji svojih potencijala, dok država, to su institucije koje nam pomažu da realiziramo individualne maksimume i razriješimo konflikte bez fizičkog sukoba tamo gdje su nam želje i interesi oštro suprotstavljeni.

Jučer sam, vozeći se u autu i slušajući radio, doživio još jedan primjer uništenosti ovoga društva pod teretom države. Jedna je radio-stanica ponavljala priloge u kojima se slavio rođendan zagrebačkog gradonačelnika.

Činili su to na perfidan način. Blaga doza kritike trebala je pokazati da su oni kritični i neovisni. No okvir cijeloga priloga bio je zapravo simpatičan i pomirljiv spram Vladara Metropole. Ubačene su uobičajene doskočice koje uveseljavaju (njegove) glasače.

Sigurno je da dotičnom političaru prilozi nisu škodili. Bila je to kritika i ironija čije su oštrice otupljene do razine besmisla – tako da postanu svoje suprotnosti i posluže glavnom političkom cilju i proizvodu – fabriciranju popularnosti.

Tako se devastira društvo. Manipulacijom. Obrazovanje je jedini lijek za to.

A obrazovanje nije škola. Obrazovanje počinje mnogo ranije i mnogo je složeniji pojam od bubanja arhaičnih školskih programa na pamet. Na primjer, Nenad Bakić, koji je ovaj tjedan ušao na FT-evu listu 100 najvažnijih ljudi koji kroz digitalne projekte čine Europu boljom, sa svojim je projektom IRIM pokazao da prave promjene mogu započeti i izvan službenog školskog sustava – utjecati na njega i mijenjati ga.

Rječnikom ovoga teksta, promjene mogu nastati u društvu i utjecati na državu.

Štoviše, promjene moraju nastati u društvu i oblikovati državu. Inače će, ako ju se pusti da radi što hoće, država uništiti društvo. Ili mu neće dopustiti da nastane, pretvarajući zajednicu u neke od ovih novih oblika soft totalitarizama XXI stoljeća kakvi u začecima niču kao gljive poslije kiše širom istočne Europe.

Samo jačanjem društva i društvenosti odnosno obrazovanjem možemo napredovati. No, tu baš i nema puno osnove za optimizam.

Eurostat je objavio statistiku o postotku djece predškolske dobi uključene u neki vid obrazovanja. Kao što znaju razvojni psiholozi, ta dob oko 4-5 godina je ključna; tu se razvijaju kognitivni kapaciteti za učenje. Hrvatska je ova donja linija. Na slici vidimo još jedno dramatično zaostajanje.

Ipak, uočite da se jaz zatvara. Sada je mnogo manji nego početkom stoljeća. Ako nastavimo konvergirati ovim tempom, jaz bi mogao nestati između 2030. i 2035. Pa dok ta generacija djece, ako je bude, i ako ostane ovdje, naraste i preuzme ključne uloge u društvu, oko 2060.-70. mogli bismo postati društvo poput današnje Švedske.

Tako da na kraju nije moguće zaobići (generacijsko) pitanje: koji je smisao kretanja u dobrom smjeru ako je kretanje tako ubitačno sporo? 2066. je povijesno gledano tako blizu, a u ljudskim razmjerima tako daleko.